Pratite nas

Kolumne

NA KRILIMA OLUJE

Objavljeno

na

Samo jednom u životu čovjeku se pruži prilika biti sudionikom stvaranja svoje države. Mnogima se ta prilika nije pružila i neće se pružiti. Mi smo ju imali i ostvarili povijesni san hrvatskog naroda. Nažalost stvarali ju u agresijom nametnutom ratu u krvi naših prijatelja i suboraca. Stvorili smo ju kao zalog njihovim životima i utkali ih u temelje njihovih snova – našu Hrvatsku. Njihova žrtva i naš ponos sjati će budućim pokoljenjima i onda kada budu zaboravljena naša imena.

U pravednom obrambenom ratu izvojevali smo pobjedu vrijednu divljenja, pobjedu koja će se još dugo proučavati na vojnim učilištima širom svijeta. Upravo ta pobjeda nad agresorskom jugo-komunističkom armijom i četničkim hordama jedini je i stvarni je današnjoj hrvatskoj državi.

Svi oni koji velom sumnje žele pokriti ovu velebnu i časnu pobjedu simpatizeri su agresora i sljedbenici su njihove sotonske ideologije. Da je to stvarno tako vidljivo je iz njihovog zauzimanja za žrtve agresora i njihovih pomagača te brizi isključivo o žrtvama srpske etničke skupine.  To su oni koji niti jednim činom nisu osudili agresiju na Hrvatsku, oni koji su otišli na stranu agresora, a potom su abolirani od strane države na koju su digli ruku. Njihov glas nije se čuo kad su u Vukovaru, na Ovčari, Škabrnji i drugim mjestima počinjeni stravični zločini na civilnim stanovništvom, starcima, ženama i djecom.

Kao vjernici mi im opraštamo no sasvim je sigurno to nećemo zaboraviti.  I Hrvatska država abolirala ih je i pružila im ruku pomirenja. Nažalost mnogi ju nisu prihvatili i dalje pokušavaju unijeti razdor među našim narodima.  Tome doprinosi politički vrh Srbije koji je gurnuo jadni narod u agresiju i dalje širi mržnju protiv Hrvatske.

Svjesni smo kako je upravo taj vrh bio kreator agresije i pripada radikalnoj četničkoj struji koja je ostala nekažnjena za počinjene zločine. To su oni koji su rehabilitirali četničkog vođu Dražu Mihajlovića, a sutra će to pokušati i s Nedićem. Kome oni što mogu reći? Jadan je narod koji ih je izabrao za vođe.

To nikada neće i ne može umanjiti našu pobjedu. Laž je oduvijek bila njihovo glavno sredstvo no vrijeme svakim danom pokazuje kao su im noge sve kraće. Kao i do sada na te laži nećemo nasjedati i biti ćemo dobri sa svima koji nas poštuju. Za sve ostale dobro je da se podsjete jedne od mnogih naših domoljubnih pjesama koje poručuje: „Mi smo garda Hrvatska, srca su nam junačka, nikog se ne bojimo, svoju zemlju volimo.“

TKO JE IZVRŠIO ETNIČKO ČIŠĆENJE U V.R.O. „OLUJA“?

Jedena između mnogih laži koju nam pokušavaju plasirati  je kako samo učinili etničko čišćenje protjerujući Srbe. Na njihovu žalost istina je malo drukčija. U kasama njihovih štabova našli smo različite karte između kojih najveći broj karata Kosova. Uz prometnice na Kosovu bili su ucrtani krugovi različitih boja u čijoj sredini su bili upisani brojevi. Pripremajući se za bijeg, jer su znali da će HV poduzeti oslobodilačku akciju, napravili su plan iseljavanja i naseljavanja na točno određenim mjestima kako bi odmah strateškim razmještanjem izvršili djelomičnu okupaciju Kosova. Boje u krugovima značile su oznake činova a brojevi su bili brojevi kuća u koju će ući. Pored planova bili su buntovi vojnih knjižica u kojima su bili upisani samo čin i adresa na koju budući vlasnik knjižice mora stići. Na taj način planirali su razmještaj i mobilizaciju. Kako bi evakuacija uspjela imali su zabranu korištenja automobila u određenom roku jer su tako htjeli sačuvati gorivo. Oni koji su ostali rekli su nam kako su im mjesecima na automobilima bile spakirane stvari i čekali su samo zapovijed za kretanje. Toliko o etničkom čišćenju, a ostale laži ne želim uopće spominjati.

Danas, kao i svake godine do sada, ponosno slavimo V.R.O. „OLUJA“ kao dan pobjede u Domovinskom ratu i nikakve laži neće nam umanjiti naše slavlje i ponos.  Uzaludna su okupljanja sumnjivih civilnih udruga i lažne optužnice umobolnih antihrvatskih skupina uoči proslave. Iz godine u godinu čine sve kako bi na dan slavlja što teže osramotili Hrvatsku.

Bez ičije pomoći, časno i potpuno smo porazili bolje opremljenog agresora te prvi puta u povijesti samostalno stvorili svoju državu. Jasno je da to boli gubitnike pa zbog sramote pokušavaju lažima umanjiti veličinu naše pobjede. Možda ti jadni umovi jednom uspiju dokučiti kako su potpuno poraženi i više nikada neće upravljati Hrvatima. Mržnja u njihovim srcima potpuno će ih uništiti.

Mi hrvatski branitelji ne mrzimo i žao nam je svih žrtava pa tako i na strani agresora. Posebno nam je žao eventualnih civilnih žrtava, kao kolateralnih žrtava, kojih na žalost ima u svakom ratu.  Danas kada slavimo nismo zaboravili stradale i to upravo zbog toga da se takav podmukao i krvavi rat nikada više ne ponovi. Danas naša sreća i ponos lete na krilima „Oluje“. Zaboravimo na podjele i ujedinjeni povedimo Hrvatsku u bolje sutra.

Svim braniteljima i cijeloj Hrvatskoj čestitam DAN POBJEDE, DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI I DAN HRVATSKIH BRANITELJA.

Živjela nam vječno naša draga i jedina Hrvatska.

Zoran Čapalija – Čaplja /Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

PS. Prisjetimo se pozdrava SDP-ove saborske zastupnice kada je u Saboru govor završila sa ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’:

facebook komentari

Nastavi čitati