Nakon Gospe, u Međugorju se pojavio i Isus

6

Čudo Međugorja izniklo je iz kamena, iz jada i bijede, iz progona i stradanja. Tamo izgradiše hotele, trgovine, crkve, športske terene i teniska igrališta. I da nije bilo tako, ne bi bilo ni Marina koji se sa četrnaest godina preselio u glavni grad svih Hrvata

Od svih izjava koje smo čuli nakon pobjede Marina Čilića na US Openu najdojmljivija je ona njegova oca Zdenka. Kazao je okupljenim Međugorcima kao i cijelom TV gledateljstvu: On nije samo moj, on je i vaš, da nije tako ništa ne bi valjalo. Jedan mladi i veliki športaš sve nas je na trenutak okupio u jedinstvenom osjećaju ponosa i pobjede kao da je pobijedio netko nama najbliži, netko iz obitelji. I doista kao da nas samo športski uspjesi još mogu ujediniti i emotivno angažirati u jednoj, kako je kazao predsjednik Sabora Josip Leko u Ludbregu, duboko podijeljenoj zemlji, ne zamislivši si ni na trenutak o vlastitim zaslugama, odnosno zaslugama njegove političke momčadi za te podjele, pa i specijalnim zaslugama momka koji je stajao pored njega u silnoj želji da ponovno postane predsjednik države. Čilić nam je pokazao kako se može uspjeti kad se naporno i sustavno radi i kad se vjeruje u sebe i u onoga gore na nebesima, i kad se voli domovina za koju se boriš, sve opet toliko različito od političkog stila naših kukavnih političara, koji sve prepuštaju sudbini i volji stranih kolonizatora. Samo nekoliko dana nakon tog iznimnog nastupa u New Yorku koji ga do kraja iscrpio i fizički i psihički on ni na trenutak ne dvoji o nastupu za reprezentaciju Hrvatske.

Marin je tri zadnja meča pobijedio sa po tri nula i razumljivo iako pretjerano, proglašen je euforično novim teniskim kraljem. Razumljivo, jer malim nacijama uspjesi njihovih sunarodnjaka znače puno više i nisu tako česti kao kad su pitanju velike nacije. Priča o njemu ne bi bila moguća bez priče o Međugorju, seocetu južne Hercegovine koje je početkom osamdesetih imalo samo nekoliko kuća i jednu crkvicu da bi se danas, zahvaljujući Gospinu ukazanju pretvorilo u pravi gradić s razvijenim turizmom i svjetski poznato mjesto hodočašća u kojemu se mogu čuti svi jezici ovoga svijeta. To čudo Međugorja izniklo je iz kamena, iz jada i bijede, iz progona i stradanja. Tamo izgradiše hotele, trgovine, crkve, športske terene i teniska igrališta. Sarajevo bi ga najradije zabranilo da ne donosi novce. I da nije bilo tako, ne bi bilo ni Marina koji se sa četrnaest godina preselio u glavni grad svih Hrvata. I kao što je Međugorje zaslužno za njegovu afirmaciju i on dodatno ime Međugorja, Zagreba i Hrvatske pronosi od Japana do Amerike.

Ali priča o njemu je i priča o Hercegovcima, ljudima kojima povijest, odnosno različiti osvajački režimi nisu bili naklonjeni. Razvili su baš zbog toga specijalne oblike preživljavanja, od hajdučije, šverca duhanom do bježanja u druge zemlje i krajeve i rođačkih veza i pomaganja. Mnogi su se iz te muke vinuli vrlo visoko nikada ne zaboravljajući Boga i domovinu. Nalazimo ih vrlo često i danas među umjetnicima, znanstvenicima, političarima, športašima, braniteljima. S druge strane, s ove strane mletačko-turske granice pratili su ih ponekad silna zavist, nezahvalnost i predrasude. Za neke, ne baš tako brojne, ali zato vrlo glasne i utjecajne, oni su bili mafijaši, ustaše i agresoru, što zapravo samo govori o poziciji nositelja tih predrasuda. Mafijašima su ih proglašavali nesposobni i neuspješni tipovi, a ustašama fanatični i otuđeni privrženici jugoslavenske ili bošnjačke ideje u okrilju samog hrvatskog naroda. Takvima zacijelo ni Čilićev uspjeh neće biti drag, draži im je Đokovićev.

Još vruć i potresen u kameru se s terena zahvalio najprije Bogu i u istom dahu izustio majčino ime. Time je i nehotice razbio još jednu predrasudu o Hercegovcima i Dalmatincima, koji su navodno patrijahalno nastrojeni i koji ne cijene žene. Naravno, u toj predrasudi sadržano je nepoznavanje odnosa u tzv. patrijahalnoj obitelji, koja uostalom više i ne postoji. Majka je baš u takvim obiteljima bila stožina oko koje se sve okretalo, ali naravno nije «emancipirano» psovala, prostačila, pobacivala i skidala se gola pred milijunskim gledateljstvom. Malo gdje su kao u tim «patrijahalnim» krajevima majka, žena, ili sestra predmetom najveće ljubavi i obožavanja. U toj se tradiciji u najvećoj mjeri njeguje i štuje mit Djevice Marije. U toj su tradiciji nastale povijesne legende o Teuti, Tugi i Bugi, Kraljici Jeleni, Mili Gojsalić ili Divi Grabovčevoj. A možda ćemo, zašto ne, u toj tradiciji dobiti i novu predsjednicu države.

