Nadmoć kršćanske duhovnosti i kulture nasuprot kompleksima medijskih patuljaka

0

ZBOG GOLEMOG KOMPLEKSA MANJE VRIJEDNOSTI NE MOGU NAM NI USKRS ČESTITATI KAKO TREBA – iskompleksirani medijski agenti imaju neobjašnjivi strah od kršćanskih vrijednosti, kršćanske duhovnosti i kulture. Zato imaju bolesnu potrebu da sve izokreću i po svemu pljuju. Donosimo vam tekst s portala dnevno.hr koji se osvrće na ovu problematiku. 

Za prosječnog hrvatskog ignoranta – antifašista vulgaris domesticus, kršćanstvo je izvor svega zla na svijetu. Crkva je, kako je opće poznato, spalila Galilea na lomači jer je propovijedao da zemlja nije ravna ploča, osnovala inkviziciju, gušila razvoj znanosti, spaljivala vještice u srednjem vijeku, izazivala ratove, držala puk u neznanju, a danas troši milijarde našeg novca kako bi sebi gradila palače od dragog kamena. Antički svijet je razvijao znanost i filozofiju, poštivao homoseksualce i ljudska prava, bio je napredan u svakom pogledu, a onda su odnekud došli kršćani i nastupio je mračni srednji vijek, te se civilizacija nije razvijala sve tamo negdje do francuske revolucije. Da nije bilo kršćanstva, danas bismo bili tisuću godina napredniji.

Galileo_galilei

Nedavna izjava rektora Borasa pokrenula je pravu lavinu takvih napisa posvuda, od facebooka do “uvaženog” Novog lista čijim komentatoricama Ljerki Bratonji i Sanji Modrić treba odati priznanje: nevjerojatno je naići na takvu hrpu gluposti, predrasuda, neznanja, nerazumijevanja, i ideološke zatucanosti čak i kod prosječnog napušenog pubertetlije, a kamoli nekog tko je navodno studirao pa bi trebao baratati i minimumom činjenica. Onako izvikivati parole te tući po vjeri, crkvi i kršćanskim vrijednostima poput Nikoletine Bursaća ne razlikujući pritom jedno od drugog i trećeg. A sve zajedno udrobljeno, ne razlikujući od starozavjetnih mitova, koji, pak, s kršćanstvom, čija je centralna figura Krist, zapravo nemaju mnogo veze. No, ne bi bilo loše znati da je Stari zavjet, iz kojeg uglavnom crpe nasumične citate kako bi dokazale da je kršćanstvo zlo i naopako, u stvari židovska Tora, temelj visoke kulture tog naroda.

Neznanje je moć

Veliki Ronald Reagan jednom je rekao: “Problem s našim liberalnim prijateljima nije to što ne znaju dovoljno činjenica, problem je što znaju jako mnogo pogrešnih činjenica.”

Galileo, na primjer, nije spaljen na lomači, kako mnogi danas vjeruju. Umro je u krevetu svog doma u dubokoj starosti od 78 godina, i niti dana nije proveo u tamnici. Nije zagovarao niti “da zemlja nije ravna ploča”, jer se to manje-više znalo još od antike a u njegovo doba je već i dokazano, već heliocentrični sustav. No, zapravo je njegovo suđenje imalo malo veze s tim, a mnogo s političkim odnosima snaga u Rimu. Crkvu se, isto tako, nikad nije ticalo kakvog je oblika zemlja, niti se ikad time bavila.

Španjolsku inkviziciju nije osnovala crkva, već svjetovna vlast, španjolski kraljevski par, s konkretnim svjetovnim političkim ciljem uklanjanja Židova iz Kastilje, i nije pobila milijune ljudi već nešto više od dvije tisuće, dok su neki svjetovni vladari, neograničeni okovima religije i vjerskih dogmi, stoljećima kasnije toliko znali smaknuti do doručka. I to bez suđenja. Papa je dozvolio inkviziciju u Kastilji i uvidjevši što se događa zabranio je u Aragonu.

Antika baš nije bila mjesto gdje je samo cvjetala znanost, već i mjesto gdje je na jednog slobodnog građanina dolazilo desetak robova, i gdje se ljude bacalo lavovima za zabavu svjetine. I nitko u tome nije vidio ništa loše. Homoseksualnost je u Rimu, pred njegov kraj, bila kažnjiva smrću, a u Grčkoj je (ponegdje) bila dozvoljena kao odnos erastes-eromenos, dakle onom koji se u nas danas zove “pedofilija”, uglavnom između dječaka od 12 – 18 godina i njihovih učitelja. Istospolnih brakova, unatoč tome, nije bilo, ako zanemarimo ludog Nerona koji je ušao u povijest kao prvi koji je takav brak sklopio – on je bio nevjesta, a njegov maloljetni rob mladoženja – ali mu ga nisu priznali iako je bio car.

