Pratite nas

Kolumne

Nakon gubitka arbitraže sa MOL-om prijeti li Hrvatskoj bankrot državnog proračuna?

Objavljeno

na

Kada je 10. prosinca 2016. godine usvojen državni proračun u Hrvatskom saboru koji se temeljio na projekcijama prihodovne strane za 2017. godinu koja je planirana na razini od 121,6 milijardi kuna, a rashodovna od 128,4 milijarde kuna i deficitu u iznosu od 6,8 milijardi kuna ili 1,9 posto BDP-a Andrej Plenković iako je umjeren političar koji bira riječi prilikom svake izgovorene rečenice pokazao je po prvi puta dozu agresivnosti kada je eksplodirao na novinare prilikom upita o povećanju rashodovne strane i poručio im neka pobjede na izborima, a zatim sami kreiraju proračun kao što je on učinio.

Za pretpostaviti je kako je očekivao da će ga mediji prozvati “Andrej Mraz” kao kada su ga široj javnosti prikazivali spasiteljem Republike Hrvatske u trenutku pada Tomislava Karamarka, jer povisio je minimalnu plaću na 3.276 kn koja nije bila obuhvaćena u  sklopu porezne reforme, isplaćivale su se božićnice, a u okvirima porezne reforme bogati su postali još bogatiji gdje su određenima plaće narasle i do 2.000 kn.

Temeljeni optimizam asocirao me je kao da ja radim za fiksnu plaću u poduzeću, a povećao sam rashode na način da planiram na osnovu pretpostavki kako ću povećani dio rashodovne strane nadomjestiti provizijom ukoliko poslovanje bude veće od planiranog što nema nikakvu garanciju, već najrealnije je da ću se morati zadužiti, jer trošim novac koji možda neću niti zaraditi. Da ne govorim da je stabilnost temeljena na turizmu, a ministar koji je imao jednu od najuspješnijih sezona smijenjen je sa pozicije ministra vjerodostojno.

S obzirom da se samo prije nekoliko mjeseci putem reformi imalo namjeru prolaziti kroz dolinu suza usvojeni proračun djelovao mi je poput već viđene teze u prošlosti kod određenih političara koja mi je izgledala poput “Plenkovićeva rastrošnost uvertira je u lokane izbore u svibnju 2017. godine” pa se već po provjerenim metodama dijelilo kapom i šakom radi kupovine glasova budući da u stranci vlada podjela, a HDZ-ovi birači dobili su za ministre osobe koje nisu niti birali, već koji su radili protiv vlastite stranke i financirali kampanje drugih stranaka poput Pametno. Sada bi nam takvi prodavali državno blago bez glasa naroda putem referenduma.

Još tada Andrej Plenković djelovao je samouvjereno iako javnost nije znala kako će im “Andrej Mraz” uzeti Božić izjavom o gubitku arbitraže koja je donesena 23.prosinca 2016. godine između Republike Hrvatske i MOL-a u Ženevi, a s ciljem smanjenja štete i spašavanja vlastitog rejtinga koji još i dan danas visoko kotira prema medijskim anketama iako pukotine svakim danom sve više izlaze na vidjelo pa smo umjesto uživanja u novogodišnjim blagdanima dobili hladan tuš gubitkom arbitraže.

Osim što se potpredsjednica Vlade RH Martina Dalić nalazi u potencijalnom sukobu interesa što nam je potvrdio i MOST-ov ministar Slaven Dobrović koji je istaknuo kako je ideju prodaje HEP-ovih 25% minus jednu dionicu prezentirala ministrica gospodarstva i potpredsjednica Vlade RH Martina Dalić dok joj se suprug Niko Dalić nalazi u Upravnom vijeću INA-e još iz vremena Jadranke Kosor na vidjelo dolaze i pukotine u stranci gdje se potpredsjednici HDZ-a poput Darka Horvata i Ivane Maletić među prvima otvoreno protive prodaji HEP-a. Za pretpostaviti je da u vlastitom domu supružnici vode samo ljubav, a o temama poput INA-e ne razgovaraju jer je to strogo zabranjeno.

Dok nas predsjednik Vlade RH uvjerava kako će uložiti sva pravna sredstva kako bi se izgubljena arbitraža u Ženevi osporila, a ako pročitamo MOL-ov skraćeni dokument koji je objavljen tada vidimo da je arbitraža izgubljena jer se temeljila na davanju mitu bivšem premijeru RH Ivi Sanaderu koju je Međunarodni sud u Ženevi odbacio budući da Republika Hrvatska nije uspjela dokazati da je MOL doista podmitio Ivu Sanadera.

