Pratite nas

Analiza

Napokon pravi HDZ ?!

Objavljeno

na

Što li je to nagnalo još uvijek aktualnog stanara na Pantovčaku da se počne baviti tako analitičkim poslom kao što je istraživanje javnog mnijenja, i to nakon što se zahvalio na uslugama svom glavnom analitičaru?

Istina, svojim se poslom tijekom cijelog, ne baš kratkog predsjednikovanja rijetko kad bavio, pa što ne bi sad i „jariće krstio“! Kako bi prikrio što (ni)je za mandata radio, sad će se, eto, moći pohvaliti da je barem nešto napravio u korist „ovog“, a ne susjednog i ne baš posve prijateljskog naroda, i još mu ponuditi obećanje kako ne će samo na tome stati. Izaberu li ga birači još jednom, ispunit će im, kaže, i preostale ponuđene im želje. A i vrijeme akcije je nesumnjivo pomno odabrano.

Pisamce predsjedniku Sabora poslano je neposredno prije početka neugodnog bavarskog procesa (ah, dodijavaju li te Švabe), a prezentacija rezultata istraživanja netom poslije. Srećom, ovaj put nije trebalo „hapsiti“ istaknute branitelje kako bi se „minhenski masakr sjekirom“ bacio u sjenu. Sada su,  da bi se prigušio taj nesnosan šum, institucije morale profunkcionirati na nadzvučnom „kapitalcu“.

Ipak, teško se oteti dojmu kako je ovo istraživanje javnog mnijenja potaknuto, hm …, pa upravo istraživanjem javnog mnijenja. Naime, onim istraživanjem koje ispituje rejting predsjedničkih kandidata. I to njegovim pravim rezultatima s kojima je novopečeni anketar naravno upoznat, no s njima nikako ne može biti zadovoljan. Ni blizu onoliko koliko s onima kakvima ih prikazuju razni „tapkaroši“ po zidovima svojih blještavih TV studija.

Očito, stvar je dogorjela do noktiju čim je saborsko vodstvo tako žurno, skoro pa unezvijereno, prionulo spašavanju svog isturenog vojnika, vojnika čuvara maršalova groba i još koječega maršalova. A da je stvar možda i pregorjela pokazuje izrazito kritička rasprava na tu temu od strane uvijek dobro obaviještenog zastupnika Pupovca, bez sumnje najinteligentnijeg u tom ešalonu.

Pripadnicima saborske većine „(melo)dramatično“ pisamce je poslužilo i kao izvrstan povod da narodu udovolje u području igara kad im već to nikako ne polazi za rukom kad je riječ o kruhu. Sad će narod odjednom procvjetati od sreće čim bude mogao izabrati Janka a ne Stanka, inače obojicu ponuđenu mu od Branka. Oni koji su nudili cjelovita rješenja izmjena izbornih pravila, a takvih nije bilo malo, uglavnom se ne bune previše protiv ovog navrat-nanos rješenja koje, kažu, smanjuje dramatičan jaz između vlasti i naroda. Iako se i oni koji ga predlažu i oni koji ga podupiru slažu kako će učinak ove izmjene biti nikakav ili simboličan. Sigurno je tek kako će jedini opipljiv efekt ovog udovoljavanja narodu biti ekološke prirode, nepotrebno posječen šumarak iskorišten za ispis prateće birokratske hrestomatije koja poslovično prati donošenje svakog saborskog akta.

Iz reda začaranih zaokruživanjem imena i prezimena protiv je tek onaj koji je „ovaj veeeliki problem“ nabacio zabrinutom anketaru na volej. Taj se sad čudi učeći na teži i bolniji način kako svaka revolucija (makar i ovako karikaturalna) jede vlastitu djecu. Da, riječ je o „narodu“ kako sebe pretenciozno naziva vodstvo navodno desne udruge čiji prijedlog promjene izbornih pravila promiče sve redom tradicionalno lijeve vrijednosti pri čemu se ne ustručava služiti argumentacijom i metodama karakterističnim za kulturni milje ljevice. Što drugo tu reći nego: tko hoda k’o patka, tko gače k’o patka …