Civilizacijski pad u “mračno doba”, kako je Dante nazvao onih oko pet stoljeća između pada Rima i ponovne uspostave pismenosti i kulture, nema veze s kršćanima. Barbari koji su srušili tada već kršćanski Rim, poput Atile ili Germana iz teutonskih šuma, nisu bili kršćani, naprotiv, bili su pogani. Kroz ta mračna stoljeća jedino je crkva spašavala knjige (i znanja antike) kako ne bi poslužile za ogrjev. U ranom srednjem vijeku, jedino se crkva povremeno protivila poganskim običajima spaljivanja vještica i općenito praznovjerjima. Njih je, kroz stoljeća, stradalo tridesetak tisuća – pretežno u protestantskom dijelu Njemačke.

Crkva u srednjem vijeku nije sprječavala razvoj znanosti i pismenosti, naprotiv, ona ga je poticala: svjetovne su vlasti bile te koje sve do industrijske revolucije nisu imale interesa širiti pismenost, dapače su često imale interes suzbijati je, što su uglavnom i činile. Mit je da je itko zapravo priječio ljude da se obrazuju: jednostavno, u srednjevjekovnom društvu, od obrazovanja nije bilo nikom manje-više nikakve koristi izvan crkve. Nije baš da je netko masovno tražio inženjere i pravnike. Neuk svijet međutim promatra tadašnje društvo u kontekstu današnjeg vremena, bez pravog poznavanja okolnosti, što, jasno, daje posve pogrešnu sliku. A time postaju i lak plijen indoktrinacije ideologijama, tim današnjim ružnim surogatima religije.

Moderna je znanost, kako sam već jednom napisao, rođena upravo u okrilju crkve koja je osnovala i sveučilište u Zagrebu od kojeg je halabuka krenula. Razvoj zapadne civilizacije, kao i svake civilizacije, usko je povezan sa sustavom vrijednosti koji je uspostavilo upravo kršćanstvo, pa se ona zato i zove “kršćanska civilizacija”, ili “judeokršćanska”.

Ratova, otkad je u 19. stoljeću dramatično opao utjecaj religije na društvo, nema manje, ima ih mnogo više i krvaviji su. Razvoj znanosti nije doprinio samo miru i napretku, već prije svega razvoju opasnijih oružja. Pad utjecaja religije nije ukinuo ratove, naprotiv, oni su samo postali krvaviji. A i prije su se vodili iz interesa, ne zbog vjerovanja, i tako će uvijek i biti.

I, na kraju ovog malog osvrta na najljepše mitove koje smo zadnjih dana mogli čuti, zgrada Biskupske konferencije koja je mjesecima bila glavna tema medija nije građena od poludragog kamena (Oniks nije poludragi kamen, bar ona vrsta koji se koristi za fasade, već vrsta granita), ne košta milijarde već ga se može nabaviti već za dvjestotinjak dolara po kvadratu (provjerite na monsteru ili ebayu) i dosta se često koristi za fasade javnih zdanja, a sama zgrada je navodno koštala oko 1500 eura po kvadratu crkvenog novca i jedna je od najljepših u Zagrebu, dok je nakarada od MSU-a koštala po kvadratu trostruko više i to novca poreznih obveznika, a izgleda kao hibrid trgovačkog centra i tvornice akumulatora u Moldaviji. O njoj se, jasno, nikad nije pisalo.

Proizvodnja straha

No, odakle tako neprijateljski stav prema kršćanstvu? Je li to induciran ili prirodan proces? Dijelom, posljedica je to promjena načina života, urbanizacije: sve monoteističke religije nastale su paralelno s razvojem sjedilačkih, patrijarhalnih društava u kojima se živjelo pretežno od zemlje. U današnjim velegradovima, religije jednostavno nemaju plodno tlo, i ne postoji neka velika potreba za kršćanskim načinom života, on čak može biti smetnja. Zato s prelaskom ljudi u gradove i ravojem industrije dolazi do promjena u odnosu prema religiji. No, to ne znači da naša civilizacija i dalje nije zasnovana na vrijednostima proizašlim upravo iz kršćanstva, i to će tako biti dok god te civilizacije bude.

Usto, neprijateljstvu prema crkvi i kleru pogodovalo je (naročito krajem 18. stoljeća kad izbija francuska revolucija u osnovi usmjerena više protiv crkve nego protiv bilo čega drugog) to što je crkva stekla znatnu političku moć kroz prethodna stoljeća. A politička moć podrazumijeva i da se morate ponašati u skladu s pravilima igre koja važe u politici: odatle neki izrazito nemoralni postupci koji su stvorili neprijateljstvo u javnosti.

