‘Ne ćete u Čavoglave’

0

Ne svrstavajući se ni na jednu stranu, osim na stranu mira, i dalje pozorno pratim događaje u Siriji. Čini mi se kao da sliče na ona vremena kad smo se sami borili za demokraciju. Bili nam namijenili ropstvo, zamotano u celofan, a nama se to nije sviđalo. Jednako su bili na kušnji i oni koji su nas napadali. Njima su bili namijenili ulogu čuvara i oni se u to uživjeli ne prepoznavši da je svaki čuvar ujedno i uhićenik. Znamo kako je sve završilo, pobijedili smo jer smo bili ustrajni.

Svakodnevno čitam, slušam i gledam da su takvi i kršćani u Siriji, pa i na čitavom Bliskom istoku. Neprestano su na kušnji, razlikuje se samo način od države do države. U Siriji, rekosmo i znamo da pucaju na njih, u Izraelu im otimaju kuće. Zaprepastio sam se kad sam to pročitao. Radilo se o stranicama Kustodije Svete zemlje i nemam nikakva razloga dvojiti u istinitost napisanoga. Poglavito se radi o Jeruzalemu. Dovoljno je da pronađu bilo kakav razlog za kojeg se mogu uhvatiti i ti ostaješ bez doma. Kustodija muku muči da spasi ono malo kršćana što ih još tamo ima. Pa im između ostaloga gradi stanove. I što sad? Može li demokracija sve spasiti, ali ona demokracija koja se zaista oslanja na volju naroda što proizlazi iz njegove suradnje s naravnim zakonom u sebi? Mislim da bi mogla, jer ovih je dana između ostaloga zaustavila i napad na Siriju, nadajmo se trajno. Neki zbog svega predlažu ruskog predsjednika Putina za Nobelovu nagradu za mir. Ako je Obama može imati i voditi ratove, onda je može imati i on zaustavljajući ih, tako obrazlažu. Zacijelo bi je dobio kad bi se tako razmišljalo, ali očito stvari stoje drukčije. Na pozornici je velika igra u kojoj su figure ljudski životi, tako nebitni igračima. Može ih se lako žrtvovati, onoliko koliko je potrebno. Jedni govore da je sve nastalo zbog trgovaca oružjem. Dovoljno ga proizveli, a nema dovoljno ratova da se potroši. I onda treba od vremena do vremena potaknuti poneki da proizvodnja ne bi stala. Nisam stručnjak ni za to, pa bih samo zaključio da je svejedno što je zapravo u igri, svejedno nije samo što se zbiva i što je plod svega. Osim razaranja, ubijanja i drugoga što rat nosi sa sobom, plod su i ničuće teokracije. Egipćani je izgleda uspješno čupaju, ali vidjet ćemo još kamo će sve okrenuti. Igra je u tijeku, krvava i neljudska.

Svjetski poznati zločinac Josip Broz Tito na sve bi se široko nasmiješio. Poznati su njemu ti đavolski putevi. Završio je nauk još tamo u Moskvi, u hotelu Lux, tridesetih godina prošloga stoljeća. Završio ga je vrlo uspješno. Postao je neosjetljiv na ljudsku patnju, okrenut samome sebi, kao i mnoštvo drugih, samo što je on bio uspješniji. Nije propuštao prilike. Zloglasnom NKVD-u otkucao je preko 800 svojih sudrugova i na taj način se potpuno pripremio za Bleiburg i Križni put. Bio je to njegov diplomski rad. Kad ga je uspješno dovršio, mogao je nastaviti njegovom svakodnevnom primjenom. Iskusili smo to sve do pada komunizma ili sve dok naši dečki s tenisicama na nogama nisu ustali protiv daleko brojnijeg i naoružanijeg neprijatelja. A taj neprijatelj krenuo je na nas s Titovom petokrakom na čelu, onom petokrakom s kojom je nedavno na Bundeku šurovao trenutni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. Kasnije je tumačio da su i ona i Tito zakačeni na njegovo odijelo bili previše blijedi da ih primijeti. Ali, tko u to vjeruje, moj Milane!? Ponajmanje oni koji su gacali po blatnjavim rovovima braneći i tebe, i mene, i sebe, i… Ma branili su sve ono što nam je sveto. Jesu li nam dragi ili im se smijemo u lice?

