Nametnička kultura

2

Nametnici su organizmi koji žive na račun drugih organizama koristeći ih kao obitavalište, hranilište i razmnožavalište. Nametnici su posvuda, i sretni smo dok su barem toliko uviđavni da nas puštaju da ostajemo na životu. Istraživanja Američkog Nacionalnog zdravstvenog instituta (National Institute of Health) pokazala su da prosječni muškarac ima u svom tijelu do 1 kg parazita. Žene, navodno, imaju nešto manje nametnika u sebi. Teško je poštenom čovjeku priznati da je osamdesetnina njega go’ parazit! Ostatak je pretežno voda. No ljudi nisu ljudi po materijalu od kojega su izgrađeni, nisu to čak ni po inteligenciji koja im je omogućila tehnološki napredak, već čovjeka iznimnim bićem čini izgradnja kulture. Cijela ljudska povijest nije ništa drugo do povijest kultura, njihova rađanja, rasta, međuprožimanja i propadanja.

Kultura, kao što to i samo porijeklo te riječi sugerira, nastaje kada je čovjek prestao biti samo lovac i sakupljač te počeo uzgajati, kultivirati svoju hranu, biljke i životinje. Također, čini se da ljudska hrana od početka za kultivatora ima, osim kalorijske, i simboličku vrijednost, točnije transcendentalnu dimenziju. Otud potječu svi tabui vezani uz hranu, raznorazni oblici žrtvovanja, posvećivanja jestvina itd.

Ta dvojnost karakteristična za uzgoj i konzumaciju hrane svojstvena je i svim ostalim oblicima kulture, od njezinih najnižih do najviših manifestacija. Uzmimo za primjer umjetnost: njezina je uloga s jedne strane zadovoljavanje ljudske potrebe za zabavom, a s druge strane potraga za smislom, koji se uvijek, na ovaj ili onaj način, gnijezdi u onostranom. I u najmračnijim, najbeznadnijim umjetničkim djelima ta potraga je prisutna, ako nikako drugačije, onda kao bolno odsustvo, prazno mjesto od kojega se ledi krv u žilama bogobojaznog stvora. Što čovjek po definiciji jest, svaki čovjek, barem od trenutka kada je prestao biti životinja i prepoznao lik na zrcalnoj površini vode kao samoga sebe.

 Suvremena je umjetnost zaglavila u rukavcu postmodernizma, i svi pokušaji da se različitim oblicima povratka realizmu iz toga slijepoga rukavca iščupa i vrati natrag u rijeku zasada ne djeluju obećavajuće. Suvremena zapadna književnost bezočno parazitira na tijelu ”zapadnog kanona” i po istom obrascu složenih ”nacionalnih kanona” pojedinih zapadnih književnosti. Srž postmodernističke poetike jest poigravanje obrascima tradicionalne književnosti bez imalo vjere da ti obrasci posreduju neki neupitan smisao ili, ne daj Bože, istinu. Ta svijest o ”iscrpljenosti” umjetnosti, svijest o tome da se ništa novo ne može reći, zapravo je svijest o uzaludnosti pjesničkog poslanja, pa i o uzaludnosti pjesničkog zanata. Osim ako mu se svrhovitost ne nalazi u pukom očuvanju u zabavljačko-muzejske svrhe, nešto poput očuvanja tradicionalnih obrta, npr. izrade licitarskih srca.

Nametnička narav nije svojstvena samo književnosti i umjetnosti nego i gotovo svim drugim aspektima naše suvremene kulture. Moralni poredak parazitira na klonulom korpusu kršćanstva ubijajući domaćina sve brže: pravni poredak minhauzenovski navlači vlastiti perčin rugajući se razumu, moralu i naravi; čak se i uzgoj hrane digao protiv suradnje s Bogom i prirodom. Parazitiranje je elegantno i učinkovito evolucijsko rješenje, međutim ima jednu nezgodnu manu: kada ubije domaćina, nametnik i sam ugiba. Dakle, suvremena zapadna kultura je osuđena na smrt u obje svoje verzije, u onoj tradicionalnoj i u onoj parazitskoj. Što će je zamijeniti, nama sadašnjim i ovdašnjim besmisleno je nagađati jer će se naši dalji potomci prema nama odnositi u najboljem slučaju kao što se mi odnosimo prema starim Grcima, a u najgorem slučaju kao afganistanski talibani prema kipovima Budhe uklesanim u stijenu pokraj Bamiyana.


2.

