Pratite nas

‘Našim ljudima u dijaspori donosim dah domovine.’

Objavljeno

na

Oliver Dragojević danas održava koncert u Vancouveru, u rasprodanoj dvorani Hard Rock Casina. Evo što je otkrio, priprema li se posebno, što će pjevati, kakvi su mu planovi….

Nova turneja u SAD-u je pred vama. Razlika je u tome što ovoga puta nastupate u koncertnim dvoranama. Radujete li se turneji i čega se rado sjećate iz prijašnjih turneja po sjevernoameričkom kontinentu? 

– Turneja po SAD-u me jako veseli jer je to kontakt s našim ljudima koji očekuju i svoju riječ i svoje pjesme. S tim pjesmama ih malo vratimo doma i to bude jedno onako intimno druženje, emotivno jako. I svaki put su ljudi i veseli, ali i tužni jer se sjete onog što više nema blizu njih.

Kako ste se pripremili za ovo?

– Za turneju se ne treba posebno pripremati jer ne treba mijenjati ni pjesme ni repertoar. Oni točno znaju što ja pjevam i onda donesem samo taj dah domovine, a pjesme im same pričaju priče kojih se i oni rado sjećaju. Svi pjevaju sa mnom i to je zaista prekrasno druženje.

U kakvim ste odnosima s Tedijem Spalatom, Ninom Badrić, Ljiljanom Nikolovskom? S kim se najbolje slažete i kakva su vaša dosadašnja iskustva nastupanja s njima?

– Tedi Spalato, Nina Badrić, Ljiljana Nikolovska su meni znani ljudi i surađujemo i znamo se već godinama. Suradnja s njima nije nikakav problem, samo može biti problematično odabrati koju ćemo pjesmu pjevati za našu publiku. Birali smo što ćemo pjevati u duetu. Oni će otpjevati sami po jednu svoju pjesmu i jednu sa mnom i vjerujem da će se to našim ljudima dopast jer smo birali pjesme koje publika jako voli.

Foto: Stipe Puđa

Kada ste bili zadnji put na turneji?

– Na zadnjoj turneji prije ove bili smo u Torontu 2012. godine i prije toga u New Yorku. Iz ta dva svjetska grada nosim jako lijepe uspomene. Imali smo i strane izvođače i gudače koji su nastupali. Bilo je to zaista na svjetskom nivou. To i za Hrvatsku znači puno jer znači da su Hrvati priznati u svijetu.

U čemu je tajna da vas vole i mali i veliki?

– Tajna da me vole sve generacije leži u tome što dugo pjevam. Ima ljudi koji vole one prve moje pjesme i novije generacije koje prate moje zadnje pjesme. Kada to spojite u jedno dobijete najmanje dvije generacije koje vole moje pjesme i starija generacija prenosi mlađima s koljena na koljeno i očito su ljudima moje pjesme drage i sviđa im se ono što ja radim.

Nominirani ste za Porin.

– Nominacija za neku nagradu znači puno, svakome. Znači da taj rad je još uvijek priznat i važno je da struka prepozna što sam radio te godine. Ove godine imam 7 nominacija, ali ne znači da ću Porin i osvojiti. Sama nominacija znači zaista veliku čast.

Kako ćete se opuštati nakon turneje i kakvi su vam planovi?

– Ja sam čovjek koji nema baš puno planova niti imam striktnih rasporeda. Ja se držim nekih starih navika da se događa sve spontano inače to nema smisla. Nismo strojevi ni brojevi. Po povratku s turneje ću otići malo u Velu luku na ribanje, družit se s prijateljima i obitelji. U Veloj luci se osjećam sve bliže svojim korijenima. Kao mladiću mi nije bilo važno u kojem sam dijelu svijeta, u ovoj dobi me sada ta uvala i bliski prijatelji koji osjećaju isto, klape koje tamo pjevaju svaki dan posebno vuku. Dogodi se da se sretnemo slučajno i padne pisma. Sasvim spontano. Laska mi što me dijaspora voli, ali mislim da oni više vole moje pjesme jer ih pjesme vežu uz neke uspomene i priče ..Ja sam samo promotor toga.

Kakvi su vam planovi za dalje? Nove pjesme?

– Zapravo samo skupljam pjesme i kada se moja koža naježi, onda znam da je to ta pjesma. Vjerujte,  ti senzori kod mene još uvijek postoje. Kada to osjetim da je pjesma vezana uz moju intimu, u zadnje vrijeme i ja pišem pjesme, još sam vezan uz glazbu i na taj način, i dok to budem volio to će tako i bit.

Tko vas pakira za put?

