Pratite nas

Kolumne

Navijački huliganizam potiče se i iz klubova

Objavljeno

na

Opća je ocjena onoga što nam je skupina navijača priredila na San Siru za odigravanja nogometne utakmice Hrvatska-Italija da je riječ o huliganizmu. Cilj je bio, i u tome postoji opće slaganje, prekinuti utakmicu. Nema, međutim, jednodušnosti oko ocjene pravih motiva ovoga izgreda. Prevladava mišljenje kako je on bio usmjeren protiv vodstva Hrvatskog nogometnog saveza. Naravno, nema opravdanja za divljanje i nasilje na stadionu. Ali ovaj navijački huliganizam se može shvatiti kao odgovor na huliganizam u samom Nogometnom savezu.

Centralno mjesto već godinama zauzima osebujni, divlji i neobuzdani Zdravko Mamić, koji se ponaša vrlo slično uličnim huliganima, uvijek spreman na uvrede, psovke pa i na tučnjavu. I, što je još važnije, ovaj je čovjek nekom čudnom moći uzurpirao najprije vodeći hrvatski klub, a onda i čitavu nogometnu organizaciju podređujući je isključivo svojim novčanim probicima.

Navijači i huškači

Navijački huliganizam na određeni način se potiče i iz klubova, specijalno iz NK Hajduk u posljednje vrijeme. Njegova uprava za kazne koje dolaze zbog nereda na stadionu spremno optužuje organizaciju, koja navodno Klub sustavno diskriminira, umjesto da oštricu kritike usmjeri prema izgrednicima i preuzme vlastitu odgovornost. Izgled da je baš Zdravko Mamić et com. dobro došao kao zgodna meta na koju se može uvjerljivo prebaciti sva odgovornost. No, dojam je, vodstvo Kluba bi optužilo Savez i kad ne bi bilo za to nikakvih razloga kao što ga ponekad i optužuje bez razloga, To je najjednostavniji način da se za vlastite propuste, nesposobnosti i politiku strogo osobnih interesa ljutnja nogometnog puka preusmjeri od sebe na one druge, pri čemu se daje značajan doprinos općem metežu i sukobima navijačkih skupina. A ni medijsko pumpanje atmosfere nije bez svog doprinosa huškanju navijača.

Huliganizam nogometnih navijača nije ništa, primjerice, prema huliganizmu intendanta jednog nacionalnog kazališta. Oliver Frljić, o njemu je riječ, tipičan je primjer redatelja, umjetnika uopće, koji nedostatak kreativnosti nadoknađuje jeftinim, pubertetskim ali i drskim i nimalo bezazlenim provokacijama. Na Dan neovisnosti, nazivajući ga tendenciozno danom nezavisnosti, izvjesio je transparent na zgradi riječkog HNK s natpisom “LGBT kazalište”, a u nazivu Hrvatsko narodno kazalište ono “hrvatsko” prekrio je tamnom bojom. Onda je drugi put osvanuo naziv “Hrvatsko apolitično kazalište”, iako je, baš suprotno, kazalište kojemu se ovaj čudak našao na čelu naklonošću i pobratimstvom ministrice kulture i riječkoga gradonačelnika zadnjih mjeseci pretvoreno u izrazito političko, pače politikantsko.

Zagrebačko istovrsno kazalište proglasio je “Hrvatskim fašističkim kazalištem” i to zbog predstave odigrane 1991. godine prema romanu Mile Budaka. Po istoj logici mogli bismo kazalište koje recimo igra Miroslava Krležu nazvati staljinističkim jer je ovaj pisac jedno vrijeme simpatizirao sovjetsku Rusiju. Mogli bismo i čitanje Ive Andrića nazvati fašizmom, jer je Nobelovac potpisao pakt s Hitlerom i osim toga tražio etničko čišćenje Albanaca s Kosova. Martin Heidegger je podržavao naciste pa bi i njegovu filozofiju trebalo skinuti s repertoara.

