Naša savjest

1

Što je savjest? U sekularnom društvu ništa osobito – tek stručni naziv u individualnoj psihologiji. Tako se zove osjećaj koji čovjeku govori što je pravo, a što krivo; što je ispravno, a što pogrješno; što je dobro, a što zlo; što dakle treba, a što ne smije činiti.

rekomTaj je osjećaj od društva do društva na nejednakoj cijeni. Neko društvo uvažava t. zv. prigovor savjesti, drugo ne uvažava. Ili jedno društvo uvažava ovaj, a drugo onaj prigovor savjesti. Primjerice: vojnom obvezniku odbijanje nošenja oružja, liječniku odbijanje izvršenja pobačaja. Savjest međutim odavno ne zauzima nigdje u svijetu onako visoko mjesto na ljestvici vrjednota kakvo je, primjera radi, u grčkom poganstvu imala συνείδησις (su-znanje) ili u latinskomu kršćanstvu conscientia (također: su-znanje).

No ne ću dalje tako. Ne ću razglabati je li dobro ili zlo to što stvari stoje kako stoje, ne ću načinjati pitanja je li savjest vazda pouzdana ili možda katkad i pogriješi, je li savjest božanska luč u čovjekovoj duši ili tek žalostan odbljesak društvenoga ćudoređa u pojedincu – ne, ne ću to, to bi bilo zastranjivanje od predmeta koji je, kako je oblikovan, daleko od takvih i sličnih dvojba.

Nego kako? Onako kako je rečeni predmet – tj. našu savjest – pred nas metnuo hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Dakle, od izvora prema ušću. A što je Josipoviću najbliže? Teško je to reći. No nema sumnje da mu je od svih dvojba i propitivanja održivosti pretpostavaka daleko bliži diktum Karla Marxa: „Ne određuje svijest ljudi njihov društveni bitak, nego obratno njihov društveni bitak njihovu svijest“ (Predgovor Kritici političke ekonomije). Istina, malo je poteško, da ne velim nemoguće, zamisliti ljudski „društveni bitak“ bez „svijesti“. Ali spoznajno je ipak uputno tu nevolju ovdje zanemariti. Naravno, ni to nije lako, jer protuslovlje bode oči zdravomu razumu. No, isplati se. Bože!? Da, da, čudno je to. Ali Josipovićevo viđenje „naše savjesti“ ne ćemo razumjeti ako se ne opremo o tu Marxovu zabludu.

Naciji se želudac okretao kada je Josipović Poveljom Republike Hrvatske odlikovao „Documentu – Centar za suočavanje s prošlošću“, građansku udrugu koju vode Vesna Teršelič i Zoran Pusić po ukusu Vesne Pusić i Save Štrbca. A kada je ovih dana na proslavi 10. obljetnice osnutka Documente, tu ispostavu beogradskog Veritasa počastio naslovom „naša savjest“, neki su hrvatski branitelji – povraćali. Dr. Herman Vukušić nije. On je samo napisao Josipoviću Otvoreno pismo i vratio mu svoju Povelju Republike Hrvatske.

Dobro, reći ćete, znamo „sekina bracu“ Zorana Pusića. Ali tko je ta Vesna Teršelič? E, to je tajna! To znaju njezini srodnici i sličnici. Recimo, istaknuti „antifašisti“. Ponešto bi mogli znati i oni s kojima je počinjala studirati na različitim zagrebačkim fakultetima. U javnosti se svašta nagađa. Među ostalim i tko je i odakle je. No nema dvojbe da je žestoka regionka. Sigurno je, a možda i nije, samo to da se gospođa zove Vesna Teršelič i da je rođena god. 1962. u Ljubljani. Ništa se ne zna o njezinu odrastanju, školovanju, stručnim kvalifikacijama. Navodno je – javna intelektualka! Ali što to znači, nitko ne zna. Malko je čudno da takva javna osoba krije podatke o sebi kao zmija noge. No puno je čudnije to što njezinu građansku udrugu, koja nas suočava s našom „zločinačkom prošlošću“, obilno hrane ne samo zainteresirani stranci, nego i slabašni Proračun Republike Hrvatske.

Uostalom, možda mi i ne trebamo ništa znati o Vesni Teršelič? Zna tko treba znati. Ili mislite da ni Josipović ne zna? Ne bih rekao. Taj čovjek mnogo zna. Zna, primjerice, da je Tito bio partizan, da je Tuđman bio partizan, da je Stjepan Mesić bio i ostao „antifašist“, da je i on sâm „antifašist“. No, još nije uočio da Hrvati nisu – osim Luke Bebića – pošli za Tuđmanom stoga što je Tuđman bio Titov general, nego stoga što je ostavio Tita i poveo ih u stvaranje samostalne, slobodne i suverene hrvatske države. To je možda Josipoviću teška apstrakcija. Ipak, mogao je barem uočiti da su Republiku Hrvatsku 1991. s jednakim žarom napadali četnici pod kokardom i Titova Jugoslavenska narodna armija pod crvenom zvijezdom.

Da je Josipović to uočio, možda ne bi u Srbu pjevao ode partizanskoj kapi, niti bi se na Brdu kod Kranja trostruko ljubio s četničkim vojvodom Tomislavom Nikolićem, niti bi nas iz Documente vrijeđao tvrdeći da su Vesna Teršelič i Zoran Pusić – naša savjest. Ili možda bi? Jer, Marxova filozofska zabluda očito nije uvijek zabluda u individualnoj psihologiji. Čovjekov društveni bitak katkada doista iskrivljuje njegovu svijest.

Benjamin Tolić/HRsvijet

facebook komentari

  • Agromentum

    Marx i nije bio toliko lud. Korelacija između svijesti i savjesti kulminira pravo tek u današnje vrijeme.