Jedan drugi nastup hrvatskih športaša od kojega se očekivao veliki rezultat, jer je tako najavljivan i obećavan, donio je potpuno razočaranje. Riječ je, dakako, o nastupu košarkaške reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. I to ne zbog ispadanja daleko prije završnice koliko zbog pristupa igri i poslu. Ta toliko razvikana momčad uspjela je pobijediti samo prosječnu Argentinu i nikakav Portoriko, a jedva se u produžecima provukla pokraj Filipinca i glatko izgubila od Senegala, Grčke i Francuske.

I prije prvenstva i za vrijeme odigravanja utakmica i poslije svega nemoguće je naići na kritičku riječ komentatora, reportera, ili košarkaških stručnjaka. Dok se o političarima, hvala Bogu, kaže sve o športskim i estradnim zvijezdama se mogu čuti i pročitati sve same lakirovke, mazanje očiju, izrazi hvale ter hvaljenja. Vjerojatno u tom nezamjeranju ima sitnih osobnih interesa u obliku džeparca, putovanja i sličnih pogodnosti. U takvom medijskom odnosu valja tražiti dodatne razloge podbačaja. Uvjerili su ih da su najbolji, nedodirljivi, kad tamo čista ništica. Vidjeli smo skupinu navodno uspješnih pojedinaca, koji igraju u ponajboljim europskim klubovima, trojica čak i u NBA ligi, a onda tu u španjolskim dvoranama, što se inače već ponavlja na nizu košarkaških smotri još tamo od Barcelone 1992, djeluju kao rekreativci, amateri ili početnici koji nisu u stanju pogoditi konja, koji su spori i prikovani u zemlju, kojima lopta ispada iz ruku, ili je bacaju u aut, koji bez ideja igraju sami za sebe. Svi osim jednoga, osim Bojana Bogdanovića (opet taj Hercegovac).

Najbolji navodno centar Europske lige Ante Tomić djelovao je kao dječarac koji nije shvatio niti to da je za desetak centimetara viši od suparnika. Darija Šarića su uvjerili kako je genije ravan Draženu Petroviću pa se svojski trudio šutirati izdaleka iako ima očajan šut i nemilice rasipati lopte, Rudež nije mogao ubaciti u koš ni slučajno, Žorić bijaše potpuno izvan igre, itd. U osnovi svega toga je neshvatljiv strah od kojega dolazi paraliza i ukočenost. Bila je, kaže trener, velika želja. Možda, ali i još veći kukavičluk.

Kao što je Goran Ivanišević kao trener zaslužan za Čilićev uspjeh u kojemu je ključno samopouzdanje koje ti omogućuje pokazati najbolje što znaš, tako je za neuspjeh košarkaša opet najzaslužniji trener Jasmin Repeša, koji je proizveo taj osjećaj posvemašnje nesigurnosti i to svojim stalnim rotacijama, krivim dimenzioniranjem pojedinih uloga, nedostatkom uigranih kombinacija pa i izborom igrača. Kad ga pitaju za ostavku on samo, jako samokritički, kaže: može ako je netko spreman preuzeti moju ulogu, ali, hoće reći, ja takvog ne vidim. Važno je, kaže on još, sačuvati kontinuitet priče! Kakve li divne priče.

Josip Jović/dnevno.hr

facebook komentari

  • zdenka

    Sjećam se kad se na političkoj pozornici pojavio i g. Leko. Je da je bio dio tima Glavičkog prznice, ali,kako i uvijek dajem ljudima šansu da se prije konačnog suda i dokažu i pokažu, tako sam i tada ustrajala u svom, braneći ga pred ‘skepticima’ koji su ga nazivali ‘komunjarom’ , ‘kukurikavcem’, a moj najjači argument je bio “pa on ima nešto očinsko u sebi i mora bit dobar”…Gledala ja par puta, pa i slušala prijenos iz Sabora, a sve u nadi da će Leko reć nešto suprotno od složnga jata..Kako sam se razočarala..

  • Blasfemia

    prvo hercegovcima Istorija jeste bila naklonjena jer kamenjar nikome nije bio interesantan.
    Drugo Marin nije Isus.Marin je čovjek, teniser.

    • zdenka

      Evo je malo opsežnija tema i elaborirat u dvi tri rečenice je nemoguće i stvar je za raspravu koliko je Hercegovcima historija i bila naklonjena. Ne znam kako je sa drugim mjestima i mogu samo navest primjer Međugorja di je od 41.do 46. pobijeno 350 ljudi. Puno za jedno malo mjesto.

    • zdenka

      Mislim da bi se i Marin složio sa vama. A vjerujem da će te i vi sa mnom, da je iznimno skroman i to mu je najveća vrlina.

    • Kamenjar nikome nije bio interesantan, osim što su se sve svjetske sile otimale za njega pa i dan danas!

      Ako je tako kao što navodite, pa dajte, što su se nakačili na nas!?

      • Drugo: Kažete da je ‘istorija bila naklonjena’.. protupitanje:; jesu li hercegovci od dragosti pravili kuće u brdima iza sedam brda?