Pratite nas

Religija i Vjera

Nadbiskup i metropolit Chicaga kardinal Blase Joseph Cupich: Srce mi je ganuto kad se sjeti vlastitih korijena

Objavljeno

na

Nadbiskup i metropolit Chicaga kardinal Blase Joseph Cupich u srijedu je navečer u zagrebačkoj katedrali naglasio kako mu je srce naročito ganuto kad se sjeti vlastitih korijena u zemlji koju su mu djedovi i bake nazivali ‘Lijepa naša domovino’, a on ih je kao dijete usvojio pa danas moli ‘da bi vazda sretna bila’.

Kardinal Cupich je to izjavio predvodeći svetu misu u zagrebačkoj katedrali na slavlju svetkovine Blažene Djevice Marije – Majke od kamenitih vrata. Zahvalivši na pozivu kardinalu Bozaniću ocijenio je kako mu je iskazao iznimnu čast, pozvavši ga da predsjeda i propovijeda ovom prigodom, koja, kako je rekao, u sebi sadrži bogatu tradiciju i povijest Zagrebačke nadbiskupije i Crkve u Hrvatskoj.

Istaknuo je kako u zagrebačkoj prvostolnici susreće dragi lik blaženoga kardinala Alojzija Stepinca te dodao kako njegovu kanonizaciju iščekujemo u radosnoj molitvi. Kardinal Stepinac nam je primjer odanosti života Majci Božjoj, napomenuo je dodavši kako je posebno držao do svoje obitelji te obitelji u životu Crkve, kao i što je posebno bio osjetljiv prema progonjenima, siromašnima i prema svima koji su bili u potrebi.

Ocijenio je kako je Stepinčeva žrtva za druge, izrasla iz radosti služenja te je prepoznata u pobožnosti hrvatskih vjernika, koji svuda kamo odlaze i gdje žive sa sobom rado nose lik nebeske Majke i blaženoga Alojzija. Oni su, smatra Cupich, putovi prenošenja vjere i ljudskih vrijednosti te se često nalaze u obiteljskim domovima.

Kardinal je vjernicima poručio kako Blaženu Djevicu Mariju zovemo ‘svojom majkom’ te naglasio kako ona kao dobra majka podučava.

Po Cupichevim riječima Marija podučava u obitelji jer na taj način podsjeća da je obitelj primarno mjesto na kojemu se uzajamno dijeli i prenosi Radosna vijest, Evanđelje. Marija, napomenuo je čikaški kardinal, podučava tako da ohrabruje i donosi radost onima koji čuju njezin glas te poziva na doprinos nas i cijeli naš naraštaj.

Napomenuo je kako će ubrzo u svojoj rodnoj župi u Omahi, u državi Nebraski, koju je prije 100 godina utemeljila hrvatska useljenička zajednica, uključujući i njegove djedove i bake obilježiti tu važnu obljetnicu. Nove ću župljane podsjetiti na brojne žrtve koje su podnijeli useljenici iz Hrvatske, kako bi izgradili župu koju su sadašnji doseljenici baštinili, najavio je kardinal dodavši kako će im reći da su raniji useljenici vjerovali da ih Bog poziva na davanje svoga doprinosa prije sto godina i na prenošenje vjere budućim naraštajima.

U pozdravnoj riječi zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić istaknuo je kako na današnju svetkovinu Majke Božje od Kamenitih vrata, zaštitnice našega Grada euharistijom započinje središnji dio proslave u katedrali, koja pod svojim svodom čuva bogatstvo milosnih izvora i dragocjenost svetosti blaženoga Alojzija Stepinca.

‘Lik Presvete Bogorodice s Djetetom u naručju, smješten u prolazu Kamenitih vrata, vjekovno je žarište okupljanja vjernika ili barem postaja na kojoj se s pouzdanjem zastane’, rekao je zagrebački nadbiskup i dodao kako se tu snagom i utjehom napajaju duše hodočasnika, šetača i sve brojnijih turista.

Poslije svete mise vjerničko se mnoštvo u procesiji iza kardinala, biskupa i svećenika u molitvi uputilo prema Kamenitim vratima na zagrebačkom Gornjem gradu.

Čikaški kardinal hrvatskih korijena Blase Joseph Cupich rođen je 1949. godine u Omahi, u američkoj saveznoj državi Nebraski. Njegovu je rodnu župu Omaha prije 100 godina utemeljila hrvatska useljenička zajednica. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je 1998. godine biskupom Rapid Cityja u Južnoj Dakoti, a papa Benedikt XVI. 2010. godine povjerio je njegovoj pastoralnoj brizi biskupiju Spoken u državi Washington. Papa Franjo ga je 2014. godine imenovao nadbiskupom metropolitom Chicaga, a 2016. godine uvrstio ga je u zbor kardinala Svete Rimske Crkve.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Što prorok Izaija poručuje mentalnim komunistima i udbašima?

Objavljeno

na

Objavio

U Župi Kočerin (Široki Brijeg) u nedjelju 24. rujna slavljena je Sveta misa za stradale u ratovima.