Od samog početka ovom se igrokazu s elementima farse i groteske HDZ odbio priključiti. Niti je progutao mamac „zdesna“ koji u svom cjelovitom obliku smanjuje rezultat pobjedničke koalicije za nekih 10-15 mandata i čini je izrazito krhkom. Niti se „mačekovski“ sakrio ispod stola, pa djetinje zaklopio oči i usta u nadi kako će sve već nekako ispasti dobro. Niti se dao ugurati u stočni vagon „pobjedničkog“ vlaka hladnokrvno se suprotstavljajući trivijalnostima i opsjenama u funkciji predsjedničke kampanje protivničkog kandidata najboljom izlikom – istinom.

Kako bi aktivno odgovorio na pritiske zdesna i slijeva, u situaciji u kojoj nema mogućnosti utjecati na konačno zakonsko rješenje, HDZ inteligentno i hrabro uvjetuje prihvaćanje preferencijalnog glasovanja omogućavanjem pristupa glasovanju i pravičnom zastupljenošću Hrvata izvan Hrvatske u Saboru. Iako, čisto racionalno gledano, ovo pitanje nema značajan utjecaj na sastav Sabora (radi se o najviše 2 mandata), nikako ga se ne može zanemariti iz perspektive skorih predsjedničkih izbora.

Naime, u 2.krugu prethodnih izbora Milan Bandić je među hrvatskim državljanima u BiH dobio oko 86 000 glasova više od Ive Josipovića. Dakle, radi se o skoro 4% ukupnog izbornog tijela što u uvjetima tijesne izborne utrke može odlučiti o pobjedniku. Stoga je Partija u predvečerje izbora nakanila poslati u saborsku proceduru zakon po kojem se način ostvarivanja biračkog prava na predsjedničkim izborima usklađuje s onim na parlamentarnim. Time se bitno otežava (praktično onemogućava) pristup biralištima većini birača u BiH u odnosu na situaciju s prethodnih predsjedničkih izbora.

Zanimljivo, dok se u referendumskom prijedlogu zalaže za olakšavanje pristupa izborima Hrvatima izvan Hrvatske putem dopisnog glasovanja (a u svim drugim točkama predlaže izmjene koje idu na štetu najjače stranke i(li) koalicije), „narod“ se baš ne protivi preglasno ovom prijedlogu vladajuće većine. I dok ostale zahtijevane referendumske izmjene djeluju trenutno i bezuvjetno, kad je u pitanju konačan efekt olakšavanja ostvarivanja biračkog prava Hrvata izvan Hrvatske, „narod“ iznenada počinje „mudro“ taktizirati nudeći rješenje u trokoraku. Pa će se, nakon što se na izborima pokaže kako glas Hrvata izvan Hrvatske vrijedi manje podnijeti zahtjev Ustavnom sudu, pa će Ustavni sud odlučiti, pa će Sabor promijeniti Ustav … Uglavnom, sve na dugom štapu !

Koliko god otežano glasovanje Hrvata izvan Hrvatske utjecalo u manjoj ili većoj mjeri na izborne rezultate, neizmjerno je važnija odaslana HDZ-ova poruka kojom se osvješćuje potreba za zajedništvom domovinske i iseljene Hrvatske. Doista, sve veliko i vrijedno učinili smo zajedno, od pobjede u ratu (Odakle Šušak i Gotovina? A tek logistika i oružje?) do uspjeha u miru (hrvatska nogometna reprezentacija). Realno, nogomet je jedina ozbiljna stvar u kojoj smo ostali zajedno i u kojoj smo stalno u svjetskom vrhu ili pri samom vrhu. Da to nije slučajno, uočila je i „crvena neman“ pa neumorno radi na rascjepu jedinstva hrvatskog srca i duše. Da bi se protuprirodno „bratstvo i jedinstvo“ (znamo s kim) moglo opet izgraditi, zajedništvo svih Hrvata treba potvoriti, ismijati ga ili u najmanju ruku razvodniti. U tom smislu, u nepreglednom nizu uspjelih podvala posebno se ističe famozna „dogma“ o „izbornom pravu samo onih koji u Hrvatskoj plaćaju porez“, „dogma“ koju su baš kao i ostale sladunjave (post)udbaške bombone halapljivo „pocuclali“ i mnogi koji se desnima vole zvati, „dogma“ koja nema nikakvog uporišta u Ustavu. Naprotiv, posve je u suprotnosti s njim.

