Pratite nas

Najava novog referenduma: Crkva zaziva političarima mrsku demokraciju

Objavljeno

na

Na proteklim izborima za Europski parlament, hrvatski birači pokazali su veliku simpatiju prema mogućnosti da neposredno biraju svoje zastupnike u političkim predstavničkim tijelima.

Gotovo da nije bilo liste na kojoj konačni redosljed izabranih europaralmentaraca nije značajno odudarao od poretka kojeg su skrojili stranački šefovi.

Ako pogledamo tko je i kako biran i izabran na tim listama, lako ćemo shvatiti da hrvatski građani tijekom glasovanja za Europski parlament nisu u prvom redu birali ljude za koje misle da su najbolji, nego su slali poruku vođama političkih stranaka koje podržavaju da se ne slažu s njihovim odlukama. Ovaj politički fenomen brzo su prepoznali u Crkvi i odlučili ga iskoristiti za nešto što je obilježilo cijeli mandat Josipa Bozanića na čelu zagrebačke nadbiskupije. Kratko nakon što je zamjenio kardinala Kuharića, Bozanić je progovrio o grijehu struktura.

Mnogi su tada mislili da je ta poruka bila izravno usmjerena protiv tada vladajućeg HDZ-a. Činjenica je da se Bozanić nije usudio poslati jednako jako poruku za vrijeme vladavine SDP-a i koalicijskih partnera u razdoblju između 2000.–2003. godine. Mnogi su tada zaključili, a i ja sam bio među njima, kako hrvatskom kardinalu crvena boja toliko lijepo stoji da to utječe i na njegove političke sklonosti.

Ne znam je li Bozanić bio previše oprezan ili se dugo odupirao saznanju da hrvatskom političkom scenom, bez obzira na stranku ili političku opciju, vladaju mali politički diktatori kojima je demokracija zadnja opcija koju će pustiti na svjetlo dana ako baš moraju, ali nakon njegovih izjava u Večernjem listu od prije nekoliko dana, takve tvrdnje više ne bih mogao ponoviti. Naš kardinal odgovornost je postavio kao ključni pojam u borbi protiv korupcije, kriminala, reketarenja i izbjegavanja obveza. Rekao je da se bez inzistiranja na odgovornosti ne može boriti protiv struktura grijeha kojim je premreženo cijelo društvo.

Nije nikakva nepoznanica da je udruga „U ime obitelji“ vrlo bliska Crkvi. Vidjelo se to i po potpori koju su biskupi i svećenici dali laicima i volonterima u provođenju organizacije referenduma kojim bi brak ostao sačuvan kao sakrament, odnosno kao životni savez žene i muškarca. To ne znači da Crkva stoji iza svake akcije koju pokreće ta udruga. Kad je najavljeno prikupljanje potpisa za organizaciju referenduma s prijedlogom da zastupnike u Sabor biramo neposredno, bez obzira na stranačke liste, nije bilo nikakvog razloga za pretpostavku da iza toga stoji Crkva, sve dok kardinal Bozanić nije dao intervju Večernjem listu. Stavovi o tome da je krajnji čas za rasčišćavanje nagomilanih grijeha struktura upućuju na vrlo utemeljenu mogućnost kako je ova ideja u stvari traženje načina za razvlašćivanje hrvatskih političkih moćnika.

Ove Bozanićeve riječi mogu zvučati prilično uopćeno. Međutim, ako samo malo pažljivije proanaliziramo neka zbivanja posljednjih godina i dovedemo ih u međusobnu vezu, neće biti teško zaključiti o čemu kardinal govori. Ne treba zanemariti ni činjenicu da je Bozanić spominjao i civilni sektor, odnosno nevladine udruge. Zatražio je veću transparentnost u njihovom finaciranju i trošenju državnog novca. Ne vjerujem da je Bozanić to napravio slučajno. U Hrvatskoj djeluju brojne udruge građana na koje je država prenijela neke svoje javne ovlasti, a koje raspolažu godišnjim proračunima od nekoliko desetaka milijuna kuna.

Već se desetljećima na čelu tih udruga vrte uvijek isti ljudi. Ljudi, njihove obveze prema društvu i građanima te njihova odgovornost prema Bozaniću ključni su za obračun sa strukturama grijeha. Crkva najveći problem u premrežavanju društva tim strukturama grijeha, koje se u nekom drugom govoru jednostavnije nazivaju mafijom, vidi u ubrzanom iseljavanju mladih i obrazovanih ljudi iz Hrvatske, zbog toga što oni koji ostaju sve lakše tonu u beznađe, što se ne vidi naznaka gospodarskog oporavka Hrvatske. I Crkva kaže da je odgovornost pojedinca ključ za prevladavanje takvog stanja. Ali kako doći do odgovornosti pojedinca?

