NASTAVAK SUĐENJA DJELATNICIMA KOMUNISTIČKE TAJNE SLUŽBE

0

Pročitan zapis Stjepana Đurekovića u kojem spominje i Franju Tuđmana

Suđenje bivšim dužnosnicima komunističke tajne službe Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću za sudioništvo u ubojstvu Stjepana Đurekovića 1983. godine, nastavljeno je danas pred višim zemaljskim sudom u Münchenu.

Suđenje je započelo čitanjem zahtjeva za azilom Krunoslava Pratesa. U njemu je Prates ’70ih godina pisao kako mu u Jugoslaviji prijeti progon. Naveo je i kako radi kod dr. Branka Jelića, kojeg je kasnije izdao špijuniranjem za UDBu.

Predočeni su dokumenti koji su pokazali kako su dr. Jelić, Hrvatsko narodno vijeće i Njemačka država primili Pratesa na stan i hranu, dali mu posao i boravak, te kako je on kasnije izdao Branka i Ivana Jelića radeći za Josipa Perkovića i komunističku tajnu službu.

Hrvoje Prates ponovno izbjegao svjedočiti

Hrvoje Prates, brat Krunoslava Pratesa, pravomoćno osuđenog na doživotnu zatvorsku kaznu 2008. zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića trebao je danas ponovno svjedočiti, no javio je kako se nalazi u bolnici u Wolfratshausenu (mjestu u kojem je ubijen Stjepan Đureković).

Sudac Dauster zatražio je liječničku potvrdu ili će kako je rekao cijelo sudsko vijeće krenuti prema bolnici vidjeti je li Hrvoje Prates tamo.

Hrvoje Prates je bio svjedok događaja – on je bio s bratom Krunoslavom u autu na putu do Zirndorfa, također i kada je pronašao tijelo Đurekovića u garaži te je na dan sprovoda Đurekovića, 5. kolovoza, otišao je na godišnji odmor na Mallorcu – što je ustvari bio sastanak s Perkovićem.

Na svjedočenju u ovom procesu, 17. studenog, Hrvoje Prates je na svako pitanje ponavljao: “Ne znam, ne sjećam se. Ne znam, bojim se”.

Bio je uporan u tome da se ne sjeća i nakon što ga je sudac podsjećao na njegove ranije izjave.

Upozoren je da daje lažni iskaz koji je kazneno djelo te da ako tako nastavi to ga vodi direktno u zatvor.

Tada je, nakon pauze i razgovora s odvjetnikom, nastavio je s “ne sjećanjem”, no prisjetio se nekih nevažnih detalja poput toga da je prije tridesetak godina na autootpadu tražio dijelove za točno određeni tip automobil.

Na pitanje suca čega se boji, Hrvoje Prates je tada rekao kako se boji tajnih službi i da se boji svega.

Upozoren je da mora konkretizirati čega se točno boji, no njegov strah je ostao općenit.

Hrvoje Prates je na ročištu 17. studenog rekao kako se sastao s bratom prošli tjedan, no ni tog razgovora se nije mogao sjetiti.

Također njemački tužitelji ga je upozorio kako nije normalno da se ne može sjetiti da je vidio mrtvog čovjeka, ubijenog na tako brutalan način. Hrvoje Prates imao je 23 godine kada je ubijen Đureković.

Hrvoje Prates danas je pozvan na ponovo na svjedočenje te se od njega očekivalo da se prisjeti, a sud ga je upozorio se to ne dogodi kako će se pokrenuti postupak protiv njega.

Krivotvoreni broj časopisa Nova Hrvatska

Danas nije bilo svjedočenja policijskog vještaka Mayera jer je poziv za sud krivo uručen.

Policijski vještak Herzog koji je trebao svjedočiti o krivotvorenom broju časopisa Nova Hrvatska koju je krivotvorio Blagoje Spasić i pustio u opticaj nije došao budući da je bolestan, no danas je pročitano njegovo vještačenje o krivotvorini koja je imala za cilj oblatiti i stvoriti sukobe u hrvatskoj emigraciji.

Đurekovića prije ubojstva uhodio glavni agent UDBe – Milan Dorič

Danas je pročitana i policijska zabilješka o tome što je pronađeno u autu Stjepana Đurekovića 29.7.1983.

Jedna od stvari o kojoj je obrana posebno tražila da se čita je potvrda o slanju jednog paketa Milanu Doriču. Pretpostavlja se radi o knjigama jer je nađeno i pismo Stjepana Đurekovića za Doriča koje Stjepan Đureković je imao običaj svakom naručitelju knjiga poslati i pismo.

Dorič je očito te knjige ranije naručio te mu je Stjepan Đureković taj dan poslao paket i pismo.

Tko je Milan Dorič?

Dorič koji i danas živi u Njemačkoj se pojavljuje u dokumentarnom filmu Deutsche Welle “Ubojstvo u ime Tita” gdje pred sinom ubijenog Đure Zagajskog govori u kameru “Nitko nevin nije ubijen”.

Milan Dorič – “Hanzi” je glavni špijun koji se pojavljuje kad su u pitanju atentati na hrvatske emigrante. Tako je i godinu dana prije atentata na Štedula bio u njegovoj kući.

Špijunirao je Đuru Zagajskog, Luku Krajevića i Stjepana Đurekovića kratko prije atentata na njih.

Počeo kao špijun Gestapoa

Milan Dorič, rođen 1930. u Mariboru je po dosadašnjim spoznajama najdugovječniji agent UDBe ikada.

S 14, 15 godina je angažiran od Gestapoa kada se ubacio u partizane u Sloveniji. Već tada je vodio još 4 druga suradnika Gestapoa.

Gdje je Dorič bio od 1945. do 1954. nije jasno. No, 1954. se u Klagenfurtu prijavio austrijskim vlastima kao politički bjegunac iz Jugoslavije i zatražio politički azil.

Nakon nekoliko godina Dorič je prešao u Njemačku gdje se povezuje s hrvatskom emigracijom, a za UDBu radi pod kodnim imenom “Hanzi”.

Dorič je posebno bio aktivan oko logora u Zirndorfu za političke emigrante, kroz koji su prolazili svi tražitelji azila iz tadašnje Jugoslavije.

Od UDBe (Službe državne bezednosti) Dorič je zadužio je čitav arsenal oružja, a slovenski istražitelj komunističkih sločina Roman Leljak otkrio je kako mu je služba isplatila oko milijun njemačkih maraka.

Imao je 50ak različitih identiteta, no zanimljivo je da se iako Slovenac uvijek predstavljao kao Hrvat.

“Hanzi” je bio dvostruki agent – informirao je i njemački Savezni ured za zaštitu Ustava (BfV).

Stjepan Đureković o obračunima partije s neistomišljenicima i disidentima

Na današnjem suđenju pročitan je i zapis Stjepana Đurekovića u kojem komentira apsurdne optužbe koje je jugoslavenski komunistički režim plasirao prvo neslužbeno, kasnije i službeno protiv njega..

Tko god je nepodoban režimu optužuje se ili za kriminal ili za ustaštvo (ili četništvo) – ili oboje, ustvrdio je Đureković.

Naveo je kako je to već počelo sa Stepincom koji je bio optuživan da je ustaša, a slične optužbe su bile i protiv Mačeka, Andrije Hebranga, Proljećara…

Na sličan je način, naveo je Đureković od režima je uz Đilasa gonjen i istaknuti srbijanski partizan i komunist Vladimir Dedijer (koji je kasnije objavio poznatu knjigu „Prilozi za biografiju Josipa Broza Tita“).

Zanimljivo je kako je Đureković istaknuo kako se čak i istaknute disidente dr. Franju Tuđmana – inače, zapisao je Đureković, Titovog generala i dr. Marka Veselicu optužilo za ustaštvo optužilo i zatvorilo.

Đureković je pisao i o svom slučaju gdje su režimske novine isprva donosile samo senzacionalne napise o pronevjeri i krađi, dok je službeno Ina tvrdila da je nije oštetio i da je sve uredno.

No u drugom i trećem valu tih napisa situacija se mijenja i tada službeno Republički sekretarijat iznosi kako je Đureković radio malverzacije kako je surađivao s “ustaškom emigracijom”.

Lansirana je, zapisao je Đureković i najsenzacionalnija je vijest – da je preprodao tanker nafte.

Đureković je opisao kako zbog svoje pozicije (šef marketinga) ne samo da nije mogao prodavati naftu, već je objasnio i kolika je to glupost jer se tanker nafte ne može samo tako izgubiti – jer za njih postoji i međunarodno praćenje i evidencija.

Ukratko u ovom, svojevrsnom Đurekovićevom posthumnom svjedočenju opisan način na koji se Komunistička partija Jugoslavije obračunavala s unutrašnjim neprijateljima i na koje ih je načine obilježavala i uništavala.

Suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču za sudioništvo u ubojstvu Stjepana Đurekovića nastavlja se sutra svjedočenjima policijskih vještaka.

Izvor: Narod.hr

facebook komentari