“Najomraženiji” političar u trenu postao omiljeni premijer!

    0

    HDZ-u je najvažnije što sabranije i sa što više potkrepljujućih poteza izdržati teret favorita za buduće parlamentarne Treba podnijeti podmetanja i optužbe jer je HDZ uvijek morao pobjeđivati i svoga takmaca i njegovu javnost

    [dropcap]N[/dropcap]a portalu jednog visokotiražnog dnevnog lista liberalnolijeve orijentacije danima sam pratio anketu među čitateljima kojima je bilo postavljeno otprilike ovakvo pitanje – da su sutra izbori, koga biste za premijera? Stalno je na prvom mjestu bio predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko s naklonošću od 27 do 32 posto a drugoplasirani Zoran Milanović zaostajao je oko deset posto.

    Posljednji put pogledao sam rezultate ankete kad je već bilo glasovalo gotovo 50.000 čitatelja, kad je Kramarko imao oko 32 a Milanović oko 18,5 posto glasova, i kad se moglo pretpostaviti da se ishod do kraja neće bitno promijeniti. Rezultati te ankete posve su suprotni rezultatima nekih drugih anketa u kojima je Karamarko gotovo neprekidno najnegativniji političar u zemlji. Otkud sad odjednom nadmoćno pobjeđuje u glasovanju čitatelja lijevo-liberalnog lista, koji su zacijelo pretežno lijevo-liberalnoga svjetonazora?

    Ali ostavimo ta pitanja odgonetačima hrvatskih političko-medijskih protuslovlja, paradoksa i konstrukcija i govorimo jezikom političke realnosti. A ta realnost jasno pokazuje kako Kukuriku koalicija baš ničim nije zadužila birače, pa kako prema njoj nemaju nikakva duga, logično je da se vraća povjerenje u HDZ. Oni pak koji HDZ nastoje prekrižiti zbog Sanadera i društva, smeću s uma da je hrvatskom narodu ta stranka ostala u memoriji kao najpouzdanija u najtežim vremenima, a i kad su vremena bila lakša, lijevo-liberalne vlasti od nje nisu bile ništa bolje, dapače! Uz to, protivnicima HDZ-a najteže pada to što Karamarko, i u organizacijskom i u svakom drugom pogledu, vodi stranku vrlo uspješno i što uvjerljivo uočava svu nesposobnost i sve stranputice vlasti. Istina, on nema odlike vođe poput Tuđmana, ali nema ni slabosti nametljivih i samosvidljivih narcisa kakvi su, na primjer, Milanović i Bandić, slabosti koje ih otkrivaju kao šuplje veličine kojima je predstava kojom se ta šupljina puno važnija od sudbine zemlje.

    U Karamarka nema usplamtjele strasti, ali u njegovoj plahosti ima brige za Hrvatsku kojoj nije potreban show za javnost. Ta “tišina” s kojom on i HDZ utiru put u pobjedu na idućim izborima posve je različita i od Sanaderove domoljubne spektakularnosti s kojom je na splitskoj rivi, u Saboru i drugdje obmanjivao birače koje će kao predsjednik Vlade iznevjeriti i izdajom nacionalnih interesa i nezapamćenom lopovštinom. To “tiho” pobjedništvo, dakako, oslonjeno na povratak izvornim načelima HDZ-a i predsjednika Tuđmana te na radikalno odricanje od Sanadera i Jadranke Kosor (sada velike ljevičarke!) iritira sve Karamarkove protivnike, i lijeve i desne. Oni kojima je do jučer povratak HDZ-a na vlast bio apsolutno nemoguć a sada vide da je to jedini mogući izbor Hrvatske zbog katastrofalne politike Kukuriku koalicije i konsolidacije najjače oporbene stranke, poprilično su se uspaničili.

    Pri tome je neshvatljivo zašto se jedna sve zamjetnija desna stranka – Hrast – s vrlo zdravim i domoljubnim programskim temeljem udružuje sa HDSSB- om i Hrvatskom zorom, kad je više nego jasno da je čelnicima tih stranaka, Šišljagiću i Kujundžiću, mnogo važnije napakostiti HDZ-u nego biti protivnik ljevici. Hrast bi se mogao grdno pokajati kad na kraju vidi da nikakve koristi nije imao u trgovini u kojoj je svoju nevinost udružio s patološkom mržnjom svojih partnera prema HDZ-u. Istina, čuje se da ta mržnja prema HDZ-u nije ništa manja ni u zagrebačkog čelnika Hrasta Krešimira Miletića i njegovih suradnica i suradnika, pa je upitno za koga to igra “desnica”. Ali za HDZ to i nije toliko važno.

    Zapravo mu je najvažnije što sabranije i sa što više potkrepljujućih poteza izdržati teret favorita za buduće parlamentarne izbore i teret podmetanja i optužbi koje ga čekaju u iduće dvije godine. O tom teretu govori i nepojmljiva razlika između Karamarkove “omraženosti” u jednim i uvjerljive prednosti koju pred svima ima u drugim anketama. Ali od početka demokracije HDZ je morao pobjeđivati i svoga takmaca i njegovu javnost.

    Istina, Karamarko nema odlike vođe poput Tuđmana, ali nema ni slabosti narcisa.

    MilanIvkošić/VL

    facebook komentari