Na obljetnicu okupacije Vukovara ne zaboravite imena agresora, a majke poginulih neka prve koračaju u koloni

1

Podsjećanje

[testimonial image=”http://kamenjar.com/wp-content/uploads/2014/11/mladenP.png” name=”Mladen Pavković” title=”hrvatski publicist i novinar”]Na obljetnicu okupacije Vukovara ne zaboravite imena agresora, a majke poginulih neka prve koračaju u koloni[/testimonial]

 Obilježit ćemo još jednu obljetnicu okupacije Grada Vukovara (18. studenoga). Ali i Škabrnja. Toga dana, mirno i dostojanstveno, moramo se prisjetiti sva zla koje su tijekom 1991., ali i kasnije, učinili srpski i crnogorski agresori te zločinačka JNA i domaće izdajice. Prigodom ovog tužnog i iznimno bolnog dana za Hrvate, svi uglavnom naglašavaju žrtve, a malo tko uopće i spominje imena balkanskih krvnika. Treba jasno i glasno reći tko su bile ubojice, rušitelji i njihovi pomagači, odnosno od čije su ruke ubijeni i ranjeni oni koji su branili i Vukovar i Škabrnju, ali i cijelu Hrvatsku. Nu, obično se govori i o broju stradalih u Domovinskome ratu, ali ne i njihova imena. Na stotine bijelih križeva na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata još do danas nema ni jednog imena. Kao da su brojke a ne ljudi poginuli u obrani ovoga grada.

Političari se već mjesecima bave vukovarskim junacima. Njih zanima: hoće li biti jedna ili dvije kolone sjećanja? (Kao da je to najvažnija stvar!) Tv kamere, poglavito režimske Hrvatske radio-televizije, ali i ostali slični mediji, “slikat” će samo njih. I od njih će tražiti izjave, tim više što će ponovno biti na čelu kolone, iako bi to mjesto već jednom trebali i morali prepustiti djeci poginulih i stradalih obitelji iz hrvatskog Domovinskoga rata, najtežim i inim invalidima, ali i drugima koji su bili prvi kad je trebalo. Kad ćemo primjerice već jednom vidjeti i hrvatske majke kako ponosne koračaju zajedno s hrvatskim braniteljima, a ne da budu negdje na začelju, na margini? Ili, kad ćemo napokon s govornice čuti i neku majku koja je poput pokojne Kate Šoljić u ovom ratu izgubila četiri sina? Zar te žene, inače Junakinje hrvatskog Domovinskoga rata, nikada nemaju što reći?

U ovogodišnje obilježavanja najvećih tragedija u Domovinskome ratu “uključio” se i Haaški sud, puštajući na slobodu jednog od najvećih srpskih krvnika – Vojislava Šešelja. Taj zločinac nikako nije zaslužio da bude na slobodi dok mi oplakujemo svoje mrtve. Vjerojatno će se na dan obljetnice i on oglasiti iz Beograda te jadan i sirov kakav već jeste ponovno zapjevati onu staru narodnu kanibalsku pjesmu kakvu su po ulicama razrušenog Vukovara pjevali njegovi “Pomoz bog junci” – Slobodane, donesi salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!

Na isti će način obljetnicu okupacije ponovno obilježiti i Srbi u Borovu Selu, koje je “država u državi”. Tamo se, za razliku od Vukovara, mogu postavljati spomen ploče i najgorim četnicima, a da nitko ne bude kažnjen ni običnom opomenom. A oni koji su skidali dvojezične ploče u Vukovaru već su, uz novčane, dobili i (uvjetne) zatvorske kazne, iako je riječ o istaknutim braniteljima i stradalnicima ovoga grada. Na njih se gleda kao na “neprijatelje” Hrvatske. S druge pak strane, već smo ukazali da na zgradi Mjesnog odbora Mokro Polje (sela sa srpskim stanovništvom 20 kilometara od Knina koji se nalazi u općini Ervenik) od ove godine stoji spomen-ploča na kojim je zlatnim čirilićnim slovima ispisano: “U spomen civilima mještanima Mokrog Polja ubijenim u augustu 1995. god. Vječnaja pamjat”. Tekst na ploči promjera metar puta sedamdeset centimetara završava rečenicom: “Spomenik podižu mještani Mokrog Polja i Udruženje srpskih porodica Protiv zaborava”.

