Pratite nas

BiH

Napad na Dubrovnik – zločin bez kazne

Objavljeno

na

Crna Gora nema velikih pjesama, romana, predstava niti filmova o agresiji koja stoji na raskršću njene novije istorije.

Piše: Andrej Nikolaidis

Ove nedjelje je navršilo 22 godine otkako su združene srpsko-crnogorske snage počele napad na Dubrovnik. Sa prvim svjetlom doletjeli su i projektili, noseći smrt: napad je počeo u cik zore, oko šest i po ujutro, u vrijeme kada je, osim kada treba poći u rat, mitsko-herojskom Crnogorcu ispod časti ustati.

U napadu Dva oka u glavi na Dubrovnik poginula su 417 branitelja, 11 pripadnika Narodne zaštite, trojica vatrogasaca i 92 civila, od čega 15-oro djece do 18 godina starosti, podsjetila je Agencija Anadolija. Poginuo je i mit o herojskoj Crnoj Gori: pred zidinama Dubrovnika izvršio je samoubistvo. “Vjekovi pravedne borbe za slobodu” završili su banditskim, pljačkaškim pohodom na Dubrovnik. Tako to obično bude: mitovi, po pravilu, ne izdrže provjeru stvarnosti. Taj mit je ujedno jedina žrtva napada na Dubrovnik, za kojom ne vrijedi pustiti suzu.

U napadu Dva oka u glavi na Dubrovnik poginula su 417 branitelja, 11 pripadnika Narodne zaštite, trojica vatrogasaca i 92 civila, od čega 15-oro djece do 18 godina starosti.

Napad je, formalno, predvodila bivša Jugoslovenska narodna armija, udružena sa dobrovoljačkim odredima iz Istočne Hercegovine i Crne Gore. Agresori su napali s kopna, mora i zraka. Dubrovnik se našao u potpunoj blokadi – bez struje, vode, hrane i komunikacijskih veza. Iako su srpsko-crnogorske snage bile dvadesetak puta brojnije i nemjerljivo bolje naoružane, Dubrovnik nije pao.

Priče koje su crnogorski ratnici nakon svog pohoda pripovijedali po kafanama svjedočile su da su i oni znali da je njihovo slavno vojevanje u Hrvatskoj bilo pljačka konavoskih pršuta, tek barbarski pir, koji se, zamišljen kao demonstracija moći, pretvorio u vječnu sramotu. Te su priče bile pune autoironije i u punom neskladu sa zvaničnom crnogorskom ideologijom “rata za mir”.

‘Stanite, braćo…’

Jedna od njih govorila je o četi dobrovoljaca koja je, nakon što je zapalila desetine kuća, a njihov sadržaj otpremila u Crnu Goru, nabasala na naoružane Hrvate. Koji su pripucali, našto su potomci vojvoda i serdara zalegli u prašinu. Jedan od njih je zavapio put Hrvata: “Stanite, braćo, što činite, sve nas pobiste?!”

Druga govori o šeretu koji je, nakon što se njegova jedinica našla pod paljbom, imao zamjerke na gostoprimstvo Dubrovčana: “Nije u redu da ovo čine”, rekao je, “ipak smo im u kuću došli.”

A gdje baš Miljenku?, pamtim da sam pomislio. Da su kola bila Thompsonova, niko ih ne bi pipnuo, to se podrazumijeva.

Prije mjesec dana sam, po ko zna koji put nakon rata, bio u Dubrovniku. Otac je vozio, zagubio se i greškom ušao u jednosmjernu ulicu. Mladi čovjek na motoru nam je vozio u susret. Vidio je crnogorske tablice. Obuzeo ga je bijes. Vikao je, psovao. Onda je, dok je prolazio pored nas, sa tri prsta desne ruke oformio pištolj kojim je, uz sočno “beng!, beng!”, pucao na nas. Nisam se, naravno, pitao zašto, niti sam imao zamjerki na njegovo ponašanje. Ironija je bila u tome što sam za mladog čovjeka ja personifikovao napadače na Dubrovnik, dok za napadače do danas personifikujem izdaju i jeres svake vrste. Gest koji je napravio mladić na motoru barem sam deset puta doživio u Podgorici, Baru i drugim crnogorskim gradovima: razlog je bio drugi, mržnja ista.

Tog sam se dana u Dubrovniku sjetio Miljenka Jergovića, kojem je neko, nakon književne večeri u Podgorici, na parkingu ispred hotela “Crna Gora” ukrao hrvatske registarske tablice sa automobila. A gdje baš Miljenku?, pamtim da sam pomislio. Da su kola bila Thompsonova, niko ih ne bi pipnuo, to se podrazumijeva.

