Pratite nas

Kultura

Nakon antiratnoga romana, Tanja Belobrajdić napisala ljubić

Objavljeno

na

MRZITELJIMA HRVATSKIH RATNICA UNATOČ

Nakon romaneskne antiratne uspješnice s temom Vukovara Crni kaput, ovjenčane nagradama Ivan i Josip Kozarac u Vinkovcima te Slavić Društva hrvatskih književnika, Žena moga muža, drugi roman Tanje Belobrajdić – što se u javnosti pojavio proteklog tjedna –  iako tematski potpuno različit, zapravo je u izravnoj refleksiji s prvim njezinim romanom: grka je to žučna, opora psihološka i egzistencijalistička drama, dok u podtekstu stoje elementi totalnoga postmodernističkoga pristupa oblikovanju teksta (konfesionalnost, multimedija, filmsko-scenaristički zahvati, citationizam, patetika, banaliziranje metafora…)

Piše: Mate Bašić

U sadržaju, pak, tamo stoji nešto samoidentificirajuće: dvije žene, oči u oči, s mišlju na najmanje jednoga, a vjerojatno više muškaraca svojega života, s mišlju na rat, vjeru, obitelj i vlastito mjesto u trenutnoj zadešenosti u kafiću pokraj (simbolične) benzinske crpke usred panonske ravnice.

Autorica nas u priču uvodi tarantinovski, nijemim autoanalizirajućim monologom dviju žena koje će se sastati kao suparnice u bitki za jednoga te istoga muškarca koji će do samoga kraja ostati anonimni, mutni lik koji će glavnim aktericama poslužiti kao povod za razgovor, za psihološku i egzistencijalističku inventuru života.

xxx

Kroz dvosmjerne brutalno iskrene ispovijedi, koje u svojim meandrima čitatelja na trenutke dovode gotovo do fizičkog osjećaja bola – prevarit će se onaj tko pomisli da će početni narativ ostati na razini trivijale, na razini ljubića, a posebno da će ostati statičan! – autorica stvara filigransku trodimenzionalnu sliku jedne vukovarske, slavonske, hrvatske generacije, čije je živote u najosjetljivijim godinama, kao izvanjski nezaustavljivi faktor, zasjenio Moloh rata.

U neposrednom predraću, u ratu i neposrednom poraću, njihove su konkretne egzistencije, njihovi konkretni postupci, stoga, obilježeni ravnanjem prema golim emocijama,gotovo dualistički, claire-obscure, isklesanima, iako ih zbilja pretvara u nepregledno mnoštvo najtananijih nijansi.

xxx

Počevši od naoko banalna zapleta, tipa ljubavni trokut, Tanja Belobrajdić u nadgradnji slika detaljiziranu picassovsku, freudovsku Guernicu, gdje je glavni motiv: žena s njenim osjećajima.

Sve ono što su joj pomoćni alati ili metaforički stožeri – poput namjernog isticanja Erice Jong, knjiga koje su se čitale, glazbe koja se slušala prije rata, u ratu i nakon njega, međunacionalne i međuvjerske šagrenske kože sve do pučkoga ateizma u praksi, načina tulumarenja, psovki, slenga i povremenih vulgarnosti te etnografskih, kulturoloških i socioloških motiva – sve je to fini vez kojim autorica uplovljava u završnicu, kada se – ali opet iz sjene u sjeni! – pojavljuje famozni slabi karakter, muškarac njihovih života.

Metodički, svako novo poglavlje Žene moga muža započinje cinično-duhovitim podnaslovom s opisom radnje koja slijedi, a uvodne rečenice svakoga teksta novih poglavlja zapisane su u obliku slobodnih stihova, kao da autorica hoće reći: – A vidi ove pjesme!

Čak se prvo poglavlje ponavlja na kraju, u smislu: okrugla je to priča, krug ocrtan kružnicom, nema ni početka ni kraja.

xxx

Tanju su Belobrajdić „kontroverznom“ autoricom načinili ljudi koji nisu čitali ni što, ni o čemu, a niti kako piše, još u povodu Crnoga kaputa.

Neće to nitko od njih kazati, ali zar to ONI nisu radili s mnogima, poglavito ako su žene, poglavito ako su u bilo kojemu trenutku svojega života bile nešto što nije PISAC, ili čak ako to i jest bio –  samo pisac?

I to u ženskom rodu.

xxx

Novu knigu Tanje Belobrajdić: Žena moga muža, možete naručiti OVDJE

 

>Tanja Belobrajdić: Godinama sam izložena teroru jugosrpskih medija

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kultura

HERCEGOVCI

Objavljeno

na

Objavio

Hercegovina zemlja svjetlosti

Kada pružiš pogled u daljinu
Ili gore prema nebu u visinu
Stavi svoju ruku na srce
I pozdravi drage Hercegovce

To su oni koji čekaju te
Kada pređeš granicu iz tuđine
Oni koji vole te,bez obzira
Od čije si loze

Oj moji dragi Hercegovci
Jeste li još uvijek veliki radnici
Ima li još duhana i smilja
Nije li zar stara loza presušila

Ima li još lijepih djevojaka
I poštenih,mladih momaka
Ili se to sve u grad skrilo
Da slučajno na selu ne bi bilo

Je li živa stara majka
Dal’ još svoga sina traži
Je li otac mi posjedio
I sa svojim bratom pomirio

Sviću li još najljepše zore tu
U mom dragom rodnom kraju
Grije li još zlatno sunce
Miluje li moje drage Hercegovce

Ponekad se svega ovog sjetim
Naviru suze i uspomene
Nema sreće u ovoj tuđini
U Hercegovini je pola mene
Duša mi za domom vene

Stihovi: Marija Glavinić

(Hercegovina zemlja svjetlosti)

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

PISMO VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati