Connect with us

“NDH nije bila samo puka kvinsliška tvorevina, nego i izraz volje i težnje hrvatskoga naroda za svojim nacionalnim oslobođenjem”

Published

on

HRVATI i NDH 1.dio

Da su namjere velikosrpskog državnog aparata bile sasvim jasne i planski usmjerene na vojno pokoravanje nesrpskih naroda Kraljevine Jugoslavije, te njihovo prisilno uključivanje u buduću “Veliku Srbiju”, pokazuje i odluka “Jugoslovenskog Ministarstva vojske i mornarice” od 08.05.1940. godine, da se formira posebna ‘Četnička komanda’ sa šest četničkih bataljuna.

Dokument je potpisao armijski “đeneral” Milan Nedić. Na ovaj način, dotadašnje “pomoćne”, “neredovne”, “dobrovoljačke” ili “paravojne” četničke trupe i skupine legalizirane su, objedinjene i izdvojene u poseban rod vojske. Zbog protivljenja hrvatskog člana Ministarstva, kasnije je naziv “četnički” izostavljen, pa se ovi odredi srpskih ekstremista (već po tradiciji zaduženi za obavljanje najprljavijih poslova), službeno nazivaju “jurišnim odredima”. Ove postrojbe raspoređene su po cijelom području Kraljevine Jugoslavije, sa zapovjednim središtima u Novom Sadu, Nišu, Skoplju, Sarajevu, Mostaru i Karlovcu.

Gotovo godinu dana prije napada Sila osovine na Kraljevinu Jugoslaviju, velikosrpski je režim, dakle, u cilju discipliniranja nesrpskih naroda instalirao svoje “specijalne jedinice” s posebnim zadaćama na prostoru cijele države! One su obučavane po posebnim programima, imale su najsuvremenije naoružanje i opremu, ali ono što ostaje nepoznanica jesu aktivnosti koje su provodili od svoga formalnog vojnog ustrojavanja (8. svibnja 1940 godine) do početka rata i tijekom prvih mjeseci njegova trajanja. O tomu nema gotovo nikakvih službenih podataka – osim brojnih svjedočenja hrvatskih i muslimanskih civila vezano za masovne pokolje i represalije koje su skupa sa svojim pristašama činili prije uspostave NDH i u prvim mjesecima rata, diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Budući da je uloga organiziranih ekstremnih srpskih skupina od velikog značaja za razumijevanje opće klime koja je dovela do krvavih događaja s masovnim žrtvama uz daljnje produbljivanje međunacionalne mržnje (što je i bila jedan od njihovih osnovnih zadaća), fenomen četništva posebice na području NDH, potrebno je dodatno razmotriti.

O četnicima i njihovoj organizaciji na području tadašnje Kraljevine Jugoslavije (i posebice u Hrvatskoj) pisali neki od priznatih znanstvenih autoriteta, evo još jednoga pogleda na istu temu; ovoga puta, riječ je o knjizi koja se od svoga izlaska iz tiska nalazila u fundusu svih garnizonskih biblioteka vojske bivše SFRJ (“JNA”), što znači da nikako nije mogla biti naklonjena “hrvatskom” pogledu na ovu temu.

Evo, dakle, mišljenja jednoga od tih autora:

“Četnici na području NDH bili su dio opće četničke organizacije po cijeloj Jugoslaviji, koja se pod uvjetima osovinske okupacije obnovila i proširila svoju djelatnost primjenjujući ovamo programatske svoje parole iz vremena stare Jugoslavije. Pošto su se za centralističkog monarhijskog sistema stavili na stranu režima, iskorištavajući svoju nekadašnju tradiciju iz borbi protiv turske vladavine (do 1912.) ovi su četnički odredi još u godinama između dva svjetska rata sve otvorenije istupali kao represivna oružana poluvojnička organizacija za stranačke interese dvorske kamarile i njenih političkih pobornika. Iako su se svojedobno propagandistički razmetale svojim patriotizmom i navodnom odlučnošću da brane ‘kralja i otadžbinu’, u danima aprilskog rata 1941. tih je četničkih organizacija naprosto nestalo i to bez borbi, za koju su svojedobno isticale svoju navodnu spremnost. Po završenoj osovinskoj okupaciji države opet se pojavljuju četničke skupine u pojedinim jugoslavenkim krajevima. U novim prilikama četnici se pojavljuju najprije u manjim grupicama, dok se u kasnijim mjesecima (približno od jeseni 1941.) počinju okupljati u veće…” 

I dalje:

“ Na području ‘ Nezavisne države Hrvatske’ nalazile su se četničke grupe naročito u Bosni i Hercegovini, zatim u Dalmaciji, te u Lici, Kordunu i Baniji. Ove su četničke grupe u pretežnom dijelu bile sastavljene od seljaka, koje je ovamo privukla čenička propaganda o čuvanju srpskog stanovništva od ustaškog terorizma i o potrebi uništavanja ustaških nasilnika…” 

(Vidi: dr Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd, 1970., izd. Vojnoizdavački zavod, str. 290 – 292)

Uzme li se, dakle, u obzir sve ono što se u Kraljevini Jugoslaviji događalo od 1918. godine do 1941. godine ( posebice krvavi teror režima prema hrvatskom narodu i sustavna, dobro organizirana i razgranata zločinačka aktivnost četnika – kao njegove produžene ruke – koja je dalje eskalirala poslije uvođenja šestosiječanjske diktature 1929. godine, i dodatno dobila na zamahu u vrijeme stvaranja Banovina Hrvatske (1939.-1940.), treba li čuditi da se kod jednog dijela Hrvata javila netrpeljivost, pa i otvorena mržnja prema velikosrpskom režimu, pa samim time i prema starojugoslavenskoj vojsci koja je bila njegova okosnica?

U tim uvjetima, kod pojedinaca i skupina u hrvatskom nacionalnom korpusu javljaju se i tendencije poistovjećivanja cijeloga srpskog naroda s tim režimom, te ga se kolektivno smatra suodgovornim za tiraniju i zločine. Ova okolnost išla je na ruku ustaškom pokretu, koji je u takvim krugovima tražio oslonac za svoje vojno organiziranje nakon 10. travnja 1941. godine.

U traganju za uzrocima krvavih međusobnih sukobljavanja naroda (poglavito Hrvata i Srba), te slijeda događaja neposredno po okupaciji Kraljevine Jugoslavije i u prvim mjesecima Drugoga svjetskog rata, ove činjenice se po pravilu zanemaruju i opća ocjena svodi na konstataciju da je “sve započelo ustaškim zločinima nad nedužnim srpskim narodom”.

Je li tomu uistinu tako, i postoje li vjerodostojni argumenti koji potkrijepljuju ovu tezu?

Pri razmatranju nekih povjesnih činjenica,trebalo bi uzeti u obzir i međusobne uzročno-posljedične veze, pojedinih događaja, kao i njihov utjecaj na cjelokupnu situaciju u određenom prostoru i vremenu, kao i povratno djelovanje koje to opće stanje neminovno producira, određujući i uvjetujući pojedine događaje i procese. Sa stanovišta proučavanja složenih društvenih pojava (kao u ovom slučaju), nema više ili manje bitnih, značajnih i beznačajnih, važnih i nevažnih detalja, ukoliko se želi nekakva prava slika

Prije svega, treba reći, da je situacija u Kraljevini Jugoslaviji (iz već ranije spomenutih razloga), pred sam Drugi svjetski rat bila vrlo kaotična, bremenita brojnim suprotnostima i krajnje napeta. To je uvjetovalo osjećaj straha i neizvjesnosti na cijelom prostoru države, posebice neposredno prije i u vrijeme njezina raspada. Okupacija i travanjski slom (u kojemu je za nepunih 11 dana “slavna kraljevska jugoslovenska vojska” bez ispaljenoga metka položila oružje), dodatno su doprinijeli stvaranju atmosfere kaosa i anarhije. Dotadašnjom državom nije bio zadovoljan ni jedan narod – Srbi zbog toga što nisu u cjelosti ostvarili željeni stupanj hegemonije na račun drugih, a ostali narodi uslijed nazadovoljstva uzrokovanog prije svega neriješenim pitanjem nacionalne ravnopravnosti koja im je bila obećana prigodom ujedinjenja 1918. godine i nesmiljenog terora kojemu su bili izvrgnuti u cilju pretvaranja Kraljevine Jugoslavije u “Veliku Srbiju”.