Misu je predvodio fra Mario Knezović, župnik. Pjevala je kočerinska Frama.

Prije Svete mise Ivana Ivanković je pročitala svjedočanstvo koje donosi detalje kako su partizani ubijali. U propovijedi se fra Mario osvrnuo na mentalitet komunizma koji se i dalje osjeća.

Nakon Svete mise predan je svijećnjak ubijenoga fra Andrije Topića koji će biti u Vicepostulaturi za proglašenjem franjevačkih mučenika.

Propovijed možete čuti ovdje…

facebook komentari

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Marin Miletić: Mrzitelji svetog Leopolda

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MATKO BILJAK

Hrvatski građani duboko isfrustrirani vlastitim neostvarenjem, raspeti između neplaćenih računa i najava novih poreza, najlakše se utječu – mržnji.

Neki tako mrze gayeve, drugi pak mrze navijače pripadnike drugih skupina, treći pak mrze istočne ili zapadne susjede, a jedna manjina, malena manjina, ali jako dobro organizirana i strukturalno posložena se ističe u mržnji – katolika

Kad se susrećemo sa stvarima koje su nam daleke, koje ne razumijemo, ili, bolje reći, koje ne želimo razumjeti one često potiču na emocije koje su do tada bile skrivene negdje duboko u nama. Uzmimo jednu situaciju Mojsija. Bog je od njega očekivao da izuje cipele jer je na svetom tlu, a ne da ovaj kojim slučajem, sad ću dati jedan slikoviti primjer – na tom tlu izvrši nuždu. Upravo ta nelijepa slika mi dolazi pred oči kada razmišljam o boravku svetog Leopolda u hrvatskim gradovima: u Zadru, Splitu, Herceg Novom i u našoj Rijeci. Nije ovdje problem neodgojenih ljudi koji nisu svjesni svetosti ceremonijala oko svetog Leopolda, piše Marin Miletić/NoviList

Problem je, i to veliki, što svi zlonamjernici točno znaju što katolicima predstavlja štovanje svetog Leopolda i to ih ne sprječava, štoviše – kao da ih potiče – notorno ismijavati katolike, izražavati mržnju, točnije katolikofobiju na najnižim razinama. Ti mrzitelji svega katoličkoga, dobro, gotovo svega, ne mrze, s druge strane, primjerice primati sakramente po potrebi. Ti, i takvi širitelji mržnje skriveni pod kvazihumoristični prizvuk pokušavaju svoju mržnju opravdati površnim zezancijama koje su sve samo nisu – dobronamjerna šala. Licemjerstva je napretek. Kao kod jedne uvažene Riječanke koja »izvana« stalno pljucka na Isusa i Crkvu, što je bio slučaj i u štovanju svetog Leopolda, a onda mrtva-hladna ode u tajnosti moliti krštenje za svoje dijete.

Mrzitelji

Predsjednici zamjeraju što je bila u Splitu i pomolila se pred neraspadnutim tijelom svetog Leopolda. Mogu oni Kolindi oprostiti sve, i hladnoću karakterističnu za NATO činovnike, ove i one ispade, i to da je s Grobnika, i mnogo drugoga, ali vjeru – to joj oprostiti ne mogu, niti ne žele. Istaknuti kolumnisti, portali, Facebook analitičari i Twitter namjernici velikom mjerom baš – mrze. Dobro je primijetio književni kritičar, lijeve orijentacije ako smijem to istaknuti, Božidar Alajbegović koji je na svom profilu napisao da je Descartes kojom greškom živ danas, shvatio bi da je pogriješio u svojoj sintagmi »Mislim, dakle jesam!«. On bi je morao prepraviti u: »Mrzim, dakle jesam!«

Mržnja je nažalost u mnogim porama našeg društva tako prisutna. Hrvatski građani duboko isfrustrirani vlastitim neostvarenjem, raspeti između neplaćenih računa i najava novih poreza, najlakše se utječu – mržnji. Neki tako mrze gayeve, drugi pak mrze navijače pripadnike drugih skupina, treći pak mrze istočne ili zapadne susjede, a jedna manjina, malena manjina, ali jako dobro organizirana i strukturalno posložena se ističe u mržnji – katolika. Mržnja time zatvara svoj mrziteljski začarani krug, mržnja postaje pogonsko gorivo, no, ta ista mržnja uvijek vodi i do uništenja, do konačnog pada čovjeka. Rekao bih, čovjeka koji je u samo tkivo svoga postojanja uključio odbrojavanje do onog potpunog gubitka sebe samoga u mržnji svoga bivstva.

