Najsretniji na svijetu: Bebe spavaju vani, dječji vrtići su u šumi, ne dižu se krediti, sve zatvoreno do 18 sati!

4

Danci su, prema izvješću o sreći koje su napravili stručnjaci njujorškog Sveučilišta Columbia po narudžbi UN-a, najsretniji narod na svijetu, iako im zima traje dulje nego ostala tri godišnja doba zajedno i mrak većinu godine pada već u 16 sati, prenosi jutarnji.hr.

Danska ima 5,4 milijuna stanovnika, nalazi se na sjeveru Europe, BDP po glavi stanovnika iznosi gotovo 44.000 eura, što je drugi najveći BDP u Europskoj uniji. Statistika pokazuje da sa svojom zaradom žive 25 posto bolje od prosječnog stanovnika EU. Za socijalnu zaštitu izdvajaju čak 35 posto BDP-a. Zaposleno je oko 76 posto stanovništva u dobi od 20 do 65 godina, a nezaposlenost je u krizi dosegla zabrinjavajućih 7,5 posto.

Hrvatska je, s druge strane, prekrasna državica na jugu Europe, ima odličnu klimu, krasno more, mnogo sunca i svjetla i krajnje opušten način života. BDP po glavi stanovnika je 10.300 eura (peti najlošiji u EU), mogu si priuštiti 40 posto manje od prosjeka građana EU, radi tek polovica radno sposobnog stanovništva, nezaposlenost je 15,9 posto.

Drukčiji koncept

Tako kaže statistika. Evidentno je da je – osim klime – statistički najveća razlika u bogatstvu hrvatskog i danskog naroda. Međutim, ono što je doista najveća razlika – iz koje, po svemu sudeći, proizlaze sve druge razlike, pa i one u bogatstvu – jest razlika između južnjačkog i sjevernjačkog mentaliteta.

Kad se Zagrepčanka Kristina Wolsperger Danilovski s obitelji početkom 2009. godine preselila u Kopenhagen, bila je svjesna da odlazi u naprosto drukčiju državu. Njezin je suprug poslom vezan uz danski glavni grad Kopenhagen te su razmišljali o mogućem preseljenju. Krajem 2007. godina rodila je sina, a još tijekom porodiljnog dopusta počeli su planirati život u Kopenhagenu. Kad je i ona, danas 40-godišnja mr. sc. kemije, koja je u Zagrebu radila na Institutu Ruđer Bošković, a potom u Plivi, dobila posao u farmaceutskoj industriji u Kopenhagenu, odlučili su se na preseljenje.

– Htjela sam živjeti vani i probati nešto drugo i nisam požalila – kaže Wolsperger Danilovski.

Prvi susret s potpuno drukčijim konceptom života bio joj je vezan uz upis djeteta u jaslice.

Recept za sreću

Arhitektura Kopenhagena je prekrasna i očekivala je vesele, šarene, tople jaslice i zainteresirane, posvećene tete. Međutim, dijete je upisala u zgradicu nalik baraki, sa sivim zidovima i podovima, bez boja, igračaka i crteža, a čuvale su ga tete koje jedva da su se bavile djetetom.

– Danci vjeruju da djecu od ranih nogu treba odgajati da budu individualci, da se trebaju brinuti sami o sebi i animirati se. Danske mame ne trče za svojom djecom i ne viču “nemoj, nemoj, pazi, past ćeš”. One vjeruju da mora pasti i da će tako naučiti. U prvim jaslicama mojeg sina, koji je jedva imao dvije godine, smatrali su da je u redu da izlazi bez kape po snijegu i kiši te da promrzne i pokisne jer sljedeći put sigurno neće zaboraviti kapu – priča Wolsperger Danilovski.

Našem mentalitetu to je teško prihvatiti, no Kristina upozorava: Danci odrastaju u sretne, zdrave i odgovorne ljude. Njihov je pristup samo drukčiji.

Mailovi prijateljicama

– Nema tu ocjene što je bolje ili lošije – to je naprosto različito. Je li bolje stalno skakati oko djece kao što mi činimo? Je li bolje to što naši vrtići moraju biti roza i plavi i puni cvijeća? Je li to objektivno bolje? Je li naš mentalitet u kojem se zadnja kuna daje za djecu bolji? Je li bolje da roditelji nemaju ništa, ali djeca nose markiranu odjeću i slave skupe rođendane? Ne znam! Toga, recimo, u Danskoj nema. Odjeća se kupuje samo kad se mora, i to jeftina, igračke su rijetke, kao i slatkiši. Vjerojatno je najbolji put negdje u sredini – kaže Kristina Wolsperger Danilovski.

Svoje dogodovštine u Kopenhagenu na zabavan i ležeran način redovito je u mailovima opisivala svojim prijateljicama u Hrvatskoj. To dopisivanje, kaže, bila joj je duhovna hrana.

Nakon tri godine obitelj se vratila u Zagreb, u kojem je Kristina pokrenula svoj posao. Na temelju mailova koje je pisala prijateljicama i pričica koje je još u Kopenhagenu napisala da bi ih jednom dala svojem sinu, odlučila je napraviti knjigu koju će za Božić pokloniti tim prijateljicama. Knjigu je nazvala Danci i stranci. Međutim, knjiga je neviđenom brzinom prešla iz kruga prijatelja u knjižare. Radi se o pitkom, zabavnom i nepretencioznom štivu.

Ležeran opis

– To je moj doživljaj drugih i nas samih i ništa drugo, ležeran opis mojeg tamošnjeg života i uviđanja koliko ima odličnog u Danskoj, a koliko toga u Hrvatskoj. I kako nema idealnog. Nadam se da će ovog Božića moji zapisi nekoga uveseliti – kaže autorica.

1. Pravila, pravila i – bez iznimke – pravila

Plastična žuta kartica

Da bi postojao u Danskoj, da bi mogao imati ime, adresu, kupiti auto ili televizor, platiti struju, posuditi knjigu u knjižnici ili upisati u fitness klub – moraš imati žutu karticu. Malu plastičnu žutu karticu s desetoznamenkastim poreznim brojem CPR-om. Svaka sličnost s našim OIB-om je, kaže Kristina, sasvim slučajna i nenamjerna. Jer taj je broj poput Big Brother kamere – zna sve, baš sve o tebi i prati svaku, i najmanju promjenu: ta kartica “zna” gdje živiš, jesi li oženjen i s kim, koliko imaš djece, u koji vrtić ili školu idu, gdje radiš, kolika ti je plaća, koliko imaš računa i u kojim bankama, što posjeduješ u Danskoj, a što u inozemstvu, tko ti je doktor, imaš li mjesečnu kartu za podzemnu… I to je jedina iskaznica koju Danci imaju – to je i osobna, i putovnica, i zdravstvena knjižica. I s njom obavljaš sve. Nema papirologije koja ti treba da bi nešto obavio – nema, primjerice, vjenčanih ni rodnih listova, ni čekanja na njih, “ne starijih od šest mjeseci”. Dovoljna je žuta kartica. Danska birokracija funkcionira besprijekorno. Bez iznimke – besprijekorno. Oduševi to u prvom trenu strance s juga, izluđene beskonačnim čekanjima na bezbrojnim šalterima i plaćanjima pustih biljega i naknada. Međutim, upravo je ta besprijekornost dio na koji se teško naviknuti: besprijekornost ne trpi izuzetke. Ako zakasniš s uplatom sat vremena, ako rok pada u nedjelju, a ti platiš u ponedjeljak ranom zorom – žuta kartica to zna. I platit ćeš kaznu. Iako taj sat vremena ne igra nikakvu ulogu. Jer pravila su pravila.