Više od dva desetljeća velikosrpske tiranije nad hrvatskim narodom, dakle, moralo je negativno utjecati na hrvatsko-srpske (ili srpsko-hrvatske) odnose, što je jednostavno činjenica. U nekim sredinama, Srbi su – nekad opravdano, nekad ne – doživljavani kao produžena ruka velikosrpskog režima, ili u namanju ruku kao do tada privilegirana nacija s posebnim pravima koja su ostvarivali na uštrb drugih naroda..* U okolnostima političkih i društvenih previranja u proljeće 1941. godine, sasvim je logično da je hrvatski narod propast omražene Kraljevine u kojoj je bio tlačen i ponižavan dugi niz godina, dočekao s radošću i oduševljenjem.

* Struktura srbijanske vlasti “pod žezlom Karađorđevića”, kroz svo vrijeme (od 1918. do raspada Kraljevine Jugoslavije travnja 1941. godine), bila je takva da je osiguravala srpskoj naciji na cijelom području države povlašteni status. Sve najvažnije resore pokrivali su srpski ministri, a kompletan državni aparat bio je također u rukama Srba (posebice: vojska, žandarmerija, financije, obrana, vanjski poslovi, diplomacija). Uza sve to, drugi narodi (napose Hrvati – koje su Srbi s pravom promatrali kao glavnu branu za pretvaranje Kraljevine Jugoslavije u “Veliku Srbiju”, bili su izloženi diskriminaciji u svakom pogledu (od onemogućavanja ravnopravne uporabe nacionalnog jezika i pisma, preko ekonomske eksploatacije posebnim porezima i globama, do otvorenog nasilja koje se očitovalo i teroru kraljeve vojske, žandara i četnika nad seljaštvom – uz česta ubijanja, progone, mučenja i zatvaranja.

Taj osjećaj je bio potpuno razumljiv i opravdan – jer, nema naroda pod kapom nebeskom koji ne bi tako reagirao u sličnim okolnostima. .I tu je u pravu prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman, kada 1990. godine, na Prvom općem saboru HDZ-a, među ostalim kaže kako;

“NDH nije bila samo puka kvinsliška tvorevina, nego i izraz volje i težnje hrvatskoga naroda za svojim nacionalnim oslobođenjem” 

Svaki narod ima pravo na svoju slobodu, samobitnost, teritorij i odlučivanje o vlastitoj sudbini – i to podjednako vrijedi za sve, bili oni “mali” ili “veliki”. Dakako, u to se vrijeme još uvijek nije znalo kakve će naravi biti režim Ante Pavelića i kakve će sve posljedice uzrokovati.

S druge strane (što je, obzirom na tradiciju dugu više od stoljeća, također razumljivo), težnja značajnog dijela srpskog naroda bila je da se u novim okolnostima dotadašnji sustav velikosrpske monarhije, ako ne zadrži, a ono barem na neki način “restaurira” u vidu nove “Velike Srbije” – pa makar i u okviru Hitlerovog Trećeg reicha.

Ova dva potpuno i duboko oprečna interesa (težnja Hrvata za samostalnošću i neovisnom državom i velikosrpski projekt osvajanja njihovih zemalja), odredila su buduće odnose Srba i Hrvata, ne samo u razdoblju Drugoga svjetskog rata, nego i za dugi niz godina nakon njegovog svršetka.

U predstojećem srazu, Srbi su bili u osjetnoj prednosti. Prije svega, imali su na svojoj strani dobro naoružanu i kako-tako ustrojenu vojsku, te uz nju žandarmeriju i brojne četničke “odrede”, kao i fanatične ekstremne skupine diljem “srpskih zemalja zapadno od Drine”, koje su u svakom trenutku bile pripravne boriti se za “svete nacionalne ciljeve” i “ugroženo srpstvo”. Sve ove ekstremne srpske skupine i formacije (neovisno je li riječ o vojno ustrojenim cjelinama ili “spontano” okupljenim civilima, četnicima itd.), djelovale su sinkronizirano i imale iste ciljeva – iako nisu predstavljali jedinstvenu oružanu silu. Osim toga, treba uzeti u obzir da je srpski narod imao na raspolaganju ideologijski itekako dobro razrađenu političku koncepciju unitarizma (kroz cijelo razdoblje, od stvaranja Kraljevine SHS zastupala ju je i provodila najutjecajnija srbijanska politička snaga – Radikalna stranka), a koju su podržavali brojni pokreti, udruge građana, tiskovine i publikacije, Srpska pravoslavna crkva, najutjecajniji intelektualci, kao i dobro organizirana i vrlo rasprostranjena doušnička mreža agenata koja je bila jedan od stupova vlasti dinastije Karađorđevića.

