Ne cijepim najmlađeg sina i on je najzdraviji od moje četvero djece

    0

    Nedavno objavljena odluka Ustavnog suda da odbije preispitati ustavnost obveznog cijepljenja djece u RH izazvala je puno rasprava. Riječ je o osjetljivoj i teškoj temi koja zahtijeva biti osvijetljena s više strana, pa na i pro et contra način. Zato smo odlučili objaviti dva teksta: onaj dr. med. Roka Čivljaka, specijalista infektologije i predsjednika Podružnice Zagreb Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, koji je o obaveznom cijepljenju progovorio na afirmativan način. Drugi tekst je onaj naše kolumnistice Nikoline Nakić, majke četvoro djece, koja je protivnikom obaveznog cijepljenja djece i to nakon negativnog iskustva o kojem je pisala i u ovom tekstu. Namjera nam je da ova dva teksta budu naš prilog javnoj raspravi o spomenutom pitanju koja će uskoro započeti i, nadamo se, biti konstruktivna jer je riječ o zdravlju naše djece.

    Svjedoci smo sve učestalijih i glasnijih roditeljskih odbijanja da cijepe svoju djecu. Unatoč zastrašivanjima- novčanim kaznama od dvije tisuće kuna (za svako odbijeno cjepivo), prijetnjama CZSS-a za zanemarivanje djeteta i da neće moći upisati djecu u vrtić, pa čak i zatvorskim kaznama, desilo se nešto što državni aparat nije očekivao – roditelji su zbili redove, povezali se i u svojoj odluci su čvršći nego ikad. Zatražili su pomoć Hrvatske udruge za promicanja prava pacijenata  koja je Ministarstvu zdravlja uputila dopis  s nekoliko vrlo pametnih  pitanja koja su smatrali važnim i odredila rok do kojeg očekuju odgovore. Pred nama je  javna rasprava od koje očekujemo da se oglasi struka – nadamo se ovaj put slobodno, otvoreno i bez straha, jer smo i previše puta bili svjedoci  šaputanja u pedijatrijskim ordinacijama o istini o kojoj se šuti iz straha od gubitka ugleda i licence. Hrabri liječnici koji su se ipak odlučili progovoriti imali su, nažalost, prilike iskusiti kako je to kad odlučiš izreći istinu kontra struje.

    Zahtjev da cijepljenje postane fakultativno nije hrvatska izmišljotina – mnoge europske zemlje nemaju obavezno cijepljenje – to su  Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Austrija, Švicarska, Švedska, Finska, Norveška, Danska, Estonija, Litva, Irska, Island, Nizozemska, Luksemburg, Cipar i Španjolska. Interesantno je da se u tim zemljama nije pojavio  pobol djece, nema strašnih epidemija, a ako se u manjem obimu i pojave zanimljivo je da ne potječu iz divljeg soja nego od cijepljene djece koja se razbole odmah nakon bolesti protiv koje su se cijepili (nedavno smo imali prilike pročitati iskustvo hrvatskog paraolimpijca Mihovila Španje koji je priznao da se razbolio od dječje paralize devet dana nakon što je protiv te bolesti-cijepljen.) Također je zanimljiv podatak da se u posljednjoj epidemiji zaušnjaka u Švicarskoj razboljelo 75 %  – cijepljene djece!

    Prije nekoliko dana svi su mediji  donijeli bombastičnu vijest da je Ustavni sud RH presudio da roditelji MORAJU cijepiti djecu. Sasvim je zgodno da je ocjenu ustavnosti 2008. zatražila jedna udruga, da je trebalo proći punih 6 godina da se presuda donese, i  sasvim zgodno i prigodno, sud je presudio upravo u trenutku prije no što će krenuti javna rasprava. Slučajnost? Teško.