U upravo odigranoj predstavi “Hrvatsko glumište” čitav niz svojih kolega, glumaca i redatelja (Joško Juvančić, Krešimir Dolenčić, Jakov Sedlar, Zlatko Vitez, Jasen Boko, Ozren Prohić, Anja Šovagović Despot…), Frljić je nedvosmisleno proglasio fašistima, stavljajući još i njihove slike na dio gaćica glumaca koji prekriva njihova spolovila… Cijeli orkestar s ustaškim kapama svira “Oj hrvatska mati”, a glumci s velikim U na čelu pjevaju “Lijepu našu” držeći ruku na srcu, što bi trebalo značiti da je i sama himna, dakako, ustaška, kao što su ustaše i svi koji je pjevaju. To je, kao, moderno i avangardno kazalište iako je najbliže ruskoj avangardi dvadesetih prošlog stoljeća kada su angažirani umjetnici imena i slike neprijatelja, kulaka i revizionista stavljali na plakate radi javnog progona.Tko to tamo mrzi

Završna poruka predstave glasi “ja ne mrzim, a vi”, što je doista krajnje licemjerno, jer je zapravo cijela predstava kao i cjelokupni angažman Olivera Frljića neskriveni izraz bolesne mržnje prema kolegama, prema sredini i ljudima s kojima živi i radi, u konačnici prema cijelom narodu. On je onaj čovjek iz crnog vica: Mrzim rasizam i crnce. Čovjek koji mrzi (to je već za psihijatriju) doista vidi mržnju svukud oko sebe, ili, kako bi rekao pokojni Marko Runac, dugogodišnji profesor imotske gimnazije: čistima je sve čisto, nečistima je sve nečisto. On je vatrogasac iz Ionescove “Ćelave pjevačice” koji priželjkuje i pali vatru. Treba li se čuditi da na ovakve provokacije dolaze odgovori u stilu “za dom spremni”. Uostalom, i u samom gledalištu nekoliko je posjetitelja podiglo ispruženu ruku.

Političkom scenom, sudnicama i zatvorima u zadnje vrijeme sve češće defiliraju huligani druge vrste. Odlikuje ih – kako kaže i sam pojam nastao u Engleskoj prema prezimenu jednog irskog buntovnika – surovost, sirovost, sebičnost, pohlepa i siledžijstvo. Huligani na ulici i na stadionima su svakako neugodna i nezdrava pojava, oni nas uznemiruju; huligani u institucijama su, međutim, daleko opasniji, oni nas vrijeđaju, siromaše i oduzimaju nadu. Oni su zapravo i uzrok svemu.

Josip Jović/slobodnadalmacija.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Pad dvorca Todorovih i prvi poučci

Objavljeno

na

Objavio

U ponedjeljak, malo prije šest ujutro, policija je ušla u Kulmerove dvore. Istog dana uhićeno je dvanaest ljudi iz vodstva Agrokora, dok su Ivica, Ante i Ivan Todorić bili nedostupni. Dok pišem ovaj tekst novinari čuče na zagrebačkom aerodromu i motre letova iz Londona očekujući hoće li se netko od muških Todorića pojaviti ili će i dalje u Domovini na braniku imanja ostati samo žene, starci i zet.

Oktobarska revolucija 1917. kulminirala je zauzimanjem carskog Zimskog dvorca. Je li ovog listopada u Hrvatskoj, ulaskom policije u donedavno nedodirljiv Todorićev dvorac, simbolički započela naša “revolucija” u smislu korjenite preobrazbe hrvatske politike, pravosuđa, gospodarstva i medija, ostaje vidjeti. Kao i uvijek u prijelomnim danima, tako je i u ponedjeljak vrijedilo pozorno pratiti medije i sve izjave aktera, jer dok je još sve vruće nešto istine uvijek izađe na površinu. Već sljedeći dan se priče ispeglaju i usklade, pozicije zauzmu, interpretacije ustale.

Što nam ovotjedna fenomenologija događanja oko Agrokora govori o našem društvu? Prije svega, opet potvrđuje kako ono ima vrlo malo senzibiliteta za zakon i institucije pravne države, a puno sklonosti demagogiji i trenutnom iskaljivanju strasti, pa makar se sutra, s novim igračima, sve nastavilo po starom. Todorić ne treba pasti zato što je bogat i bahat, zato što ima dvorac i helikoptere, već zato što je, ako mu se to dokaže, kršio zakone. A oni koji su mu omogućavali da time oštećuje javni interes i riskira državni novac, bilo da su to premijeri i ministri, HBOR, HNB, Hanfa, Porezna uprava ili bilo tko drugi, moraju biti pozvani na odgovornost i ne smiju biti zaboravljeni u sjeni ritualnog iskaljivanja na najvećem, ali ne i jedinom krivcu.

