Pratite nas

Religija i Vjera

Naučite djecu materinski jezik molitve

Objavljeno

na

Napamet naučene molitve utisnut će se u njih, u njihovo srce, u njihovu pamet, i hranit će sav njihov duhovni život.

»Naučimo svoje dijete materinski jezik molitve«, piše kardinal Danneels.1 »Naučimo ga uobičajene molitve, male rečenice koje se ponavljaju, pa makar dijete pravilo pogrješke. Ako to ne učinimo, dijete će biti bespomoćno, ne će znati nijednu molitvu kad bude osjetilo potrebu da se obrati Bogu. Da nisam naučio takve molitve, ima dana kada ne bih znao kako moliti. S glavom punom briga i bez krunice ne može se daleko stići. Kad je čovjek shrvan umorom, zašto se ne bi ponizno prepustio poznatim molitvama?«

Očenaš je molitva. »Bez obzira na riječi koje izgovaramo u svojoj molitvi (…), ako je ona istinita i primjerena, mi ne govorimo ništa drugo nego ono što se već nalazi u Očenašu. U molitvama svetaca ne ćeš naći ništa što već nije sadržano u toj molitvi, a ako osjećaš slobodu oblikovati je na neki drugi način, ne ćeš moći moliti ništa drugo.«2 Prva molitva koju će djeca naučiti bit će dakle Očenaš. Ne razumiju što govore? Sigurno ne razumiju sve, ali su vrlo rano sposobni shvatiti ono bitno: da je Bog njihov Otac. Ta napamet naučena molitva utisnut će se u njih, u njihovo srce, u njihovu pamet, i hranit će sav njihov duhovni život.

Zdravomarija je najljepša molitva upućena Mariji, budući da preuzima riječi samog anđela. Ako je naučimo u djetinjstvu, zauvijek ostaje kolut za spašavanje za koji se možemo uhvatiti u danima tuge. Ona je svjetlo koje sja kad vlada gusti mrak, konop za koji se hvatamo da bismo izašli iz provalije svojih grijeha i najjednostavniji način da izrazimo svoju ljubav. Naučimo djecu Zdravomariju i neka im prijeđe u naviku da tako pozdravljaju svoju Majku, da joj se povjeravaju, da se bacaju u njezin naručaj i u njemu nalaze odmor i utjehu. Neprestano ponavljanje Zdravomarija u krunici nije blebetanje; kad nam se dijete baci u naručaj i ponavlja: »Mama, ja te volim!«, ne ćemo nikada reći da blebeće. Baš je tako i kad molimo krunicu.

Ima mnogo drugih molitava koje se mogu naučiti napamet: Vjerovanje je izraz povjerenja, našeg pripadanja Trojstvenom Bogu i jasan sažetak vjere Crkve; »čin vjere, ufanja i ljubavi«, »čin pokore« i »čin pokajanja«, kao i »Ispovijedam se«; psalmi i biblijske pjesme (kao na primjer Veliča); kratke molitve kao: »Isuse, Sine Boga živoga, smiluj se meni grješniku« – svi su ti tekstovi, posebno ako je riječ o molitvama preuzetima iz Svetoga pisma, poput riznice koja će stalno hraniti našu molitvu.

Naučiti napamet neku molitvu znači naučiti je srcem, ne poput papige, nesuvislo, nego s ljubavlju i razumom. Molitvu se ne uči kao školsku lekciju. Molitvu se uči moleći. Dijete vrlo rano usvaja te tekstove, posebno dok svake večeri sluša svoje roditelje kako uz njegovu zipku mole OčenašZdravomariju. Jednog dana, iako ih nikad nije »naučilo« u školskom smislu riječi, dijete će se znati služiti tim riječima u molitvi jednako kao što se zna služiti svojim materinskim jezikom koji nikad nije »učilo« kao jezik.

I šutnja je materinski jezik molitve. Bog, koji se objavljuje riječima, govori nam i kroz šutnju. U tome je sva težina i sva veličina molitve: težina − jer je »suho« susresti nekoga koga naša osjetila ne mogu dosegnuti, veličina − jer je taj »Netko« veći od naših riječi i jer nam tišina daje proniknuti Nepronicivog, ili još bolje, dopustiti njemu da pronikne nas. I šutnja je, dakle, materinski jezik molitve i, kao i sve ostalo, djeca je otkrivaju ugledajući se na roditelje, gledajući ih kako stoje u tišini pred Bogom. Naučiti dijete da ostane u tišini ne znači govoriti mu: »Šuti!«, nego: »Slušaj!«

Riječi molitve nemaju drugi cilj doli omogućiti nam da obratimo pozornost na Onoga koji nas dolazi ljubiti.

Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji” – Verbum ) –

bitno.net


1  Kardinal Godfried Danneels, Familles, Dieu vous aime, éditions Nouvelle Cité, Paris 1991. 

2  Sveti Augustin, Poslanica Probi.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Zašto su se tisuće Hrvata i Katolika poklonile Svetome Leopoldu Bogdanu Mandiću?

Objavljeno

na

Objavio

Zašto su se tisuće Hrvata i Katolika poklonile Svetome Leopoldu Bogdanu Mandiću? Razloga je mnogo.

Najvažniji je od njih onaj da ljudi čeznu za Bogom, te da je preko svetaca put do Boga izgledan.

Uz to, hrvatski narod osjeća sveca koji je znao u teškim vremenima reći „Krv nije voda“. To je izgovorio kad su ga tamnicom ucjenjivali kako bi se odrekao svojih hrvatskih korijena.

Narodu je i danas potrebno svetaca, ali i odvažnih ljudi koji se pred tuđinom neće odreći sebe i zatajiti svoj narod.

Svetoga Leopolda i zbog toga, kojeg li paradoksa, štuju Talijani i brojni drugi narodi. Nitko ne voli „prilivode“. Koje su još poruke za nas Svetoga Leopolda poslušajte u propovijedi fra Marija Knezovića.

fratar.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Pater Ike Mandurić: KOME SMETA VJERA KATOLIKA?

Objavljeno

na

Objavio

Naravno da je pripadnicima jedne vjere neprihvatljivo ono što drugi vjeruju.

Jer oni vjeruju nešto drugo.

Tako je i onoj mladoj porotestantkinji – posve logično – neshvatljivo i neprihvatljivo sve ono što je kod nas katolika drugačije (a da nije katolkinja, nužno proizlazi i iz same činjenice da ne vjeruje u ono što Katolička Crkva naučava – o čemu se i sama očitovala – a vidljivo je to i iz samog načina argumetiranja; svakome tko imalo poznaje kršćanske ckve.) Međutim; prema načelima ekumenizma, nije pristojno na ovaj način ismijavati tuđa vjerska uvjerenja, i to je prvi ružan čin u ovom sramotnom pismu. Kao takvog i javnost bi ga osudila – da je odmah tako i predstavljen.

Držeći se tih načela ekumenizma i međureligijskog dijaloga, rijetko ćete vidjet da neki katolički svećenik ismijava protestantskog ili pravoslavnog, ili islam uopće, i obrnuto – iako nam je svima vjerovanje onig drugih i nelogično i neprihvatljivo i krivo. A opet to ne go govorimo. Zašto je to tako? Jer kad bi svi mi one druge ismijavali, suživot bi bio nemoguć. Stoga bi i javnost svaki takav istup osudila kao čin nepoštivanja i netolerancije.

Stoga, da bi ovo loše pismo pouzdano postiglo učinak ismijavanja, bio je nužan i podli čin prijetvirnosti: djevojku je trebalo prikazati kao katolkinju – koja bi, kao takva, imala pravo ukazati na nered u vlastitoj kući. Jedino tako je ovaj pokušaj ismijavanje katoličkih uvjerenja mogao izazvati željenu pomutnju. Bez toga bi se, uz svu maštovitost i nekorektnost mlade autorice, ovo pismo, kakvih ima na pretek, izgubilo u sivilu slicnih netolerantnih forumskih debata, kamo i pripada.

Kako se to ne bi dogodilo, Hrvatski mediji su ponudili svoju uslugu. Naime, ovakvo pismo im je nužno trebalo, kako bi se, pilatovski peruci ruke, sami mogli narugati. Vični ovoj vještini, širokogrudno su svoje usluge stavili na raspolaganje. I zbunili Hrvate i katolike.

To je i tako populacija koja nikome nije važna. i evo ga: Osim što stalno gledamo kako srpske Novosti sustavno nastoje izazvati mržnju Hrvata prema Srbima, čini se da nekome nije dosta, pa pokušava izazvati i međuvjersku mržnju. Najgore od svega bi bilo da sad katolici počnu javno ismijavati protestante, pravoslavne, muslimane… a oni opet jedni druge… Kome to treba?

Mediji! Puna su vam usta tolerancije, pa je počnite i i vi pomalo usvajati. Poštujte one druge i drugačije; makar bili Katolici i Hrvati, i makar bili većina za koju se nikada javno odgovara. Prestanite više poticati nesnošljivost.

Pater Ike Mandurić: Evo nas Vukovare!

facebook komentari

Nastavi čitati