    Pobornici obaveznog cijepljenja pozivaju se na Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti. Kako su međunarodne konvencije iznad nacionalnih legislativa, tako su pobornici obaveznog cijepljenja iz UN Konvencije o pravima djeteta upotrijebili rečenicu  koja upućuje na „pravo na dostupnu zdravstvenu zaštitu“ nespretno je preformuliravši kao „pravo na zdravlje“.  Ne postoji pravo na zdravlje već  „pravo na dostupnu zdravstvenu zaštitu najvišeg mogućeg standarda“ – obratite pažnju – pravo na dostupnost se ne može pretvoriti u pravo na nametanje usluge.

    Interesantno je također da su i zemlje koje podržavaju fakultativno cijepljenje koristile navode iz te iste Konvencije, koji kažu: „Konvencija ne krnji ulogu roditelja – naprotiv oni odlučuju što je najbolji djetetov interes. Vlade pojedinih stranaka Konvencije dužne su roditeljima osigurati potporu kako bi oni mogli osigurati skrb.“

    Javna rasprava je između ostaloga potrebna da se konačno progovori o nuspojavama cjepiva koje se ne prijavljuju i o kojima se šuti. Na sav glas se govori  o iskorjenjivanju nekad smrtonosnih bolesti (o tome ću malo kasnije), a šuti se o sve većem broju autoimunih i degenerativnih bolesti, prave epidemije autizma, alergija i ADHD-a.

    Nije nevažna ni moralno etička strana. 87 % stanovnika RH izjasnilo se katolicima i ne znam u kojoj mjeri im je poznat podatak da se u popriličan broj cjepiva stavljaju diploidne ljudske stanice iz abortiranih fetusa. Još je 2005. Papinska akademija za život osudila tu praksu i objavila popis  proizvođača cjepiva na kojem uvjerljivo prednjači  MERCK. No oni nisu jedini.

    Kad je moja djevojčica s godinu dana primila Priorix (belgijsko Glaxovo „pročišćeno” cjepivo protiv ospica, zaušnjaka i rubeole) nakon tri dana dobila je upalu uha. Nakon još tri dana ona je nestala – povukla se u svijet autizma u kojem se i dan danas nalazi. Prestala me gledati u oči, nestale su prve riječi, i otišla je u svijet u koji ja ne mogu doprijeti. Kad već o Priorixu pričamo, poznat je slučaj malog Talijana Valentina Bocce koji je s 14 mjeseci cijepljen Priorixom, naglo potonuo u autizam i presudom talijanskog suda od Ministarstva zdravstva dobio 112 000 eura odštete (trenutno traže 800 000 tisuća odštete u građanskoj parnici). Američki sudovi također isplaćuju milijunske odštete zauvijek oštećenoj djeci. Sama sam razgovarala s desetinama roditelja malih autista. Kad čuješ jednu priču, čuo si ih sve.

    Ne cijepim svog najmlađeg sina. Vjerovali ili ne, to mi je predložila njegova pedijatrica. Kako mi je on četvrto dijete, mogu raditi usporedbe, i vjerujte mi na riječ da je on moje najzdravije dijete. U svojih 13 mjeseci nijednom nije bio bolestan, čak ni šmrkav, unatoč činjenici  da ima braću i sestru u školskim i vrtićkim kolektivima. Da se čovjek zamisli!

    Vratimo se sada na glavni argument pristaša obaveznog cijepljenja. Kažu da je cijepljenje potpuno iskorjenilo nekad  fatalne bolesti. Kažu, kad bismo u Hrvatskoj dopustili roditeljima da odlučuju, vrlo brzo bi nam se vratile sve te bolesti. Jedna druga, treća, peta, jedna strašnija od druge, tjeraju strah u kosti. Tu se radi o pukom zastrašivanju. U nijednoj zemlji koje sam poviše nabrojala nije došlo do povratka smrtonosnih bolesti i smrti male djece.

    Kad promatramo dvadeseto stoljeće i pad pobola, neosporan je pad bolesti. No zaboravljamo najbitnije parametre – bolju i dostupniju zdravstvenu skrb (antibiotici!!!), bolju higijenu, obilniju i raznovrsniju prehranu, pa čak i masovnu upotrebu hladnjaka ako hoćete. Te se činjenice ispuštaju iz vida, a nikako se ne bi smjele ignorirati.

