Ne daj vjetru da te dira, ne daj kiši da te Kouassi

4

– Perzefona se polako spuštala niza stube. Neprestano se ozirala tražeći posljednje tračke svjetla. Njezine će se oči sporo navikavati na mrak, a njezina ga duša nikad ne će prihvatiti. Na posljednjoj stubi oćutjet će malo topline na tjemenu. Vidiš, Tješidruže, ta toplina koju oćuti posljednji je poljubac Sunca kojega ne će ugledati do proljeća, ali Perzefona ne zna da je Sunce u posljednji tren otelo sjaj iz Tomrisovih očiju prije nego što ga je Had uspio zauvijek zatrti. Tamo gore na vrhuncima Rata moji su stari viđali sjene. Neki su držali da se ondje svađaju Bront i Sterop, djedovi su tvojega oca mislili da to grme Perun i Sevid, a ja sam, gledajući odavde nekoć pomrčinu Mjeseca, vidio obris jednoga jakog muškarca s trozubom. Siguran sam da je to bio Posejdon koji je u silasku Perzefone vidio Atenin odlazak. Otkad je krenuo u potragu, Posjedon nikad nije sklopio oči. –Slušaše to iz prikrajka Svebor i prisjeti se kasnoga jesenjeg dana kad su Kosjenka i on, kao i toliko puta dotad, išli u ribolov i kad im je jugo prevrnulo čun. Ronio je za Kosjenkom do iznemoglosti, ali kovitlaci su bili snažniji od njegovih mišica. Prisjeti se posljednjega prizora, kad je posljednji put vidio Kosjenkine oči. Pogledala ga je kao da će utaman isplivati, kao da mu je uputila posljednji pozdrav. Prisjetio se svjetla koje je iznenada obasjalo njezino lice. Na trenutak je stao i pružio ruke prema njoj. Ona ga je pogledala još jednom i potom se izgubila u gustoj muravi. – Išće je išće, ali ne nahodi! – vrtjele su se riječi staroga Grka iz jedne od prethodnih priča u Sveborovoj glavi. – Perzefona noćima nije spavala – nastavljala se Kalojanisova priča – iako je hinila da je u duboku snu kad bi Had ušao u zajedničke odaje. Vidjela bi njegove ruke koje bi ju nježno obujmile, oćutjela njegove ruse kose na svojemu ramenu. Znala je da je i on sam u svojemu svijetu. Znala bi oćutjeti samilost i kadšto je žudjela da mu se preda, da odagna barem taj osjećaj samoće, ali nikad nije. U toj borbi sa samom sobom protjecale su joj besane noći i iscrpljena je iščekivala gorka jutra. – Slušaše Svebor Grkovu priču. I njegove su noći bile duge, a kratio ih je uz Grkovo vino. Jedino bi ispijajući ga barem na tren iz glave odagnao kovitlace.

 

I tako se vaš kolumnist poput svojih likova vrti u postelji pišući roman kružnicu (ili na našu roman vrtijeljku). U nju se toliko upetljao da se premišlja hoće li glavne likove potrpati u autobus pun uzvanika za otvaranje Pelješkoga mosta te ga survati s rta Međed. Autor, naime, kao da se gubi u paučini kojoj je sam tvorac i što se više iz nje nastoji isplesti, dublje se zapliće. Klupko pak u koje se umotava ovaj narod sve se više zamotava, čak i steže. Zanimljivo smo mi društvo u kojemu se svaka sporna odluka beziznimno donosi na štetu većinskoga naroda. Tako su nas petnaestak dana bombardirali slučajem Josipa Šimunića. Predsjednici države, Vlade i Sabora, ministri, dežurni stavotvorci i slični nisu nam dali ni da pogledamo vremensku prognozu bez da se ne osvrnemo na novi izlazak ustaške zmije iz legla. Prije nekoliko nas je dana srpski predsjednik hrvatskoga kraljevskog imena Tomislav Nikolić poučio kako su Bunjevci zaseban južnoslavenski narod doseljen iz Bunjevačke, mitske države čije ime Porfirogenet nije zapisao jer je ostao bez crnila (ne za crni rižot, nego za pisanje; Ivane, ne mijenjaj mi rižot u rižoto, ne volim potonju riječ). Bački Bunjevci, zacijelo, nemaju veze s ličkim Bunjevcima koji se slučajno isto zovu, iste su vjere, govore istim (valjda bunjevačkim) jezikom i nose sličnu nošnju. Kako su nas naučili naši veliki vođe, manjinu se ne štiti kad je većina, pa stoga nisu našli vremena za osvrt na susjedski ispadčić. Postavlja se pitanje kako je 3,3 % (koliko je u zbroju Hrvata i Bunjevaca u Vojvodini) većina koju ne treba štititi (iako na to premijera i predsjednika obvezuje Ustav), a 33,33 % (e tu se Ustava držimo kao pijani plota) manjina kojoj zaštita treba. Kako bismo saznali zašto je tako, vrijeme je (jer davno je rođen Pitagora) za Ivin ili Zoranov poučak o tome kako je manje više kad su manjina Hrvati, a više manje kad Hrvati nisu u pitanju. Istodobno se u žaru napada na Josipa Šimunića govorilo i o njegovu rasizmu. Osobno ni od jednoga Hrvata nikad nisam čuo da kojega Srbina smatra pripadnikom druge rase, ali dežurni stavotvoritelji iz EPH-ova jata, koji jedni drugima pišu čak i književne kritike iako su poznatiji kao politički komentatori i gastronomi, drže da su Srbi pripadnici druge rase. Moram priznati da sam začuđen što na takav dosad nezabilježen govor mržnje nije reagirao ni SNV, ni HHO, a bome ni HND. No, čemu se čudite? U jeku prijepora oko ćirilice u Vukovaru najglasniji su borci za njezino uvođenje bili oni koji su ismijavali podslovljivanje (ili poluengleski titlovanje) srpskih filmova jer se sve razumije. Pa ako se već razumijemo i ne podslovljujemo filmove, čemu onda dvojezični natpisi? I ako se na koncu upitate postoji li narod koji sam sebi radi veću štetu otkad ima samostalnu državu nego dok je bio utopljen u naddržavne tvorevine, odgovor je potvrdan: to su Ukrajinci kojima je milije rusko ropstvo od samostalnosti. Inače dio Ukrajinaca potječe od Bijelih Hrvata, pa s tom činjenicom prestaje i moje čuđenje. Krv nije voda.

Na kraju mi krajeva ostaje objasniti naslov. Kao mali sam htio smišljati naslove članaka za Slobodnu Dalmaciju, ali kako Slobodnoj ideološki ne odgovaram, san mi se nije ostvario. Srećom, imam urednika Šćepu Šćepuljicu koji me umjesto honorarima pita (ne zapitkuje, nego mi ugađa) slobodom, pa eto i Hajdukova Bjelokošćanina u naslovu.

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 6. prosinca 2013

facebook komentari

  • peppermintt

    eto ja uvik volim čitat Domagoja, zanimljiv, ponekad zvuči oporo ali sve baš kako triba
    🙂

    • i ja volim čitati ovoga Domagoja! A drugog domagoja onog margetića, neću ni reć što mislim!

  • peppermintt

    eto ja uvik volim čitat Domagoja, zanimljiv, ponekad zvuči oporo ali sve baš kako triba
    🙂

    • i ja volim čitati ovoga Domagoja! A drugog domagoja onog margetića, neću ni reć što mislim!