Točno je, Hrvati izvan Hrvatske (baš poput mnogih u Hrvatskoj) uglavnom ne plaćaju porez u RH, ali još uvijek šalju devizne doznake rođacima i prijateljima u Hrvatskoj uravnotežujući tako njezinu nepovoljnu platnu bilancu s inozemstvom i pozitivno utječući na gospodarsku aktivnost uopće. Uz to, vrijedi imati na umu kako je BiH jedina zemlja s kojom RH ima značajan suficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni, i to u iznosu od nekoliko stotina milijuna eura godišnje. Nije teško utvrditi kako u tome ključnu ulogu igraju tamošnji Hrvati. O jednom i drugom, naravno, ovise brojna radna mjesta pa i količina uplaćenog poreza u Hrvatskoj. A što je tek s liječnicima, profesorima i inženjerima, književnicima i umjetnicima, svećenicima i časnim sestrama, pravnicima i poduzetnicima koje Hrvati izvan Hrvatske nesebično daruju matici strmoglavljenoj u demografskom bezdanu. Hoćemo li zaista vampirima dopustiti da nam srce hrvatskog nacionalnog bića rascjepe na klijetke i pretklijetke? Takvo srce više ne tuče!

Zato je važno da HDZ koristi priliku pokazati kako se ne boji igre i na tom prevažnom ali skliskom terenu, toliko skliskom da je na njemu ustuknuo čak i beskompromisni „narod“. Samo takav HDZ može srušiti u ovom stoljeću instalirane vladajuće „dogme“ (inače tekovine glasovite detuđmanizacije), ali i strukture što su ih nametnule. Samo takav HDZ, samosvjestan i siguran u sebe, može povesti narod (sada bez navodnika) kao što ga je poveo kad je zadnji put bilo „biti il’ ne biti“.

Ne, ne može to onaj HDZ koji će svakom demagogu, svejedno dolazio on slijeva ili zdesna, oportunistički „jesti iz ruke“. Niti onaj koji će gugutati Butkoviću na uho i u pero, još manje onaj koji će se boriti za glas Jelene Lovrić. Najmanje onaj HDZ koji će intervenirati u privatne sudske sporove zauzimajući stranu jugoslavenskih intelektualaca (slučaj M.Pešorda-Matvejević), ili možda iz državnog proračuna financirati propala ljevičarska „jugo-glasila“ (Feral). A bome ni onaj HDZ koji će se u jezičnim prijeporima svrstavati uz rješenja u duhu jezične tradicije srpskih „govedara i svinjara“ („piši kako govoriš“) nasuprot hrvatskom načelu: „Piši za oči, govori za uši!“. Doista, „detuđmanizator“ Sanader je u području kulture, u kojem je bio stručnjak, nanio neusporedivo više štete nego kad se zbroji sva ona za koju ga se sudski tereti.

Sanaderova oktroirana nasljednica, gđa Jadranka Kosor definitivno je „izašla iz ormara“ tek tijekom referenduma o braku, i to nakon što nije prošla demokratsku provjeru u stranci. Obrušavajući se na inicijativu zaključila je s nevjerojatnim cinizmom kako referendumski prijedlog definicije braka diskriminira obitelji udovica branitelja poginulih u domovinskom ratu. Odgovor jedne od njihovih udruga koji potpisuje gđa Rozalija Bartolić zavređuje naći se obveznim štivom u školskom programu, naravno nađe li se u njemu mjesta i za domovinski odgoj nasuprot raznim zdravstvenim i građanskim (pre)odgojima. I na ovom području mjerit će se uspješnost današnjeg HDZ-a.