Što točno mislim kada suvremenu kulturu proglašavam nametničkom, pokušat ću objasniti na dva primjera, jednom iz područja morala i jednom iz umjetnosti. Pođimo od morala. Svima je, koji prate naše medije, poznat prigovor koji samoproglašeni naprednjaci, mahom agnostici ili ateisti, upućuju vjernicima zbog njihove slabosti da se često nisu u stanju pridržavati etičkih načela koje zagovaraju i koja su u temeljima njihove vjere. Prigovor se čini na prvi pogled opravdan, međutim je li uistinu tako? Recimo, kada na kojem internetskom portalu pročitamo o moralno posrnulom svećeniku, ispod teksta, koji je i sam najčešće posprdno i optužujuće intoniran, kreće salva osuđujućih komentara i moralnog zgražanja naprednih komentatora, koji oduvijek znaju da su ”veliki katolici i velike Rvatine” zapravo veliki pokvarenjaci, razbludnici i lopovi. Pri tome ti isti nipošto nisu spremni stroga moralna pravila kršćanskog života primjenjivati na vlastite postupke, jer –zaboga! – oni su ateisti i za njih ne važe ista pravila kao za zatucane katolike.

Štoviše, oni su spremni sebi i svojima oprostiti gotovo sve, od razbludnosti i raznih oblika ovisnosti do terorizma – ako je ”politički ispravan”. Jer rušenje i paljenje štandova aktivistima udruge koja misli drugačije nije ništa do blaži oblik terorizma. Da i ne govorimo miniranju pruge u što se upustio stanoviti ljevičar i humanist Vojo . Usput, gdje li je Vojo danas? Novine o njegovu slučaju ništa ne pišu. Mora da se ne uklapa u poželjni profil za medijski odstrjel. No, ostavimo po strani konkretne slučajeve i zapitajmo se još jednom koliko moralnog prava imaju oni koji se diče vlastitim etičkim relativizmom prigovarati kršćanima da nisu dovoljno dobri kršćani? Osobno držim da svatko ima pravo prigovarati svakome, no do prigovora relativista ne treba previše držati.

 Dok je kršćanski okvir zapadnih društava bio čvršći, takvi su ili licemjerno podržavali taj okvir i radili po svome ili su inzistirali na toleranciji u društvu, to jest na svome pravu da misle drugačije od većine. Licemjerje je – kako reče La Rochefoucauld – počast koju porok iskazuje vrlini. Dok je etički okvir u nekom društvu jak i utemeljen na dominantnoj religiji, licemjeri su odvratni, a revolucionari koji se bore za neke svoje istine u takvim okolnostima ispadaju simpatični jer su često žrtve represije. Kada se stanje stubokom promijeni i stari moral postane predmetom sprdnje širokih društvenih slojeva, licemjeri starog kova, koji žude za Istinom iako je nisu u stanju živjeti, postaju gotovo simpatični, a često su i žrtve, dok su samoprozvani revolucionari, borci protiv davno srušenih zabrana, jedini istinski licemjeri, odnosno amoralni moralni profiteri.

No nije glavni problem u licemjerju, jer je ono vječni pratitelj čovjekov, kao i vrlina uostalom, pravi je problem kudikamo dublji – tiče se gubitka pouzdanog referentnog okvira za bilo kakvo moralno ponašanje. Potpuno odsustva takvog okvira dokinulo bi i licemjerje i vrlinu, dakle ljudsku narav kao takvu. Čvrsto vjerujem da je to nemoguće, no isto tako sam siguran da će prijelazno razdoblje od raspada jednog takvog okvira do uspostave novog donijeti ljudima puno patnje, beznađa, nereda i svakog drugog zla. To nas zlo još uvijek ne snalazi u punoj silini jer moralno još uvijek parazitiramo na kršćanskom srednjovjekovlju iako to nismo spremni priznati. Ako ljubimo, ljubimo po trubadurima i Petrarci; ako smo milosrdni, milosrdni smo po Kristu; ako poštujemo svakog čovjeka samo zato što je čovjek, poštujemo ga po nauku da su svi ljudi djeca Božja; ako nam je ljudski život svet, svet nam je po zapovijedi ”Ne ubij”.

Drugi je primjer iz umjetnosti. Od avangarde naovamo uvriježilo se da umjetnost treba šokirati. Nekoć su umjetnici stare majstore držali uzorima vrijednim oponašanja, novine su se unosile gotovo nevoljko, kao da ih je diktirala silina samog umjetničkog genija, a ne unaprijed postavljeni cilj da se bude originalan, nov, drugačiji. Avangardni umjetnici su držali da tradiciju treba razoriti i izgraditi sasvim novu umjetnost. Međutim, u praksi se to razaranje po samoj naravi svoje temeljne težnje neraskidivo vezalo uz tradiciju, i kakav-takav smisao priskrbljivalo si je upravo kroz relaciju s predmetom razaranja, tradicijom. Ukratko, reprezentativni primjerci avangardne umjetnosti u potpunosti parazitiraju na tradiciji, bez nje su besmisleni.

Postmoderna književna umjetnost parazitira na tradiciji u još većoj mjeri, štoviše može se reći da se opire isključivo na tradiciju, na prethodnu književnost, dok se stvarnost ne drži vrijednom oponašanja niti se što takvo smatra mogućim ili smislenim. Borgesovi ”izmišljaji” jedan su od začetaka i vrhunac takvog pristupa književnom stvaranju. Veći dio kasnije književnosti na tom tragu u najboljem slučaju lucidno je poigravanje ”komadićima Orfeja”, a u ostalim slučajevima tek temeljita zaborava vrijedno ”uništavanje stabala”. Kojemu sam, priznajem, malčice i sam doprinio.


