‘Napredni’ nas plaše povratkom u ‘grozne devedesete’, a to su bile godine hrabrosti, ljubavi i ponosa

7

Uvijek kad prizivaju duh tih godina i straše nas tim groznim devedesetima iznova se začudim i naviru mi ista pitanja: govore li oni zaista o razdoblju kad smo branili i obranili svoju zemlju? Gotovo mi je nevjerojatno da se godine čiste hrabrosti, muške borbe i plemenite ženske žrtve nastoje uprljati i obezvrijediti, piše Nikolina Nakić za Bitno.net

I neupućeni promatrač mogao je u proteklih nekoliko tjedana primijetiti kako se kroz različita sredstva javnog priopćavanja stalno provlači misao koja bi se mogla svesti na „bojazan od povratka u devedesete“. Pritom se tom vremenskom razdoblju trpaju sve najnepoželjnije karakteristike, govori se o nekakvom mraku u koji “opet padamo”, s istim ili sličnim protagonistima. Redom se ti i takvi kritičari smatraju naprednim, urbanim, tolerantnim, perjanicama našeg identiteta bez identiteta, bez kojih bismo valjda postali nekakva provincijska crna rupa na karti Europe, zemlja propalih civilizacijskih stečevina, kiča, poluobrazovanosti, lijenosti, karijerizma i sličnih zala i pošasti od kojih nas ta grupa naprednih spasitelja pokušava otrgnuti i dozvati pameti. Na kraju krajeva, ako već sami ne možemo ili ne znamo, sigurna sam da u našem neposrednom susjedstvu ima onih koji bi bili više nego voljni podučiti nas u kojem smjeru ova zemlja ima ići.

Neću sad poput starog Matoša tugaljivo oponirati tom širenju sluganskog mentaliteta koji vodi samo utapanju u beznađu „prem smo nekad divi bili…“ jer i nije puno Save proteklo od vremena kada smo bili sve samo ne slugani, od tog razdoblja kojim nas danas straše kao odrasli djecu baba rogom.

Uvijek kad prizivaju duh tih godina i straše nas tim groznim devedesetima iznova se začudim i naviru mi ista pitanja: govore li oni zaista o razdoblju kad smo branili i obranili svoju zemlju? Gotovo mi je nevjerojatno da se godine čiste hrabrosti, muške borbe i plemenite ženske žrtve kakvih se ne bi postidjeli ni naši davno umrli a ipak nikad zaboravljeni preci što su za krst i zemlju pogibali i utkali tako sebe u onaj kameni zaglavni temeljac ove zemlje a koji postoji još od srednjovjekovnog doba – nastoje uprljati i obezvrijediti. U udžbenicima  povijesti svedeno na par šturih informativnih odlomaka (s dvije slike i jednom kartom), a u ostalim sredstvima informiranja opetovano poistovjećivano s ubojstvom, pljačkom, paležom, mržnjom prema svima koji nisu kao „mi“ a da mi pritom određujemo tko smo „mi“ a tko nije – ako treba i brojanjem krvnih zrnaca – e ako je i od njih, previše je! Ako su se ičija krvna zrnca tih godina brojala, prvenstveno je to bila krv ljudi koji su goloruki stali pred nadmoćnijeg , da bi se danas baštinici njihove žrtve nad njima u skupo plaćenoj slobodi (koju, vjerujte, takvi nisu ovom narodu niti željeli) slatko ismijavali i podrugivali, začinivši svoju poantu kakvom novčanom cifrom koju u ova teška vremena ova država još uvijek – zamislite – isplaćuje, ili još bolje, kakvim prigodnim vicem o snalažljivim muktašima u invalidskim kolicima, eh… mogućnosti su brojne, a namjere, prije svega, zle. I zamotane u tobožnju skrb i domoljublje.

Da se razumijemo, ni to nije ništa novo. Puna nam je povijest takvih ptica rugalica i svako malo smo preispitivali vlastitu vrijednost i trpeći, to je jedan od pridjeva koji nas kontinuirano najbolje opisuje, slijegali rezignirano ramenima istovremeno se poput Tina pitavši „ta zar da uzaludu sve žrtve vam i mučeništva budu?“ Zaista, prava je sreća da je drugi pridjev koji nas također dobro opisuje sasvim druge sorte: tvrdoglavi.

Ipak, ljudi pamte.

