Pratite nas

Kolumne

Najsramotniji entitet na europskim prostorima

Objavljeno

na

Na granici svjetova i kultura, nacija i civilizacija ispisana i išarana zločinima prisile i genocida okupatora i osvajača Bosna i Hercegovina je sve nerješiviji problem, ne samo unutar same sebe već više izvanjskih čimbenika interesno isprepletenih u toj već davno „krčmi, pogašenih svjetla“. Zemlja je to problema, i gotovo od problema, koju mnogi unutarnji i vanjski neprijatelji jednako žestoko odguruju i guraju u ponor bez dna. Tone zbog toga ta zemlja pred očima suvremenih moćnika koji ne ćine ništa pravedno, i po pravdi, da bi zaustavili njen ponor, njeno nestajanje iz vidika sadašnjosti. Zato je ta zemlja u nekom vrlo začaranom političkom i interesnom krugu, u kojem se neprestano stvaraju novi, a neriješavaju stari problemi. Ničim stoga Bosna i Hercegovina nije toliko gusto ispunjena kao neriješenim problemima, koji su snažna kočnica svakog njenog pozitivnog napretka. Kao problem davno je prešla svoje granice, zbog ćega je i postala globalni svjetski problem. Što više umiješanih vanjskih nacionalni, vjerski, i gospodarski interesa, pa čak i oživljenih interesa okupatora koji su je i napravili trajnim  problemom, time Bosna i Hercegovina biva sve zamršeniji politički čvor, kojeg se već desetljećima ne može odvezati.

https://i2.wp.com/www.nspm.rs/images/stories/hronika4/bosnamudzahedin.jpg?resize=480%2C290

U sudaru vanjskih silnica što se isprepliću u beha crnom mraku svatko od njih uzima si veće pravo na Bosnu i Hercegovinu od njenog domicilnog, nekad jedinog naroda, koji je kroz polutisućljetnu tragićnu prošlost stalna žrtva tih okupatorsko osvajačkih ubojica.  Kada agresori i osvajači sami  ponekad zastanu i ne jurišaju na svoju beha žrtvu, onda ih pozivaju i zovu ili njihovi naslijednici, ili njihovi ostaci, oni koji su spašavajući goli život u vrijeme okupacije prisilno prešli na vjeru okupatora. Danas je ta beha populacija najglasniji zagovornik povratka Osmanlija i njihova genocidnog okupacijskog vremena prisilne islamizacije.

I kada se činilo, i duboko mislilo da Bosnu i Hercegovinu ništa više od crnog i stradalničkog sjećanja na osmansko vrijeme „danka u krvi“ ne veže sa tim okupatorom, i kada su iz same Turske stizali znakovi ograđivanja i zaboravljanja na to barbarstvo kako bi izbjegli odgovornost buduäi da zločini ne zastarjevaju, u Bosni i Hercegovini su se javili pojedinci, ortodoksni nostalgičari i zagovornici njegova povratka. Počeli su krivotvoriti, i do prijezira uljepšavati, u bijelo farbati taj crni period beha prošlosti. Najednom je vrijeme Osmanlija u Bosni i Hercegovini počelo da se uljepšava i opravdava, a narod prisiljava da tako o njemu uči kao svetoj i jedinoj istini, kao najprogresivnijem i najslobodnijem periodu bosanske povijesti. Ti  pojedinci prisilili su svoj narod, a to danas kroz prisilu asimilacije i majorizacije, nameču i beha koljenovićima koji su ostali u svom nacionalnom i vjerskom identitetu, na laž kao istinu da su Osmanlije spasitelji Bosne i Hercegovine i da njena povijest počima sa njima. Ide se dotle da Bošnjaci Tursku nazivaju svojom mati, što povlači jedno teško pitanje, pa tko su onda, o i otkuda su suvremeni Bošnjaci.

A takva nostalgija, takvo poistovjećivanje Bošnjaka sa turskim okupatorom još jedna je agresija na Bosnu i Hercegovinu i njene nebošnjake, za koje je vrijeme turske polutisućljetne okupacije najcrnji, najtragićniji, period njene povijesti. To je istina turskog zuluma, i danka u krvi na beha prostorima i nad beha autohtohnim katoličkim hrvatskim narodom. Tursko okupatorsko vrijeme Bosne i Hercegovine počatek je svih zala i problema  te zemlje. Zbog toga je sve od tada do danas Bosna i Hercegovina zemlja problem.

Kako riješiti beha problem kada je za nebošnjake Turska bila i ostala okupator i zločinac, a za Bošnjake mati, i nacionalno vjerski temelj na kojem grade svoj nacionalni identitet. Što onda u takvom odnosu beha naroda prema prošlosti može ujedniti njihove razlike u suvremenosti. Ništa, ili gotovo ništa, sve dok se i jedan njen narod poistovjećuje sa agresorom i zove ga da se vrati. Ovdje na ovom mjestu, u ovoj crnoj i rastrganoj suvremenosti Bosne i Hercegovine, iz koje se ne naziru ama baš nikakvi putovi u budućnost, zajedničku budućnost današnjih joj naroda, mora se postaviti pitanje. Što je to u jednom beha narodu, bošnjačkom, što ga potiče da vjeruje okupatoru i identificira se nacionalno i vjerski sa njim i njegovim olovnim vremenom okupacije Bosne i Hercegovine. Je li odgovor u tome što taj narod još uvijek živi u strahu, kakvim ga ispunjavao, i ispunio taj isti okupator kada ga prisilio na prelazak na islam, promjenu imena, jezika, obićaja, kulture. Nažalost, zasigurno da ima i tih kockica prošlosti nataloženi u pojedincima, onima koji taj strah prenose na okolinu, na svoj narod i na sve druge beha narode.

https://i1.wp.com/www.n24.ba/slike/BiH/Omarska%20logor%20august%201992.jpg?resize=400%2C225

Strah kao dio ljudskog života desetljećima je držao beha društvo u neznanju, u pogrešnoj i lažnoj istini, koju je sam okupator pisao i ispisivao. Strah je čak u Bosni i Hercegovini bio i ćuvar mira, ali i snažni betoner lažne i nametnute istine. Stoga je danas istina opet na jakom, cunamijskom, udaru u Bosni i Hercegovini. Krivotvorenje  istine omogućava uljepšavanje okupatorskog vremena, i potiče na zaziv da se vrati. To je suvremenost Bosne i Hercegovine u prošlosti koju zazivaju i ponovno izgrađuju ubojice te stradalničke zemlje, pretvorene u proizvođača problema, koji je polako ali sigurno razbijaju i pokapaju. I stoga, i najmanji korak Bosne i Hercegovine u prošlost turskog danka u krvi  veliki je hod u nestanak te zemlje.

Bošnjački narod, njegovo političko i vjersko vodstvo, nema ni mandat ni pravo da zazivaju Tursku i njenu prošlost, s ciljem bošnjačiziranja, zapravo islamiziranja i otomaniziranja, beha nebošnjaka i beha prostora.

Poglavito bošnjačka strana nema mandat  ni pravo dijeljenja, i po nekom svom hiru darivanja ljudski i nacionalni prava Hrvatima unutar Federacije Bosne i Hercegovine. Ljudske slobode i nacionalna prava  konstitutivnog hrvatskog naroda ne može i ne smije ni po kojim normama i Međunarodnim konvencijama odlučivati čelnik, niti jedne, no napose ratne, muslimanske partije SDA Bakir Izetbegović.

Ohrabren najavom dolaska 100 milijuna Turaka da brane svoju prošlost u Bosni i Hercegovini, danas prisutnu i vidljivu u novoj bošnjaškoj naciji, Bakir Silni nakon listopadskih izbora 2014., i na tragu srpsko muslimanske beha diobe, kaže o pravima i položaju Hrvata: „…svi u Bosni i Hercegovini će morati prihvatiti određene realnosti – Bošnjaci da ne će ukinuti Republiku srpsku, Srbi da ne će ukinuti Bosnu i Hercegovinu, a Hrvati da ne će napraviti treći (hrvatski) entitet“.

Znači Bošnjaci i Srbi imaju pravo i na ono na što nemaju pravo, (Bošnjaci na BiH koju im Srbi ne će ukinuti, Srbi na genocidni srpski entitet kojeg im Bošnjaci ne će ukinuti), a Hrvati nemaju pravo na ono na što imaju pravo, svoj nacionalni entitet. To im pravo ne da Bakir Izetbegović, ćiji otac je Bosnu i Hercegovinu tajno dijelio sa Srbima u Beogradu, što potvrđuje i ova izjava njegova sina o beha realnostima. A realnosti su takve, Bošnjaci imaju Bosnu u okvirima federacije, Srbi entitet u granicama Republike Srpske, i jamče  da ne će rušiti i ukidati jedan drugom u Beogradu podijeljeno i u ratu ograđeno. No obadvije strane zajedno, bošnjačka i srpska pak prijete Hrvatima kako ne će dobiti svoj dio Bosne i Hercegovine, jer nisu sudjelovali u beogradskim tajnim pregovorima njene podjele, što su i daytonisti potvrdili kada su ih kao roblje ugurali u unitarističko centralističke okvire federacije, rezervat za Hrvate, najsramotniji entitet na europskim prostorima.

