Pratite nas

Povijesnice

U našoj državi, navik on zgine ki živi pošteno

Objavljeno

na

Ego te cognoscitur, amore, more ore, re.

(latin. izreka nepoznatog auktora )

Danas na četiri stotine pedesetu obljetnicu junačke pogibije velikana Nikole Šubića Zrinskog i u godini koja se može zvati njegovim imenom moramo biti svjesni rasne i klasne zamke za naivne i neuke kada netko skida kokardu i stavlja Ustašku Ustaku. Pametni znadu da nema niti može biti nacije koja je rasno čista i koja bi se sastojala od jedne „klase“. Da bi smo bili dosljedni građani hrvatske domovine moramo biti jednakopravni u jednakosti prava i dužnosti. U svojoj povijesti imali smo viteza, heroja i junaka, no dva se izdižu iznad svih Anda i Himalaja, a oni su Nikola Šubić Zrinski i Ban Josip Jelačić. S ponosom možemo kazati da ni jedan narod nije imao takvih junaka. Prvi je izgubio bitku, ali je dobio rat, dočim je drugi jedan jedini u dosadašnjoj svjetskoj povijesti,  koji bitke ni rata izgubio nije.

Ovaj osvrt posvetiti ću osobi za čiju je lozu gotovo sva državnopravna misao i strategija obrambene vojne vezana od dvanaestog stoljeća do danas.

Nikola Šubić Zrinski živi je dokaz da su Hrvati bili Europa prije Europe

blok1Naš knez Mikula, kako su ga umiljato zvali u rodoslovlju obitelji Zrinski, neki povjesnici dodaju i riječ Sigetski, bio je četvrta osoba s tim imenom. Bio je sin Nikole III Zrinskog i krbavske kneginje Jelene Karlović koja bijaše sestra hrvatskog bana Ivana Karlovića. Sljednik je velikaške obitelji knezova Bribirskih loze plemićkog roda Šubića. Obitelj je ime bolje reći prezime, kao sastavni dio imena, dobila po gradu Zrin koji grad je Ludovik Anžuvinski darovao Jurju, netijaku Mladena II Bribirskog u zamjenu za područje Ostrovice kod Benkovca. Posjed su kasnije širili između gornjeg toka Kupe i Une tako su ubrzo posjedovali Završki grad, vlastelinstvo Pedalj i Semidraž, Stupnički grad, Jamnički grad, Dobriljin i Podmilanski grad te neka područja koja u to vrijeme nisu imala takav status. U 16. i 17. stoljeću Zrinski bijahu najmoćnija vojna i gospodarska hrvatska velikaška obitelj. Isticali su se u borbi protiv Turaka, ali i u borbi za spajanje „ostatka ostataka Hrvatske“ te stvaranja cjelovitog geografskog i upravnog područja za što su imali potporu Hasburškog kralja Ferdinanda koji je 1527. izabran i za hrvatskog kralja. Odpor centralizmu i apsolutizmu se nastavio i nakon te krunidbe. U borbama protiv Turaka Nikolini sinovi Nikola Šubić (Sigetski)  Juraj (1549-1603) te Ivan bijahu istaknuti ratnici tako da su ubrzo dobili kraljevsku povelju za posjede Vranskog priorata u zaleđu današnjeg Biograda kao i sam Biograd, Kostajnicu, Ozalj, Medvedgrad, Štrigovu i napose Čakovec u čijoj okolini imahu najveće posjede, a Nikolini sinovi Juraj i Nikola od Stjepana Frankopana Ozaljskog naslijedili su velika frankopanska imanja tako da su prostorno zaokružili cjelinu od Mure do Jadranskog mora. Juraj je imao dva sina Nikolu i Juraja koji je bio i hrvatsko-slavonski ban četiri godine tj. od 1622 do 1626, a sam Juraj sinove Nikolu i Petra. Neuspjeh zrinsko-frankopanske urote izazvalo je pogubljenje Petra i oduzimanje njegovih posjeda. Ana Katarina, Petrova žena, ujedno sestra Frana Krste Frankopana koja je i sama bila dio urote umrla je sama u samostanu u Grazu, a Petrov sin Ivan Antun u zatvoru u tom gradu.

 Najstarija kći Petrova Jelena imala je dva supruga, Franju Rakoczyja i Mirka Thokolya umrla je u izbjeglištvu u Nikomediji dočim se druga kći Judita Petronila i prije urote odlučila za redovnički život u zagrebačkom Gradecu. Najmlađa bijaše Aurora Veronika koja se skrasila u  samostanu uršulinki u Grazu. Kako je Petrov brat Nikola preminuo prije urote i kako je 1649 s bratom razdijelio posjede imovina mu nije bila zaplijenjena i ta imovina je tek po pogibiji Nikolina sina Adama kod Slankamena 1691 pripala kraljevu dvoru. Oni koji se po predaju sjećaju narodne pjesme, Vezla kvezla Hrvatica mlada, znadu da je Adam bio zadnji izdanak grane Zrinskih.

U Wikipedia-i će te pronaći manjkavu posvetu junaštvu našeg Leonide, kako su ga spravom nazivali mnogi, a kako vidimo i dandanas to čine i hrvatski novinari te preporučam svakome da s interneta skine prikaz jednog dokumenta pisanog na dvoru Nikole Šubića Zrinskog u Ozlju kancelarijskom kurzivnom glagoljicom kao pismo naslijeđeno od Jerolimice koju za sada istražuje jedino magistar strojarstva Boris Živković (!?) kako bi ste zaokružili jednu širinu povijesno važnog imena našeg naroda.

Ako se može govoriti o ratnim i državničkim legendama onda je to upravo Nikola Šubić Zrinski koji je kao mlađi punoljetnik vojevao tako uspješno da je baratao, kako predaja govori,  sabljom ispod konjskih sapi tako vješto kao da je u sedlu te se proslavio u obrani Beča 1529. godine za što je dobio konja i zlatnike od cara Karla petog. Njegova junačka obrana Sigeta u južnoj Mađarskoj kada je imao 58. godina, zapovijedajući s oko 2500 ratnika, uglavnom Hrvata, braneći utvrdu  stotinu dana protiv 90. 000. Turaka, spada u svjetske pothvate svih vremena. Valja imati na umu da su postrojbe Sulejmana Velikog bile pojačane čak sa tri stotine i više topova. Odolijevati pedeset puta većoj živoj sili i uz to uskraćen,  što bi se ratnom terminologijom kazalo, logističkom potporom, kralja Maximilliana iz Beča, mogli su samo nadhrabri i izuzetno vješti ratnici. To bijaše odista čudo. Povjesnici navode da su Turci imali više od 30.000 mrtvih, a ranjenih dvostruko više. Znameniti francuski kardinal koji je bio ujedno i ministar na dvoru kralja Luja XIII, ovoje tada napisao: „Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu“.

Unuk ovog junaka, Nikola Zrinski  (1620-1664) napisao je epsko djelo pod naslovom „Opsada Sigeta“ i njegovu herojsku smrt 7. IX 1556. godine. To djelo pisano je na mađarskom jeziku i mnogi tu poemu smatraju najvećim dostignućem mađarske književnosti, a kod nas i u povijesnom i u književnom poimanju totalna je nepoznanica (!?).

Kako na postojećim zapisima slobodne enciklopedije herojska smrt ratnika N. Š. Zrinskog namjerno skriva njegovu cjelovitu prisegu, valja ju navesti.

blok2U bezizlaznoj situaciji ovako je naš Hrvat ( rieč Hrvat znači ratnik, o. a. b. ): „Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našem sjajnom vladaru i našoj domovini i vama vitezovima da vas nikada ne ću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao.  A sad u boj, za dom!“

Njegovi vitezovi odpozdravili su odzivom: „SPREMNI MRITI !!!“.

Zašto narode moj  dopuštaš da uvene kalem i raste divljaka!?.

U bici kod Lepanta u sklopu Ciparskog rata sudjelovalo je i šest hrvatskih galija sa Cresa, Krka, Raba, Šibenika, Trogira i Hvara. Ti hrabri mornari također su imali pozdrav i odpozdrav, Za kutju-paritjani !!!  Fonetski,  za kuću parićani.

Da voda sve ne odnese u zaborav prošlosti, pa tako i velikana Nikolu Šubića Zrinskog, pozivam svakoga da ustraje i izdrži u dosljednom obilježavanju godine simbola hrvatske opstojnosti.

Biskup Vlado Košić trenutno je rtnik i grudobran kršćanske misli, a mi koji imamo dušu i kršćansku savjest pa i na strani poklanih ustaša kojima nikakva osobna krivnja nije dokazana, pružimo ruku u započetom projektu postavljanja spomenika na Zrin gori.

Ne tako davno članovi Hrvatske akademije domovine i dijaspore upriličili su razgovor ugodni kako bi na Zrinu postavili kameni kip Nikoli Šubiću Zrinskom preteči odpora siledžijskoj tiraniji kako on sam , a time i naša prošlost, ne bi postao neoprostivi zločinac koji je zaslužio smaknuće.

Derogirajmo one koji nemaju ni vjere ni duše i učinimo to kako ne bi i dalje bili pokorne duše sotonizma.

Harni kipar Dubravko Radman iz Tinjana isklesao je velebni kip koji zaslužuje naklon i impresiju,a u ovom vremenu Marija Dubravac iz dalekog Brisbanea spjevala je pjesmu čiji će stihovi biti uklesani u kamen koji će krasiti postolje spomenika. No, kako je to inače praksa, državna riznica prazni se na bedastoće, a ogluha biva norma ponašanja kada su u pitanju davanja za vrijednosti naše povijesti. Kandidati za Premijera RH-e iluzijom zaglupljeni daju kojekakva obećanja i  šuplje novote. Tako neki vele da ih je majka dojila antifašističkim mlijekom, drugi iskazuje da su morali dati mito da bi njihovo poduzeće dobilo koncesiju i izranjaju iz mora, treći obećava obnovu svih antifašističkih spomenika, četvrti ni danas ne zna da je hrvatska dio najsvjetlije civilizacije i prijeti Briselskom komisijom, peti zatvara kišobrane za politički svjesne hrvatske Srbe, šesti skida šajkaču i stavlja Ustašku ustaku itd.

 Za sve njih i njihove bicikliste valja kazati ono što je kazao  Nijaz Batlak, vjerujem da ni oni sami ne znadu o kome zborim, a vjerujem da dragi ljudi znadu da govorim o generalu Mati Šarlija Daidži, da su kao što je on rekao jednom podčinjenom zapovjedniku (bilo bi grdo navesti njegovo ime o. a. b.)  džepni domoljubi.

Njima valja otvoreno reći postavljanjem spomenika upravo na Zrin goru da je Hrvat davno imao riječ Bog , za misao  stvoritelja neba i zemlje i prije nego što su ih htjeli polatiniti oni koji su shvaćali pojam riječi Deus, da je naša domovina, zemlja hrvatska, jedina zemlja u Europi u kojoj nije bilo organizirane ni fašističke ni nacističke stranke, a da je čak tadašnja KPJ bila prirodni saveznik Ustaškog pokreta u vrijeme Ličkog ustanka u Brušanima. Iskreno, komunistička partija umorom Andrije Hebranga pretvorila se u petu kolonu.

Nacionalsocijalističku ili fašističku stranku tako su imale, Italija, Španjolska, Portugal, Njemačka, Švedska, Norveška, sve zemlje istoka od Češke do Grčke pa i sama Švicarska.

Molim usrdno, izbjegnimo ludilo mazohizma na kojem počiva dominacija svijeta.

Pomognimo svi koliko možemo da se projekt realizira i obnovi civilizacijski osjećaj političkog hrvatstva, to nam uostalom piše i na osobnoj iskaznici. Posebice pozivam Crkvu u Hrvata i njena tijela vlasti da shvate vrijednosti ovog čina te napovidam da su naši prednici s ovih prostora Ilirci znali nazdraviti ovako: „Em smo Horvati! „.

blok4Upravo ovaj nazdrav u povodu Hrvatskog preporoda nosi naslov knjige Božidara Brezniščak Bagola, koju preporučam proučiti.

Spomenikom na Zrin gori dođimo sebi, vratimo se antičkoj maksimi: „ Upoznaj samoga sebe“.

Naš Nikola Šubić Zrinski to zaslužuje i pružimo ruku biskupu V. Košiću , kiparu Dubravku Radman te narodnoj pjesnikinji Mariji Dubravac.

Postavimo pravi redoslijed riječi iz naslova ovog osvrta da ne postanemo tuđe groblje, neka nas poznaju po ljubavi, obrazu, čestitosti i djelu, a što je prijevod izreke u naslovu.

Ante Baraba Miš

U Pagliuchu, 7, rujna 2016. godine.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović

Objavljeno

na

Objavio

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović zbog kojeg je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović danas izviždana, tako ga je ukratko opisao prof.dr. Slaven Letica priloživši dokumentarni film Tragovi jedne vizije mons. Božo Milanović kojeg možete pogledati u naslovu.