Danas je u Hrvatskoj na snazi parlamentarni sustav vladavine koji je političkom devijacijom i neizvršavanjem obveza pojedinaca, odnosno nepostojanjem odgovornosti kod naših političara doživio svoju degeneraciju u kancelarski sustav. Devedesetih godina predsjednički je sustav vladavine kao takav bio definiran i Ustavom. Pokazalo se da on nije dobar jer se oko Predsjednika Republike koncentrirala politička elita koja je ima moć, ali ne i odgovornost. Nakon Tuđmanove smrti došlo je do Ustavnih promjena kojima je vlast prebačena na parlament, odnosno izabranim predstavnicima građana. Vrlo brzo pokazalo se da je to tako samo na papiru.

Već je Ivica Račan najvažnije političke odluke donosio izvan Sabora na sastancima koalicijskih partnera, pretvarajući parlament u puku transmisiju za provođenje zastupnicima i narodu nametnute političke volje. Ivo Sanader stvar je još više pojednostavio. Političkom trgovinom svojim je koalicijskim partnerima već na početku mandata dao toliko da mu se oni više nisu petljali u upravljanje državom. Tako je Sabor dobijao naloge od premijera što treba biti volja većine zastupnika. Ništa se nije promjenilo niti u prve dvije godine vladavine Milanovića i njegovih političkih partnera. Važne političke odluke se opet donose izvan parlamenta, a Sabor samo služi kao smokvin list nepostojećoj demokraciji. Kako je ovo moguće?

Kad izlazimo na izbore, biramo samo liste. Iako imamo devet izbornih jedinica, plus ona za dijasporu, nerijetko je na svih devet na čelu liste ista osoba. Politički moćnici toliko ponižavaju i ignoriraju volju birača da im čak niti na vrh liste ne daju osobu s njihovog područja, nego ti šefovi stranaka sebe izdižu do razine idolopoklonstva, skoro pa božanstva pred kojim će narod ničice pasti i neće se pitati koliko su sposobni ljudi s liste koji će ih predstavljati u Saboru.

Svako tko je nekoliko puta pogledao saborske rasprave lako može ustanoviti da se žustre polemike nikad ne vode oko konkretnih pitanja koja su bitna za bolji život u državi. Uvijek je riječ o političkim blokovskim svađama. Sve su rasprave na razini svađa o tome koji politički blok ima krivnju u prošlosti zbog nečega. Rijetko kad se analiziraju konkretni podaci, primjeri, brojke, znanstvena mišljenja i dokazi. Razina izabranih saborskih zastupnika takva je da to od njih niti ne treba očekivati. Negativna je selekcija možda baš u ovom mandatu došla do punog izraza.

Rekao bih čak da je ona proporcionalna dubini gospodarske i društvene krize u kojoj se nalazimo. Sve dok glavni kriterij za izbor zastupnika u parlament bude ulizivanje šefu stranke, stanje u Saboru neće se promjeniti. Vlast će i dalje biti negdje drugdje. Zastupnici neće imati osjećaj odgovornosti prema narodu, nego prema onima koji ih mogu staviti ili izostaviti s liste na idućim izborima. Tako će biti sve dok se biraju liste. Jedini način da se tome doskoči jest izravno biranje zastupnika, imenom i prezimenom, bez obzira na njihovo mjesto na stranačkoj listi. To će biti prvi korak koji će umanjiti despostsku vlast naših šefova političkih stranaka i partija.

 

Hoće li mogućnost neposrednog biranja imenom i prezimenom nešto promjeniti? Na primjeru SDP-ove liste i izbora Tonina Picule u Europski parlament možemo vidjeti da to može biti dobar početak promjena. Iznimno veliki broj preferencijalnih glasova koje je Picula dobio više su uzdrmali Milanovića nego cijela priča s Linićem. Konačno, on se s Linićem obračunao, ali se Picule kloni koliko god može. Iza Picule stoje birači. On je trenutno najjači političar u SDP-u. Mogu li hrvatski građani tako izabrati saborske zastupnike koji će biti neovisni o samovolji stranačkog šefa, a bez toga nema stvarne demokracije?

Fenomen je hrvatske političke scene i to da u naše dvije najveće političke stranke predsjednik i njegov zamjenik imaju vrlo lošu međusobnu komunikaciju. A u obje su stranke osobe na obe funkcije neposredno birane. Već i ovaj primjer govori da čelni ljudi naših stranaka ne vole demokraciju, čak niti do razine svog prvog suradnika, prvog u hijerarhiji ispod sebe. A kako bi tek onda voljeli da im saborski zastupnici samostalno razmišljaju? Samo ako ih se prisili na to. Crkva se očito odlučila na taj korak.