Ljubav i ponos su vječne kategorije, žilavije i trajnije od svega što će biti rečeno, čak i zapisano, jer ih vrednuje povijest, naslijeđe. Onaj duh koji vjekovima prenosimo (dokaz tome je činjenica da uopće postojimo!) s koljena na koljeno srećom je neuništiv i ne mogu ga dohvatiti, možda samo raniti, ni topla ni hladna oružja, a karakterizira ga prije svega sposobnost da u trenutku kad se učini da nade nema i da tonemo, jednostavno poput korova izmili, gotovo zaboravljen, a u biti uvijek prisutan, neuništiv duh malog žilavog srednjoeuropskog i mediteranskog naroda. Koliko god ga pritiskali, nekako se uspravi. Koliko god ga prljali, zasvijetli njegova čistoća. Što više ga poistovjećuju s arhitekturom i mentalitetom pašaluka, trpajući ga u njegov sastav na sve moguće načine, kulturne, ekonomske, političke, to je glasnija kakofonija latinskih versa isprepletenih stihovima na tri narječja, kamenih katedrala i stoljetnih gradova koji nam pričaju jednu drugu istinu. Istinu da ne trebamo sebi samima i svijetu dokazivati da smo oduvijek znali što je dobro i što je lijepo, jer to nosimo u sebi oduvijek.

I onda sve dobije smisao. Svaka žrtva, svaki prekinuti život i zaustavljeni san nikad nisu uzalud, jer upravo zahvaljujući njima danas smo tu gdje jesmo. Nikad neće spomen i ponos do kraja biti utjeha majci koja izgubi dijete, složena zastava koju su mnoge mlade žene prije dvadeset i nešto godina primile u ruke neće nikad zaista zamijeniti zagrljaj njihovog čovjeka, urezana slova imena u kamenu nikada djeci neće do kraja ispričati tko je bio njihov otac, svaka prerano prekinuta stvarnosti nikad do kraja neće biti nalik onoj prethodnoj… A ipak, ipak, svaka njihova suza oplakuje našu današnju radost i čini je još dragocjenijom, jer znamo što joj je prethodilo.

To je istinska BIT devedesetih godina koje još dobro pamtimo i vi i ja. One su odjek vrijednosti koje današnji svijet u utrci za novcem i osobnim hedonizmom duboko prezire, istine koja govori o ljubavi, odanosti, hrabrosti i odricanju, istine koja život prijatelja i ljubav prema domu stavlja iznad jedine stvari koju istinski posjedujemo – vlastitog života, istine koja sagiba koljena jedno prema Njemu i baš nikome više. Jedino ona naredi srcu da zalupa brže i natjera suzu na oko iz potpuno nesebičnih pobuda i čini novac ili bilo kojeg drugog lažnog modernog boga privremenim i ustvari nebitnim.

Možda smo svi mi na neki način ovih dana zastali u ubrzanom ludom ritmu ovog svijeta i prisjetili se. Onoga što je bilo u nama, jer to sa sobom u biti nosimo oduvijek ma gdje pošli, ta duboko zapretena spoznaja da ništa nije bilo uzalud. Da ti svi ljudi još uvijek žive. Da nisu umrli za ništa. Da su umrli za SVE.

Jedino s tom istinom u srcu kao osnovnim polazištem možemo razgovarati o našoj povijesti na ispravan način, i učiti i iz svojih grešaka. Nikad ne nasjedajte na lažne savjete i misli koje vam tepaju da biste vi trebali biti iznad nečeg što je tako zastarjelo kao što je domoljublje, tom kategorijom 19. stoljeća kako je posprdno nazivaju. Jer, neke su vrijednosti vječne i nikada se neće promijeniti. Ne trebate zapravo ići daleko da biste ih (ponovno) pronašli i prisjetili se. One su bile, i jesu u vašem srcu. Oduvijek. Nikad iz njega nisu ustvari ni otišle.

[ad id=”40551″]

Nikolina Nakić | Bitno.net

facebook komentari

  • Ljuta Trava

    Bože sačuvaj nas od ,,naprednih,,snaga

    • Alan B’Stard

      Odličan tekst, fino je to Nikolina napisala

      jbt Ako je Jelena Lovrić napredna e onda stvarno… 🙂

  • cleuna

    Treba se vracati u 90-e,godine ponosa i slave kada smo se iscupali iz mraka jednoumlja i totalitarizma.
    Jedino od cega treba bjezati je od povratka u 40-e,kuda nas “napredni” pokusavaju vratiti.

    • Alan B’Stard

      90tih se jesmo obranili ali se nismo potpuno oslobodili, pa se zato evo i dan danas čupamo iz kandži ‘jazavaca i dikobraza’ ..

      • cleuna

        Zato i kazem da treba povratak u te godine.
        Da nastavimo tamo gdje smo stali zbog prekratke 95.

        • Alan B’Stard

          Tada smo ih potjerali oružjem, a sad će mo demokratski, Izborima! A to će ih još više boljeti! Pa pogledaj samo iveka kako mu se priviđa svašta, vjerujem da se već šopa kakvim tabletama 😉

          • cleuna

            Jadni studenti.