Marko Perković Thompson, jedan od branitelja čiji sam stih stavio u naslov ovoga ogleda, ovih je dana prošao Hercegovinom. Pjevao je u Mostaru. Ovisno koliko vjeruješ svojim očima i koje medije rabiš, zaključuješ da ga je slušalo 10.000 – 25.000 ljudi. Kakva mora za njegove protivnike ili protivnike onoga o čemu on pjeva! Bilo je tako i u Domovinskom ratu. Onaj stih »Ne ćete u Čavoglave« postao je prepoznatljiv stih iz Domovinskog rata uz razne druge. I nastavio se do današnjeg dana. Najsvježiji je primjer pokušaj nasilnog uvođenja ćirilice u Vukovar. Otpor je kriknuo iz duše naroda, iz duše onih koji su prošli vukovarski pakao i znaju što se zapravo uvodi ovim nametanjem ćirilice. Pridružili su im se i igrači Hajduka velikim transparentom na utakmici s Dinamom i zbog toga zaradili srdačna priznanja. Navijači obje momčadi ponovno su zajedno pjevali, kao ono devedesetih, a nisu se tukli zavedeni zločinačkom rukom bivših vremena.

Ne borimo se samo mi, bore se i u našem okruženju, regiji kako je to sada »in« reći. Talijani muku muče u obrani svojih Čavoglava. Hoće im nametnuti neki nakaradni zakon o homofobiji, zakon koji će ih sputati u izražavanju i doprinijeti da postanu još starija nacija nego što jesu. Sami kažu da su po starosti u europskom vrhu. Vole žene, ali ne i djecu. Što im se dogodilo u glavama? Vode o tome velike rasprave. U međuvremenu otkriše da je stopa samoubojstava među homoseksualcima puno veća nego među heteroseksualcima. Njihove brojke izgledaju ovako: među heteroseksualnim muškarcima pokušalo si je oduzeti život 4%, a među homoseksualcima 28%, dok je omjer kod žena 15% prema 20%. Oni obrazlažu zbog čega je to tako, ali ja sada o tome ne bih. Čovjeku koji razmišlja valjda je jasno.

Stvarno se treba oduprijeti raznoraznim današnjim dosadnim nastranim strujanjima. Početi nam je najprije s medijima, nastaviti sa zakonima, onda… Puno toga ima, ovdje samo spomenimo jedan zakon. To je onaj o laicizmu koji francuski ministar znanosti Vincent Peillon, njihov Jovanović, nametnu svim javnim školama. Da bi se poboljšala harmoničnost u razredu, tako on kaže, treba ukloniti svaki znak religioznosti, ne samo sa zidova nego i s vanjskog izgleda đaka. O nutarnjem izgledu nije se usudio govoriti, podrazumijeva se da on dolazi nakon uspješno preoblikovanog vanjskog. Država, tako on opet, mora postati jedina obrazovna ustanova koja će prenositi »neutralne« vrijednosti. Naravno da se roditeljima ovo ne sviđa, ali što oni znaju kad nisu bili revni pohađatelji škole Francuske revolucije, iluminista i sličnog društva.

Život ide dalje, obično tako kažemo. Istina je to, samo koliko prepoznajemo zamke koje se stavljaju pred nas. Ne znam jesam li danas neku uspješno otklonio. Znam samo da sam uz roditelje koji žele dobro svojoj djeci, uz roditelje koji se ne boje davati život, uz branitelje koji znaju gdje su bili i zbog čega su ratovali, uz svoju domovinu slobodnu u društvu drugih slobodnih država, uz… dobro shvaćeno kako su nas učili naši pretci, ne ovi s viškom novca, a nedostatkom mudrosti.

 Miljenko Stojić/hrsvijet

facebook komentari