skabrnja_228323S1

Dakle, Srbi mogu bez problema podizati svoje spomen- ploče, čak i u “zlatu” i na ćirilici, i to u kraju kojeg su godinama držali u okupaciji. A mogu li Hrvati, žrtve rata, postaviti neku spomen – ploču u Novom Sadu ili Beogradu, odakle su odlazili četnički tenkovi obasuti cvijećem srpskih majki put Vukovara i Škabrnje?

U riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca nekakvi Oliver Frljić postavio je na scenu predstavu o nesretnoj srpskoj obitelji Zec. Taj “događaj”, ili bolje rečeno provokacija, popraćen je u brojnim hrvatskim medijima kao da je Angelina Jolie snimila novi film.

Ovaj sramni i jadni redatelj i intendant riječkog kazališta kaže da se zalaže da svaki zločin bude kažnjen. Laže. U Vukovaru je pobijen također veliki broj djece, baš kao i u Škabrnji. Očekivali smo da će neki frljić uoči još jedne obljetnice srpske agresije na scenu postaviti i predstavu u kojoj će ukazati i na nevine žrtve, na barem jedno od ukopno 400 imena hrvatske djece stradale u ratu, a za čiju smrt još do danas nitko nije odgovarao. Ali, ništa od toga. Sva ta stradala hrvatska djeca ne samo za frljiće već i za neke, na žalost, hrvatske političare tek su statistički podatci, koji ne izazivaju nikakve emocije. Bilo, pa prošlo!

Od srpske i ine agresije na Vukovar i Škabrnje prošlo je 23 godine. Očekivali smo da će to ubrzo nakon rata biti sredine u kojima ljudi ne će kopati po kantama za smeće, tim više jer ako je netko zaslužio da izgleda poput Zagreba, onda su to ovaj grad i ovo mjesto. Ali, vraga. Tamo je najveća “gužva” 18. studenoga, kad većina dođe – na kavu, ili da se fotografira. Relativno malo je onih koji iskreno dođu zbog smrtno stradalih.

U Vukovar i Škabrnju treba dolaziti tijekom čitave godine, tim više što bi recimo Vukovar trebao biti za Hrvate simbol kakav je Alamo za Amerikance, gdje su malobrojni branitelji zaustavili neusporedivo veću silu na dovoljno dugo vremena. Na taj način u pozadini se organizirala obrana i senzibilizirala javnost.

Vukovar je, zahvaljujući Tuđmanu, vraćen Hrvatskoj bez ispaljenog metka. Da je kojim slučajem prvi hrvatski predsjednik, nakon okupacije, zapovjedio napad na Vukovar, odnosno njegovo oslobođenje ratom izginulo bi na desetine tisuća Hrvata, ali i Srba.

Istina, Siniša Glavašević je optužio Tuđmana, ali i ostale tadašnje hrvatske političare, za izdaju Vukovara, a time i Hrvatske. Te riječi pokojnog novinara još uvijek zvone u ušima. No, iako je prošlo toliko dugo vremena od okupacije ovoga grada još nikome nije jasno zašto bi Tuđman “izdao” Vukovar, pa ga poslije uzeo natrag.

Ili, da je Tuđman izdao Vukovar i Hrvatsku, nje sigurno ne bi bilo, ali tada, neki kažu, vjerojatno bi mu mnogo više stranih državnika došlo na sprovod!

Mladen Pavković

facebook komentari

  • Agromentum

    Odličan tekst! Još malo pa neki političari neće ni znati o čemu se radi kad nekud pođu. Što se tiče HRT, valjda ima i neka opozicija, tako da se jednom malo sve konsolidira. (Ah, da, pozdrav lijepoj K.)