    Naišla sam na vrlo zanimljivo poljsko istraživanje. Grafikonom je prikazan mortalitet od difterije kroz cijelo 20. stoljeće. Smrtnost se brojčano počela pratiti 1920. Kad je nakon par godina uvedeno cjepivo protiv difterije smrtnost je izrazito naglo porasla. Smrtnost je polako padala (uzimanjem u obzir nepravedno zanemarenih gorenavedenih parametara) – pazite, istim tempom. Nije bilo naglog pada, krivulja je padala jednakim ritmom sve do kraja stoljeća kada se bolest gotovo u potpunosti iskorijenila.

    Graph-Diphtheria-Cases-Germany

    Ne mogu ne spomenuti i cjepivo Gardasil, koje se ne nalazi u obaveznom kalendaru cijepljenja, no koje se šakom i kapom preporučuje našim sedmašicama kao nešto što će ih zaštititi od HPV-a tj raka grlića maternice. Cjepivo je nedovoljno testirano, učinak je najblaže rečeno diskutabilan, a nuspojave strašne. Paraliza, plućna embolija, smrt. Tolike su djevojke umrle da je japanska vlada odlučila povući svoju preporuku dok se cjepivo pošteno ne ispita. S druge strane, naše se djevojke po školama uvjerava da se radi o potpuno bezopasnom cjepivu bez ikakavih nuspojava (ovo znam iz prve ruke).

    Da zaključim. Dopustite znanosti da bude kritična. Dopustite struci  da bez straha iznese svoje mišljenje – baš kao što je to učinio dr Sladoljev i pretrpio strašna ljudska i profesionalna maltretiranja. Čovjek koji je cijeli radni vijek posvetio cjepivima rekao je sljedeće, citiram ga u potpunosti:

    Masovna primjena cjepiva „eskalirala“ je pedesetih godina 20. stoljeća kada su poboli od zaraznih bolesti statistički već dosegli minimum. Cijepljenje nije promijenilo baš ništa u statistici usporavanja zaraznih bolesti. Promatrajući krivulje pobola, na njima ne možete uočiti trenutak kada se započelo s rutinskim cijepljenjima! Po mojem mišljenju, smanjenju pobola pridonijele su više druge stvari, poput higijene, sanitacije voda, ishrane i – možda masovne primjene hladnjaka. U zapadnim i sjevernim europskim zemljama gdje se cijepljenje samo preporuča ali nije obavezno, izbile su zadnjih godina mini-epidemije dječjih bolesti pa su se farmaceutske industrije slavodobitno požurile to objasniti posljedicom smanjenog cijepljenja. Začudno, pokazalo da su oboljela djeca bila mahom cijepljena. Kod zaušnjaka u omjeru čak 9:1! Iz dostupnih podataka isto je naknadno utvrđeno i za druge zaraze. Pobolijevaju cijepljeni kao i necijepljeni, prvi čak i više.

    U svijetu su, međutim, dramatično porasle autoimune bolesti i autizam. Prije pedeset godina bile su rijetke i gotovo nepoznate. Sada su u svačijem “dvorištu”.  Autizam je u Americi imao pojavnost od 1 na 10,000 djece u 50-im godinama, da bi ustrajno rastao i 2013. g. dosegao od 1 na 50. Očito smo nečim gadno izmijenili novodobni „zdravstveni pejzaž“. Čime?

    Kad znanost prestane biti kritična, ona prestaje biti znanost, a postaje ekonomija. Ekonomiju vodi isključivo profit.

    Ne tražim od vas da propitujete štetnost ili korisnost cjepiva. Neka to učini struka, ali neka to učini istinoljubivo, bez straha i u potpunoj slobodi.

    Ono što želim da se propituje jest pravna opravdanost zakidanja nečije slobode.

    TO nikada nemojte prestati propitivati!

    Nikolina Nakić | Bitno.net

    facebook komentari