– Pakiranja su mi uvijek bila veliki problem. Ja uzmem minimalno potrebnih stvari. Bitno mi je da na pozornici imam dobar outfit, a za ostalo imam nekoliko komada. Supruga me pakira i to napravi vrlo brzo. Nisam zahtjevan.

vl

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Kako je Ante Pavelić okupirao Dobrinju (iliti recepti za ustašizaciju Hrvata)

Objavljeno

na

Objavio

Kroz cijelu ‘regiju’ je munjevitom brzinom prohujala vijest kako je poglavnik NDH okupirao sarajevsko naselje Dobrinja. Naime, nepoznati počinitelji postavili su plakate s likom Ante Pavelića te ustaškim i nacističkim znakovljem na stupove javne rasvjete i stabla, pa čak i na vjetrobranska stakla parkiranih automobila.

Uznemireni građani su ih sami potrgali a sve su prijavili policiji koja je intervenirala i uklonila sporne plakate te pokušava ustvrditi tko ih je postavio.

Uz to, uznemireni građani su se odmah javili u medijima i na društvenim mrežama te upozorili da ustaše nikad ne će okupirati slobodarsku Dobrinju, na opasnost koja prijeti od Josipovićeve guje u njedrima ne samo BiH nego i Europi, te su stali istraživati koji su to „elementi“ iz Dobrinje učinili taj odvratni zločin. Upozoravaju i hrvatsku predsjednicu da ne rovari protiv BiH na pravdi Boga, kad je svima jasno da je ustaštvo puno opasnije od radikalnog islamizma. Javio se i prvoborac, čiča Krle, koji je ispričao kako se goloruki narod borio protiv mrskih ustaša. Onako goloruki, bili su naoružani samo puškama jednometkama pa je stalno bilo puni-pucaj, puni-pucaj. Kasnije su bijesne ustaše tako navalili da nisu imali vremena puniti, samo su pucali.

Naravno, svakom ozbiljnom promatraču je jasno da je ovo samo još jedna providna podvala u kampanji ustašizacije Hrvata. Sve je urađeno po dobro uhodanom scenariju iz 1947. godine. Mladi SKOJ-evci pod okriljem noći, krečom napišu antirevolucionarne i protunarodne parole. Ujutro, pripadnici KNOJ-a izvrše opsežnu istragu koja traje od 2 do 3 minute i uhite „neprijateljske elemente“ koji nisu ni sanjali da „počinili“ tako gadno zlodjelo. Polovica uhićenih nestane a druga polovica završi na Golom otoku. Današnji antife su prežalosni, Goli otok je zatvoren a ni  „elementi“ se ne mogu tek tako likvidirati (u ovom tekstu pojam antife koristimo za novokomponirane antifašiste, a odnos između istinskih antifašista i novokomponiranih antifa je kao odnos između istinskih narodnih pjesama i cajki).

Dugotrajnu kampanju ustašizacije Hrvata koordinirano provode političari iz Erstejudenfreilandije, bošnjački antife i antife iz Hrvatske. Metodologija je detaljno razrađena još od šezdesetih godina prošloga stoljeća u laboratoriju UDBE i KOS-a, a ovdje ćemo se osvrnuti na neke recepte iz te kuhinje.

O kampanji ustašizacije najbolje govori srpski pisac, predsjednik SR Jugoslavije, „otac nacije“ i ideolog srpskoga nacionalizma Dobrica Ćosić. Iz njegovih je dnevničkih zapisa razvidno da je, kao i većina srpskih komunista, smatrao SFRJ srpskom državom, u kojoj su Srbi temeljna nacija. U tim zapisima se kaže da ne će biti problem držati u pokornosti Makedonce, Crnogorce i Muslimane ali bi problem mogli predstavljati Hrvati i Slovenci. Stoga, Hrvatima treba nametnuti krimen ustaštva i ne dopustiti da ga se oslobode i podignu glavu. Znači, treba ostvariti ideju „Hrvat = ustaša“. Drugi, pomoćni mehanizam kojima treba kontrolirati Hrvate je jaka i organizirana zajednica prečanskih Srba.

Ustašizacija je provođena vrlo diskretno i sofisticirano na svim područjima života. Ustaški zločini (koji su se dogodili i koji su strašni i sramni) svakim su danom postajali sve veći, a broj žrtava je enormno rastao. Po nametnutoj logici svaki ustaša je zločinac, odnosno svaki Hrvat je zločinac ili potomak zločinca. Starije generacije će se sigurno sjetiti kako je u njihovim laboratorijima razrađena ustašizacija hrvatskoga jezika. Tako ti na primjer kažeš „tisuća“, a ono odmah odnekud iskoči antifa i kaže „aha, ono vi na tom jeziku za remen kažete okolotrbušnipantalodržač!“ i ti se predaš u roku odmah i priznaš da si ustaša. Ili kažeš „točno“, kad eto ti antife „aha, jel se ono na hrvatskom za oluk kaže okolokućnovodopišalo“. Opet predaja. I sve tako redom.