Šteta, bespovratno šteta što 1991. godine nije bio živ Njegoš: on, koji je bio u stanju napisati spjev u odbranu i slavu etničkog čišćenja, svakako bi imao reći koju lijepu i pametnu, adresiranu narodu i vječnosti, i o napadu na Dubrovnik. Ovako, Crna Gora nema velikih pjesama, romana, predstava niti filmova o agresiji koja stoji na raskršću njene novije istorije.

Početak tranzicije

Agresijom na Dubrovnik je započela vladavina Demokratske partije socijalista, koja i dalje traje. Napadom na Dubrovnik počinje i povijest crnogorskog višepartizma i demokratije – taj napad je direktna posljedica prvih crnogorskih slobodnih i demokratskih izbora, održanih 9. decembra.1990. godine Dalje: pljačkaški pohod na Dubrovnik, koji je više ličio na invaziju skakavaca nego na akciju slavne i opjevane JNA, označio je i početak tranzicije crnogorske privrede: iz planske socijalističke privrede u kapitalizam i slobodno tržište. Pljačka koja je vježbana na Dubrovačkom ratištu sprovedena je na teritoriji čitave Crne Gore: u zamahu tranzicije nestajale su moćne firme i lijepi hoteli, kao što su plamenu nestajale kuće u Konavlima.

Napad na Dubrovnik bio je zločin bez kazne. Budući da nije bilo kazne, nije bilo ni lustracije: razlozi sveopšte fašizacije crnogorskog društva ranih devedesetih nikada nisu do kraja politikološko-sociološko-umjetnički razobličeni, niti su njeni akteri i podstrekači snosili pravnu ili političku odgovornost. Ta činjenica je trajno odredila izgled političke mape i stanje crnogorskog društva.

Danas u Crnoj Gori ne postoji ideja koja bi mogla mobilisati progresivni, emancipacijskom projektu odani dio društva, kao što je to učinila ideja nezavisnosti.

Šta se desilo sa malobrojnom antiratnom Crnom Gorom? Jedan, mali dio je politički pasiviziran. Drugi dio je svoj nemali simbolički kapital stečen suprotstavljanju ratu i fašizaciji društva uložio u projekat nezavisne Crne Gore, udružio ga sa simboličkim kapitalom DPS-a. To je bio jedini način da se dođe do nezavisne Crne Gore, time i do prilike da se zemlja evropeizuje – zato je to bio nužan i valjan kompromis. Sama antiratna Crna Gora onda, niti partije koje su je naslijedile, skupa sa manjinskim partijama, nikada i niti u jednoj kombinaciji nisu imale, niti danas imaju, većinu potrebnu za pobjedu na izborima, kamoli za pobjedu na referendumu. To je još jedna činjenica koja je presudno odredila politički život Crne Gore.

Ali… kao što je svijet nacionalnih mitova crno-bijel (bijelo smo “mi”, crno su “oni”), svijet real-politike i pragmatičnih kompromisa je siv. Danas u Crnoj Gori ne postoji ideja koja bi mogla mobilisati progresivni, emancipacijskom projektu odani dio društva, kao što je to učinila ideja nezavisnosti.

Zato se sva ovdašnja politička rasprava, u odsustvu bilo kakve artikulisane lijeve politike, svodi na pitanje: što je tamnije – sivilo pohabane vlasti, ili sivilo u jagnjeću kožu kostimirane opozicije, koja Milu Đukanoviću nikada nije oprostila što je “izdao projekt “velike Srbije”? Kontinuitet vlasti znači još sive, dok smjena vlasti znači sivo umjesto sivog. Nema više čistog izbora: to je jedna od posljedica načina na koji je Crna Gora potisnula i zataškala napad na Dubrovnik i ono u vlastitoj kulturi i istoriji što je taj napad učinilo mogućim.

Novo ‘događanje naroda’

Pokušaj “sabornog” okupljanja i jednovjerskog-jednoetničkog izmirenja pred pravoslavnom bogomoljom u Podgorici, zakazan za 7. oktobar, jasan je znak agonije i regresije crnogorskog društva. To je novo “događanje naroda”, moguće najveće nakon “antibirokratske revolucije” od prije gotovo četvrt vijeka, a na istim ideološkim osnovama kao taj kontrarevolucionarni skup koji je širom otvorio vrata fašizaciji Crne Gore.

Amfilohijev uzvik “Nek je vječna Crna Gora!” (dobro, a kakva Crna Gora? Građanska, sekularna i evropska, ili Crna Gora, nacija-država “pravoslavne većine”?) znači još crne u sivu. Kada Amfilohije govori o pomirenju, samo hulja i idiot prećutaće da je za njega molitva nastavak politike drugim sredstvima, a politika nastavak rata drugim sredstvima. Amfilohije Radović je kao sipa: iz njega u svijet može pokuljati jedino crnilo.