Zaslužan je za sjedinjenje Istre s domovinom Hrvatskom.

Božo Milanović rođen je u Kringi 1890. godine u hrvatskoj seljačkoj obitelji oca Jakova i majke Ane. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu. Nakon pet razreda osnovne škole upisao je prvi razred hrvatske klasične “Carsko-kraljevske velike državne gimnazije” u Pazinu. Doktorirao je u Beču 1919. godine.

Za vrijeme talijanske fašističke uprave u Istri bio je jedan od rijetkih koji su političkim djelovanjem promicali prava netalijanskog stanovništva, posebice hrvatske i slovenske inteligencije, koja je bila proganjana ili joj je prijetila asimilacija.

Početkom 1920-ih godina je u Kringi, gdje ga kao deklariranog hrvatskog domoljuba, tj. protivnika talijanizacije više puta tjelesno napadaju fašisti – još prije njihovog dolaska na vlast u Italiji.

Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije.

Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka.

Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost. Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS.

Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.(Wikipedija).

Iz ovoga je vidljivo da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevno političke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musolinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati  oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. A ustupke je bilo neminovno učiniti za dijelove Dalmacije, Gorskog kotara i još neke djelove ondašnje Banovine Hrvatske da bi konstituirali novu državu. Tek je to trebalo stvoriti?

Raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapalskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. odnosno dan kasnije. Istog mjeseca, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom. U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda.

Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti. Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije gospodine Boriću? Ali drugovi iz Jugoslavije dođeše kao hijene na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listoapadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu. No to bijaše sve mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe. Na toj konferenciji nisu bili predstavnici ni ZAVNOHA ni AVNOJA, nego istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih djelova o kojima je bila ovdje riječ.

Među tim svećenicima monsinjor Božo Milanović najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Jugoslaviji u čijem se sastavu tada nalazila Hrvatska. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj (Nikola Bašić)

Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. A 1962. je dobio počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

25. rujna 1991. – Embargo na uvoz oružja

Objavljeno

na

Objavio

Vijeće sigurnosti UN-a 25. rujna 1991. jednoglasno je prihvatilo rezoluciju pod brojem 713 kojom se uvodi „potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji“.

Rezoluciju je činilo osam točaka koje su trebale pomoći u rješavanju jugoslavenske krize, pri čemu je naglašena potreba za mirnim rješenjem i dijalogom, iako je, naravno, zabrana državama članicama UN-a da Jugoslaviji isporučuju bilo kakvo oružje i streljivo imala najveću važnost.

Državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država James Baker na sjednici Vijeća sigurnosti istaknuo je srpsku vladu i Jugoslavensku narodnu armiju kao glavne krivce za tragične posljedice rata na području Hrvatske, ali međunarodna je zajednica rezolucijom 713 upravo napadnutoj republici najviše naštetila, piše HRT

Naime, Hrvatskoj je prije rata oduzeto gotovo sve oružje Teritorijalne obrane, dočim je JNA, koja je već u tom razdoblju otvoreno stala na stranu srpskih pobunjenika, odnosno velikosrpske politike, bila jedna od najbolje naoružanih europskih vojski. UN –u je potvrda ispravnosti odluke bila činjenica da je Budimir Lončar, ministar vanjskih poslova Jugoslavije, podupro donošenje  rezolucije.

Već je 1. listopada JNA iskoristila odluku o embargu i uputila ultimatum Vladi Republike Hrvatske da će napasti sve vitalne objekte ili poduzeti akciju velikih razmjera ne prekine li se oružani sukob, nakon čega su počeli granatirati Dubrovnik i zatvarati obruč oko opkoljenog Vukovara i drugih napadnutih hrvatskih gradova.

Rezolucija broj 713 bila je prva UN -ova rezolucija  donesena za rješavanje krize u Jugoslaviji, no za napadnute Hrvate bila je pogubna. Embargo na uvoz oružja imao je dalekosežne posljedice jer je, s obzirom na goleme zalihe streljiva i nemjerljivu nadmoć u naoružanju, UN praktično olakšao srpskom agresoru osvajanje novih teritorija.

Napadnuta Hrvatska, a uskoro i Bosna i Hercegovina, platile su ovu nepravednu odluku tisućama izgubljenih života.

facebook komentari

Nastavi čitati