Međutim, nemoguće je ne uočiti da je upravo Francuska revolucija bila obilježena užasnim krvoprolićima u ime humanosti: oko 60.000 ljudi je završilo na giljotini u par mjeseci i to u ime humanističkih ideala. Mnogo više nego što su sve inkvizicije osudile na smrt kroz sva stoljeća prije, zajedno s vješticama u srednjem vijeku. Danas se na to sliježe ramenima, dok se zločini navodno počinjeni “u ime Krista”, a zapravo u pravilu iz konkretnih političkih interesa, preuveličavaju preko svake mjere. U školama se, u doba dok sam je ja pohađao, sustavno usađivala mržnja spram crkve, naročito katoličke, a povijest je prezentirana kao proces znanstvenog napretka i paralelno s tim pada utjecaja religije, gdje se revolucijama često daje socijalni ili oslobodilački karakter koji u stvari, kad bolje pogledate povijesne izvore, zapravo nisu imale.

Malo se danas obraća pozornost na to da je izrazito antikršćanski karakter Francuske revolucije izravno odgovoran za njenu krvoločnost i da je ona izrodila Napolena, prvog megazločinca moderne svjetske povijesti i preteču Hitlera. Zapravo, nezapaženo prolazi činjenica da su svi režimi na zapadu koji su spram kršćanstva bili izrazito negativno nastrojeni, ali baš bez iznimke, bili beskrajno krvoločni. Mussolini je u mladosti, dok je radio za socijalističke novine, pisao vatrene antikatoličke pamflete, razvlastio crkvu u Italiji, a njegovi stavovi koje je u člancima iznosio o kršćanstvu i sekularizmu nisu bili nešto posebno različiti od onih koje danas možete pročitati na stranicama Građanske akcije ili Novog lista. Do kraja života ih nije promijenio: krstio se zato što mu je činjenica da nije kršten jako narušavala popularnost među pukom. Staljin, jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća, je u potpunosti zabranio crkvu: nakon 70 godina prisilnog ateizma, Rusija nije postala civiliziranija zemlja, naprotiv, civilizacijski se vratila daleko unazad, što se i te kako na njoj vidi. Ostavština takvih režima na području kulture je nula: u sedamdeset godina komunizma u njemu nije stvoreno praktički ništa vrijednog u umjetničkom smislu. Dovoljno je proći tužnim, sivim ostacima nekadašnjeg DDR-a ili Rusije. Koja razlika od sjaja zapada! Možemo kazati da postoji svojevrsno pravilo: što je neki režim bio više neprijateljski raspoložen spram fenomena religije, to je bio krvoločniji. To se danas u potpunosti ignorira, jer nije u skladu s dogmom po kojoj je kršćanstvo u korijenu svega zla u zapadnom svijetu te da svi problemi tog istog svijeta potječu od njega.

Činjenice jasno govore protiv ustaljenih uvjerenja

Isto tako nitko ne želi primijetiti da su zajednice poput spomenutih Židova, koji su oduvijek bili izrazito religiozni, napredovale i gradile kulturu i umjetnost, razvijale znanost, dok su pak primjerice Romi, narod bez neke svoje vjere, ostali negdje na dnu civilizacijskog lanca. Dva tako slična naroda, raseljena, živjela su u neprijateljskom okruženju stoljećima: jedni su danas vlasnici većine Nobelovih nagrada iako čine tek 0,2% svjetske populacije, drugi pak uglavnom nemaju niti završenu osnovnu školu. Po zagovornicima teorije po kojoj je religioznost korijen zla, trebalo bi biti obratno. Uostalom, kako zagovornici tih teorija tumače da se ateističke civilizacije istoka poput Kine ili Japana tisućama godina praktički gotovo nisu razvijale, dok je kršćanstvom obilježena Europa u stoljećima između petnaestog i dvadesetog ogromnim koracima grabila naprijed?

Sve ovo govori kako oni koji su se odrekli kršćanskih vrijednosti – dakle ne vjere, ne Biblije, ne Crkve, već vrijednosti koje su duboko u korijenima naše civilizacije, u pravilu time nisu postigli ništa. Obećana eksplozija razvoja znanosti u društvima “oslobođenim okova vjere” poput Sovjetskog Saveza se, kako znamo, ne samo nije dogodila, već su sve takve države iz dana u dan civilizacijski, znanstveno i tehnološki sve više zaostajale za zapadom, koji, iako sekularan, kršćanstvo nikad nije odbacio. Usto, i sam sekularizam je u velikoj mjeri produkt kršćanske kulture zapada (caru carevo, Bogu Božje). U drugim civilizacijama takav koncept odvajanja religije i države u pravilu nije bio prakticiran.

Što to tjera antiteistička društva u propast? U čemu je tu problem? U monopolu države na moć. Umjesto onog Isusovog caru carevo – Bogu Božje, imamo “država je sve” situaciju. U takvim, izrazito antireligijski nastrojenim društvima, država se počinje ponašati kao i svaki drugi monopolist: a monopol je, kako znamo, loš, kako u ekonomiji, tako i u politici. On vodi u propast ne samo monopolista, već i onih koji o njemu ovise. On sprječava konkurenciju, a time i razvoj.

Zato, kad pogledate koliko histerično neki navodni ateisti reagiraju na svako spominjanje kršćanskih vrijednosti u društvu, a kamoli na sam spomen crkve, morate se zapitati: zašto bi nekom crkva ili vjera smetale ako je ateist? Istina, ne bi trebale. Ja nisam Musliman, pa se zato ne petljam u islamska posla niti me je uopće briga što hodža u džamiji priča. Ako ste ateist u sekularnom društvu, po istoj logici stvari, za vjernike vas nije briga. Ali ako želite tom društvu nametnuti neke svoje vrijednosti, onda vam jasno smetaju vrijednosti koje već postoje i koje su proizišle iz religijskog nasljeđa.

Kršćanske vrijednosti – temelj za gradnju kulture

Zato danas ima toliko indoktrinacije i tako se lako šire antikršćanski pamfleti: jer su kršćanske vrijednosti smetnja nametanju nekih novih vrijednosti, a pritom se koncept “ljudskih prava” često otvoreno suprotstavlja kršćanstvu. I taj koncept, međutim, proistječe upravo iz kršćanstva, no on teži postati neka nova “univerzalna” nadreligija, koncept kojim se zapravo određene zapadne vrijednosti žele nametnuti cijelom svijetu, kao vid novog kulturnog hegemonizma i imperijalizma temeljenog prvenstveno na protestantskoj etici. “Politička korektnost” nije do li strogo puritansko ćudoređe u novoj formi. Danas se često govori kako se katoličanstvo (katolikos inače na grčkom upravo znači univerzalan) nametalo indijancima. To se spočitava kao grijeh Crkve, iako bi se i o tome dalo pričati. Istovremeno ljudi koji to spočitavaju aktivno rade na širenju “ljudskih prava” cijelim svijetom, pa i tamo gdje ta “prava” nitko ne želi, primjerice u islamskom svijetu.

Vratimo se za kraj na trenutak na Galileija. Okolnosti njegovog suđenja su preopsežne da bismo ih ovdje opisivali, no zagovaranje heliocentričnog sustava ima malo veze s tim, a glavni njegovi protivnici nisu bili klerici već onovremeni astronomi, znanstvenici. Papa je bio njegov dobar prijatelj i protivio se osudi njegovih ideja. On je u 19. i naročito 20. stoljeću dobio auru “mučenika za znanost”, jednako kao što su mnogi kršćanski sveci dobili auru “mučenika za kršćanstvo”, s pravom a ponekad i bez njega. No sama ta proizvodnja mučenika i pozivanje na žrtvu dosta govori o prirodi ideologija tih stoljeća, koja su rezultirala stotinama milijuna mrtvih. Sanja Modrić u Novom Listu spominje da bi sveučilište trebalo promovirati “vrijednosti znanosti” umjesto biblijskih – no takve vrijednosti jednostavno ne postoje. Znanost kao takva, naime, nema baš ništa s društvenim i moralnim vrijednostima.

Zato sam uvijek vrlo skeptičan prema ljudima koji skoče kao opareni kad se spomenu kršćanske vrijednosti. One su duboko utkane u našu civilizaciju. Nemoguće je ne vidjeti u kolikoj su mjeri konfesije oblikovale svakodnevni život u raznim dijelovima zapadnog svijeta, od latinskih Francuske i Italije, njihovog hedonizma i lepršave seksualnosti, do radišnog i štedljivog, racionalnog protestantskog sjevera Europe. To su stvari koje je suludo negirati, a svaki pokušaj nasilnog uklanjanja tih vrijednosti nikad nije donio ništa dobro. Možda je vrijeme da prestanemo sa suludim socijalnim eksperimentima kojima je obilježeno prošlo stoljeće i koji su u ime nekog “novog vremena” znanosti, humanističkih ideja i svekolikog napretka u grob pospremile stotine milijuna ljudi i započnemo živjeti u skladu sa svojim civilizacijskim nasljeđem. Njegovim odbacivanjem se ne postiže ništa. Ono je, međutim, dobar temelj na kojem se može graditi dalje.
izvor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

facebook komentari