Ti mrzitelji, previše bi bilo za očekivati, očito ne mogu shvatiti zašto je tisuće i tisuće vjernika po kiši i ružnom vremenu marljivo stajalo satima u redu ne bi li se pomolili ispred neraspadnutog tijela sveca. Štoviše, mrziteljima je to čak bilo teško i ignorirati. Samo ignorirati. No, ne. Ponašajući se poput razmaženih klinaca bogatih roditelja koji bacaju nove skupocjene smartphoneove u zid jer ne razumiju da se taj uređaj ne jede, da se s njime ne kotrlja niz nizbrdicu niti da se njime čačka uho mački – oni su htjeli ostaviti dojam. Mrziteljski dojam. I sve isto kao i razmaženi klinci, mrzitelji kao da su tih dana stajali pred brojnim mogućnostima koje im nude pametni telefoni, ali ne želeći učiti, niti pokazati zanimanje te pojmiti snapdragon 835 procesor i otvor blende 1.7, uzimali su ovaj uređaj pun perspektive i šiljili ga u zid.

Proročica Kristina

Žalosti i činjenica da se mlada teologinja, protestantske vjere, teškom difamacijom obrušila na katoličke svetinje. Mediji koji su je jedva dočekali – stavili su je na pijedestal. Iako se radi o djevojci koja je ovim siktanjem dočekala svojih pet minuta slave i prozvala samu sebe kao mjerodavnu za tumačenje katoličkog nauka. Ona, naravno, kao i svi može imati vlastiti stav, to je legitimno, ali svojim komentarom pokazala je zapravo notorno nepoznavanje i nepoštivanje katolika. Taj stav onda ne može biti mjerodavan.

Kristina, ulovljena u zamku Zloga, bacila je blato u lice svima nama koji se trudimo živjeti ekumenizam svakodnevno i prihvaćati našu braću i sestre različite kršćanske denuncijacije. Kristina je svojim tekstom napravila razdor, posijala mržnju i doprinijela radikalima i s jedne i druge strane. Dobro, pokazala je teološko neznanje, ali to nije predmet ovog promišljanja. Sva sreća, pa ima protestanata koji imaju snage nadići nešto što ih možda buni. Ako želite primjer s terena – u jednom dijelu programa dolaska svetog Leopolda u Rijeku pomogao mi je osobno jedan moj brat u Kristu, istaknuti riječki – pogađate – protestant. Kako je lijepo imati otvoreno srce, a ne srce zadojeno mržnjom.

Povijesno utemeljenje

Najstarije svjedočanstvo štovanja svetaca mučenika je »Mučeništvo Polikarpovo« (oko 160. godine nakon njegove smrti), a koje upotrebljava jasnu martirološku terminologiju. Već od IV. stoljeća (Galerijev edikt 311., pa Milanskim 315., prisjetimo se, kršćanstvo postaje slobodno), javni kult se proširio i na osobe kod kojih je glas svetosti bio siguran. Za katolike, čašćenje svetaca događa se kroz spomeničko čašćenje, u nasljedovanju njihova primjera, u molitvi zagovora, sveci kao zaštitnici, tj. posrednici naše molitve. Ne radi se tu o nikakvom direktnom »utjecaju na Boga«. Tridentski je sabor, oslanjajući se na staru tradiciju Crkve, zaključio: »Dobro je i korisno zazivati svece za njihov zagovor, da bismo od Boga po njegovu Sinu Kristu, koji je Spasitelj i Otkupitelj svih nas, zadobili dobročinstva« (DH 1821).

U tom smislu se trebaju shvatiti sveci, njihove relikvije i slike, i na taj način ih štovati. To s idolopoklonstvom nema nikakve veze (DH 1821-1825). Drugi vatikanski sabor još je preciznije i šire to pojasnio: štovanje svetaca usmjereno je na samoga Boga koji svece i sebe u njima časti (usp. Iv 12,26). Spomeničko štovanje nebeskih svetaca (cultus duliae) nije izolirano niti stoji u konkurenciji s klanjalačkim štovanjem (cultus latriae), koje pripada samo Bogu, nego je u konačnici usmjereno na samoga Boga. Zato je štovanje svetaca za Crkvu legitimno i važno, ali za pojedinačnog vjernika nije ni obveza, niti nužno za spasenje, nego slobodno područje individualne pobožnosti.

Gradimo, ne rušimo

U ovom vremenu nestabilnosti važno je da barem mi vjernici, kršćani, pravoslavni, katolici, protestanti, muslimani, svi koji vjerujemo, budemo graditelji mostova, a ne rušitelji. Ostavimo pritom one kojima nije smetalo klanjati se tijelima diktatora po trgovima i ulicama, dok su suze ronili za propalim ideologijama smrti. Mi se moramo moći uzdignuti iznad ljudske stvarnosti. Mi, kako kaže Biblija, moramo svjedočiti istinu, bilo to zgodno ili ne.

Ljubimo svoje, poštujmo one različite. I nemojmo si nikada dopustiti da nas uvuku u njihov krug mržnje. Oni su to odabrali, oni mržnju žive, njima će mržnja biti njihova sudbina. Molimo i za njih, da ih dobri i milosrdni Bog oslobodi okova skučenosti i da prihvate pored sebe u miru živjeti sve nas – različite.

Marin Miletić/NoviList

facebook komentari

Nastavi čitati