Saborsko povjerenstvo, kakvo god da jest, moralo bi nastaviti svoj rad u onim segmentima koji neće biti obuhvaćeni istragom, a koji su dugoročno za državu još važniji, a to je prije svega loše postavljen sustav koji se, u problematičnim dijelovima, mora razmontirati i presložiti. Možda bi ga trebalo nanovo formirati pod drugim imenom, poput “Saborsko povjerenstvo za istraživanje i sanaciju manjkavosti sustava koje su se pokazale u slučaju Agrokor”. Pa onda češljati u javnom ispitivanju sve one koji su činili propuste. Isti mediji koju su do jučer titrali Gazdi kao dobrotvoru i genijalcu bez kojeg u Hrvatskoj nitko ništa ne bi znao posijati i posaditi, sada pumpaju raju na linč prikazujući raskoš Agrokorova plemstva. Izazivaju time najniže porive zavisti i mržnje, ali ne i želje za pravdom i poštivanjem sustava i zakona, uz neumoljivo sankcioniranje onih koji ih krše. Puno je ljudi koji danas u Hrvatskoj žive u egzistencijalnoj tjeskobi, ovršeni, blokirani, u kroničnom minusu do grla i stalnom strahu od otvaranja kaslića s računima.

Teško je od njih očekivati empatiju za trenutne traume osoba uhićenih pa puštenih na slobodu u aferi Agrokor. Oni koji su prošli to iskustvo svjedoče da jedna noć u zatvoru zauvijek promijeni čovjeka. Spoznaja da si zatvoren, da ne možeš ići gdje hoćeš, odraslom čovjeku teško pada i to utoliko teže što je bio moćniji (u praksi znači i slobodniji) prije “ćorke”. Vjerujem im i da je teško gledati kako ti sve ono što si godinama dijelom stvorio, dijelom nagrabio, sada razvlače. No još je tjeskobniji i teži svakodnevni život stotinama tisuća ljudi u Hrvatskoj, koji pale pripadnike oligarhije, s pravom ili ne, smatraju sukrivcima za svoj položaj. Nema sumnje da bi se, da je kojim slučajem krenulo nasilno osvajanje dvorca, pojavio i puk s vilama, kukama i motikama, i počeo razvlačiti pokućstvo i hranu. Nakon upada policije pred dvorcem se ukazao i uvaženi saborski zastupnik Pernar, koji takve situacije nanjuši nepogrešivo kao Šimleša žensku nevolju. Nije jasno što je tu mogao pripomoći, osim što se naslikavao i njuškao oko najpoznatije ograde u Hrvatskoj.

Dok su se muške glave strateški povukle u Londonu, jedina osoba koja je imala petlju izaći pred javnost bila je Jadranka Todorić, Gazdina sestra. Svaki dan ispred dvorca raspravlja s novinarima, brani brata, drži im lekcije. Ne radi se o licemjerju ili bahatosti, već tu ima nešto od etičkog stava koji je iznad svih zakona i razuma, a to je ljubav sestre prema bratu, o kojoj piše i Hegel u Fenomenologiji duha kao o najčišćoj i etičkih najutemeljenijoj. Svatko tko ima sestru zna o kojem bogatstvu i blagodati govorim. Sestra će te uvijek stajati, i protiv zakona i protiv države, to je tako oduvijek, od Antigone o kojoj piše i Hegel pa do Nevenke Kerum i Jadranke Todorić kao dvije najeksponiranije jake sestre u Hrvatskoj.

Možemo misliti sve najgore o Ivici Todoriću i o Jadranki Todorić kao pojedincima, ali u relaciji sestra-brat uvijek svjedočimo najčišćoj ljubavi, iskonski čistom porivu i kada najgora sestra brani najgoreg brata. Nije slučajno to da je najrjeđe ubojstvo među srodnicima, gotovo nečuven događaj, da sestra ubije brata. Od svih u Famigli za sada je Jadranka Todorić pokazala najviše muda. Izlazi hrabro pred čopor novinara u busiji pred ogradom dvorca, iz istih onih medija koji su Todorićima do jučer titrali, i poklapa ih, iako nema nikakvih suvislih argumenata, snagom koju izvlači iz sestrinske ljubavi. U vrijeme prevrata i kod nas se fura skromnost i minimalizam. Todorićeva sestra vozi neugledan sivi Seat, a glavna zvijezda među odvjetnicima, Čedo Prodanović dolazi u dvorac u Smartu, koji mu, kad stane pored njega, više izgleda kao kaciga nego kao osobni automobil.

Osiromašenu raju iritira luksuz pa mediji koji su se okrenuli protiv Gazde snažno igraju na tu kartu. Jutarnji vladin bilten u rubrici “impozantne nekretnine bivših vodećih ljudi Agrokora” donosi i perjanicu od foto-reportaže pod naslovom: “Policija u grandioznoj vili moćne Todorićeve suradnice: pogledajte kako izgleda impozantni dom Piruške Canjuge u elitnom dijelu Zagreba”, u kojoj se vidi tamna ograda, malo travnjaka i nekakav trijem. Zanimljivo je kako su jednako impozantne domove stekli i pojedini novinari sa završenom srednjom školom koji su se napajali na istom koritu u zlatna vremena. Čitani portal vječno nabrijanog gazdice, pravomoćno osuđenog za utaju poreza, koji najviše propagira lažni moralizam i pumpa najniže strasti intelektualno i duhovno opustošene publike, kao glavnu vijest donosi fotografiju kućne pomoćnice obitelji Canjuga. Iz “impozantnog doma” izvirila je starija žena odjevena kao ropska kućna posluga na američkom Jugu ili kao ona čistačica u crtiću o Tomu i Jerryju. Dežurni pumpači i administratori narodnoga gnjeva povezuju to s Canjuginim trabunjanjem o “stališima”.

Meni je, pak, u svemu tome zanimljiva potreba da se, unatoč ostvarenom materijalnom i društvenom statusu, trebaš dodatno uvjeriti da si visoki “stališ” i time da ti posluga nosi takvu stereotipnu odoru. Ne zna se tko je tu žalosniji. Oni koji to čine ili oni koji ih zbog toga mrze i zavide im, umjesto da ih žale. Mediji se upliću u slučaj puštajući u javnost nepotvrđene “informacije” o pokajništvu. Pa samo tako imali priliku čuti i čitati da je “Mislav Galić predao dokumente kojima tereti Todorića”, kako je Ivan Crnjac prvi pokajnik i slično. Javnost se lako lovi na te nepotvrđene vijesti jer u njih žele vjerovati, što je razumljivo.

Nakon što su imali šest mjeseci da počiste sve tragove teško je povjerovati da je itko od njih držao bilo kakvu spornu dokumentaciju u “impozantnom domu” u Zagrebu ili “grandioznoj” vikendici na Rabu. Financijska forenzika traje predugo i pitanje je imaju li naši istražni organi kapaciteta obaviti je kako spada. Dakle, kao najbrži i najsigurniji put za privođenje procesa kraju ostaje pokajništvo i međusobno terećenje. Ako je u slučaju Agrokorove vrhuške bilo zajedničkog protuzakonitog djelovanja, teško je vjerovati da će do kraja ostati jedni uz druge. U takvim skupinama ljude veže samo interes oko plijena, a ne zajednički ideali, međusobna ljubav i solidarnost.

Zašto bi relativno mlad čovjek odgulio dugogodišnju robiju za glavu koji je u Londonu? Nadalje, ako se i vrati i preda, zašto bi Gazda bio žrtveni jarac za sve, a oni koji su, od politike preko nadležnih institucija do medija, od njega cijelo vrijeme imali koristi, prošli lišo? Spektakl oko upada u dvorac i druge “impozantne domove” samo je početak. Ako priča ostane na iskaljivanju najnižih strasti na jednoj žrtvenoj jarčini ili nekoliko jaraca, jarčića, koza i kozlića, a ostane netaknut sistem koji je omogućio nastanak i dugogodišnje prikrivanje financijske rupe o kojoj i Putin razgovara s Predsjednicom u Moskvi, ništa se nije napravilo.

No ako se priča krene rasplitati dalje i dublje, a tu su Gazdina famozna bilježnica i eventualno pokajništvo najdragocjeniji, afera Agrokor bit će izraz Božje providnosti, nešto najbolje što se za ozdravljenje Hrvatske moglo dogoditi u novijoj povijesti. Čekajući rješenje te dileme, ostaje nam samo pratiti letove iz Londona i svjedočiti još jednom koliko je sestrinska ljubav jaka, a partnerska labava.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati