Pratite nas

Najave

Na obljetnicu okupacije Vukovara ne zaboravite imena agresora, a majke poginulih neka prve koračaju u koloni

Objavljeno

na

Podsjećanje

[testimonial image=”http://kamenjar.com/wp-content/uploads/2014/11/mladenP.png” name=”Mladen Pavković” title=”hrvatski publicist i novinar”]Na obljetnicu okupacije Vukovara ne zaboravite imena agresora, a majke poginulih neka prve koračaju u koloni[/testimonial]

 Obilježit ćemo još jednu obljetnicu okupacije Grada Vukovara (18. studenoga). Ali i Škabrnja. Toga dana, mirno i dostojanstveno, moramo se prisjetiti sva zla koje su tijekom 1991., ali i kasnije, učinili srpski i crnogorski agresori te zločinačka JNA i domaće izdajice. Prigodom ovog tužnog i iznimno bolnog dana za Hrvate, svi uglavnom naglašavaju žrtve, a malo tko uopće i spominje imena balkanskih krvnika. Treba jasno i glasno reći tko su bile ubojice, rušitelji i njihovi pomagači, odnosno od čije su ruke ubijeni i ranjeni oni koji su branili i Vukovar i Škabrnju, ali i cijelu Hrvatsku. Nu, obično se govori i o broju stradalih u Domovinskome ratu, ali ne i njihova imena. Na stotine bijelih križeva na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata još do danas nema ni jednog imena. Kao da su brojke a ne ljudi poginuli u obrani ovoga grada.

Političari se već mjesecima bave vukovarskim junacima. Njih zanima: hoće li biti jedna ili dvije kolone sjećanja? (Kao da je to najvažnija stvar!) Tv kamere, poglavito režimske Hrvatske radio-televizije, ali i ostali slični mediji, “slikat” će samo njih. I od njih će tražiti izjave, tim više što će ponovno biti na čelu kolone, iako bi to mjesto već jednom trebali i morali prepustiti djeci poginulih i stradalih obitelji iz hrvatskog Domovinskoga rata, najtežim i inim invalidima, ali i drugima koji su bili prvi kad je trebalo. Kad ćemo primjerice već jednom vidjeti i hrvatske majke kako ponosne koračaju zajedno s hrvatskim braniteljima, a ne da budu negdje na začelju, na margini? Ili, kad ćemo napokon s govornice čuti i neku majku koja je poput pokojne Kate Šoljić u ovom ratu izgubila četiri sina? Zar te žene, inače Junakinje hrvatskog Domovinskoga rata, nikada nemaju što reći?

U ovogodišnje obilježavanja najvećih tragedija u Domovinskome ratu “uključio” se i Haaški sud, puštajući na slobodu jednog od najvećih srpskih krvnika – Vojislava Šešelja. Taj zločinac nikako nije zaslužio da bude na slobodi dok mi oplakujemo svoje mrtve. Vjerojatno će se na dan obljetnice i on oglasiti iz Beograda te jadan i sirov kakav već jeste ponovno zapjevati onu staru narodnu kanibalsku pjesmu kakvu su po ulicama razrušenog Vukovara pjevali njegovi “Pomoz bog junci” – Slobodane, donesi salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!

Na isti će način obljetnicu okupacije ponovno obilježiti i Srbi u Borovu Selu, koje je “država u državi”. Tamo se, za razliku od Vukovara, mogu postavljati spomen ploče i najgorim četnicima, a da nitko ne bude kažnjen ni običnom opomenom. A oni koji su skidali dvojezične ploče u Vukovaru već su, uz novčane, dobili i (uvjetne) zatvorske kazne, iako je riječ o istaknutim braniteljima i stradalnicima ovoga grada. Na njih se gleda kao na “neprijatelje” Hrvatske. S druge pak strane, već smo ukazali da na zgradi Mjesnog odbora Mokro Polje (sela sa srpskim stanovništvom 20 kilometara od Knina koji se nalazi u općini Ervenik) od ove godine stoji spomen-ploča na kojim je zlatnim čirilićnim slovima ispisano: “U spomen civilima mještanima Mokrog Polja ubijenim u augustu 1995. god. Vječnaja pamjat”. Tekst na ploči promjera metar puta sedamdeset centimetara završava rečenicom: “Spomenik podižu mještani Mokrog Polja i Udruženje srpskih porodica Protiv zaborava”.

skabrnja_228323S1

Dakle, Srbi mogu bez problema podizati svoje spomen- ploče, čak i u “zlatu” i na ćirilici, i to u kraju kojeg su godinama držali u okupaciji. A mogu li Hrvati, žrtve rata, postaviti neku spomen – ploču u Novom Sadu ili Beogradu, odakle su odlazili četnički tenkovi obasuti cvijećem srpskih majki put Vukovara i Škabrnje?

U riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca nekakvi Oliver Frljić postavio je na scenu predstavu o nesretnoj srpskoj obitelji Zec. Taj “događaj”, ili bolje rečeno provokacija, popraćen je u brojnim hrvatskim medijima kao da je Angelina Jolie snimila novi film.

Ovaj sramni i jadni redatelj i intendant riječkog kazališta kaže da se zalaže da svaki zločin bude kažnjen. Laže. U Vukovaru je pobijen također veliki broj djece, baš kao i u Škabrnji. Očekivali smo da će neki frljić uoči još jedne obljetnice srpske agresije na scenu postaviti i predstavu u kojoj će ukazati i na nevine žrtve, na barem jedno od ukopno 400 imena hrvatske djece stradale u ratu, a za čiju smrt još do danas nitko nije odgovarao. Ali, ništa od toga. Sva ta stradala hrvatska djeca ne samo za frljiće već i za neke, na žalost, hrvatske političare tek su statistički podatci, koji ne izazivaju nikakve emocije. Bilo, pa prošlo!

Od srpske i ine agresije na Vukovar i Škabrnje prošlo je 23 godine. Očekivali smo da će to ubrzo nakon rata biti sredine u kojima ljudi ne će kopati po kantama za smeće, tim više jer ako je netko zaslužio da izgleda poput Zagreba, onda su to ovaj grad i ovo mjesto. Ali, vraga. Tamo je najveća “gužva” 18. studenoga, kad većina dođe – na kavu, ili da se fotografira. Relativno malo je onih koji iskreno dođu zbog smrtno stradalih.

U Vukovar i Škabrnju treba dolaziti tijekom čitave godine, tim više što bi recimo Vukovar trebao biti za Hrvate simbol kakav je Alamo za Amerikance, gdje su malobrojni branitelji zaustavili neusporedivo veću silu na dovoljno dugo vremena. Na taj način u pozadini se organizirala obrana i senzibilizirala javnost.

Vukovar je, zahvaljujući Tuđmanu, vraćen Hrvatskoj bez ispaljenog metka. Da je kojim slučajem prvi hrvatski predsjednik, nakon okupacije, zapovjedio napad na Vukovar, odnosno njegovo oslobođenje ratom izginulo bi na desetine tisuća Hrvata, ali i Srba.

Istina, Siniša Glavašević je optužio Tuđmana, ali i ostale tadašnje hrvatske političare, za izdaju Vukovara, a time i Hrvatske. Te riječi pokojnog novinara još uvijek zvone u ušima. No, iako je prošlo toliko dugo vremena od okupacije ovoga grada još nikome nije jasno zašto bi Tuđman “izdao” Vukovar, pa ga poslije uzeo natrag.

Ili, da je Tuđman izdao Vukovar i Hrvatsku, nje sigurno ne bi bilo, ali tada, neki kažu, vjerojatno bi mu mnogo više stranih državnika došlo na sprovod!

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Najave

Velimir Bujanec: Za novu sezonu Bujice – spremni!

Objavljeno

na

Objavio

Velimir Bujanec najavio novu sezonu popularne emisije!

S VESELJEM OBJAVLJUJEMO: NOVA SEZONA BUJICE STARTA U PONEDJELJAK 02. LISTOPADA!

Zbog mnogobrojnih upita vjernih gledateljica i gledatelja dužni smo vam objasniti da ove sezone krećemo s malim zakašnjenjem – u našem se studiju instalira nova, moderna oprema pa će emisija izgledati još bolje, a produkcija kvalitetnije i atraktivnije.

Bujicu će preuzimati i neke nove lokalne televizije, tako da se od listopada vidimo na više od 10 televizija u Hrvatskoj, Herceg-Bosni i u našem iseljeništvu!

Već u prvom tjednu emitiranja najavljujemo ekskluzivne i relevantne goste, sučeljavanja i teme od kojih će mnoge zaboljeti glava, a koje ne smiju obrađivati neki drugi mediji…

ZA NOVU SEZONU BUJICE – SPREMNI!

facebook komentari

Nastavi čitati

Najave

Obilježavanje 26. obljetnice pogibije Ludviga Pavlovića

Objavljeno

na

Objavio

Ludvig je od malih nogu od oca Slavka slušao priče o slobodnoj hrvatskoj državi sanjajući da će jednog dana dočekati slobodu za sve Hrvate na ovim prostorima.

Obilježavanje 26. obljetnice pogibije Ludviga Lutka Pavlovića održati će se 18. rujna 2017. godine (ponedjeljak).

Protokol:

  • 7:00 sati: Sveta misa u Crkvi Sv. Paškala u Vitini,
  • Poslije mise slijedi polaganje vijenaca i paljenje svijeća na grobu Ludviga Lutka Pavlovića na mjesnom groblju, te polaganje vijenaca i paljenje svijeća kod spomenika u parku u Vitini.
  • 10:00 sati: Paljenje svijeća na mjestu gdje je pronađeno tijelo poginulog Ludviga Lutka Pavlovića u Studenim Vrilima.

Ludvig Pavlović – Lutko, (1958. – 1991).

Heroj o kojem se priča, koji je urođenom buntovnošću i srčanošću bio predodređen doživjeti mučeničku sudbinu, Ludvig Pavlović – Lutko, rođen je 10. travnja 1951. u Vitini, općina Ljubuški.

Ludvig je od malih nogu od oca Slavka slušao priče o slobodnoj hrvatskoj državi sanjajući da će jednog dana dočekati slobodu za sve Hrvate na ovim prostorima.

S tim uvjerenjima sa samo 16 godina odlazi u bijeli svijet jer se jednostavno nije mogao pomiriti s činjenicom da živi u državi gdje hrvatski čovjek ne može slobodno živjeti. Ludvigova skupina od 19 momaka, poznatija kao Bugojanska, pripremala se za akciju ‘Fenix’ u logoru u Austriji i 20. lipnja ušla u Jugoslaviju kod Dravograda.

Nisu kanili ubijati, nego obznaniti da su upali i da stvaraju hrvatsku državu. Više od dva mjeseca te davne 1972. godine vodili su iscrpljujuće borbe protiv JNA i pričuvnog sastava policije. Tom prilikom poginulo je njih 15, a četvorica su zarobljena, među kojima je bio i Ludvig Pavlović koji je na suđenju u Sarajevu najprije osuđen na smrt, a potom pomilovan na 20 godina robije.

Kaznu zatvora izdržava u Zenici i Srijemskoj Mitrovici. Pod sumnjivim okolnostima pogiba kao pripadnik HVO-a u sukobu s JNA 18. rujna 1991. u Studenim Vrilima, na cesti između Tomislavgrada i Posušja, piše Ljubuški.net.

Pavlović je rođen u Vitini kod Ljubuškog 10. travnja 1951. Kako mu je dan rođenja padao na dan osnivanja Nezavisne Države Hrvatske, u matične knjige vlasti su mu dan rođenja upisale 9. travnja, dok mu u krsnom listu stoji točan nadnevak rođenja. Bio je prvi sin u šesteročlanoj obitelji. Njegov otac Slavko je bio satnik u Hrvatskim oružanim snagama u Drugom svjetskom ratu. Sredio je vizu u njemačkom veleposlanstvu i sa 16 godina odlazi na rad u Njemačku gdje je živio s dvjema sestrama. Sa 17 godina se povezao s Hrvatskim revolucionarnim bratstvom čije je sjedište bilo u Karlsruhu.

Bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine koja je organizirana s ciljem da sruši komunistički režim nakon sloma Hrvatskog proljeća. Skupinu je činilo 19 pripadnika iseljeništva. Pavlović se, zajedno s ostatkom skupine, pripremao u Austriji, a u Jugoslaviju su ušli 20. lipnja 1972. preko Dravograda. S teretnjakom koji je prevozio mineralnu vodu stigli su do Donjega Vakufa. Zarobljenog vozača i desetak šumara koje su zarobili pustili su odmah na slobodu, a preko njih su obznanili da će se podići ustanak. Nakon ulaska u Jugoslaviju, više od dva mjeseca vodili su borbe s Teritorijalnom obranom JNA, pričuvnom milicijom i civilnom zaštitom. U prvom sukobu poginuo je jedan pripadnik skupine, nakon čega su se grupirali u dvije skupine s ciljem da se prebace u Hrvatsku. Pavlović je s Vladom Miletićem, pripadnikom skupine, krenuo prema Livnu, ali ih je izdao milicajac, po narodnosti Hrvat, kod kojega su tražili vodu. Pri prijelazu prometnice za Grahovo upali su u zasjedu pričuvnog sastava milicije u kojoj je poginuo Miletić, a Pavlović ranjen, zajedno s dvojicom milicajaca. U toj akciji je uhićen. U borbama je poginulo ukupno 15 pripadnika Bugojanske skupine, a ostala četvorica, zajedno s Pavlovićem, su zarobljena. Vojni sud u Sarajevu ga je nakon uhićenja, zajedno s drugim pripadnicima skupine, Mirkom VlasnovićemĐurom Horvatom Vejsilom Keškićem, osudio na smrt 21. prosinca 1972. Njegova obitelj nije bila svjesna njegovih djelatnosti, pa niti smrtne kazne. Zbog njegove malodobnosti, Josip Broz Tito mu je smanjio kaznu na osam godina samice i 12 godina strogog zatvora. Ostala trojica pripadnika skupine su strijeljana nakon izricanja presude.

List Oslobođenje je lažno objavilo fotografije ubijenog Pavlovića i Miletića. Nakon ovoga, Pavlovićeva obitelj bila je maltretirana od strane komunističkog režima. Milicija i službenici SDS-a su im upadali kuću i mlatili ih. Tek 1973. Pavlovićev brat Iko je od školskog kolege saznao da mu je brat živ, a dozvolu za posjet u Zenicu obitelj mu je dobila tek 1974. Unatoč tome bili su spriječeni da posjete Pavlovića u zatvoru. Njegov brat i otac susreli su se s njim tek 1976. Otac mu je u više navrata pretučen u zgradi Službe državne sigurnosti u Mostaru zbog čega je 1980. umro. Pavlovićev brat Iko je pri jednom pokušaju spašavanja oca dobio udarac kundakom nakon čega su mu pukle glasnice kada je imao 16 godina. Iku su nastavili maltretirati i kasnije, te je i on odvođen u zgradu SDS-a. Zbog maltretiranja se zajedno s obitelji preselio u Njemačku.

Pavlović je sedam i pol godina samice odslužio u Zenici, nakon čega je premješten u Sremsku Mitrovicu, gdje je ponovno bio u samici osam mjeseci zbog tuče s Željkom Ražnjatovićem Arkanom, kasnijim časnikom Vojske RS-a. Zatvorski upravitelj, Crnogorac po narodnosti, 1990. je tražio od Pavlovićeve obitelji 10 000 njemačkih maraka za premještanje Pavlovića u Lipovac u Hrvatskoj. Novac je upravitelju dostavljen 2. studenog, a Pavlović je privremeno pušten na slobodu 23. prosinca.[2][3][4]

Sloboda i rat

Nakon što je pušten iz zatvora Pavlović se vratio u rodno selo. Uskoro se ponovno vratio u zatvor u Lipovac, da bi, na Uskrs, bio ponovno uvjetno pušten. U to vrijeme ratno stanje bilo je u Vukovaru i Ravnom. Pavlović se odmah povezao s hrvatskim političkim vodstvom i Franjom Tuđmanom koji je još 1970-ih surađivao s Hrvatskim revolucionarnim bratstvom i počinje organizirati obranu u Hercegovini. Pavlovićev brat Iko je u suradnji s iseljeništvom u Njemačkoj pakirao oružje u pakete Crvenog križa i slao ih u Zagreb. U noći s 14. na 15. rujan Pavlović je sudjelovao u operaciji Zelena tabla – Mala bara u Pločama gdje su hrvatske snage zaplijenile znatnu količinu oružja JNA.

Pavlović je poginuo 18. rujna 1991. u Studenim Vrilima na cesti između Tomislavgrada i Posušja. Poginuo je u kratkotrajnom puškaranju s kolonom JNA. Prema tvrdnjama njegovog brata Pavlović je ubijen zbog protivljenja prodaji oružja jer je smatrao da se oružje treba davati besplatno. Za smrt krivi kriminalnu skupinu iz Imotskog koju je vodio Zlatko Katić. Pavlović se planirao oženiti Marinom, no ubrzo je poginuo. S Marinom je Pavlović osam mjeseci nakon pogibije dobio sina Ludviga.

Visoki časnik HVO-a gen. Slavko Puljić je u razgovoru za suradnika časopisa Vojne povijesti izjavio da je uvjeren da je Pavlović i još neki ljudi kao što su Božan ŠimovićTvrtko MilošTihomir Mišić ostali na životu, da bi tijek rata u Mostaru bio drukčiji te da se neki loši događaji koji su poslije uslijedili nikad ne bi dogodili.

Odlikovanja i počasti

Ludvig Pavlović posmrtno je odlikovan tri puta. Po njemu je nazvana HVO Postrojba za posebne namjene Ludvig Pavlović.

U POVODU OBLJETNICE OPERACIJE ‘FENIKS’ 1972. ‘Bugojanska Skupina’

facebook komentari

Nastavi čitati