Napad na Dubrovnik – zločin bez kazne

0

Crna Gora nema velikih pjesama, romana, predstava niti filmova o agresiji koja stoji na raskršću njene novije istorije.

Piše: Andrej Nikolaidis

Ove nedjelje je navršilo 22 godine otkako su združene srpsko-crnogorske snage počele napad na Dubrovnik. Sa prvim svjetlom doletjeli su i projektili, noseći smrt: napad je počeo u cik zore, oko šest i po ujutro, u vrijeme kada je, osim kada treba poći u rat, mitsko-herojskom Crnogorcu ispod časti ustati.

U napadu Dva oka u glavi na Dubrovnik poginula su 417 branitelja, 11 pripadnika Narodne zaštite, trojica vatrogasaca i 92 civila, od čega 15-oro djece do 18 godina starosti, podsjetila je Agencija Anadolija. Poginuo je i mit o herojskoj Crnoj Gori: pred zidinama Dubrovnika izvršio je samoubistvo. “Vjekovi pravedne borbe za slobodu” završili su banditskim, pljačkaškim pohodom na Dubrovnik. Tako to obično bude: mitovi, po pravilu, ne izdrže provjeru stvarnosti. Taj mit je ujedno jedina žrtva napada na Dubrovnik, za kojom ne vrijedi pustiti suzu.

U napadu Dva oka u glavi na Dubrovnik poginula su 417 branitelja, 11 pripadnika Narodne zaštite, trojica vatrogasaca i 92 civila, od čega 15-oro djece do 18 godina starosti.

Napad je, formalno, predvodila bivša Jugoslovenska narodna armija, udružena sa dobrovoljačkim odredima iz Istočne Hercegovine i Crne Gore. Agresori su napali s kopna, mora i zraka. Dubrovnik se našao u potpunoj blokadi – bez struje, vode, hrane i komunikacijskih veza. Iako su srpsko-crnogorske snage bile dvadesetak puta brojnije i nemjerljivo bolje naoružane, Dubrovnik nije pao.

Priče koje su crnogorski ratnici nakon svog pohoda pripovijedali po kafanama svjedočile su da su i oni znali da je njihovo slavno vojevanje u Hrvatskoj bilo pljačka konavoskih pršuta, tek barbarski pir, koji se, zamišljen kao demonstracija moći, pretvorio u vječnu sramotu. Te su priče bile pune autoironije i u punom neskladu sa zvaničnom crnogorskom ideologijom “rata za mir”.

‘Stanite, braćo…’

Jedna od njih govorila je o četi dobrovoljaca koja je, nakon što je zapalila desetine kuća, a njihov sadržaj otpremila u Crnu Goru, nabasala na naoružane Hrvate. Koji su pripucali, našto su potomci vojvoda i serdara zalegli u prašinu. Jedan od njih je zavapio put Hrvata: “Stanite, braćo, što činite, sve nas pobiste?!”

Druga govori o šeretu koji je, nakon što se njegova jedinica našla pod paljbom, imao zamjerke na gostoprimstvo Dubrovčana: “Nije u redu da ovo čine”, rekao je, “ipak smo im u kuću došli.”

A gdje baš Miljenku?, pamtim da sam pomislio. Da su kola bila Thompsonova, niko ih ne bi pipnuo, to se podrazumijeva.

Prije mjesec dana sam, po ko zna koji put nakon rata, bio u Dubrovniku. Otac je vozio, zagubio se i greškom ušao u jednosmjernu ulicu. Mladi čovjek na motoru nam je vozio u susret. Vidio je crnogorske tablice. Obuzeo ga je bijes. Vikao je, psovao. Onda je, dok je prolazio pored nas, sa tri prsta desne ruke oformio pištolj kojim je, uz sočno “beng!, beng!”, pucao na nas. Nisam se, naravno, pitao zašto, niti sam imao zamjerki na njegovo ponašanje. Ironija je bila u tome što sam za mladog čovjeka ja personifikovao napadače na Dubrovnik, dok za napadače do danas personifikujem izdaju i jeres svake vrste. Gest koji je napravio mladić na motoru barem sam deset puta doživio u Podgorici, Baru i drugim crnogorskim gradovima: razlog je bio drugi, mržnja ista.

Tog sam se dana u Dubrovniku sjetio Miljenka Jergovića, kojem je neko, nakon književne večeri u Podgorici, na parkingu ispred hotela “Crna Gora” ukrao hrvatske registarske tablice sa automobila. A gdje baš Miljenku?, pamtim da sam pomislio. Da su kola bila Thompsonova, niko ih ne bi pipnuo, to se podrazumijeva.

Šteta, bespovratno šteta što 1991. godine nije bio živ Njegoš: on, koji je bio u stanju napisati spjev u odbranu i slavu etničkog čišćenja, svakako bi imao reći koju lijepu i pametnu, adresiranu narodu i vječnosti, i o napadu na Dubrovnik. Ovako, Crna Gora nema velikih pjesama, romana, predstava niti filmova o agresiji koja stoji na raskršću njene novije istorije.

Početak tranzicije

Agresijom na Dubrovnik je započela vladavina Demokratske partije socijalista, koja i dalje traje. Napadom na Dubrovnik počinje i povijest crnogorskog višepartizma i demokratije – taj napad je direktna posljedica prvih crnogorskih slobodnih i demokratskih izbora, održanih 9. decembra.1990. godine Dalje: pljačkaški pohod na Dubrovnik, koji je više ličio na invaziju skakavaca nego na akciju slavne i opjevane JNA, označio je i početak tranzicije crnogorske privrede: iz planske socijalističke privrede u kapitalizam i slobodno tržište. Pljačka koja je vježbana na Dubrovačkom ratištu sprovedena je na teritoriji čitave Crne Gore: u zamahu tranzicije nestajale su moćne firme i lijepi hoteli, kao što su plamenu nestajale kuće u Konavlima.

Napad na Dubrovnik bio je zločin bez kazne. Budući da nije bilo kazne, nije bilo ni lustracije: razlozi sveopšte fašizacije crnogorskog društva ranih devedesetih nikada nisu do kraja politikološko-sociološko-umjetnički razobličeni, niti su njeni akteri i podstrekači snosili pravnu ili političku odgovornost. Ta činjenica je trajno odredila izgled političke mape i stanje crnogorskog društva.

Danas u Crnoj Gori ne postoji ideja koja bi mogla mobilisati progresivni, emancipacijskom projektu odani dio društva, kao što je to učinila ideja nezavisnosti.

Šta se desilo sa malobrojnom antiratnom Crnom Gorom? Jedan, mali dio je politički pasiviziran. Drugi dio je svoj nemali simbolički kapital stečen suprotstavljanju ratu i fašizaciji društva uložio u projekat nezavisne Crne Gore, udružio ga sa simboličkim kapitalom DPS-a. To je bio jedini način da se dođe do nezavisne Crne Gore, time i do prilike da se zemlja evropeizuje – zato je to bio nužan i valjan kompromis. Sama antiratna Crna Gora onda, niti partije koje su je naslijedile, skupa sa manjinskim partijama, nikada i niti u jednoj kombinaciji nisu imale, niti danas imaju, većinu potrebnu za pobjedu na izborima, kamoli za pobjedu na referendumu. To je još jedna činjenica koja je presudno odredila politički život Crne Gore.

Ali… kao što je svijet nacionalnih mitova crno-bijel (bijelo smo “mi”, crno su “oni”), svijet real-politike i pragmatičnih kompromisa je siv. Danas u Crnoj Gori ne postoji ideja koja bi mogla mobilisati progresivni, emancipacijskom projektu odani dio društva, kao što je to učinila ideja nezavisnosti.

Zato se sva ovdašnja politička rasprava, u odsustvu bilo kakve artikulisane lijeve politike, svodi na pitanje: što je tamnije – sivilo pohabane vlasti, ili sivilo u jagnjeću kožu kostimirane opozicije, koja Milu Đukanoviću nikada nije oprostila što je “izdao projekt “velike Srbije”? Kontinuitet vlasti znači još sive, dok smjena vlasti znači sivo umjesto sivog. Nema više čistog izbora: to je jedna od posljedica načina na koji je Crna Gora potisnula i zataškala napad na Dubrovnik i ono u vlastitoj kulturi i istoriji što je taj napad učinilo mogućim.

Novo ‘događanje naroda’

Pokušaj “sabornog” okupljanja i jednovjerskog-jednoetničkog izmirenja pred pravoslavnom bogomoljom u Podgorici, zakazan za 7. oktobar, jasan je znak agonije i regresije crnogorskog društva. To je novo “događanje naroda”, moguće najveće nakon “antibirokratske revolucije” od prije gotovo četvrt vijeka, a na istim ideološkim osnovama kao taj kontrarevolucionarni skup koji je širom otvorio vrata fašizaciji Crne Gore.

Amfilohijev uzvik “Nek je vječna Crna Gora!” (dobro, a kakva Crna Gora? Građanska, sekularna i evropska, ili Crna Gora, nacija-država “pravoslavne većine”?) znači još crne u sivu. Kada Amfilohije govori o pomirenju, samo hulja i idiot prećutaće da je za njega molitva nastavak politike drugim sredstvima, a politika nastavak rata drugim sredstvima. Amfilohije Radović je kao sipa: iz njega u svijet može pokuljati jedino crnilo.

To je Crna Gora danas, to je Crna Gora sutra: pedeset nijansi sive.

Zbog toga je on danas u Crnoj Gori pravi čovjek na pravom mjestu, kao što je to bio i onog jutra kada su plotuni poletjeli na Dubrovnik: samo ovdje on može biti i vojskovođa i pomiritelj, onaj koji baca kletve i onaj koji miluje, samo ovdje onaj koji je učio mržnji može učiti pomirenju.

Siva je boja zaborava i pomirenja: tamo gdje je zavladala siva posve je svejedno što je nekoć, prije ujedinjenja, bilo bijelo, a što crno, jer crno su i  bijelo za vječnost ujedinjeni u sivoj, da ih više niko ne razdvoji.

To je Crna Gora danas, to je Crna Gora sutra: pedeset nijansi sive.

Do sljedeće nedjelje vaš

Andrej Nikolaidis

facebook komentari