Nisam siguran treba li ustavnim promjenama omogućiti izbor saborskih zastupnika sa svih lista tako da svaki građanin može izabrati svojih 20 zastupnika s baš svih predloženih lista. Bojim se da bi bilo previše nevažećih listića s previše ili premalo zaokruženih imena. Mislim da bi puno pametnije bilo da građani mogu, kao i dosad, birati listu, ali i da se ostavi mogućnost davanja pet preferencijalnih glasova na toj listi. Već bi i to bio značajan pomak. Natjeralo bi to saborske zastupnike da malo više razmišljaju hoće li na idućim izborima biti zaokruženi ili ne, pa bi se malo više odluka donosilo na klubu zastupnika, manje u kabinetu premijera. Zaista je sramotno da od građana izabrani zastupnici u Saboru sebi dopuštaju da budu tek obični izglasavači odluka koje donosi premijer, koji se onda, kad država krene u propast, poziva na zakone koje je kao izglasao Sabor. Moram priznati da bi me bilo sramota biti takav saborski zastupnik.

Hoće li mogućnost neposrednog biranja imenom i prezimenom nešto promjeniti? Na primjeru SDP-ove liste i izbora Tonina Picule u Europski parlament možemo vidjeti da to može biti dobar početak promjena. Iznimno veliki broj preferencijalnih glasova koje je Picula dobio više su uzdrmali Milanovića nego cijela priča s Linićem. Konačno, on se s Linićem obračunao, ali se Picule kloni koliko god može. Iza Picule stoje birači. On je trenutno najjači političar u SDP-u. Mogu li hrvatski građani tako izabrati saborske zastupnike koji će biti neovisni o samovolji stranačkog šefa, a bez toga nema stvarne demokracije?

Vrlo teško, jer će stranački šef opet u konačnici odlučivati tko uopće hoće, a tko neće doći na izbornu listu. Pa kako onda natjerati političare da budu odgovorni narodu i da se bore protiv strukture grijeha koja je, kako reče kardinal Bozanić, sasvim premrežila društvo i izjeda ga iznutra? Kad bi u društvu bilo dovoljno odlučnosti, to bi bilo moguće. Naše političare jednostavno treba motivirati i natjerati da se bore za naklonost građana, a ne stranačkih šefova.

Prvi ću put javno u kraćim crtama opisati ideju, odnosno zamisao o demokratizaciji društva koja će, znam to, u startu biti odbačena kao neozbiljna. Također, neće nikad zaživjeti, jer bi ju trebali prihvatiti političari koje bi ona razvlastila. Ali, neka barem narod sudi o toj ideji. Dakle, mislim da bi našim saborskim zastupnicima trebalo ostaviti sadašnje previsoke plaće. Tijekom mandata treba im isplaćivati hrvatski prosjek u realnom, proizvodnom sektoru. Ako žele veće plaće, neka se bore da taj prosjek bude veći. Onu razliku od isplate do njihove stvarne plaće zastupnika treba uplaćivati u poseban fond.

Na kraju njihovog mandata, odnosno poslije sljedećih izbora, razliku iz tog fonda treba isplatiti samo onim zastupnicima koji ponovno budu izabrani. Onima koji to ne budu, razliku plaće ne treba isplatiti, jer će njihovim neizborom narod presuditi da je nisu zaslužili. Taj novac koji im neće biti isplaćen treba uplatiti u fond za poticanje mladih znanstvenika koji odluče ostati u Hrvatskoj.

Sad se još postavlja pitanje što s onima koji zbog starosnog ograničenja neće moći biti birani? Dobit će dio iz fonda srazmjerno broju mandata koji na novim izborima osvoji njihova stranka, ali to su već detalji koji se lako mogu razraditi. Samo kad bi netko to htio. Ne vjerujem ni da će političari htjeti ovo što preko udruge „U ime obitelji“ Crkva želi. Vidjet ćemo može li ih se natjerati. Uspije li ovaj referendum, to će biti početak kraja političkog despotizma u Hrvatskoj.

Ante Gugo, Politika plus.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

HASANBEGOVIĆ O ODLUCI USTAVNOG SUDA: ‘Ova odluka je povratak cenzure iz vremena komunizma’

Objavljeno

na

Objavio

“NDH bila nacistička i fašistička tvorevina”: Ustavni sud donio važnu i dalekosežnu odluku.

Hoće li se sada zabraniti knjige u kojima se iznose povijesne interpretacije suprostavljene odluci Ustavnog suda? Hoće li one biti proglašene protuustavnom literaturom, pita Hasanbegović

Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima još nije dalo preporuke za tretman tih režima, a Ustavni sud već je jasno definirao NDH kao negaciju temeljnih vrednota ustavnog poretka Hrvatske.