2. Koliko i kako Danci rade

Porez na rad poslije radnog vremena

Danci su bogat i radišan narod, ali s mjerom. S naglaskom na mjeri. Dobro je raditi i ne zabušavati, ali u radno vrijeme. Dobro je zarađivati puno, ali pokazivati bogatstvo je nepristojno. Smatraju da su dovoljno opterećeni 38-satnim radnim vremenom (pauza im nije plaćena) te im šest tjedana godišnjeg (koji koriste kada i kako hoće i šef ga ne mora odobriti – samo primiti na znanje) ne nudi utjehu. Radi se u radnom vremenu, najčešće od 8 do 16. I ni sekunde dulje. Nikada. Poslovni laptop ostaje na poslu – ako ga nosiš doma i radiš, plaća se posebni porez. Kao i na prekovremeni rad i na korištenje službenog mobitela izvan radnog vremena. Poslovna hijerarhija je prilično apstraktna i svi se moraju osjećati jednakima. Poslovno odijevanje ne postoji. Nema neplaćenih prekovremenih sati. Petkom ujutro se ne radi, kolektivno se doručkuje. Kristinu je u tri godine šef nazvao jedan jedini put izvan radnog vremena: da je podsjeti da u petak ona organizira doručak.

Stranci se uglavnom čude ovakvim radnim navikama jednog od najbogatijih naroda. Osobito je teško to prihvatiti Britancima, naučenima da se radi 24/7. Takva je bila i članica uprave tvrtke u kojoj je radila Kristina. Doručci petkom održavali su se na konferencijskom stolu u njezinu osobnom uredu! Globalna, korporativna poslovna žena to naprosto nije mogla prihvatiti. Imala bi u tom terminu telekonferencije, primala goste i održavala sastanke, ali danski radni kolektiv nije mogla smesti. Naprosto su je nadglasavali mljackanjem i neprekidnim nuđenjem kruhom, maslacem i listićima čokolade. Dok nije odustala i organizirala si posao izvan ureda svaki petak ujutro.

Danskog je radnika vrlo lako otpustiti, jer nema otpremnine. Ali je vrlo lako naći i posao – 700.000 Danaca godišnje promijeni posao.

Život do 18 sati

Prosječnom Hrvatu, naviknutom da gotovo svaku uslugu može dobiti i u 22 sata, čini se da u Danskoj sve radi kao odjel za izdavanje potvrda o nezaposlenosti – i frizeri, i pedikeri, i dućani, i knjižnice – sve se zatvara oko 18 sati. Čekate li u dućanu i sat vremena u redu ne biste li platili robu, kad istekne radno vrijeme – morat ćete napustiti trgovinu i vratiti se sutra. Izlazak nakon 18 sati pomalo je nepristojan. Danci u 18 sati imaju zajednički obrok, svojevrsnu ručak-večeru, a u 19 sati danska djeca već spavaju. Takav je red. Dugo najavljivani i očekivani kulturni događaj – gostovanje njemačke filharmonije – u Kopenhagenu je zakazan za 17.30 sati. Jednom je Kristina odlučila isprobati dansku strpljivost. Zajedno s dvije prijateljice s juga otišla je proslaviti 8. mart u restoran na kasnu večeru u 19.30 i čvrsto odlučila ostati što je dulje moguće. Od 21 sat nadalje konobari su oko njih prali pod, raspremili su sve stolove, mrzovoljno im donijeli račun koji nisu tražile, ali nisu se dale. U 22 sata doslovce su ih izbacili van.

Pola-pola

Spolna ravnopravnost u Danskoj doista živi. U kućnim i roditeljskim obavezama spol nije bitan, sve se dijeli popola. Jedan je Danac u multinacionalnoj kompaniji obaviješten da bi za par tjedana trebao na dvotjedni službeni put. Odmah je tražio razgovor sa šefom strancem i zatražio “financijsku naknadu za ženin prekovremeni rad kod kuće zbog njegove odsutnosti”. Objasnio mu je da će žena sad morati promijeniti sve svoje planove, preuzeti na sebe i njegovu polovicu obveza, kuhanja, razvoženja djece. Zašto bi na to pristala? Stranci su ostali u nevjerici. Ali nakon par sati konzultacija, odlučili su da je bolje Dančevoj ženi platiti naknadu.

3. Novac, porezi, štednja

Krunama je mjesto u – novčaniku

Danci su iznimno štedljiv narod i štede na svemu. Namirnice se kupuje petkom, jer se subotom dolaze nove pošiljke te se petkom stara pošiljka prodaje po akcijskim cijenama. Budući da preferiraju sirovu hranu – dobiju sve što im treba. Danci rijetko kuhaju, ali obrok izvan doma smatraju rasipništvom i luksuzom. Pa jedu raw food. Nenamjenski krediti, koji se kod nas masovno dižu kad trošimo preko mjere, u Danskoj su iznimno, iznimno rijetki. Kamate su najviše 3 posto, ali kredit jednostavno ne možeš dobiti bez krajnje dobrog razloga: banka – koja neminovno zarađuje na takvim kreditima – takve kredite u pravilu ne odobrava ni kad je platežna moć za njihovo vraćanje neupitna. Umjesto nenamjenskih kredita banka nudi – tečaj upravljanja vlastitim novcem! Danci koncept minusa, odnosno “dopuštenog prekoračenja po tekućem računu” uopće ne razumiju.

Sebi kupiš jedan auto, državi platiš još dva

Porezi su u Danskoj nevjerojatni. Na luksuzne automobile – 180 posto. Dakle, na cijenu automobila platiš još gotovo dvostruko toliko poreza. Osim ako ne ukloniš zadnja sjedala – onda je to dostavno vozilo, pa je porez samo 60 posto. Na stan koji ti ostave roditelji – koji su na njega, pri kupnji, platili pristojan porez – platit ćeš porez. I to od 40 do 75 posto!

4. Odgoj djece u Danskoj

Terapeutski učinak spavanja na cesti

U mračno jutro, šibana hladnim sjevercem i praćena prvim kapima kiše, Kristina je prolazila pokraj desetak kolica parkiranih u dvorištu jaslica u kojima će ponovno ostaviti svojeg uplakanog 1,5-godišnjeg sina, kad začuje stenjanje i tihi plač. Misleći da umišlja, nagne se nad jedna kolica, kad tamo ugleda zavezanu bebu jasličke dobi kako plače. U devet od deset kolica spavale su bebe, na nordijskoj hladnoći, bez nadzora! Kristina još nije znala da Danci duboko vjeruju u terapeutski učinak spavanja djece na otvorenom, uglavnom bez nadzora. I doista ne razumiju zašto ostatak svijeta panično zove policiju i centar za socijalnu skrb kad naiđe na kolica na cesti u kojima plače beba. U danskim je jaslicama takvo čuvanje djece standard: ako slučajno nemaju dvorište, moraju imati osiguranu terasu za dječju spavaonicu na otvorenome!

Najbolje je djecu ostaviti u šumi

Danci ekstremno drže do ekologije i zdravog života. Danska djeca rijetko dobivaju slatkiše, a pazi se da redovito jedu sirovu hranu. Ne kupuju im se igračke bez kraja i konca, trebaju biti kreativni i igrati se vani, bez upletanja odraslih. Zato su iznimno popularni šumski vrtići – “ustanove” zbog kakvih bi u Hrvatskoj sasvim sigurno digli na noge pravobraniteljicu za djecu, Ministarstvo prosvjete i Ministarstvo socijalne politike te zahtijevali kazneni progon vlasnika. Radi se o vrtiću koji se, u građevinskom smislu, sastoji od sklepanog sanitarnog čvora na livadi uz šumu izvan grada. A vrtićke sobe, dvorana za sport i ples, hodnik s ormarićima za stvari i ostali uobičajeni inventar nalazi se – u šumi. Pelenaši, dakle dvogodišnjaci, idu u grupu Hrast, a predškolci u Smreku. Osam sati svaki dan ta djeca borave – u šumi, bez nadstrešnice, bez zgrade, bez igračaka, bez radijatora. I to u državi u kojoj jaka zima traje od konca rujna do sredine svibnja. Sa sobom nose lunch pakete, pretežno sirove hrane. Osnovno je pravilo da se jasličari moraju animirati sami, bez upletanja pedagoga. Nakon osmosatne smjene, busevi djecu odvode natrag u grad. Teško je zamisliti zagrebačku mamu kako pristaje da joj netom prohodalo dijete osam sati dnevno samo tumara šumom na minus 10. Ali isto tako nema zagrebačke mame – za razliku od kopenhaške – koja ne zna što su vrtićke boleštine. U šumskim vrtićima nema ni virusa ni bakterija. Ta su djeca – zdrava kao dren.

