NAKLON I OVOJ KOLONI: ‘SVI ZNAJU DA SAM TADA PLAKALA, ALI NE ZNAJU ZAŠTO. PLAKALA SAM JER SU PRED MOJIM OČIMA UBILI ACU…’

3

“Rafal je Acu sasjekao na pola, pao je kao pokošen pred moje noge. Moj dobri duh, moj zaštitnik umro mi je pred očima. Tek tad sam počela plakati…”, doznajemo od Željke razloge njenih suza.

željkaMnogi će se 18.11. priključiti vukovarskoj “Koloni sjećanja”. Po tom gradu će se slijevati tisuće hrvatskih građana kako bi se prisjetili i zahvalili svim žrtvama, i braniteljima i civilima, koji nisu uspjeli preživjeti Vukovar za koje se kaže “kako ga je Sotona osobno tih mjeseci posjećivao”. Međutim, vrlo je važno i gotovo obvezujuće za svakoga koji tamo dođe, znati da se samo dan nakon pada Vukovara koji je zabilježio zastrašujuće gubitke, dogodila jedna od najtužnijih kolona u povijesti: kolona civila koji su 19.11. izvučeni iz podruma, posramljeni, poniženi i nadasve – prestrašeni. Ljudi iz ove kolone, apsolutno su žrtve rata. Oni koji su je preživjeli, zaslužuju naklon jer… Valjalo je tada proći ulicama Vukovara koje su prekrivali leševi njihovih dojučerašnjih susjeda, nećaka, baki, majki… Tim i takvim ulicama, prije 23 godine, prošla je i 6-godišnja Željka:

– Naravno da idem u Vukovar, idem svake godine… I opet ću proći putem kojim sam tada išla. Preživjela sam, to da, ali ne znam koliko se to može nazvati životom. Jednostavno, te slike ne idu iz glave i stalno se vraćaju i vraćaju – doznajemo od Željke Jurić Mitrović koja je, kako kaže, postala pomalo umorna biti simbolom vukovarske patnje preko čijih su se nejakih, dječjih pleća mnogi okoristili.

– Za mnoge sam još uvijek “djevojčica u plavom kaputiću”. Ali, ja sam sada odrasla, supruga sam i majka i na mnoge stvari gledam drugačije. Ipak, neke se stvari ne mjenjaju. Nepromjenjivo je moje sjećanje na to jutro kad smo iz podruma izašli na danje svijetlo – s teretom se prisjeća Željka.

– Imala sam šest godina. Neke su mi situacije u magli, ali neke neću i ne mogu zaboraviti. Za Vukovar više nije bilo nade. Pao je i tog jutra kad smo izvedeni slika koju smo zatekli bila je stravična. Grada kao da više nije bilo, ulice pune četnika koji “proslavljaju pobjedu”. Kako smo izlazili iz podruma, tako smo sačinjavali kolonu koja se kretala ne znajući kako će se sve završiti. Gradom su odjekivali pucnjevi jer su naši susjedi Srbi koji su se s nama skrivali pokazivali četnicima na pojedince za koje su smatrali da ne bi trebali izaći. I nisu. Takvi su odmah ubijeni i bačeni sa strane kao psi. Unatoč svemu tome, moje je lice bilo paralizirano od straha, sve do trenutka koji me kao dijete bacio u očaj i rasplakao – objašnjava nam Željka razloge svojih suza na slici koja je obišla svijet:

– Za tih dana u skloništu, moju majku i nas petero djece su obilazili branitelji, među kojima Blago Zadro, Jean Michel Nicolier, pa još jedan HOS-ovac kojeg smo zvali Šnicla i tako. Moju obitelj je otac napustio prije rata, pa smo u njima imali zaštitnike. Sestrin je bio Šnicla, a moj Aco… Činili su za nas što su mogli tih dana, trudili se da što manje osjećamo rat, igrali se s nama. Ne znate koliko mi je Aco značio. Moja sestra i ja u svojim smo zaštitnicima pronašle oca – priča nam Željka drhtavog glasa.

– S nama u koloni bio je i Aco. Isto tako, kroz tu prašinu, leševe i krv, s nama je hodala i naša susjeda iz skloništa Nada, koja je s Acom netom prije popušila zajedničku cigaretu. Hodali smo tako okruženi bradatim, prljavim i smrdljivim četnicima, a onda je Nada odjednom uperila prst u Acu i rekla “on je ustaša iz Njemačke”. Bili smo u šoku, ona je s mojom mamom dijelila zadnje zrno kave, a onda je odjednom presudila Aci. Sjećam se samo da je imao bijelu majicu i jaknu koju su mu četnici strgali, a on je samo stigao reći da nije učinio nikome ništa nažao. Rafal je Acu sasjekao na pola, pao je kao pokošen pred moje noge. Moj dobri duh, moj zaštitnik umro mi je pred očima. Bacili su ga sa strane. Tek tad sam počela plakati – otkrila je Željka trenutak u kojem su je ulovile kamere i razlog njenih suza.

Željka i danas voli svoje zaštitnike. Poslije Ace, na Ovčari je ubijen i sestrin zaštitnik Šnicla. To su stvari koje ne zaboravlja. Zbog njih je, kaže, uz branitelje do posljednjeg daham podupire prosvjede i posjećuje braniteljski šator.

– Trebali ste doživjeti trenutak mog ulaska u šator. Tamo su me čekali moji očevi i braća, moji branitelji… – kazala je Željka, žrtva ljudske ludosti, zvjerstva, nečovječnosti. Žrtva rata.

facebook komentari

  • peppermintt

    “S nama u koloni bio je i Aco. Isto tako, kroz tu prašinu, leševe i krv, s
    nama je hodala i naša susjeda iz skloništa Nada, koja je s Acom netom
    prije popušila zajedničku cigaretu. Hodali smo tako okruženi bradatim,
    prljavim i smrdljivim četnicima, a onda je Nada odjednom uperila prst u
    Acu i rekla “on je ustaša iz Njemačke”. Bili smo u šoku, ona je s mojom
    mamom dijelila zadnje zrno kave, a onda je odjednom presudila Aci. ”

    ima li Nada miran san …nadam se ne, nadam se da ju progone utvare…

  • peppermintt

    Željkine suze nitko obrisao nijee, one nas bole još više radi toga što se političke elite nisu angažirale u pomoći tisućama Željka, ne nego su velikodušno tješili počinitelje zločina nudeći im aboliciju…

  • wolf