Stoga je teško očekivati da bi Vijeće svojim preporukama, koje Vlada namjerava pretočiti u zakon, moglo ići ispod razine odluke Ustavnog suda kojom je poništena odluka Općinskog vijeća Čačinaca od 11. travnja 1997., a kojom je jedna ulica dobila naziv 10. travnja. Izdvojeno je mišljenje imao sudac Miroslav Šumanović, izabran prošle godine kao kandidat HDZ-a, koji smatra da nije na Ustavnom sudu da određuje povijesne istine i da ne postoji društveni konsenzus o karakteru NDH.

Prije desetak dana skupina povjesničara, među kojima je i Zlatko Hasanbegović, uputila je apel protiv propisivanja službene istine. Njega je dosad online potpisalo preko tisuću ljudi. Hasanbegović ističe da su htjeli upozoriti upravo na stvari kakva je odluka Ustavnog suda.

– Značajan dio ozbiljne srednjostrujaške historiografije krši tu odluku. Hoće li se sada zabraniti knjige u kojima se iznose povijesne interpretacije suprostavljene odluci Ustavnog suda? Hoće li one biti proglašene protuustavnom literaturom?

Ova odluka predstavlja poziv na povratak cenzure iz vremena komunizma. Moj bi stav bio jednak i da je Ustavni sud, skupina nekompetentnih ljudi izabranih temeljem političke trgovine, procjenjivao jugoslavenski komunizam. Pozivam premijera Plenkovića da raspusti Vijeće, jer je Ustavni sud već dao pravorijek, rekao nam je Hasanbegović.

Dakle, podizanje (vraćanje) biste Ive Lole Ribara i crvena zvijezda petokraka sukladne su ustavnim vrednotama hrvatske države. Za Dom spremni i Ulica 10. travnja nisu.
Još malo pa će i svi Hrvati koji su rođeni 10. travnja biti proglašeni protuustavnom kategorijom. Jadni smo, da jadniji ne možemo biti.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

200.000 Katalonaca na ulicama zbog uhićenja nezavisnih aktivista

Objavljeno

na

Objavio

Oko 200 tisuća Katalonaca preplavilo je u utorak regionalni glavni grad Barcelonu zahtijevajući oslobađanje dvojice nezavisnih aktivista uhićenih dan ranije pod optužbom za poticanje na pobunu.

Jordi Sanchez i Jordi Cuixart, čelnici dviju vodećih separatističkih skupina Assemblea Nacional Catalana (ANC) i Omnium Cultural, zadržani su u pritvoru bez mogućnosti plaćanja jamčevine, pod istragom za poticanje na pobunu organiziranjem prosvjeda 20. i 21. rujna zbog akcije španjolske policije usmjerene protiv katalonskih separatista.

Zagovornici katalonskog samoodređenja izašli su na ulice zahtijevajući njihovo oslobađanje. Nosili su svijeće i transparente s natpisima “Sloboda političkim zatvorenicima” i “Europo, pomozi nam”, te uzvikivali slogane poput “Niste sami” i “Van španjolskoj pravdi”.

Glasnogovornik katalonske separatističke vlade u utorak je izjavio kako uhićenja pokazuju španjolske institucije u gorem svjetlu nego za vrijeme diktatorskog Frankova režima.

“Ono što frankistički Sud javnog ćudoređa nije nikada učinio uspijeva njegovom sudskom nasljedniku 21. stoljeća”, kazao je glasnogovornik i ministar u katalonskoj vladi Jordi Turull nakon sastanka kabineta regionalne vlade u Barceloni.

Točno u podne na tisuće je ljudi u Barceloni prestalo s radom i izašlo na ulice zahtijevajući oslobađanje pritvorenika.

Uoči večernjih prosvjeda, Turull je najavio sudjelovanje regionalnih ministara ali ne i katalonskog čelnika Carlesa Puigdemonta, te pozvao sudionike na miran protest.

Dužnosnici španjolske vlade ustraju u tome da su uvjeti pritvora zakoniti i odobreni od strane nezavisnog suca, bez političkih pritisaka. “Tu ne možemo govoriti o političkim zatvorenicima, već o političarima koji su zatvorenici”, rekao je u Madridu ministar pravosuđa Rafael Catala.

Zadržavanje Sancheza i Cuixarta u pritvoru moglo bi, međutim, dovesti do eskalacije sukoba koji je dosad bio uglavnom miran, ali koji već poprima obrise najozbiljnije političke krize u Španjolskoj od neuspjelog državnog udara 1981.

Premijer Mariano Rajoy dao je Puigdemontu rok do četvrtka da opozove proglašenje nezavisnosti ili se suoči s aktivacijom članka 155. španjolskog ustava koji bi Madridu omogućio stavljanje pod kontrolu katalonske vlade i raspuštanje tamošnjeg parlamenta, te upotrebu sile u provođenju zakona.

facebook komentari

Nastavi čitati