Naša strina Mama

7

[dropcap]I[/dropcap]mati jednu jedinu mamu za svako je dijete samo po sebi razumljivo, krasno, najvažnije i najljepše. Ali imati dvije mame je još čarobnije, još bolje, još draže. Joskanovića su djeca iz moga naraštaja uživala u tome neobičnom luksuzu, jer smo svi imali ne samo vlastitumamu nego i još jednu dodatnu, i to jednu s velikim slovom M. Našu strinu Anđu, Karlovu mamu, svi smo mi zvali jednostavno imenom Mama, pa je lako moguće da sam pri pisanju njezina krsnog imena i pogriješio. Priča o našoj strini Mami počinje davno, još dugo prije njezina rođenja i to je ujedno životna priča kakva se rijetko događa i za koju bih, da nisam upoznat s njom, vjerojatno rekao da je takvo nešto nemoguće, ili da je moguće samo u nekim holivudskim filmovima. Ali je moguće itekako i u stvarnome životu. Dalo bi se o našoj Mami i njezinu životu napisati i podugačak roman, ali ću pokušati navesti samo ono što se meni čini bitnim i posebnim. Kao što napomenuh Mamin roman počinje davno, bolje rečeno rođenjem njezine svekrve, naše pokojne babe Mare, djevojačkoga prezimena Kovačević.

1176117_594088380634096_330561136_nBaba je rođena 1892. godine, u vrijeme Austro-Ugarske, u duvanjskome selu Srđanima. Na početku Prvoga svjetskog rata imala je dakle dvadeset dvije godine, bila je mlada cura puna očekivanja i nade, kao što je većina ljudi u tim godinama u kojima se radujemo malim stvarima i očekujemo da od njih jednoga dana postanu velike i jedinstvene činjenice. Naša baba Mara se na početku rata zaručila, ali su planovi nekakvih vojskovođa, careva i drugih glavonja pokvarili njezine račune, te je njezin, također mladi, zaručnik regrutiran, mobiliziran i poslan s mnogim duvanjskim momcima na nekakve bojišnice čija imena vjerojatno nisu mogli ni izgovoriti. Mnogi od njih su tamo ostavili svoje živote, mnogi su ranjeni i osakaćeni, a veliki broj njih je, po nekoliko dugačkih godina nakon svršetka masovnoga klanja i ubijanja, proveo po zatvorima i kazamatima od Rusije, preko Poljske, pa sve do Italije. Kada je rat svršio i kada je propala jedna, a nastala druga, nova država, ti su se ostarjeli mladići vraćali svojim kućama, svojim majkama i svojim zaručnicama. Babin zaručnik se međutim nije odmah vratio, pričalo se o njemu da je poginuo negdje u Galiciji, no baba to nije htjela odmah povjerovati.

Ali su godine prolazile i ona više nije bila mlada cura, bližila se tridesetoj godini života, godini do koje su se djevojke po običaju ili udavale i napuštale roditeljske kuće ili ostajale kao usidjelice. Njezina zaručnika nije bilo pa se baba pomirila s tim da joj je takva sudbina i udala se na kraju za našega dida Tomu, koji je u to vrijeme bio mladi udovac i već imao jednu kćer, našu tetku Dragicu. Kratko nakon njezine udaje baba je čula da se njen zaručnik ipak vratio, bio je negdje zarobljen i tek nekoliko godina nakon rata su ga pustili kući. Njegova zaručnica Mara je po njegovu povratku u Duvno već bila drugomu žena, pa se i on oženio drugom djevojkom i zasnovao svoju obitelj. Baba je svojim nevjestama, našim majkama, kasnije ponekada pričala o tome kako se osjećala i što je sve prolazilo kroz njenu glavu kada je shvatila kako se sudbina s njom poigrala. Nije to uopće krila, kako bi možda netko očekivao od žena toga naraštaja, nego je znala reći: “Molila  sam Boga da rodim zdravo dite i da moj bivši zaručnik isto tako postane roditelj, pa ako Bog dadne da u jednoga od nas bude sin, a u drugoga ćer, da se bar dica jednoga dana zavole i vinčaju, kad to već nama dvoma nije bilo suđeno.” Početkom dvadesetih godina baba je rodila svoje prvo dijete, sina i našega strica Ivana, kojega su po nadimku zvali Boća. Njezin nesuđeni muž je također u isto vrijeme dobio dijete, kćer Anđu o kojoj govori ova priča. Nakon rođenja prvoga djeteta baba i did su dobili još mnogo njih.

[dropcap]K[/dropcap]ako su se Ivan i Anđa upoznali i koliko je naša baba izmolila očenaša da bi se ostvario njezin san, ne zna nitko, jer njih više nema među nama. Ali je početkom četrdesetih godina, sva babina i didova djeca su već bila rođena, stric Ivan sazrio za ženidbu i vjenčao svoju izabranicu Anđu, našu Mamu. No u to vrijeme su opet nekakve glavonje počele brutalne igre tuđim životima, opet je izbio rat, i opet su mladi zaručnici, muževi i djeca mobilizirani i slani na sve strane i po svim mogućim vojskama. Stric Ivan je, kao i njegova dva mlađa brata Pere i Stipe, obukao ustašku uniformu i ostavio mladu i trudnu ženu kod kuće. Rat ga je slao po raznim stranama, bio je i u Rusiji, i u Bosni, dok jedino, osim kratkoga odmora prilikom teškoga ranjavanja, nije bio u svome Mandinu Selu gdje mu se 1942. godine rodio sin Karlo. Karlo svoga oca nikada nije vidio jer se on iz rata nije vratio, a o njegovoj sudbini nije bilo pouzdanih informacija, pa se Mama vjerojatno sve do svoje smrti tajno nadala da će odnekuda izbiti i iznenada banuti na vrata. Neki su pričali da je bio zarobljen, drugi da je poginuo još 1942. negdje u Bosni, treći da je ubijen na Križnome putu po svršetku rata, ali nitko nije sa sigurnosti mogao reći da je baš tako bilo.

Mama je dakle čekala i čekala, ne jedno ili dva desetljeća, nego cijeli svoj život, sve do svoje smrti prije nekoliko godina. Njezin sin Karlo je bio prvo unuče u Joskanovića. Kako je Karlo nekoliko godina bio jedino dijete u velikoj  obitelji, tako je on bio i onaj koji je odredio kako ćemo svi mi kasnije zvati našu rodbinu. Njegova mama je tako postala naša Mama. Iako smo imali mnogo stričeva, jedini naš stric, s velikim S, bio je stric Pere ili Kalčo, a njegovu ženu Martu, Kavurku, svi smo zvali strinom. Ostale stričeve i strine zvali smo po imenima ili po nadimcima, ponekada bi se čak znalo dogoditi da koje dijete svoju vlastitu majku nazove Strinom, Baćkušom, Šoljušom, Ruškom ili Kovačušom, a Karlovu mater uvijek i isključivo Mama. Njezino krsno ime, Anđa, doznao sam tek prije nekoliko godina,  kada je Mama umrla i kada sam Karlu u brzojavu izrazio sućut, pa sam prvo bio napisao Anđa, ali mi se činilo kao da pišem o nekome nepoznatom i stranom, te sam, prije nego se brzojav nepovratno zaputio do Tomislavgrada, uz veliko čuđenje poštanske službenice prekrižio prvi tekst u kojemu je pisalo njezino krsno ime i zamijenio ga najljepšim izrazom, Mama.

Mama je, zbog razumljivih razloga, bila najdraža nevjesta naše babe, zračila je nekom otmjenom ljepotom, svojim mirnim i dubokim ženskim glasom je bez prigovora prekidala pokoju svađu nas djece, a zahvaljujući pravilnim crtama lica, s jako malo bora unatoč godinama i ne baš jednostavnoj sudbini, uvijek mi se činila mlađom nego je stvarno bila. Najveći dio svoga života, od Karlova rođenja pa sve do njezine smrti, Mama je provela brinući se najprije za svoga sina a kasnije za njegovu i Zdenkinu djecu, njezinu unučad Ivanu, Renatu i Ivana. Od naše rodbine iz Mandina Sela ima tu lijepih i dobrih ljudi, ali je Mama svakako bila, ne samo imenom, posebna osoba, pa je se redovito sjetim. Njezino se lice u mojemu sjećanju već polako gubi, ali je njezin mirni glas tako prepoznatljiv i smirujući te se nadam da će još dugo godina ostati zabilježen u nekim nepoznatim područjima moga sjećanja i dragih uspomena. Mamina narav, njezina životna priča i optimizam kojim je zračila, unatoč sudbini zbog kakve bi mnogo ljudi izgubilo svaku nadu i vjeru, nešto su iznimno i posebno, nešto što ostaje  iza nas i nakon naših odlazaka.

Kamenjar.info

facebook komentari

  • Naše stare majke!

    Ova slika milijarde vrijedi!

    Preko ove slike svi mi koji ovdje pišemo i komentiramo se sjećamo naših dragih majka. Zamolio bih dragog i poštovanog autora ovog pisma da iznese još BURILO I BREME DUHANA I DRVA KOJE SU NAŠE MAJKE NOSILE NA SVOJIM LEĐIMA. HVALA.

    • Laktashenko Shumski Shtrumph

      pronaći ću ti sliku.. imam negdje u arhivi… Burilo i breme. Poslat cu ti sliku Milane

      • Najljepša hvala crnostrig. Bog!

        • Laktashenko Shumski Shtrumph

          vo jedna stara slika prijatelju s Burilom 🙂

          • Dragi prijatelju crnostrig moja je supruga francuskinja i čim sam ovo vidio odmah sam joj pokazao, preveo na francuski, objasnio kako su naše majke išle na bunare i vodu u ovakovim drvenim posudama donosile kući za kućne dnevne potrebe nekoliko puta dneveno. bio sam vrlo emocionalan kada sam ovo suprugi Annie prevodio i tumačio, jer sam se sjetio moje pokojne Majke Vićeke koja bi skupa s nama na njivu radila, burilo negdje sakrila za plot u draču, i kada iđemo kući na ručak, svako kućno čeljade je nešto na leđima i ramenima nosilo, tako da nitko nije išao kući praznih leđa i ramena. Majka bi tada otišla po sakriveno burilo, znala je sama samceta kako ga uprtiti, otišla bi na bunar, nalila vode i tako bi izgledala upravo kao ova naša draga Majka/Hrvatica iz naše Hercegovine. Hvala ti prijatelju crnostrig. Uokvirit ću ovu sliku. Bog!

          • Laktashenko Shumski Shtrumph

            🙂 nema na čemu prijatelju… pokušat ću ti pronaći još sličnih fotografija! LP

  • peppermintt

    takva ti bila sudbina tisuće naših žena 🙂

    znale su pivati :

    sveti Ante i ti si Talijan,
    što u vojsku ode moj Marijan

    lipa priča 🙂