To je Crna Gora danas, to je Crna Gora sutra: pedeset nijansi sive.

Zbog toga je on danas u Crnoj Gori pravi čovjek na pravom mjestu, kao što je to bio i onog jutra kada su plotuni poletjeli na Dubrovnik: samo ovdje on može biti i vojskovođa i pomiritelj, onaj koji baca kletve i onaj koji miluje, samo ovdje onaj koji je učio mržnji može učiti pomirenju.

Siva je boja zaborava i pomirenja: tamo gdje je zavladala siva posve je svejedno što je nekoć, prije ujedinjenja, bilo bijelo, a što crno, jer crno su i  bijelo za vječnost ujedinjeni u sivoj, da ih više niko ne razdvoji.

To je Crna Gora danas, to je Crna Gora sutra: pedeset nijansi sive.

Do sljedeće nedjelje vaš

Andrej Nikolaidis

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

Dragan Čović: Iz ovih krajeva otići će još 100 000 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Nezaposlenost mladih od kojih stvaramo izgubljene generacije najveći je od bezbroj problema s kojima se bori Bosna i Hercegovina, a za koje političke elite niti imaju rješenje niti žele raditi na poboljšanju.

Podaci CIA-e za 2017. godinu vrlo su jasno i govore o današnjoj katastrofi BiH – BiH je vodeća po ovom statističkom podatku sa 62,8 posto nezaposlenih mladih.

Isto tako, podaci govore kako je populacija mladih mnogo bliža granici siromaštva nego populacija odraslih te da oni koji nisu nastavili školovanje čine najveći udio u siromašnoj populaciji – njih 57 posto! Naravno, nikoga u takvim okolnostima ne treba čuditi situacija u kojoj iz BiH posljednjih godina mladi i školovani ljudi bježe “glavom bez obzira”.

O tom problemu govorio je i predsjedavajući Predsjedništva BiH i lider HDZ-a BiH Dragan Čović prigodom sastanka s predstavnica vlasti u USŽ-u rekavši kako je taj problem prisutan u svakom dijelu BiH, a u Krajini možda izraženije jer je granica EU pred vratima.

Mladi bježe u inozemstvo

– Kako bi se to promijenilo moramo stvoriti ambijent tim ljudima da vjeruju u svoju državu. Ovo je naša domovina i ovdje treba živjeti, ali ni to neće biti dovoljno. Premoćna je zapadna ponuda koja se nudi, prije svega u Austriji i Njemačkoj. Njima naši ljudi trebaju, oni su dio snažne industrijske i obrazovne kulture, a mi smo dio europske tradicije, kazao je Čović. Isto tako, jasno navodi kako će se negativni trendovi nastaviti ukoliko država nešto ne uradi.

– Što je najgore poticat će ga upravo te zemlje jer njima naprosto treba takva kadrovska struktura. Ukoliko ste pratili plan njemačke kancelarke za iduću godinu, i to uz uvjetovanje novih partnera u vlasti, jeste novih 200 tisuća ljudi izvana. Računamo kako će tu biti bar 100 tisuća iz ovih krajeva. Ako ne napravimo strategiju onda ćemo biti u velikim problemima. To što mladi ljudi odlaze više nije političko pitanje, nije pitanje jednog naroda, jedne politike. Jednostavno, odlaze svi. Čak i investitori koji dolaze iz tih krajeva kod nas ne daju takve uvjete radnicima kakvi su u Švicarskoj ili Austriji, istakao je Čović.

Zapošljavanje mladih

Problem zapošljavanja mladih bio je i tema dvodnevne  međunarodne konferencije “Program garancija za mlade kao prevencija nezaposlenosti mladih” na kojoj se razgovaralo o mogućim rješenjima problema koji muči čitavu regiju.

– Zapošljavanje mladih, kao jedne od ugroženih grupa na tržištu rada, predstavlja izazov za sva regionalna i nacionalna tržišta rada, rekao je Muamer Bandić, direktor Agencije za rad i zapošljavanje BiH. Dodaje da zbog toga sve javne službe za zapošljavanje veliki dio svojih aktivnosti usmjeravaju na povećanje zapošljavanja ove populacije jer je to preduvjet za kvalitetan život i napredak mladih u svim zemljama.

Cilj konferencije je razmjena najboljih praksi u zapošljavanju mladih među zemljama članicama Svjetske asocijacije javnih službi zapošljavanja (VAPES), sa posebnim naglaskom na prenošenje iskustava i praksi u zapošljavanju mladih u EU putem programa “Garancija za mlade”. Konferencija, koju su organizirali Agencija za rad i zapošljavanje i VEPES, prilika je da se usporede raznovrsne mjere, utjecaj koji na definirane mjere imaju politike, odobreni proračuni, sustav obrazovanja, sustav rada službi za zapošljavanje.

Isto tako, tijekom konferencije bit će predstavljeni dosadašnji rezultati i iskustva o provođenju mjera za zapošljavanje mladih, a poseban naglasak bit će na programu “Garancija za mlade” koji se sprovodi u EU.

Na konferenciji sudjeluju predstavnici službi za zapošljavanje Austrije, Azerbajdžana, Belgije, Bugarske, Crne Gore, Estonije, Francuske, Hrvatske, Kine, Mađarske, Slovenije, Švedske, Turske, kao i zavoda za zapošljavanje RS-a, FBiH i Brčko distrikta, te županijskih službi.

BiH na trećem mjestu po nezaposlenosti u svijetu

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

EU poručila: Izmjene Izbornog zakona se moraju provesti do izbora 2018. godine

Objavljeno

na

Objavio

Bosna i Hercegovina nije mogla čuti ključne poruke Europske unije nakon sastanaka ministara vanjskih poslova zemalja članica unije u Luxembourgu o tome da se u zemlji moraju promijeniti odredbe Izbornog zakona kako bi se održali izbori sljedeće godine što je posve suprotno tvrdnjama visokih dužnosnika Stranke demokratske akcije da se izborni mogu održati i provesti i bez preinake po apelaciji Bože Ljubića, piše Večernji list BiH.

“Vijeće očekuje od BiH da unutar potrebnih rokova reagira na presudu Ustavnog suda BiH koja se odnosi na konkretne izborne odredbe federalnog Doma naroda.

Vijeće smatra da se izbornoj reformi treba pristupiti u duhu konsenzusa i dijaloga kao važnom pitanju, te također poziva BiH da provede preporuke Ureda za demokratske institucije i ljudska prava OESS-a (OESS-ODIHR) kako bi se približila europskim standardima, poboljšavanjem demokratskog procesa budućih izbora”, kaže se u zaljučcima Vijeća za vanjske poslove na kojemu je sudjelovala i hrvatska ministrica vanjskih poslova Marija Burić-Pejčinović, piše Večernji List.

Ustavni sud BiH je 28. prosinca prošle godine prihvatio aperlaciju Bože Ljubića, koji je u žalbi dok je bio predsjedatelj Zastupničkog doma naveo da je neustavna odredba da se iz svih županija u FBiH bira najmanje jedan pripadnik konstitutivnih naroda, bez obzira na brojnost pripadnika pojedinih konstitutivnih naroda u toj županiji. Ustavni sud je prihvatio navode Bože Ljubića da ne mogu jednak broj izaslanika za Dom naroda dati Bosansko-podrinjska županija s 23 Hrvata i Posavska županija koja ima oko 33.000 Hrvata. Na taj su način u dva navrata ključne hrvatske stranke za koje glasuje najveći broj Hrvata izbačene iz vlasti. No, u SDA ne smatraju kako je potrebno promijeniti Izborni zakon, a njihov visoki dužnosnik Šefik Džaferović lak je ustvrdio kako to nije uvjet za održavanje, ali niti provedbu odredbi izbora,

“Mi trebamo ozbiljno raditi na izmjenama Izbornog zakona, ali, ako do toga i ne dođe, izbori 2018. godine će se održati. Nema razloga da bude drukčije. I do sada smo pokušavali provesti neke odluke, ali izbori nikada nisu dovođeni u pitanje, osim u slučaju Mostara. Međutim, konkretna situacija vezana za odluku Ustavnog suda po apelaciji gospodina Ljubića nije ni slična onoj vezanoj za Mostar”, rekao je Džaferović. No, zanimljivo je da je odluka Ustavnoga suda o Mostaru apsolutno identična situaciji u Mostaru jer su hrvatske stranke prosvjedovale upravo zbog neproporcionalnosti vrijednosti glasova birača za izbor vijećnika u Gradsko vijeća, što je Ustavni sud potvrdio, a uz ostale identična je i formulacija o presudi oko izbora izaslanika za Dom naroda s obzirom da se odredbom o biranju po jednoga izaslanika iz svake županije narušava upravo načelo proporcionalnosti.

Uz način izbora izaslanika za Dom naroda EU je istaknula i kako treba provesti presudu Europskog suda za ljudska prava, koja bi trebala osigurati da se i predstavnici nacionalnih manjina mogu kandidirati za članove Predsjedništva BiH, što sada nije slučaj, ali i da budu birani u gornji, nacionalno koncipirani Dom naroda. Pri tome sud nije odredio na koji će se način provesti ta odluka. SDA sada ucjenjuje da se ove odredbe ne mogu mijenjati bez provedbe slučaja Sejdić-Finci a za što je potrebna izmjena Ustava BiH.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori