Nakon antiratnoga romana, Tanja Belobrajdić napisala ljubić

0
MRZITELJIMA HRVATSKIH RATNICA UNATOČ

Nakon romaneskne antiratne uspješnice s temom Vukovara Crni kaput, ovjenčane nagradama Ivan i Josip Kozarac u Vinkovcima te Slavić Društva hrvatskih književnika, Žena moga muža, drugi roman Tanje Belobrajdić – što se u javnosti pojavio proteklog tjedna –  iako tematski potpuno različit, zapravo je u izravnoj refleksiji s prvim njezinim romanom: grka je to žučna, opora psihološka i egzistencijalistička drama, dok u podtekstu stoje elementi totalnoga postmodernističkoga pristupa oblikovanju teksta (konfesionalnost, multimedija, filmsko-scenaristički zahvati, citationizam, patetika, banaliziranje metafora…)

Piše: Mate Bašić

U sadržaju, pak, tamo stoji nešto samoidentificirajuće: dvije žene, oči u oči, s mišlju na najmanje jednoga, a vjerojatno više muškaraca svojega života, s mišlju na rat, vjeru, obitelj i vlastito mjesto u trenutnoj zadešenosti u kafiću pokraj (simbolične) benzinske crpke usred panonske ravnice.

Autorica nas u priču uvodi tarantinovski, nijemim autoanalizirajućim monologom dviju žena koje će se sastati kao suparnice u bitki za jednoga te istoga muškarca koji će do samoga kraja ostati anonimni, mutni lik koji će glavnim aktericama poslužiti kao povod za razgovor, za psihološku i egzistencijalističku inventuru života.

xxx

Kroz dvosmjerne brutalno iskrene ispovijedi, koje u svojim meandrima čitatelja na trenutke dovode gotovo do fizičkog osjećaja bola – prevarit će se onaj tko pomisli da će početni narativ ostati na razini trivijale, na razini ljubića, a posebno da će ostati statičan! – autorica stvara filigransku trodimenzionalnu sliku jedne vukovarske, slavonske, hrvatske generacije, čije je živote u najosjetljivijim godinama, kao izvanjski nezaustavljivi faktor, zasjenio Moloh rata.

U neposrednom predraću, u ratu i neposrednom poraću, njihove su konkretne egzistencije, njihovi konkretni postupci, stoga, obilježeni ravnanjem prema golim emocijama,gotovo dualistički, claire-obscure, isklesanima, iako ih zbilja pretvara u nepregledno mnoštvo najtananijih nijansi.

xxx

Počevši od naoko banalna zapleta, tipa ljubavni trokut, Tanja Belobrajdić u nadgradnji slika detaljiziranu picassovsku, freudovsku Guernicu, gdje je glavni motiv: žena s njenim osjećajima.

Sve ono što su joj pomoćni alati ili metaforički stožeri – poput namjernog isticanja Erice Jong, knjiga koje su se čitale, glazbe koja se slušala prije rata, u ratu i nakon njega, međunacionalne i međuvjerske šagrenske kože sve do pučkoga ateizma u praksi, načina tulumarenja, psovki, slenga i povremenih vulgarnosti te etnografskih, kulturoloških i socioloških motiva – sve je to fini vez kojim autorica uplovljava u završnicu, kada se – ali opet iz sjene u sjeni! – pojavljuje famozni slabi karakter, muškarac njihovih života.

Metodički, svako novo poglavlje Žene moga muža započinje cinično-duhovitim podnaslovom s opisom radnje koja slijedi, a uvodne rečenice svakoga teksta novih poglavlja zapisane su u obliku slobodnih stihova, kao da autorica hoće reći: – A vidi ove pjesme!

Čak se prvo poglavlje ponavlja na kraju, u smislu: okrugla je to priča, krug ocrtan kružnicom, nema ni početka ni kraja.

xxx

Tanju su Belobrajdić „kontroverznom“ autoricom načinili ljudi koji nisu čitali ni što, ni o čemu, a niti kako piše, još u povodu Crnoga kaputa.

Neće to nitko od njih kazati, ali zar to ONI nisu radili s mnogima, poglavito ako su žene, poglavito ako su u bilo kojemu trenutku svojega života bile nešto što nije PISAC, ili čak ako to i jest bio –  samo pisac?

I to u ženskom rodu.

xxx

Novu knigu Tanje Belobrajdić: Žena moga muža, možete naručiti OVDJE

 

>Tanja Belobrajdić: Godinama sam izložena teroru jugosrpskih medija

 

facebook komentari