Sada su Bošnjaci preuzeli srpsku strategiju. I oni se, kao i Srbi u SFRJ, smatraju temeljnom nacijom u BiH i nastoje druge narode držati u pokornosti. Preuzeli su isti model pokoravanja Hrvata, ne samo kroz biranje hrvatskih predstavnika i preglasavanje u institucijama, nego i  kroz stvaranje mitologije umjesto povijesti i ustašizaciju hrvatskog naroda. Tako oni deklarativno svojataju nasljeđe Bosanskoga kraljevstva zbog polaganja prava na BiH, a zapravo slave osmanlijske okupatore i sultana Mehmeda II.koji je uništio to kraljevstvo i pogubio posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. S druge strane udružili su se političarima iz Erstejudenfreilandije u ustašizaciji Hrvata, proglašavajući sebe bezgrješnim antifa narodom. Pri tome u potpunosti zanemaruju povijesnu činjenicu da je najveći dio vojno sposobnih muslimana bio u vojsci NDH, veći dio u ustašama. I priča s početka teksta je u tom cilju i po receptu iz iste kuhinje.

Poseban fenomen je kampanja ustašizacije Hrvata u Republici Hrvatskoj u čemu osim ovih spomenutih sudjeluju svi oni koji još uvijek mentalno žive u SFRJ i ne mogu prihvatiti Hrvatsku kao samostalnu državu. Glavnu riječ vode oni kojima je, po vlastitim riječima, ubijanje djeteta u Jasenovcu strašni zločin a ubijanje djeteta u Bleiburgu nije vrijedno spomena.

U jednom trenutku se činilo da su ideološki sukobi o partizanima i ustašama stvar prošlosti. Saborsko povjerenstvo za utvrđivanje žrtava rata i poraća je radilo svoj posao, Sabor je prihvatio pokroviteljstvo nad obilježavanjem Blajburške tragedije gdje su dolazili i lijevi i desni a ustaška ikonografija gotovo nestala. No to komunističkom mentalitetu nije odgovaralo, oni ne mogu bez ideologije. Po dolasku na vlast ukinuli su spomenuto povjerenstvo i pokroviteljstvo nad obilježavanjem Blajburške tragedije i ideološki sukob se razbuktao svom žestinom. Tako se ponovo pojavljuju i jačaju desni ekstremisti što je bio i cilj antifa, jer jedni hrane druge, a i tako su mogli desnici nametnuti krivnju za sukob.

Cilj antifa je kompromitirati sve što je hrvatsko i hrvatstvo izjednačiti s ustaštvom. Tako je u poznatom laboratoriju smišljen i recept za kompromitiranje hrvatskoga grba i zastave. Kako je antifama bilo jasno da ne mogu hrvatski grb proglasiti ustaškim (iako to misle) smislili su trik – povijesni hrvatski grb napola proglasiti ustaškim, odnosno, grb s prvim bijelim poljem proglasili su ustaškim! I taj povijesni falsifikat je ponavljan beskonačno puta pa je gotovo prihvaćen kao činjenica. Prateći povijesni hod hrvatskoga grba od prvoga pojavljivanja, može se pouzdano ustvrditi da ima oblik štita podijeljena vodoravno i okomito u dvadesetpet crvenih i bijelih polja (5 x 5). Međutim, ne može se ustvrditi je li prvo gornje lijevo polje crveno ili bijelo! Očito je da se tome nije pridavala osobita važnost. Najveći broj grbova koji se mogu pronaći urađen je u reljefnoj tehnici i ne može se precizno odrediti koje boje je prvo polje. Oni koji su izrađeni u boji su različiti, neki s prvim bijelim, a neki s prvim crvenim poljem. Tako je i najpoznatiji i najviđeniji hrvatski grb u boji, onaj na krovu crkve sv. Marka na Gornjem Gradu oslikan s prvim bijelim poljem.

 

 

 

Čak ni oni ortodoksni komunisti u najteža olovna vremena diktature nisu pravili razliku zbog prvoga polja. Tu tvrdnju ćemo ilustrirati primjerom iz glazbene umjetnosti i uz pomoć prikazanih slika (crno na bijelo). Jugoton je 1973. izdao luksuznu ediciju od 12 LP ploča s najboljim djelima hrvatskih skladatelja klasične glazbe pod nazivom „Antologija hrvatske glazbe“. To je bilo u teška vremena nakon sloma Hrvatskoga proljeća. Na omotu edicije i svim pločama se nalazi hrvatski grb s prvim bijelim poljem. To nije smetalo tadašnjim komisijama za šund koje su provjeravale svaku sitnicu na svakoj ploči, niti tadašnjoj komunističkoj vrhušci: Vladimiru Bakariću, Dušanu Dragosavcu, Milki Planinc, Jakovu Blaževiću i ostalima. Ali, eto smeta današnjim antifama koji su očito veće antife od Tita, Kardelja i Stane Dolanca zajedno.

 

 

 

HKZ TROPLET/http://www.troplet.ba/?p=15681 /Hrvatsko nebo

facebook komentari

Nastavi čitati