Beba ima temperaturu? Pa ostavite je golu na snijegu…

Danci ne nasjedaju prevarama farmaceutskih lobija i ne troše lijekove bez veze jer – od većine se stvari ne umire. To je mantra ne samo prosječnih Danaca već i njihovih liječnika. Nakon dugo godina otpora, prihvatila ju je i teta Ankica, izbjeglica iz Bosne, koja već 20 godina radi kao teta u tamošnjem vrtiću. Teta Ankica dugo je smirivala Kristinu koja je dobila slom živaca kad je u vrtiću svojeg djeteta vidjela bebu skinutu do pelena postavljenu pokraj otvorenog prozora usred zime. Bila je tamo jer joj se tako prirodno spušta temperatura! Čepiće, sirupiće i obloge, prvu pomoć svake hrvatske mame, danske mame najčešće preziru. Kao što se generalno preziru bespotrebni odlasci liječniku, zbog, recimo, visoke temperature ili vodenih kozica. Budući da se kod liječnika ne dolazi bez internetske ili telefonske najave, do njih je gotovo nemoguće doći s tako običnim simptomima. Kristina je na kraju za svojeg bolesnog mališana zvala zagrebačke liječnike, koji bi joj ili pomogli telefonski ili bi je podučili kako da predimenzionira simptome da bi u Kopenhagenu došla do svojeg termina u ordinaciji.

Danci vole imati djecu

Danska je jedna od rijetkih zemalja u Europi koja nema ozbiljnih problema s natalitetom. Njihove žene prosječno rode 1,8 djece tijekom života, a hrvatske žene rode jedva 1,4 djeteta. I to je vidljivo već na ulici – djeca su svagdje, roditelji ih uvijek vode sa sobom jer su dadilje najčešće neprihvatljive, a neobično su česta dvostruka kolica za blizance: Danska je pri vrhu zemalja po udjelu žena koje se podvrgavaju medicinski potpomognutoj oplodnji.

5. Biti star u Danskoj

Kopenhagen – grad bez staraca

Dok su dječja kolica na svakom koraku, starci u Kopenhagenu ne žive. Nordijski tip obitelji ne poznaje baka i deda servis, a djeca napuštaju roditeljski dom gotovo čim im to zakon dopusti, sa 18 godina. U starijoj dobi, danski umirovoljenici najčešće prodaju svoj stan – ne ostavljaju ga djeci jer bi im porez pojeo do tri četvrtine vrijednosti stana – i s tim novcem, što je lijepa svota jer je Kopenhagen iznimno skup, odlaze na neko jeftinije mjesto za život. Najčešće se radi o Francuskoj ili Španjolskoj ili danskoj provinciji. Državne mirovine su vrlo niske s obzirom na tamošnje cijene i – sve su jednake! Bez obzira na to gdje radili, osnovna je mirovina svim umirovljenicima ista. Nešto su veće tek one kojima su firme uplaćivale i drugi stup, no rijetki su umirovljenici koji u Kopenhagenu mogu lijepo živjeti od mirovine. Međutim, taj novac u Španjolskoj vrijedi mnogo više i garantira pristojan život. Zamislite hrvatsku baku i djeda koji su prodali svoj stan i neće ga ostaviti djetetu, otišli živjeti na drugi kraj kontinenta i ostavili dijete da se samo brine o dvoje unučića. I tamo uživaju u dugim šetnjama, a djecu pozovu eventualno za Božić?

6. Zdravo, eko i maxi

Na frizuru u Zagreb

Ulazak u neku drogeriju i pomno biranje šampona ili gela za tuširanje sitne su i uobičajene radosti dobrog dijela žena u Hrvatskoj. U Danskoj nas smatraju sumanutima. Kod njih je važno da je zdravo, eko i u maxi pakiranju. Kao da sam se vratila na početak 80-ih u Jugoslaviji, kaže Kristina. Nema šarenih polica ni mirisne ponude: pakiranja su petlitarska, bez mirisa i aditiva. Ne pjene se – to im je zajedničko. Kao toliko puta ranije, njezino je čuđenje naišlo na nerazumijevanje: ne zagađuje vodu, što biste više htjeli? Još se nije pomirila s kupanjem bez pjene i mirisa kad je shvatila da njezin uobičajeni frizerski tretman – sivo-srebrni pramenovi svaka tri mjeseca – u Kopenhagenu naprosto nisu mogući, čak ni kad bi odlučila za njih dati pola plaće. Jer takva moćna kemija kojom bi se dobili zadovoljavajući pramenovi naprosto je neprihvatljiva: tamo se mogu dobiti jedino eko natural pramenovi. Tražila je i u skupim frizerajima, a stala je kod ponude od 5000 kruna. Dok nije shvatila: jeftinije je otići u Zagreb i napraviti pramenove, a usput kupiti i mirišljave tromjesečne zalihe gelova za tuširanje. Avionska karta košta 1000 kuna, a najbolji pramenovi 600 kuna. Činila je tako pune tri godine života u Kopenhagenu: svaka tri mjeseca dolazila je u Zagreb – frizeru.

7. Slobodno vrijeme

Kavica? Može, s nogu

Sate provedene na kavi – dakle u kafiću gdje vas služe ljubazni konobari koji spravljaju trilijun različitih kombinacija kava s mlijekom – Danci ne prakticiraju. Niti razumiju taj naš običaj, tu nasušnu potrebu. U danskim kafićima kava se uzima na šanku, čeka se u redu da se kupi i tada se traži mjesto među rijetkim stolovima. Onda se ide po šećer i vodu, koji stoje na drugom kraju prostorije: voda stoji u vrču i lijeva se u plastične čaše. Ako se nađe slobodan stol – koji si najčešće gost sam očisti od nagomilanih šalica – nije uobičajeno da se sjedi dugo i priča. Kristini nije preostalo ništa drugo nego da s prijateljicom Tamarom, također iz ovih krajeva, i japanskim turistima povremenu kavicu pije u Copenhagen Royalu te da espresso plaća 10 i više eura. Jedino tamo rade konobari.

Individualci, ne društvenjaci

Sprijateljiti se s danskom obitelji – onako da si upadate u kuću, zovete se na večere, idete na pića, zovete ih u zadnji čas kad vam nema tko čuvati djecu i ne brojite si usluge – jako, jako je teško. Oni su nepopravljivi individualci. Kristina si je pak baš to dala u zadatak. U početku je bez kraja i konca nakuhavala i zvala kolege i roditelje sinovih prijatelja na večere. Svi su uredno dolazili, ali nitko ih nije pozvao natrag. Sve dok je jedna kolegica iznenada nije pozvala na party, malo druženje kolega kod nje kod kuće povodom unapređenja, na kojem će – svatko raditi sam svoj sushi. Bilo je ugodno i ležerno. I dok je zabava već pala u zaborav, Kristinu je jedan dan na stolu dočekala poruka: dužna je 100 kruna. Za sastojke.

Izvor: jutarnji.hr

facebook komentari

  • peppermintt

    aha a što sad reć 😉

  • nekontam

    Mi radimo duplo više za pet puta manja primanja…

    • AJMO

      ajmo svu u dansku,đuture:))

      • gost

        Velkommen! 😀