A dosadašnja izvedba Karamarkovog HDZ-a obećava. Taktički je odigrao sve kako treba. Počevši od redoslijeda i tajminga sklapanja sporazuma s koalicijskim partnerima, preko posvećena rada na terenu umjesto prodavanja zjaka u Saboru, pa do izbora izgledne predsjedničke kandidatkinje i intenzivne aktivne podrške stožernoj koaliciji hrvatskog naroda tijekom izborne kampanje u BiH. No, upitnik iz naslova ovog teksta moći će se ukloniti tek nakon što se pokažu koraci iz pozicije vlasti. Pritom je iznimno važno osvojiti čelna mjesta na oba zagrebačka brijega. U tom smislu ohrabruje i prognoza Zorana Milanovića kako će obje te institucije i nakon slijedećih izbora ostati u rukama trenutnih vršitelja. S obzirom da „visoki izvor“, otkad je na tom mjestu, „nepogrešivo“ promašuje rezultate svih izbora, vrijedi mu poželjeti da ostane ustrajno „uspješan“ u svojim prognozama, baš kao i u svemu drugom čega se dohvati.

Grgur S./HRsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

F-16 Block 70 pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina

Objavljeno

na

Objavio

Prošlotjednim otvaranjem ponuda za novi borbeni avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, saga o nasljedniku MiG-a 21 ulazi u pretposljednju fazu.

Ponude su plasirale četiri zemlje: Grčka, Izrael, SAD i Švedska. Peta zemlja, Južna Koreja, ponijela se korektno i priznala da njen školsko-borbeni FA-50 ne udovoljava taktičko-tehničkim zahtjevima HRZ-a.

Time su napokon i službeno zaustavljene često zlonamjerne priče kako će se Hrvatska odlučiti samo za protokolarno zrakoplovstvo: sada je sasvim jasno kako MORH teži ozbiljnim borbenim sposobnostima, piše jutarnji list

Motor cijelog projekta, Damir Krstičević, u samo godinu dana mandata pokazao se kao najbolji ministar obrane kojeg je Hrvatska imala od rata. Izvjesno je i da će Vlada Andreja Plenkovića, čija je podrška nabavi ključna, ostati zapisana kao ona koja je Hrvatskoj ne samo zajamčila zaštitu neba za naredna desetljeća, nego istovremeno učinila za naše gospodarstvo i prosperitet više nego ijedna do sada.

Naime, industrijska suradnja je vrlo važan segment cijele nabave, za koju jamči država ponuđač, a njezina vrijednost u nekim europskim nabavama daleko premašuje 100 posto vrijednosti nabave. Za Hrvatsku to znači da će, koja god ponuda pobijedi, aktualna Vlada otvoriti mogućnost znatnih ulaganja u visoku tehnologiju, znanost, industriju i cjelokupno gospodarstvo.

Važno je što o nabavi postoji konsenzus i sve vodeće stranke razumiju njenu golemu gospodarsku, ali prvenstveno sigurnosnu važnost. Zemlja koja raspolaže modernim lovcima sigurna je od svake agresije. A moderno je preblaga riječ za jednu od ponuda. Kako bi zadovoljila potrebe, Hrvatskoj treba nabava 12 aviona, 10 jednosjeda i dva dvosjeda. Treba naglasiti da sada lošeg odabira više nema. Čak i F-16 Fighting Falcon u verziji Block 30 predstavlja generacijski skok i ostavlja daleko u prašini zastarjele MiG-ove 29, a o MiG-u 21 da se i ne govori.

Svim avionima osnovno oružje predstavlja top. Tri verzije F-16 dijele šestocijevni, rotirajući top M61A1 Vulcan kalibra 20 milimetara i efektivnog dometa od oko 1600 metara te maksimalne brzine vatre od 6000 granata u minuti. Gripen je naoružan jednocijevnim topom BK-27 kalibra 27 mm, maksimalne brzine vatre od 1800 granata u minuti te nešto većeg dometa. No Vulcan se mora zavrtjeti do maksimalne brzine vatre, dok je ona konstantna kod BK-27, pa u prvih pola sekunde vatre BK-27 ispali oko dva kilograma granata više od Vulcana.

Iz raspona arsenala jasno je da svi kandidati mogu biti naoružani za izvršavanje gotovo svih tipova borbenih zadaća: ostvarivanja i zadržavanja zračne premoći, bliske zračne podrške snagama na zemlji, izvršavanja strateških dubinskih udara, protubrodsku borbu te neutralizaciju protivničkih radara i protuzračnih sustava. Tu je naravno i najjednostavnija zadaća, a to je zaštita zračnog prostora, odnosno air policing.

Same ponude su u startu iznenadile. Mnogi su očekivali da SAD ne ponudi ništa. Među onima koji su smatrali da će se ipak nešto ponuditi prevladavala su predviđanja da će u najboljem slučaju SAD ponuditi rabljene F-16, samo reda radi, jer se ponovno pojavila teza o fantomskom stajalištu SAD-a da nam lovci ne trebaju. Ali ne samo da je SAD, kao najmoćnija sila svijeta, poslao ponudu nego je riječ o potpuno novim avionima nevjerojatnih sposobnosti. Naime, Hrvatska bi mogla postati korisnik najnovijeg F-16 Block 70/72.

Razlika je tolika da ono što su preostala tri aviona za MiG-21, to je Block 70 za njih. Većina njegovih sustava razvijena je iz iskustva razvoja i korištenja F-35 i F-22, lovaca pete generacije.

Block 70 omogućava potpunu umreženost na bojnom prostoru, sa svim zračnim i kopnenim platformama u realnom vremenu, a specifično je razvijan da bi se jednako lako umrežio s lovcima pete generacije F-35, pa i F-22.

F-16 Block 70 je vrhunac evolucije 4. generacije borbenih aviona. U sebi objedinjuje sve revolucionarne karakteristike lovca 5. generacije: umreženost u realnom vremenu, senzorsku i podatkovnu fuziju, AESA radar.

Jedino izostaje stealth. Koliko je napredan, svjedoči i to da ih SAD namjerava naručiti nekoliko stotina da zamijeni izvanredne lovce presretače F-15 Eagle. Oni su, naime, stariji od 40 godina i naprosto ih se više neće moći držati u zraku.

Uspoređivati Block 70 s MiG-om 29 je neozbiljno, jer je Block 70 optimiziran da se ravnomjerno suprotstavi Su-35S, koji je u višoj kategoriji kao jedan od najboljih lovaca presretača na svijetu.

U slučaju da bude odabran, Hrvatska bi bila prvi korisnik Blocka 70. U praksi on pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina.

Nikakve modernizacije neće biti potrebne u tom periodu, jer riječ je o trenutno najsofisticiranijem borbenom avionu na svijetu, piše jutarnji list

Amerikanci su nam pomalo neočekivano ponudili potpuno nove borbene zrakoplove F-16

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Srbija je izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi se i u ovom slučaju  HDZ-ovci trebali zapitati zašto je baš sada Pupovac otvorio pitanje pozdrava „za dom spremni“ i tako skrenuo medijsku pozornost sa ponovnog suđenja Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću u Haagu i suđenja njihovu glavnom operativcu Draganu Vasiljkoviću zvanom Kapetan Dragan u Splitu.

Puno važnije od pozdrava „Za dom spremni“ bile su riječi tužitelja Douglasa Stringera u sudnici u Haagu:

Ovo suđenje bavi se kaznenom odgovornošću Jovice Stanišića i Franka Simatovića na temelju njihove vodeće uloge u udruženom zločinačkom pothvatu kojemu je cilj bio uspostava nacionalno homogenog teritorija na području Hrvatske i BiH. Njime su trebali dominirati Srbi i to se trebalo postići nasilnim uklanjanjem nesrpskog  stanovništva, ponajviše Hrvata i muslimana, kampanjom zločina koja je uključivala progon i ubojstva”, rekao je na početku ponovljenog suđenja u Haagu nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti tužitelj Stringer.

Istovremeno u Splitu u završnoj fazi suđenja, Vasiljković je iznio svoju obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces “opsesivno fašistički progon”, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa, nastavio je u  klasičnom srpskom tonu navodeći da od procesa ne bi ostalo ništa “kada bi isključili fašizaciju Hrvatske”!

CIA – Srbija je izvršila agresiju

A tko su zapravo bili agresori i fašisti pokazuje u detalje dokument američke obavještajne službe CIA-e (The Military Role of the Serbian Interior Ministry in the Yugoslav Conflict, napisan 26.10.1995, deklasificiran 01.10.2013)
https://www.cia.gov/library/readingroom/docs/1995-10-26C.pdf
u kojem su opisani korijeni srpskog terorizma i agresije na Hrvatsku čiji je nositelj bila Srbija i srpsko ministarstvo unutrašnjih poslova. Krajem osamdesetih u Beogradu Vlada Srbije pretvorila je svoje  Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) u glavni alat vlade koji će terorizmom pokrenuti sukob i tako omogućiti, uspostaviti, kontrolirati i braniti “Veliku Srbiju”.

Deklasificirani CIA izvještaj o ulozu srpskog ministarstva unutrašnjih poslova od 26. 10. 1995., objavljen ovdje u fdf formatu.

Organizaciju tog terorizma i pripreme za agresiju Milošević je povjerio  nekadašnjim čelnicima srbijanske Državne sigurnosti Jovici  Stanišiću i Franku  Simatoviću  koji su tajno formirali, pomagali i vodili tajne policijske i paravojne postrojbe, u stvari “odrede smrti”,  na području Hrvatske i BiH te su tako aktivno sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu Srbije koji je za posljedice imao progon, ubojstva, deportacije i prisilno premještanje hrvatskog i muslimanskog stanovništva u ratovima devedestih godina.

CIA: Srbijanski MUP uplitao se u Hrvatsku i prije 1990.

Tako se u ovom izvješću piše  da postoje  ozbiljne naznake da je Srbijanski MUP bio uključen u organizaciju i  naoružavanje srpskih separatista u Hrvatskoj i BiH prije izbijanja rata, još od 1988., dakle nekoliko godina prije hrvatske samostalnosti.

Nakon hrvatske samostalnosti taj srpski plan dobio je na zamahu kada je u Knin sve češće počeo dolaziti Franko Simatović s dokumentima na ime Dragan Simendić, predstavljajući se kao novinar Politike ekspres.

Njegov glavni zadatak bio je nadziranje Dragana Vasiljkovića s kojim je  osnovao prvi teroristički kamp za obuku u Golubiću kod Knina, gdje su obučavane tzv. „Knindže“.

U drugom slučaju,  američkim službenicima  jedan “bivši pripadnik MUP-a Srbije“  rekao  da je Srbijanski MUP imao  dugu tradiciju sudjelovanja i uplitanja u unutarnje stvari u Hrvatskoj, u tzv. “Krajini”, puno prije početka otvorenog sukoba. Taj američki izvor posebno je naglasio da bi svaki istražitelj za ratne zločine trebao posebno pogledati uloge Radovana Stojičića- Badže i Franka Simatovića – Frenkija  koji su sudjelovali u organiziranju i naoružavanju Srba u  istočnoj Slavoniji.

Mnoga obavještajna izvješća upućuju da su šefovi Srpske tajne službe Jovica Stanišić i Franko Simatović preko svog poslušnika Milana Martića gotovo sigurno organizirali terorizam i vodili oružani otpor prema hrvatskoj vlasti 1990.-1991., radi stvaranja velike Srbije.

Borbene operacija Srpske specijalne policije

Kako piše u ovom obavještajnom izvješću, specijalne jedinice MUP-a Srbije od početka sukoba direktno su uključene u borbene operacije u Hrvatskoj, a poslije i u BiH. U većini slučajeva, njihova je glavna borbena uloga bila izvoditi “elitne pješačke  napade” i tako sačuvati “separatiste” od brzog poraza. Nakon osvajanja terena uslijedio bi teror, protjerivanje stanovništva, pljačka i uništavanje imovine.

Tako etnički očišćen teren čuvali bi lokani separatisti kojima bi zaštitu pružala JNA. Kada opisuju direknu vezu MUP-a Srbije sa srpskim teroristima u Hrvatskoj, u izvješću Amerikanci posebno naglašavaju ulogu Radovana Stojičića –Badže, za kojeg navode da je  kao “Pomoćnik inistra unutarnjih poslova  Srbije” zapovijedao jedinicom specijalne policije Srbije u Vukovaru tijekom rata 1991.

Odmah nakon toga, da bi se prikrila ta veza, beogradski radio je u prosincu 1991. izvjestio da je Stojičić bio i zapovjednik tzv. Slavonske teritorijalne obrane.

U „Oluji“ poslali 600 specijalaca u Istočnu Slavoniju

Kada su hrvatske snage krajem 1994. i početkom 1995. počele pomalo potiskivati srpske agresore, navode amerikanci, srpski MUP preventivno je preusmjeravao “specijalne snage” na okupirani teritorij tzv. “Krajine” nastojeći sačuvati otete teritorije.

U tom vremenu Milošević je bio naredio Jovici Stanišiću da rasporedi te “posebne jedinice” i da njihova osnovna zadaća u prvom redu bude odbijanje svakog hrvatskog napada, a zatim osposobljavanje “srpskih snaga Krajine” u naprednim taktikama pješačke borbe tako da mogu sudjelovati u borbenim operacijama ako Hrvatska vojska napadne.

Nakon uspješne hrvatske operacije “Oluja” u kolovozu 1995., navode Amerikaci dalje u izvješću, Srbija je bila zabrinuta da će ista sudbina pogoditi i Istočnu Slavoniju. Razna izvješća ukazuju da je Resor državne bezbednosti Srbije (RDB) odmah poslao svoju “specijalnu policiju” da u biti preuzme kontrolu sektora – politički i vojno – kako bi se osigurala kontrola Beograda i poboljšala “obrana”.

Američki vojni izaslanik u Beogradu dobio je podatke od svog pouzdanika da je 9. kolovoza 1995. posebni MUP-ov policijski konvoj s oko 600 dobro obučenih srpskih specijalaca prešao granicu i ušao u Istočnu Slavoniju, tj. u Hrvatsku.

Svaki tjedan po 20 kamiona streljiva za srpske teroriste

Amerikanci tvrde u izvješću da je tadašnji srbijanski ministar unutarnjih poslova Radmilo Bogdanović bio ključni posrednik sa srpskim terorističkim i paravojnim skupinama, uključujući Arkanovce i Šešeljevce. Bogdanović je u ime Srbije, kako se izvješćuje, bio glavni organizator i financijer paravojnih snaga.

Godine 1992. uz Bogdanovića, Amerikanci navode i pomoćnika ministra unutarnjih poslova Srbije Mihajla Kertesa kao ključnog čovjeka u formiranju i osposobljavanju terorističkih i paravojnih jedinica.

Koliko je bila intenzivna ta zločinačka djelatnost možemo vidjeti po dijelu izvješća u kojem Amerikanci opisuju kako pomoćnik šefa Resora državne bezbednosti (RDB) Franko Simatović zvani “Frenki” dvaput tjedno organizira transport streljiva po deset (10) kamiona, pod pratnjiom MUP-a, iz tvornice Krušik u Valjevu, za srpske teroriste u Hrvatskoj i BiH.

Čini se da su ove misije koordinirane s Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA)” pišu američki obavještajci.

Specijalna policija MUP-a Srbije tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji razvila je reputaciju “elitnih borbenih snaga” zbog svoje rigorozne i temeljite obuke. Služba u specijalnoj policiji bila je dobrovoljna, prema izvješću američkog vojnog izaslanika. Svaki dobrovoljac prolazio je odgovarajuća fizička i psihološka testiranja te medicinske pretrage.

Nakon toga dobrovoljci bi prolazili godinu dana posebne izobrazbe koja je uključivala osnovnu i specijaliziranu. Tako su obukom dobrovoljci mogli naučiti različite vještine, osnovne taktike pješaštva, borilačke vještine, borbu noževima, planinarenje, padobranstvo, korištenje eksploziva, upoznavanje stranog oružja i obuku timova za posebne misije, navode Amerikanci.

Zanimljivo je  da je srpska specijalna policija, kako su to uočili Amerikanci, imala obuku koja je bila gotovo identična obuci koju su imale specijalne snage JNA a poslije Vojska Jugoslavije. Primijećeno je da je Vojska Jugoslavije davala odgovarajuću potporu srpskom MUP-u u obuci osiguravajući oklopna vozila, tenkove, raketne bacače, padobrane i slično.

Isto tako, primijećeno je da je velik broj časnika Vojske Jugoslavije prelazio u specijalne snage MUP-a Srbije, zbog većih plaća, privilegija i drugih materijalnih davanja koje je osiguravao Miloševićev režim. Odlijev časnika iz Vojske Jugoslavije u srpski MUP bio je toliko velik da je o tome raspravljano i Vrhovni  Savet obrane Jugoslavije u siječnju 1994. na kojem je rečeno da je gotovo trideset posto (30%) posto časnika napustilo vojsku i prešlo u MUP Srbije.

Kao što vidimo iz ovog američkog dokumenta, Srbija je preko svog Ministarstva unutarnjih poslova izvršila agresiju na Hrvatsku i BiH. Nastojanja mnogih da to prikažu kao građanski rat ili da prikažu srpske specijalne snage “samoorganiziranim sitnim kriminalcima”  kakvi su bili arkanovci, ljudima koji se vole praviti važni svojim vezama i zaslugama i po kavanama tražiti kavgu, ovim dokumentom padaju u vodu.

Radi se o puno značajnijim akterima srpskog zločinačkog plana, ljudima poput načelnika „Resora javne bezbednosti“ i zamjenika ministra policije Srbije Radovana Stojčića Badže i takvih.

Odgovornost hrvatskog pravosuđa

Zahvaljujući čitavom nizu uglavnom nerazjašnjenih ubojstava, od “velikih imena” srpskog četništva devedesetih ostali su samo Jovica Stanišić, Franko Simatović i Dragan Vasiljković zvani “Kapetan Dragan” jedini živi svjedoci srpske agresije na Hrvatsku. Upravo oni, kako pokazuje i ovaj dokument CIA-e,  bili su idealani za dokazivanje Srpske agresije, zločinačkog plana i zapovjedne linije koja vodi točno u Beograd.

Recimo, Vasiljković je bio dovoljno nisko na hijerarhiji da zna što se događalo na terenu, a dovoljno visoko da poznaje i beogradsku stranu priče, stranu planiranja i podrške bez kojih do zločina nikada ne bi došlo. Drugi “preživjeli” svjedoci, Jovica Stanišić i Frenki Simatović, su eksponenti upravo te „beogradske strane“.

Nažalost, hrvatsko pravosuđe nikada nije imalo tužitelja koji bi se imalo ozbiljnije pozabavio dokazivanjem srpske agresije, iako je za to postojala, a i danas postoji  sva dokumentacija i stručna pomoć hrvatske obavještajne zajednice. Čak se čini da su taj posao otvoreno sabotirali.

Da su se Mladen Bajić i Dinko Cvitan angažirali u progonu ovakvih ratnih zločinca s barem približnom strašću s kojom su gonili Antu Gotovinu, Mirka Norca i mnoge nedužne hrvatske branitelje danas bi u sasvim drugom svjetlu gledali Pupovca i njemu slične koji se rugaju pravdi, rugaju žrtvama i rugaju državi od koje žive.

Autor: Joško Buljan

facebook komentari

Nastavi čitati