Doda li se tomu činjenica da su Srbi tradicionalno bili čvrsto vezani za svoje “slavne pretke” i “junačku istoriju”, pa stoga po mentalitetu i militantniji i ratoborniji od svih drugih naroda u okruženju, nije teško pretpostaviti da je veliki broj njih s popriličnim elanom krenuo u novu povjesnu bitku za stvaranje “Velike Srbije”. Poneseni duhom mitomanske povijesti koja ih je uvjerila u to da su “izabrani narod”, te da na temelju toga mogu određivati svoja prava i interese, oni se ponovno vezuju za “čvrste temelje” nacionalne ideologije i tradicije.

I, doista, niti jedan narod na Balkanu i u Europi, nije bio tako masovno zadojen ovom vrstom mitomanije i megalomanije, kao što je to slučaj sa srpskim narodom.

Nedostatak povezanosti ekstremnih srpskih skupina u danima raspada Kraljevine Jugoslavije (zbog odsustva djelovanja državnog aparata), nadoknađen je dobro organiziranim i brojnim političkim aktivistima i pripadnicima bivših kraljevskih tajnih službi, koji su neposredno, na terenu organizirali propagandne i terorističke akcije. Na taj način, velikosrpski nacionalisti nastojali su osigurati što povoljniju poziciju u ratnom sukobu koji je bio na pomolu, pa su u mnogim krajevima Hrvatske i Bosne i Hercegovine koristili naivnost, zbunjenost ili naklonost lokalnog srpskog stanovništva – uvjeravajući ga kako slijedi opći pogrom, pa je naoružavanje i organiziranje obrane “ugroženih srpskih interesa” tako ponovno postalo obveza i “sveta dužnost” svakog dobrog Srbina i patriote. Dakako, u tim propagandnim akcijama obilato su se koristile upravo ( već spomenute) epizode iz “slavne srpske prošlosti” koje su mogle podići “borbeni duh” Srba i potaknuti ih na vraćanje “duga” precima (podsjećanje na Nemanjiće, Kosovski boj, protuturske srpske ustanke, slavne epopeje iz Balkanskih ratova i Prvoga svjetskog rata itd. itd.).

Tako osiona i i dobro osmišljena, ciljana propaganda, kod slabo obavještenog, mahom nepismenog srpskog naroda, trebala je probuditi nagon za samoodržanjem i panični strah od posvemašnje ugroze, što su bili nužni preduvjeti za političku i svaku drugu manipulaciju.

Mnogi su tomu nasjedali, i bili pripravni (po vodstvom svojih lokalnih “tribuna”) poduzeti sve, pa i “preventivne” akcije nasilja prema susjedima – da oni tobože, ne bi napali njih, smatrajući to “nužnom obranom.”

Scenario propagiranja svesrpske “ugroženosti” provodio se u svim krajevima Hrvatske i Bosne i Hercegovine gdje su postojali četnički odbori, po istom receptu: najutjecajniji ljudi (trgovci, sveštenici, učitelji, državni službenici ili agenti tajnih službi, policije i sl.), pozivali su svoje sunarodnjake Srbe “na okup”, nakon čega su slijedili inscenirani sukobi s lokalnim hrvatskim ili muslimanskim življem – u kojima su “oštećena strana” uvijek bili pripadnici srpskog naroda.*

* Da se povijest uistinu ponavlja, pokazali su događaji iz 1990/91. godine. Na istim mjestima gdje se ovaj scenario odvijao u vrijeme Drugoga svjetskog rata, Srbi su bili »ugroženi« i 50 godina poslije – i to uglavnom u regijama gdje su imali natpolovičnu ili apsolutnu većinu u ukupnom stanovništvu. Najprije su radi tobožnje “zaštite svojih ognjišta” od “povampirenog Tuđmanovog ustaštva” držali naoružane seoske “straže” i širili propagandu o “genocidu” koji im pripremaju Hrvati, potom su prelazili na pojedinačna ubojstva (hrvatskih civila ili policije) iz zasjeda tvrdeći da se brane od represije, i na kraju, krenuli skupa s JNA i četničkom subraćom iz Srbije u nemilosrdni obračun s nesrpskim pučanstvom, čineći masovne zločine i etnički čisteći prostor zamišljene “Velike Srbije”. Tako su se ponašali nakon 45 godina komunističke vlasti i unatoč svoj indoktrinaciji kojoj su bili izloženi ne bi li ih se prilagodilo socijalizmu i uklopilo u politiku “bratstva i jedinstva”; kako onda uopće vjerovati da su 1941. godine postupali drugačije – poslije 23 godine vladavine svoje (velikosrpske) dinastije, koja ih je uspjela uvjeriti da su Jugoslavija i “Velika Srbija” jedno te isto

U ovim nepostojećim, uglavnom izmišljenim “događajima“, nalazilo se potom opravdanje za tobože “pravednu” odmazdu – odnosno za masovne, ničim izazvane napade na nesrpske civile i svećenstvo. Tako je bio pokrenuto krvavo kolo međusobnih obračuna, u kojem se poslije teško moglo razabrati tko ga je i na koji način uistinu započeo.

Raspaljivanju strasti, svakako je najviše doprinijela Srpska pravoslavna crkva, koja (kao i uvijek do tada) “štiti srpski nacionalni interes” smišljenim i vješto plasiranim lažima i otrovnom propagandom, upućujući okupatorskim vlastima i međunarodnoj javnosti brojne “memorandume” o stotinama tisuća pobijenih Srba na području NDH, upravo u vrijeme dok četnici, starojugoslavenska vojska i srpski ekstremisti vrše masovna klanja nesrpskog življa diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Kako bi prikrili ove zajedničke zločinačke djelatnosti raspadajuće starojugoslavenske vojske, srpskih ekstremnih komunističkih skupina i četnika, vodeći autoriteti Srpske pravoslavne crkve bezočno izmišljaju pogrome i masovne “srpske žrtve”, ne bi li ojačali međunarodnu poziciju Srbije, a Hrvate i muslimane stigmatizirali kao glavne krivce koji zaslužuju odmazdu.*

* Povijest se ponovila, na nevjerojatno sličan način i 1990/91.godine u Hrvatskoj, pa potom i u Bosni i Hercegovini. Dok su srpski ekstremisti, četnici i “JNA” razarali gradove i sela i ubijali na tisuće Hrvata, muslimana i pripadnika drugih nesrpskih naroda, velikosrpska propaganda je histerično vrištala o “masovnim pogromima Srba”, njihovom “bacanju u jame i klanju”, s obveznim osvrtima na Jasenovac i NDH, uz tvrdnje kako se “po treći put u ovom veku ponavlja genocid nad Srbima, na isti način i od istih neprijatelja.” Unatoč svim materijalnim dokazima (filmskim zapisima, iskapanjima masovnih grobnica, fotografijama, dokumentima, pa i priznanjima samih počinitelja masovnih zločina itd.) koji govore u prilog tomu da su upravo Srbi bili agresori, da su oni pokrenuli rat na prostoru bivše Jugoslavije i počinili najveća zlodjela (genocida i etničkog čišćenja), velikosrpska propaganda je jedan dio svjetske javnosti uspjela uvjeriti u suprotno!
S ovog gledišta, nije čudno da se istina o svemu što se događalo u Drugom svjetskom ratu nije mogla dokazati, pa brojne dvojbe i “bijele mrlje” postoje i danas.
Daran Bašić/dragovoljac

facebook komentari

Continue Reading
Advertisement
Comments

Naši u svijetu

Predstavljeno Izvješće o provedbi Strategije i Zakona o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske u Hrvatskom saboru za 2016.

Published

on

U petak, 20.listopada 2017., Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske podnio je Izvješće o provedbi Strategije i Zakona o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske u Hrvatskom saboru za 2016.godinu.

„Opstojnost i prosperitet hrvatskog naroda izvan Republike Hrvatske predstavljaju važan preduvjet za ostvarivanje cjelovitog demografskog, političkog i gospodarskog potencijala Republike Hrvatske „ – rekao je Milas u uvodnom dijelu te naglasio kako su temeljne zadaće Središnjeg ureda, između ostalog, zaštita prava i interesa Hrvata izvan Republike Hrvatske, uspostavljanje, održavanje i promicanje veza s Hrvatima izvan Republike Hrvatske i jačanje njihovih zajednica, poboljšanje suradnje, a posebno gospodarske suradnje s Hrvatima izvan Republike Hrvatske; poticanje povrataka iseljenika/dijaspore u Republiku Hrvatsku i njihovo uključivanje u gospodarski i društveni život u Republici Hrvatskoj, koordinacija i nadzor aktivnosti između nadležnih ministarstava, drugih tijela državne uprave i ostalih nositelja suradnje Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske.

 

Milas je predstavio programe i projekte koje Ured provodi u suradnji sa Hrvatima u Bosni i Hercegovini, hrvatskom manjinom u 12 europskih zemalja te hrvatskim iseljeništvom u europskim i preko oceanskim zemljama. / detaljno Izvješće nawww.hrvatiizvanrh.hr /.

Za 65 programa i projekata od interesa za hrvatski narod u BiH prošle je godine odobreno 20 milijuna kuna. Manjinskim zajednicama dodijeljena su tri milijuna kuna kojima se financiralo 259 projekata hrvatske nacionalne manjine. Za programe i projekte udruga hrvatskog iseljeništva u Južnoj Americi i Republici Južnoj Africi dodijeljeno je 1,1 milijun kuna, a financirano 17 programa, navodi se u izvješću. Tu je i Program stipendiranja studenata – pripadnika hrvatskog naroda izvan Republike Hrvatske, Program učenja hrvatskog jezika u Republici Hrvatskoj te Program financiranje nakladničke djelatnosti hrvatskog iseljeništva kao i Javni poziv za financiranje posebnih potreba i projekata Hrvata izvan Republike Hrvatske, s glavnim ciljem promicanja veza, jačanja suradnje i očuvanja identiteta Hrvata iz cijelog svijeta, kao i pomoći ugroženim pojedincima izvan Republike Hrvatske.

 

Državni tajnik Milas je naglasio kako Središnji državni ured blisko surađuje s drugim resornim ministarstvima te ostvaruje kvalitetnu komunikaciju s nacionalnim kulturnim i znanstvenim institucijama „Ističemo posebno dobru suradnju s Hrvatskom maticom iseljenika, a poglavito sa Ministarstvom vanjskih i europskih odnosa te radnim tijelom Hrvatskog sabora – Saborskim odborom za Hrvate izvan Republike Hrvatske.  Također, važno je istaknuti konstruktivnu suradnju koju ostvarujemo s katoličkom crkvom, odnosno s Hrvatskom inozemnom pastvom i   Hrvatskom hrvatskim katolički  misijama koje su desetljećima bile nositelji očuvanja hrvatskog identiteta u hrvatskim zajednicama diljem svijeta“.

 

Na koncu svog izlaganja, državni tajnik Milas je naglasio kako je predsjednik Vlade Andrej Plenković kao zadaće od strateškog interesa istaknuo potrebu pronalaženja zakonskih rješenja i mjerodavnih propisa  za olakšavanje stjecanja hrvatskog državljanstva za pripadnike hrvatskog naroda, njihove potomke i bračne drugove, primjereno ostvarivanje biračkog prava, mogućnost uvođenja dopisnog glasovanja te kontinuiranog pronalaženja  novih načina  sustavne suradnje. „ U ovim zadaćama, u svim oblicima promicanja i očuvanja hrvatskog identiteta, tradicije, kulture i jezika u inozemstvu, kao i učenja hrvatskog jezika u Hrvatskoj za pripadnike hrvatskog iseljeništva, u svim iskoracima koji doprinose boljitku Republike Hrvatske te čvršćim i kvalitetnijim odnosima iseljene i domovinske Hrvatske ovaj Ured će nastaviti predano raditi.

Milas je zahvalio svim nositeljima suradnje, kao i svima koji svojim znanjem, trudom i sposobnostima doprinose kvalitetnim rješenjima. „Vašu potporu, suradnju pa i međusoban korektiv očekujemo i ubuduće“ – zaključio je.

Inače, Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, po prvi puta od svog osnutka 2012.godine podnosi Izvješće o svom radu u Hrvatskom saboru.

facebook komentari

Continue Reading

Iz Svijeta

Srbija pokazala vojni arsenal – Tabak: MIG-ovi su im stare mašine

Published

on

By

Srbija pokazala vojni arsenal – Tabak: MIG-ovi su im stare mašine

Na vojnom aerodromu Batajnica pored Beograda održana je manifestacija Sloboda 2017,  u povodu 73. obljetnice oslobođenja Beograda u 2. drugom svjetskom ratu.

Sposobnost i opremu Vojske Srbije prikazalo je više od 2.200 pripadnika VS i Ministarstva obrane. Sloboda 2017. središnji je dio višednevnog obilježavanja obljetnice oslobađanja Beograda u kojoj je, uz 130 različitih borbenih i oklopnih vozila, 30 zrakoplova i helikoptera, promovirano i šest lovaca MIG 29 koje je Srbija dobila kao donaciju Ruske Federacije, a njihov će remont i modernizacija koštati 180 milijuna eura.

Srbija inavodno dući mjesec kupuje dodatnih bjeloruskih 7 Migova 29 i obrambeni raketni sustav S-300. Ako uzmemo u obzir da Hrvatska također obnavlja eskadrilu bojnih zrakoplova, može li se zaključiti kako u regiji počinje mini utrka u naoružavanju, barem između Hrvatske i Srbije? Je li to točno i treba li to gledati u kontekstu odnosa NATO-a i Rusije u emisiji HRT-a Studio4 govorio je vojni analitičar Igor Tabak.

Ovo nije utrka u naoružavanju. Srbija je zadnjih dana dobila rusku donaciju migova. To su vrlo stare mašine koje su dobivene tek da bi malo letjele, a onda idu na ozbiljan remont koji će se morati platiti. Ove priče o Bjelorusiji već koju godinu povremeno isplivaju u javnost, ali najvjerojatnije teško da će od toga išta biti. Uz sve želje teško je pobjeći od proračunskih stvari. A proračun kaže da Srbija nema baš puno novaca na vojsku, smatra Tabak.

Od šest ruskih MIG-ova 29 jedan je odmah vraćen u Rusiju na detaljne radove. Preostalih pet trebali bi se uklopiti s četiri jugoslavenska koji su sada u srpskim rukama. Nakon dodatnih radova ujednačavanja te flote Srbija se nada imati kroz nekoliko godina operativno 10 MIG-ova 29, izostavivši priče o Bjelorusiji koji bi bili dodatni novac .

Najvjerojatnije tih pet aviona bi neko vrijeme mogli letjeti jer su došli direktno iz ruskog ratnog zrakoplovstva s orelativnim graničenim resursom. Plan je da njih unutar dvije godine čeka remont na kojem Rusija opet planira nešto zaraditi, rekao je.

Činjenica je uz sve te nabave Srbije kao i njihovu proizvodnju oružja, govorimo o iznimno malim brojevima. To je sve zgodno postaviti na pistu na Batajnicu. Zgodno je motivirati mlade ljude ne bi li došli u profesionalnu vojsku, jer Srbija kao i Hrvatska nema više ročnog služenja. Sve drugo, što smo nekad gledali, agresije, nekakve aktivne stvari s vojskom su s tako malim snagama i tako malim proračunom gotovo nemoguće, mišljenja je Tabak.

Hrvatska je krenula temeljito drugačije u nabavu pribavljanja zrakoplova nego Srbija. Napravljen je međunarodni natječaj, rezervira se novac u proračunu, nema puno nejasnoća, dani su rokovi, javili su se ozbiljni ponuđači. Imamo dvije ponude rabljenih i dvije ponude novih aviona (F16 i Gripen).

To je ozbiljniji pristup tako velikoj nabavi od srbijanske nabave donacijama. To je strukturno različit pristup stvarima koji Hrvatskoj trenutno ide na čast iako je riječ o teškom i skupom poslu koji je velik izazov za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i MORH u cjelini, smatra Tabak.

 

F-16 Block 70 pruža Hrvatskoj apsolutnu zračnu dominaciju za narednih 40 godina

facebook komentari

Continue Reading