Također, Međunarodni sud u Ženevi mišljenja je kako je MOL učinio sve kako bi modernizirao INA-ine rafinerije kao što je dogovoreno sporazumom u suradnji, jer Hrvatska nije uspjela dokazati suprotno.

Uzmemo li u obzir ova dva argumenta iz presude postavlja se pitanje na temelju čega Plenkovićeva vlada temelji optimizam kada je svakom prosječnom Hrvatu koji prati aktualnu političku situaciju u Republici Hrvatskoj bilo jasno kako ne možemo dobiti postupak na osnovu presude Ivi Sanaderu na temelju indicija budući da 5 mil.eura nije vidio nitko osim zaštićenog krunskog svjedoka  Roberta Ježića koji spomenuti iznos nikada nije vratio u državni proračun?

Da ne govorimo o MOST-ovom dvojcu koji su Tomislava Karamarka nazivali veleizdajnikom, a bivši potpredsjednik Vlade RH Božo Petrov uvjeravao nas je kako imamo šanse u arbitražnom postupku. S obzirom da je u ovom arbitražnom sporu zaključeno kako je MOL učinio sve kako bi modernizirao INA-ine rafinerije prema sporazumu o suradnji što bi značilo da je ispunjavao obveze pa je teško za pretpostaviti da će MOL izgubiti arbitražu u Washingtonu gdje su Mađari tužili INA-u kako ne izvršavaju obveze prema MOL-u. Tražiti poništenje presude u Švicarskoj samo je kupovanje vremena i strpljenja kod hrvatskih građana.

 Najnoviji zahtjev iz Beograda težak 30 milijarda kuna

Dok građani Republike Hrvatske polako gube strpljenje sa političkim elitama u Republici Hrvatskoj kada im se nakon INA-e nastoji otuđiti HEP po istom modelu kao INA prodajom dionica Plenkovićeva vlada prešućuje upoznati javnosti o planskim veleizdajničkim potezima Vlade RH pod vodstvom Zorana Milanovića koja je svoj mandat, u suradnji sa svojim partnerima iz Srbije, potrošila kako bi hrvatski državni proračun dovela do bankrota, putem isplate višegodišnjih dvostrukih mirovina desecima tisuća onih koji za to nemaju nikakvog pravnog osnova. Pritom Milanovićeva vlada nije bila nimalo zabrinuta što o tom proračunu doslovno ovisi život milijun i pol hrvatskih građana – umirovljenika i državnih zaposlenika.

Kada je sada već bivša ministrica dr. sc. Nada Šikić na nizu sjednica Vlade ili u kontaktima s vrhom Vlade, pokušala dići uzbunu zbog ovih skandaloznih otkrića koja su je dočekala u njenom resoru tada je na nju krenula medijska sotonizacija u lovu na vješticu kako bi se skrenula pozornost sa stvarnog problema.

U trenucima kada imamo ambiciozan državni proračun, izgubljenu arbitražu sa MOL-om, strujni udar između HDZ-a i MOST-a gdje mostovci ukazuju na potencijalni sukob interesa ministrice Martine Dalić koja je osmislila povratak INA-e prodajom HEP-a Plenkovića vlada ne izvještava javnost o posljedicama produljenih rokova za konvalidaciju, najnoviji je zahtjev iz Beograda prema kojemu umirovljenici iz tzv. SAO Krajine sada traže čak više od 30 milijarda kuna. Potaknuti Centrom za regionalizam iz Novoga Sada i tzv. Igmanskom inicijativom iz Beograda, čiji je dopredsjednik za Hrvatsku Zoran Pusić, Sindikat udruženja penzionera Srbije prije dvije godine pokrenuo je postupak pred Međunarodnom organizacijom rada u Ženevi (ILO) ne bi li za preko 80 tisuća umirovljenika dobio navodne zaostatke mirovina koje im za razdoblje Domovinskoga rata HZMO-a nije isplaćivao do 1998. godine, premda su za to vrijeme primali mirovine preko fondova tzv. SAO Krajine.

Hrvatska im je odbila tada isplatiti dvostruke mirovine na osnovu odluke Suda za ljudska prava iz Strasbourga. Međutim, oni ne odustaju i ponovno su zatražili svotu koja se danas penje na cijeli godišnji hrvatski iznos za naše mirovine. Naime, njihove zahtjeve trebala je još osporiti 2015. godine Vlada Zorana Milanovića koja iz nepoznatih razloga to nije učinila, premda je imala mogućnosti na osnovu pravomoćnih presuda hrvatskih sudova i one iz Strasbourga.