Vinko Đotlo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Maras se ponaša kao da nije imao veze s Agrokorom! On bi trebao biti objektivan u Povjerenstvu?

Objavljeno

na

Objavio

(“Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada”. Silvana Oruč Ivoš)

Iz sigurnosti nekakve rezidencije negdje u Londonu,  nakon što je godinama upropaštavao hrvatsko gospodarstvo, a zbog čega je započela istraga zbog sumnje u ozbiljno kazneno djelo, Todorić nastavlja s pisanjem blogova.

Tako konačni početak otapanja vrha sante leda (kad je u pitanju neviđeni gospodarski kriminal) nekadašnji Gazda, a danas bloger, bezbrižno naziva ‘političkom predstavom za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika’.

Istodobno moralizira kako ljudi koji su zadržani na ispitivanju u istražnom postupku nisu ništa krivi, jer je riječ o vrhunskim gospodarstvenicima, a ako postoji i najmanja odgovornost, a on je siguran da je nema, onda je ona isključivo njegova.

No, naravno, unatoč tom uvjerenju, Todoriću ne pada na pamet pojaviti se u Hrvatskoj, na čijoj je grbači posljednjih dvadeset godina lijepo živio, da odgovori na ono što zanima Državno odvjetništvo, vjerovnike koje je pljačkao, ali i ukupnu javnost. I nemojmo se zavaravati, ako ne bude prisiljen, ni Todorić niti njegovi sinovi, koji se također terete u procesu, neće to učiniti. Jer što će reći suočeni s dokazima? Kako će opravdati golemo bogatstvo kojim su raspolagali, od otoka Smokvice do Kulmerovih dvora, a čime su se, već je dokazano, koristili nezakonito.

Todoriću je, stoga, preostalo jedino izigravati žrtvu političkog progona, optuživati državu i Vladu kako su mu oteli obiteljsku tvrtku, iako je istina da je tvrtka u vlasništvu vjerovnika… Brojnih malih i srednjih poduzeća koje je Gazda godinama beskrupulozno vukao u propast. Todorić se iz svoje londonske rezidencije, a teško da je tamo otišao siromašan kao crkveni miš, sada drsko pravi kako ne postoje pronevjere u financijskom poslovanju, da nisu otkrivene milijunske „grješke“ u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, da nije otkriveno krivotvorenje isprava… Šteta je tolika da ni ukupna vrijednost tog Todorićeva koncerna nije dovoljna da se vrate svi Gazdini dugovi.

Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada. Dakako da moraju odgovarati svi koji su mu na bilo koji način pogodovali, a mnogi jesu, bez obzira na političku boju. Ali Gazda je prvi na toj podugoj listi.

S druge strane, ima i jakih igrača kojima ne paše Todorićev pad. Jer je jasno da bi taj za sobom mogao povući mnoge. U tom kontekstu zanimljivo je gledati kako i Todorić i glavna oporbena stranka žele isto. Žele saborsko istražno povjerenstvo, iako znaju da za njega nema zakonskog utemeljenja nakon što je krenula kaznena istraga. Uostalom, znaju i jedni i drugi da ni jedno istražno povjerenstvo nikad ništa nije riješilo pa zašto bi ovoga puta bilo drugačije. Najbolje je cijeli slučaj pretvoriti u sapunicu, a onda jednostavno jednog dana oprati ruke i krenuti ispočetka.
Možda se tome nada i Gordan Maras koji je prije četiri-pet godina kao ministar i član Nadzornog odbora HBOR-a šakom i kapom dijelio kredite, iako se već i tada znalo da puno toga s Agrokorovim poslovanjem nije u redu, a što je ovih dana neovisna revizija i potvrdila. Danas se, pak, Maras ponaša kao da su Agrokorovi problemi počeli tijekom posljednje godine dana, a ne puno, puno prije. I kao da on s tim nema nikakve veze!? Možda Maras hoće da javnost zaboravi kako je za vrijeme svog ministrovanja žestoko gurao i radio političke pritiske – o čemu su svojedobno svjedočili pojedini članovi skupštine HGK – da tadašnji potpredsjednik Agrokora Damir Kuštrak postane predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I sad je taj Maras član saborskog istražnog povjerenstva u slučaju Agrokor, a mi bismo trebali vjerovati u to da će s takvim repovima iza sebe Maras biti objektivan?! I pošten?!
Naprotiv, svima je jasno da je Maras u tom tijelu veliki uteg SDP-u pa u tom kontekstu i ne čudi Bernardićevo forsiranje priče o navodnoj nagodbi s Todorićem. Kad se sve zbroji i oduzme, nagodbu u tom smislu mogli su imati samo oni koji su s Todorićem tikve sadili. A tu SDP nije imun. Upravo suprotno.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati