Naučiti gledati Božjim očima

    0

    »Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući« (Mt 5,14−15).

    Da, ali kako pomoći svojoj djeci da budu svjetlost svijeta? Drugim riječima: kako im pomoći da razbuktaju plamen svojega krštenja na vjetrometini svijeta, da ne dopuste da ga svijet ugasi? Jedna skupina roditelja nedavno si je postavila pitanje: »Kako ih naoružati da postanu muškarci i žene zadovoljni sobom i svojim vremenom? Kako ih zaštititi a da ih se pritom ne stavi pod stakleno zvono niti im se usadi strah ili prijezir prema svijetu koji ih okružuje?«

    Problem nije nov i ne treba nas čuditi. Pročitajmo Isusovu svećeničku molitvu iz Ivanova evanđelja: »Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. (…) Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet« (Iv 17,14−15.18). Istina je da su konkretne poteškoće danas doista velike: mnoge protuvrijednosti predstavljaju nam se kao vrijednosti, a napadi na kršćansko shvaćanje obitelji množe se. Pomislimo samo na podmuklu propagandu koja se širi u školama pod izlikom borbe protiv side, na lomove prouzročene liberalizacijom pobačaja koja je potpuno izokrenula mentalitet − napose u okviru liječničke struke, na tvrdokornu upornost u pitanjima umjetne oplodnje, na manipulaciju zametcima, na ubijanje još nerođene hendikepirane djece i na eutanaziju… Sve su to dijelovi jedne te iste logike.

    Jedno mora biti kristalno jasno: nemojmo nikada žaliti što živimo u svojem vremenu. Nije to zbog ublažavanja ili prikrivanja ozbiljnosti situacije, nego iz jednog drugog, bitnog razloga: ovdje, u društvenom, povijesnom i kulturnom kontekstu u kojem živimo, Bog nas čeka. Naš se Bog utjelovio: utjelovljenje nije nekakva nejasna dogma o kojoj se razmišlja na blagdan Navještenja ili u božićno vrijeme. Utjelovljenje je istina od koje živimo svaki dan. Naša nas vjera uvodi u samo srce Trojstva dok ostajemo objema nogama čvrsto na zemlji. Naoko razapeti između dviju krajnosti, ne bismo mogli tako živjeti da to Isus nije učinio prije nas.

    Svi su ljudi braća i svatko je na svoj način lice preko kojeg nam se Krist objavljuje: »Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!« (Mt 25,40). Ne smijemo prezirati svijet u kojem živimo jer je pun muškaraca i žena koji su Božja djeca, koje je Bog želio i koje ljubi neizmjernom ljubavlju. Molimo Boga da nauči nas i našu djecu svakog čovjeka gledati njegovim pogledom. Naučiti gledati Božjim očima: to je jedno od najvažnijih poglavlja u vjerskom odgoju.

    Nemojmo oklijevati kad treba zaštititi svoju djecu: oni su mlade biljke koje trebaju zaštitnu ogradu, pritku ili možda plastenik. Kao što dobar vrtlar zna presaditi mlade biljke, zatim ih posaditi u zemlju, znajmo ih i mi na vrijeme osloboditi zaštite i pritki. Ako to ne učinimo, mogli bi zakržljati ili se pobuniti. Sve to traži veliku pažnju, jer svoj djeci – pa čak i u krilu jedne te iste obitelji – ne treba jednaka zaštita.

    Našoj će djeci prije ili poslije biti potrebna hrabrost da bi se usudila potvrditi svoju vjeru i živjeti kao kršćani. Nije lako, na primjer, biti jedini u razredu koji ide na vjeronauk i na misu, ili jedini koji, poslije, nema ljubavnog partnera ili koji u čistoći živi svoje zaruke. Možemo naći na desetke drugih primjera. Treba ih dakle naoružati. Kojim oružjem? Najprije sakramentima: euharistijom, ispovijedi, potvrdom, ne zaboravljajući krštenje s čijeg izvora treba neprestano znati crpiti. Molitvom. Solidnom izobrazbom. Istinitim odgovorima, kakva god bila pitanja. Primjerima koji će ih oduševiti. Sigurnim prijateljima. »Pratiteljima«: duhovnikom i drugim odraslima od povjerenja. Humorom. Izgledom koji ne će biti ni staromodan ni čistunski. Roditeljima koji su uz njih, pažljivi, njima na raspolaganju, puni Božje radosti. Roditeljima koji su »u toku događanja«. U toku Božjeg događanja.

    Bitno.net  (Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji”-Verbum)

    facebook komentari