3.

Sindrom nametništva na dotrajalom tijelu tradicije širi se na sve aspekte suvremenog života, i tako postaje dominantnom kulturom suvremenosti i dominantnim načinom života u našem vremenu. Barem kad je zapadna civilizacija u pitanju. U gospodarstvu vlada dogma o nužnosti stalnog rasta, uz istodobno preseljavanje konkretne proizvodnje u zemlje Trećeg svijeta. Tako se razvija svojevrsna metafizika suvremenog liberalnog kapitalističkog poretka. Više je metafizike u dogmama suvremenog kapitalizma nego u dogmama srednjovjekovne Crkve. Kršćanin je Tijelo Kristovo konzumirao u simboličkom obliku hostije, suvremeni potrošač sve češće novac troši u formi virtualnog zapisa, i ne dolazeći u dodir s fizičkom novčanicom. Koja je sama po sebi također svojevrsna ”hostija”, to jest simbolična zamjena.

Samo, nakaradna je to metafizika, karikatura istinske metafizike. Ona duše ne uzdiže, nego ih unižava. Ona čovjeka ne oplemenjuje, nego ga postvaruje. Ona rasplamsava žudnju, no ne nudi smisao. Ona ište žrtve, ali ne obećava herojstvo. Novac kao bog gori je i nemilosrdniji i od plemenskog totema. A prava se nametnička narav suvremenog gospodarstva na Zapadu očituje u težnji da se bogatstvo odvoji od rada, truda, zasluga, čovječnog poretka i interesa društva u cjelini.

Međugeneracijski se odnosi u društvu također zasnivaju na nametništvu. Sve veća vojska umirovljenika parazitira na radu zaposlenih s jedne strane, dok s druge strane djeca brigu o roditeljima delegiraju na društvo ili ih uopće nije briga. Propagiranje prava na pobačaj i eutanaziju znak su poopćene težnje ljudi da se riješe potencijalnih nametnika. Mladost i ljepota na cijeni su kao nikada dosada jer sugeriraju da onaj tko ih posjeduje nije potencijalni nametnik, štoviše da je pogodan domaćin za nametnike. Međutim, to je račun bez krčmara. Kad nešto postane opći trend i nepisano pravilo, onda svi k tome teže. Tako i mladi češće gledaju kako parazitirati nego kako stvarati.

 Zapad u cjelini pokušava parazitirati na resursima Trećeg svijeta. To je, doduše, činjeno i tijekom kolonijalnih vremena, no otvoreno i s pozicije superiornosti. Postkolonijalni parazitizam Zapada maskira se krinkama ”bijele krivnje”, ljudskih prava i multikulturalizma, no ne može pobjeći od svoje nametničke srži. Štoviše, svojom je bolešću zarazio i taj Treći svijet, pa ljudi iz tih zemalja hrpimice, bez obzira na pogibelj i opasnosti, hrle u zapadne zemlje kako bi došli u poziciju da parazitiraju na njihovim sve iscrpljenijim ekonomijama. Rezultat takvih procesa više je nego izvjestan, to je sveopći metež, sukob i siromaštvo.

 Iz takvih slomova uvijek iznikne nešto novo. Što će to biti u slučaju naše civilizacije, teško je dokučiti. Hoće li to biti pobjednički islam, obnovljeno kršćanstvo, genetski modificirani čovjek iz Fukuyamine ”poslijeljudske budućnosti” ili nešto četvrto, ne znam. Ali znam da je promjena blizu. Pri svemu tome rastužuje to što nitko od stavotvoritelja nije spreman zastati i upitati se: Zar je stari svijet bio toliko loš da ga moramo uništiti, zar ništa osim muzejskih eksponata nije vrijedno da se sačuva, štoviše brani po svaku cijenu?

Damir Pešorda/hrsvijet

facebook komentari

  • peppermintt

    “Ako ljubimo, ljubimo po trubadurima i Petrarci; ako smo milosrdni,
    milosrdni smo po Kristu; ako poštujemo svakog čovjeka samo zato što je
    čovjek, poštujemo ga po nauku da su svi ljudi djeca Božja; ako nam je
    ljudski život svet, svet nam je po zapovijedi ”Ne ubij”.”
    🙂

  • peppermintt

    “Ako ljubimo, ljubimo po trubadurima i Petrarci; ako smo milosrdni,
    milosrdni smo po Kristu; ako poštujemo svakog čovjeka samo zato što je
    čovjek, poštujemo ga po nauku da su svi ljudi djeca Božja; ako nam je
    ljudski život svet, svet nam je po zapovijedi ”Ne ubij”.”
    🙂