Rok za odgovor Hrvatskoj prema najnovijim je zahtjevima srpskih agresorskih zahtjeva za isplatu takvih dvostrukih mirovina sudu Međunarodne organizacije rada u Ženevi bio do 31. prosinca 2016. godine. Međutim kako je Hrvatska ispunila do sada sve obveze i zahtjeve prema takvim tražiteljima, prema svim međunarodnim uzancama nema mogućnosti isplate ikakvih dvostrukih primanja mirovina niti ikakva prava. No srpska agresorska strana obratila se i drugim međunarodnim institucijama.

Još je manje poznato javnosti traženje uoči formiranja Vlade RH od strane Milorada Pupovca i njegov uvjet Andreju Plenkoviću da se takve mirovine agresorima isplate za razdoblje Domovinskoga rata i onima izbjeglima u Srbiju te za radni staž ostvaren u tzv. SAO Krajini. Ako je za glasove u Saboru na to Plenković i pristao, današnja naša država propast će, osim moralno, i financijski, a početak kraja naznačio je Vučićev izaslanik na SNV-u kada je prilikom borbenog govora uz obećanje matične države Srbije da će ih u svim problemima i iskušenjima i kada god budu ugroženi braniti svim raspoloživim sredstvima. Možda nam je sada jasnija šutnja hrvatskih izaslanika i klecanje ispred Milorada Pupovca uz riječi “Mir Božji, Hristos se rodi”.

S obzirom da je rok za odgovor Hrvatskoj od 31.prosinca 2016. godine probijen hrvatski građani sa iščekivanjem očekuju rasplet presude u ožujku 2017. godine oko zahtjeva za isplatu dvostrukih mirovina na sudu Međunarodne organizacije rada u Ženevi, a Andrej Plenković tada neće moći kazati kako o samom postupku nije ništa znao budući da mu je uručena cijela dokumentacija vezano za navedeni slučaj unutar kojeg je podignuta i kaznena prijava protiv Vlade Zorana Milanovića radi veleizdaje, a sam slučaj je završio na DORH-u. Minimalna šteta procjenjuje se na 35 milijardi kuna, a moguća je i veća.

Hoće li ovo biti kraj za hrvatski državni proračun koji će uskrsnuti uoči Uskrsa, a koji se temeljio na optimizmu povišenjem minimalca, dodjeljivanjem božićnica i udovoljavanju niza skupina u društvu ili će se pojaviti brifiran netko poput Bože Petrova kao u slučaju arbitraže sa MOL-om koja je daleko jeftinija od spora koji se vodi u ovom pogledu, a koji je uvjeravao javnost u uspjeh ili pak netko poput Martine Dalić koja će možda po istom modelu predložiti prodaju Hrvatskih šuma, jer tamo je Milorad Pupovac htio zaposliti pripadnike srpske nacionalne manjine kako bi se isplatilo preko 30 milijardi kuna u koliko se i ova arbitraža izgubi ostaje nam tek za vidjeti.

Sve u svemu Nova godina krenula je turbulentnije nego li je itko očekivao iako i dalje vlada kolektivna šutnja unutar koje pukotine svakim danom dolaze sve više do izražaja kako u strankama tako i u Vladi RH. Očekuje li nas nova nacionala veleizdaja i gubitak arbitražnog spora uoči Uskrsa uz radost susjeda vrijeme će pokazati.

Sanjin Baković

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Ivana Maletić, uzorna Hrvatica, uzorna Europljanka

Objavljeno

na

Objavio

Dok se Hrvatska mučila u pristupnom procesu za EU, iz Bruxellesa je stigao Antidiskriminacijski zakon na usvajanje i mi – kimnuli glavom.

Za razliku od nas, većina ozbiljnih zemalja “stare Europe” s dugom demokratskom tradicijom odbila ga je donijeti. To sigurno nisu zemlje koje diskriminiraju svoje građane.

Tako je, primjerice, Njemačka jednostavno rekla da je zakon suvišan jer su antidiskriminacijske norme već ugrađene u njihov Ustav, kao i u hrvatski. Čemu gomilati isto? S druge strane, agresivne manjinske skupine i gotovo svi mediji i relevantni političari lagali su tada i prijetili narodu kako je usvajanje toga zakona uvjet pristupanja Europskoj uniji, istoj onoj čije su glavne članice odbile taj bruxelleski uradak!?

Premijer prevario birače

Ovih dana događa nam se slična situacija s još jednim bruxelleskim “diktatom”, koji je podvala sa svrhom nametanja (manjinske) LGBT ideologije kroz zakone, pod krinkom sprječavanja nasilja nad ženama, ideologije koja se zove rodna teorija.

Radi se o Istanbulskoj konvenciji. HDZ i Plenković, koji je u izbornoj kampanji obećao da se protivi “nametanju bile kakve ideologije, pa i rodne”, došavši na vlast najavljuje da će RH ratificirati Istanbulsku konvenciju, koja jasno promiče baš rodnu ideologiju.

Ovo iznevjereno obećanje i prijevaru birača argumentirao je, za pravnika, diletantskom dezinformacijom kako je rodna ravnopravnost u našem Ustavu, iako se pojam rod u Ustavu nigdje ne spominje, već spol (npr. čl. 14.). A upravo je relativiziranje biološkog spola duša rodne teorije.

Prema ovoj teoriji naš je spolni identitet sociokulturalni konstrukt, biologija tu nije presudna pa, ako biološku djevojčicu odgajamo kao dječaka, kažu, ona će postati dječak, i obrnuto.

Rodna ideologija je neka vrsta gnoze, u smislu mržnje prema biološkom, tjelesnom, kako je upozorio, ne neki katolik, već, među inim, francuski filozof i libertinac, antiteist (!) Onfray. On posprdno transseksualni lobi koji stoji iza ove ideologije naziva “novim puritancima”, jer “relativiziranje spola (biološka datost), a veličanje roda (kulturološka datost), ekvivalentno je anđeoskoj antropologiji koja se razvijala već od samih početaka kršćanstva pod utjecajem gnoze kao – hereza”.

U Onfrayevu ciničnom paradoksu sadržana je sva istina. Rodna teorija je bojovna pseudoznanost bez uporišta u empirijskoj stvarnosti.

Na sreću, HDZ ima ozbiljnih i hrabrih političar(a)ki u Europarlamentu. Dakako, tu ne mislim na Dubravku Šuicu, djevojački Karaplenković, već na, osim Ivice Tolića, drugu HDZ-ovu europarlamentarku Ivanu Maletić. Maletić je jasno rekla da je bolje da Hrvatska ne ratificira Istanbulsku konvenciju, da je ona protiv.

Gospođa Maletić, kao i Njemačka nekoć, jasno argumentira da mi imamo sasvim dobre zakone protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, samo se ne provode, ili ne dovoljno dobro i odlučno.

Umjesto da sami, za to nam ne treba Bruxelles, provodimo vlastite zakone i snažno zaštitimo žene i sve žrtve nasilja te dodatno uložimo napore u borbi za jednakopravnost spolova, mi idemo usvajati kukavičje LGBT jaje iz Bruxellesa koje u članku 3. odvaja spol od roda, pa Ivica, ako želi, može postati Marica, i obrnuto, te ići na ženski WC.

Prostor za perverznjake

Posljedice usvajanja ove konvencije za naš pravni i odgojno-obrazovni sustav su katastrofalne, jer se unošenjem nepotvrđenih teza ove pseudoznanosti u nastavne kurikule ozbiljno narušavaju prava roditelja da svoju djecu odgajaju, kako im naš Ustav jamči, sukladno svom svjetonazoru, u kojem moj sin i moja kćerka nisu tek sociokulturalni konstrukti, već, počevši od svog života u majčinoj utrobi, biologija ih oblikuje kao muško i žensko. Oni kao dječak i djevojčica nisu nikakav “socijalni konstrukt”, kao što to nisu ni kromosomi, ni hormoni, ni… Ako se pak Ivica osjeća kao Marica, to je neki drugi problem…

Tako, uvođenjem pojma roda i u naš pravni sustav, bit ću politički nekorektan jer mi to nalaže savjest, otvara se prostor raznim perverznjacima da promiču legalno vlastite perverzije na račun poreznih obveznika i HZZO-a.

Premda Maletić neki zamjeraju što je u Europarlamentu bila suzdržana pri izglasavanju ove Konvencije, suzdržanost je ovdje znak otvorenosti – za dijalog, protiv podvala. Isto je učinio i šef Plenkovićevih pučana Weber, jer odbijanjem rodne ideologije koju promiče Konvencija, ne znači da se Konvencija kao takva odbija, već, prije svega, oni elementi kojima su plemeniti ciljevi trojanski konj za ozakonjenje orvelovštine.

Zahvaljujući Plenkoviću, očito je pobijedio bruxelleski ideološki kolonijalizam i pseudoznanost koju većini nameće agresivna LGBT manjina. Maletić je svoje utemeljene argumente rekla.

Kao uzorna Hrvatica, i kao takva ništa manje uzorna Europljanka, pri čemu je prvo mjera drugoga, jer zastupa ovaj narod, a ne opskurne ideološke LGBT lobije koji se skrivaju iza borbe protiv nasilja prema ženama. U tom smislu baš Istanbulska konvencija promiče nasilje, nasilje manjine nad većinom orvelovštinom umotanom u znanost.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Izaći iz Europske unije? Zašto ne!

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Kišni rujan brzo odmiče. U Hrvatskoj poslije kiše dolazi kiša. Blagotvorna, doduše, za zemlju koja se ljetos osušila kao nesretna bulimičarka, ali je pretjerala pljuskajući sve oko sebe danima i danima.

Pogodna i za gljive koje rastu doista kao gljive, u Hrvatskoj u uglavnom jestivom obliku, za razliku od Dalekog istoka gdje bi mogla izrasti velika, vrlo velika otrovna gljiva ili više njih ako „ujedinjene nacije“ (čitaj NATO) ne poduzmu nešto radikalno protiv suludog momka u Sjevernoj Koreji.

Pišem spomenute nacije malim slovima jer je njihova UN organizacija više-manje transformacija plemenite zamisli u činovničku piramidu na koju se dovoze sve veći kameni blokovi i ne zna se dokle će rasti, a analiza (koje nema) vjerojatno bi pokazala takve razmjere nepotizma i njemu sličnih zala se i hrvatski sustav zapošljavanja preko veze može posramiti. Pa ako se Hrvatskoj prigovara da nerado ide u reforme, što je tek s Ujedinjenim nacijama koje „reformu“ provode četrdeset godina, koliko pamtim, i nikako da se reformiraju. Od prvoga pokušaja pojavilo se toliko novih država da se zastave ispred zgrade ne mogu izbrojiti, a mnoge su zemlje ušle (izborile se) poslije ratova koje UN nije spriječio, te je od mira na Zemlji ostala samo Augustinčićev a konjanička figura koja me više podsjeća na rat nego na mir.

U tim i takvim UN s portugalskim mirotvorcem kao glavnim tajnikom, govorila su na zasjedanju Opće skupštine dva svjetska lidera, Trump i Plenković. Trumpa je (bez obzira na sve) trebalo dobro slušati i još bolje razumjeti: on ne govori o Americi iznad svega, nego o Americi prije svega, što je prihvatljivo ne samo iz njegova kuta. On bez dlake na jeziku i idiotskoj političkoj korektnosti usuprot, govori o nacionalizmu kao prirodnoj pojavi koja nije pridržana samo za SAD, nego vrlo izravno preporuča svakoj državi da bude svoja na svome i živi po svome. Velika je to novost koju analitičari nisu do kraja shvatili, ili ako jesu nisu publici potanje objasnili: naime, da se USA, ostajući velika ili možda još i dalje najveća svjetska sila, ne želi nametati drugima ni oblikovati ih po svojoj mjeri, želi izvoziti robu, a ne demokraciju, poučena i zimskom sudbinom arapskih proljeća, ali ne samo njima.

Drugi lider, to jest Plenković, nije u prilici da nekomu nešto nameće niti da kaže da više ne će, govorio je odmjereno i obuhvatio sve što se dalo, ali je onda najednom spomenuo i arbitražni postupak ne imenujući Sloveniju, koja se u tome lahko prepoznala i zgrozila – pa kako može hrvatski premijer reći da je stradala međunarodna pravda nastavkom rada oskvrnutog procesa! A jest, potvrdit će to i svaki znalac međunarodnoga prava, među kojima je i ugledni Eduard Yambrusich. Cerar je bio bijesan, rado bi odmah skočio na konja s hvataljkama ili na Erjavca i poveo juriš kranjske lake konjice, ili uputio nosač zrakoplova u hrvatsko more, gdje je tih dana Hrvatska slavila Dan hrvatske ratne mornarice uz spomen na Svetu Leticu koji se prvih jesenskih dana 1991. „stavio na raspolaganje“ domovini i sjajno odigrao svoju rolu, za razliku od ranoga proljeća te godine kada smo ga Tuđman, Davorin Rudolf i potpisnik ovih redaka nagovarali da napusti jugoslavensku vojsku i prijeđe na hrvatsku stranu, a on se nećkao. (Opisano u knjizi Lijepa moja, 1992.)

Vrli susjedi ne odustaju od grickanja Hrvatske sa svih strana, grickanja teritorija, ali i države kao takve, imaju svoje špijune i prisluškivače, miješaju se unutarnje poslove suverene hrvatske države kako im se prohtije, a pravog odgovora na te ujdurme nema. Muslimanska i srpska komponenta u BiH šalju u „promatrače“ ili izdaleka njuškaju po državnim uredima i gospodarskim kancelarijama, Vučićeva Srbija čak izravno želi utjecati na hrvatske zakone upravo četničkim (nego kakavim) bezobrazlukom, pa se okomila na Medvedov Zakon o braniteljima. I doista, učinjena je velika pogrješka što nacrt Zakona nije prvo odnesen u Beograd da ga Vučić recenzira, a kako se mogao dogoditi takav propust, nemam pojma. Srbijanci se mogu pozvati na presedan, kada je Željko Jovanović kao „hrvatski“ ministar slao udžbenike na recenziju u Beograd, svojem srbijanskom kolegi, pa što ne bi Medved braniteljski zakon.

Nije se čak ni uskladio s Pupovcem! No da, možda šaljivo, ali ispod toga je srdžba koja obuzima hrvatskoga Pupovavčovjeka jer pravoga, čvrstog i udarcima šakom praćenog žestokoga odgovora nema, sve nešto diplomatski blijedo. A nema ni pravog odgovora o srbijanskoj deklaraciji o zaštiti i opstanku srpske nacije koja je apsolutno imperijalistički agresivna i tako mora biti shvaćena u Hrvatskoj, kada već nije prvi i drugi memorandum.Čitajući ispravno, a kako drukčije, to znači da će Srbija svim sredstvima štititi srpske manjine u drugim državama i da se ne će, kako reče četnički štreber „više nikada ponoviti Oluja“.

Razumije li itko u Hrvatskoj ovu jasnu poruku, ili ju razumije samo 204. vukovarska brigada? I nije se rečena deklaracija pojavila samo kao kontra hrvatskom Zakonu o braniteljima, nego u trenutku kada se Pupovac, premda na vlasti ili u vlasti u Hrvatskoj, silno uplašio referenduma koji će uskoro biti održan i moguće (sigurno) naštetiti njegovoj bolesnoj viziji „zaštite i opstanka srpske nacije“ u zemlji koja je nacionalna država hrvatskoga naroda i nikakve nacije osim hrvatske tu nema. Obveza Hrvatske, kao civilizirane zemlje, jest samo i jedino da omogući nesmetani život manjina s pravom na očuvanje kulture i jezika itd., ali nikako da tetoši onu manjinu manjine odnosno jedan njezin pupovečki dio koji se nikako ne može pomiriti porazom politike „svi Srbi u jednoj državi“, a ako već nisu u istoj državi onda idemo na plan B – potkopavati institucije i samu državu, koristiti slabost i neslogu Hrvata, direktivama, ucjenama i prijetnjama ostajati arbitar, čudeći se pritom i sami kako to u Hrvatskoj glatko prolazi zahvaljujući bedacima koji se daju izvozati u svakoj prilici.

Ako slučajno ne ide u Zagrebu, tu je Bruxelles koji će im uvijek dati za pravo. Nije zato bez vraga upozorba (nekih) analitičara da će spomenuti referendum o novom izbornom zakonu biti dočekan na nož ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu i Bruxellesu, a uvijek će se naći neki „ustavni stručnjak“ koji će tvrditi da se ne može provesti referendum koji „zadire u prava manjina“. Karta na koju igra Pupovac. To „zadiranje“, koje je naravno obična šuplja fraza, u ovom slučaju ne zadire ni u što nego u svojedobno prekomjerno uguravanje manjina u Hrvatski sabor na račun Hrvata izvan domovine koji su brojem saborskih mjesta pakosno svedeni na Novostimanjine. Na sreću, već ima i glasova iz vlasti (Lovro Kuščević: „Dijaspora treba imati više zastupnika.“), ali Vlada u cijelosti još šuti i mudruje. Ni lamentiranje o „stečenim pravima“ ne drži vodu, jer pravo stečeno ucjenom nije pravo.

Dotle politički agent Beograda, Pupovac, pojačava prljavu galamu kroz srpske „Novosti“ koje u normalnoj zemlji ne bi mogle biti tiskane ni u pomisli. Još samo nedostaje Bora Đorđević da kao kolporter izvikuje naslove iz tih poganih novina, iz te čorbe skuhane za vrijeđanje Hrvatske. A što radi hrvatsko državno odvjetništvo? Ma ne radi. U opisu njegovih dužnosti valjda piše da je pljuvanje po Hrvatskoj, Hrvatima i Tuđmanu samo zabavno novinarstvo koje se tolerira jer nikoga ne iritira. Niti je odvjetništvu (tužiteljstvu) zazorno što Pupovac u svojim novinama objavljuje liste nepoćudnih Hrvata, a ta objava nije drugo nego sigurnosno pitanje, budući da crnorukaških družina zasigurno ima i u povoljnom će se trenutku aktivirati, kao što su se u jugoslavenskim i dražinim bojama aktivirale u trenutku prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Za prvu ruku, kada već ucijenjena hrvatska politika ništa ne poduzima, savjet: udruge koje novčano bolje stoje i mogu platiti odvjetnike, neka podižu tužbe protiv „Novosti“, koje će hrvatsko pravosuđe naravno odbijati, ali tko zna, možda se nešto i ondje dogodi. Ha!

Referendum o novom izbornom zakonu kojemu je cilj uvesti europsku praksu u hrvatski sustav, izjednačiti tu praksu s ostalim europskim državama, već sada ima potporu barem polovice hrvatskoga pučanstva, a imat će i više. Pretpostavljam da će imati osamdesetpostotnu potporu, jer su Hrvati srditi i ne daju se više u svom vinogradu. Pretpostavljam isto tako da će razne nesrpske inicijative mladih, starih i srednjih nasilno ometati mjesta za skupljanje potpisa, pa bi bilo dobro da uz svaki štand bude tjelohranitelj – ako ga ne stavi ondje država, naći će se tko će. Također će nasilno iz Bruxellesa dolaziti brukselani, a kad im se kaže da je riječ o borbi za europsku stečevinu – reći će da je ovo Hrvatska, da ovo nešto drugo, to jest drugorazredno i ima se ponašati baš tako, inače… Što inače? Pelješki most? Savudrijska vala? Protivljenje Beograda koji hoće zaštititi srpsku manjinu ma gdje ona bila? I njezin opstanak? A ima Srba u Hrvatskoj kojima je jasno da upravo ta srbijanska i pupovečka politika zdušno radi protiv njihova opstanka. Pa da ih čujemo. Neka se malo jače oglase.

I na svršetku ove tirade jasna definicija: pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj. Ona je samo produžena ruka sve opasnije srbijanske politike oživljavanja miloševićevskih sablasti, i zato su Pupovac i njegovi, ponavljam, sigurnosno pitanje na koje zrela i pametna država treba imati odgovor.

Bugarska manjina

Rodna rijecVrlo cijenjena, u skladu s prijateljskim odnosima Hrvatske i Bugarske. Ne bavi se pupovečkim poslima, kao ni njezino glasilo „Rodna riječ“ pod uredništvom Diane Glasnove, nego kulturnim vezama dvije zemlje u prošlosti, ali i sadašnjosti, svojim znamenitim ljudima, običajima i jezikom, starim pismom koje nas povezuje, to jest glagoljicom, kao i djelomično ćirilicom kojom danas pišu Bugari, a bila je nekada davno u posebnom i osobitom obliku bosančice i jedno od hrvatskih pisama na nekim našim prostorima, te je u Poljicama rabljena u administraciji („arvacka slova naša“). Sve točno. Da bi hrvatskoj publici približila knjige tiskane na bugarskom jeziku u davnini, bugarska je zajednica u suradnji s domaćinima priredila u Knjižnici HAZU izložbu „Gutenberg i slavenski svijet“. U stvari, usporedna izložba: desno predvorje bugarsko tiskarstvo, lijevo hrvatsko s reprodukcijama znamenitih glagoljskih proizvoda senjske tiskare (Misal, 1494., Spovid općena, 1496., te još četiri nakon 1500. godine.) Tiskara je bila ustanova senjske biskupije, s brojnim prevoditeljima i priređivačima, a spominju se Jakov Blažiolović, Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić. Hrvati. Svoj jezik nazivaju hrvatskim. No kao da se malo stide (kao i danas) pa dodaju u kolofonu Korizmenjaka: „Nam se ne zamirite zač smo rodom Hrvate“. Baš tako pišu. Kao da su u Europskoj uniji.

Bugarske knjige pisane su ćirilicom. Na prvom je mjestu „Časoslovec“ tiskan 1566. u Veneciji, gdje je Jakov Krajkov bio vlasnik velike ćirilične tiskare. Knjiga je lijepa, s 33 gravure. Poznat je i „Psalitar“ s gravurom cara Davida, i više no zanimljiva poruka (1596.): “Ako nekoga zanima ova knjiga, bit će mu na raspolaganju u gradu Skopju, kod Kara Trifuna“ , gdje je biila prva bugarska knjižara. Eto, i u to doba je radio, štono riječ, marketing.

Pero Gotovac

Jest duboka starost, ali opet… “Umiru dobri ljudi“, kaže moja Višnja i u pravu je. Pero Gotovac imao je naravno gene oca Jakova, lako je skladao i bio duša (ili jedna od najvažnijih duša) hrvatske produkcije koja je u zabavnoj glazbi spasila Hrvatsku od istočne „muzike“ , te su i moguće cajke u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća ustuknule pred šlagerima i pjevačima koji su sagradili most prema međuratnoj hrvatskoj građanskoj tradiciji, s modernijim iskoracima, a Opatija, Zagreb i Krapina postali festivalski hramovi i za „širu regiju“. Govorljiv, razgovorljiv, duhoviti kozer Pero Gotovac komponirao je za film, televiziju i kazalište, obilježio jedno razdoblje Jugotona i dirigirao u Komediji, poznato je. Radili smo zajedno na nekim kazališnim predstavama, poznavali se godinama prije obnove hrvatske države, a kada sam u ljetu 1990. instaliran na mjesto hrt ravnatelja, pozvao sam Peru kao nositelja autorskih prava da mi odobri nekoliko Gotovčevih taktova, ne bilo kojih: radilo se o uglazbljenim stihovima „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, to jest samo instrumentalnoj verziji koja je zatim postala zaštitnim znakom najave informativnih emisija Hrvatskoga radija i zamijenila onaj komunistički piskut.

Još i danas mi ljudi kažu da su im došle suze na oči kada su prvi put čuli taj „signal“, doista znak da je došlo novo doba. Pero Gotovac bio je oduševljen, a kako i ne bi. A nadugo mi je govorio o neodgovornim „aranžerima“ Ere s onoga svijeta i drugih opera, s kojima je bio u stalnom sukobu. O svojoj glazbi manje, ali o svijetu zabavne glazbe i sebi u njemu imao je štošta pričati, i ozbiljno i anegdotalno. Nije se volio isticati, nije volio afere, u Komediji je šutke podnosio kada su napasnici ispadima izborili veća prava i plaću, sve dok nije shvatio da samo tako može i on nešto postići pa je jednoga dana kontrolirano „poludio“. Odglumio. Ražestio se, naoko. Samo tako je mogao iskočiti iz urođene dobroćudnosti, koju je teško prikrivao i u (i opet naoko) lakozapaljivim lakoglazbenim sudarima.

Vikendaški festival

Održan u Rovinju. Imao je valjda zanimljivih tribina itd. ali je izborom „najboljih novinara“ pokazao tko stoji iza njega, kako diše, kojemu je svjetonazoru i ideologiji odan: Tomić, Jelena Lovrić iz CK, Jurica Pavičić…bjesomučni protuhrvatski žurnalisti. U tom izboru koji je nalik na namještene natječaje u poduzećima, nitko tko nije iz rečene ergele nije se mogao probiti.

Jezik

Gostujući na HTV-u jezikoslovka Nives Opačić načela je, između ostaloga, temu o kojoj sam i ja na ovim stranicama nerijetko pisao. Riječ je o hrvatskim nazivima dvanaest mjeseci u godini, koje nazive djeca uče u školama a nikako da nauče, a ako nauče kao odrasli ih zaborave, posebno ako se bave politikom ili rade u medijima. Lakše im je reći treći mjesec nego ožujak, valjda im bolje ide matematika od hrvatskog. Tako u Saboru, tako u vladama, s iznimkama koje potvrđuju pravilo. Istoga ili sljedećeg dana nastupa na HTV-u ministrica vanjskih poslova i razbacuje se brojkama: ovo ćemo učiniti u četvrtom mjesec, ovo u desetom, nešto u dvanaestom… A tko na svijetu ima tako lijepe naše nazive za mjesece, tako vezane uz prirodu i ljudski rad? (Usput: tražio sam nedavno uvođenje jezičnih tečajeva za zastupnike u Hrvatskom saboru, pročitao je to ruski kroatist Bagdasarov pa mi kaže da u Rusiji postoji nešto slično. Eto.)

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati