Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

NE DIRAJTE U MAKSA!

Objavljeno

na

Velikanima i herojima jednoga naroda ne postaju vojnici i političari koji pomoću raznih političkih manipulacija i pogodbi s okupatorom svoje zemlje ponekad uspiju izvojštiti poneke male koncesije, nego oni koji se bezkompromisno bore za podpunu slobodu svoga naroda izpod tuđinskog jarma bez obzira radi li se tu o najokrutnijem robstvu ili nekoj vrsti prividno blage tuđinske dominacije nad narodom kojem pripadaju.

maks luburicSvugdje u svietu, pa tako i u Hrvatskoj (dapače, posebno u Hrvatskoj) svaki onaj riedki pojedinac koji se je u bitkama za svoj narod uzdigao iznad drugih, običnih ratnika, izložen je raznim ocjenama, nekad dobrim, najviše lošim, ovisno o tome od koga one dolaze.

Svaki istinski heroj (a takvih je uvijek bilo malo) čiji je životni cilj bezkompromisna borba za slobodu svoga naroda, taj cilj postavlja iznad svega i izpred svega ne obazirući se na to što će drugi o njemu misliti, napose što će misliti razni izdajnici, a najmanje što će o njemu misliti razna neupućena blebetala.

Takav čovjek misli svojom glavom. On se ne obazire na tuđa mišljenja.

On se ne bori za nikakvu čast, nikakve privilegije, nikakve osobne probitke.

On se bori za podpuno oslobođenje svoga naroda izpod tuđinskog jarma.

U svojoj dugoj i burnoj povijesti hrvatski narod imao je dobar broj takvih sinova, odličnika koji su znali da se okupatora mora ništiti svim razpoloživim sredstvima i, da bi se to postiglo, s njime se mora uhvatiti u ljutu borbu i toj borbi ga dotući i, ako treba u njoj umrijeti.

Za njega ne postoje materijalna bogatstva. Njega nitko ne može podkupiti.

Nažalost, poneki ratni heroji u koje je naš narod najviše vjerovao, u najgorim momentima po čitav narod, radi materijalnih, obiteljskih ili nekih drugih razloga, znaju pred izdajnicima pokunjiti glavu i nestati u magli zaborava.

Vjekoslav ‘Maks’ Luburić nije bio jedan od tih ljudi. On je u svoje vrieme pripadao onoj hrvatskoj generaciji koja je u kratkom vremenu u kojem je djelovala znala da se u borbi protiv zakletog krvnika svoga naroda i domaćih odroda mora uporabiti sva dostupna sredstva. On je čvrsto vjerovao da se s izdajnicima nikad ne može i ne smije miriti i takav je ostao sve do svoje smrti.

On je pripadao grupi hrvatskih revolucionara koji su sve što su imali; svoju ljubav prema bližnjima, svoje mladenačke snove, svoju mladost i sam život, podredili borbi za oslobođenje svoga naroda izpod tiranije jedne divlje balkanske rulje, više od pola milenija zaostale iza civilizacije kojoj je hrvatski narod pripadao.

Nedavno su neke očito neupućene osobe počele širiti nekakve nove, podpuno glupe verzije i upite o nekim njegovim tobožnjim do sad nepoznatim “zločinima i grijesima”.

Već smo se valjda svi nagutali srbskih i komunističkih bljuvotina na račun svih hrvatskih ratnika posebno na račun trojice najpoznatijih vojničkih zapovjednika u NDH, Jure Francetića, Rafaela Bobana i Maksa Luburića.

Naslušali smo se njihovih priča o raznim Jasenovcima, Jadovnima, Slanama i sam vrag zna kakvim ne “logorima”, gdje je Maks “uvek bio prisutan”.

Kad imalo pametan čovjek pogleda te njihove tvrdnje ne može izbjeći pomisao da, ako je samo 5% tih tvrdnji točno, da je Maks morao biti neka vrst vanzemaljskog stvorenja koje je istovremeno moglo biti na više mjesta.

Svi oni čiji je kapacitet mozga dostigao barem razinu razlikovanja “facts from fiction”, sve te velikosrbske i jugokomunističke absurdne tvrdnje lako mogu uzeti sa zrnom soli, ali sudeći po nekim trvrdnjama i pitanjima koje ove osobe putem e-maila šalju nekim vrhunskim hrvatskim djelatnicima, očito je da u našem narodu ima ljudi čiji um još nije dostigao tu razinu

Eto, sad na sve neprijateljske fantazije o generalu Luburiću te osobe nadodaju da je on bio i ruski špijun ili, kako ovaj kaže, ‘ruski udbaš’.

I nije to sve! To je samo jedan sastojak koji je ova, očito neupućena osoba, ubacila u tu svoju cicvaru.

Tu su, bez ikakvog reda i veze, onako zbrda-zdola, skarlabani: nekakvi dječji logori, pa fantomska imena nekih njemačkih poslanika u NDH, pa neko čudno prezime nekave ‘kuharice’ na Janka Puzsti, pa slučaj Vokić-Lorković, pa bijeg komunista iz Kerestinca, pa slovenski komunist Kopinič, Tuđmanova krivnja za ubojstvo Ante Paradžika, Mire Barešića, Blaža Kraljevića i sam đavao zna što sve ne.

Pa dobro, čovjek bi ovo mogao odbaciti kao nekakvu fantaziju nerazvijenog uma maloga djeteta.

Ali, očito je da ovdje nije rieč o djetetu nego o odraslom čovjeku koji se upustio u čeprkanje po povijestnim zbivanjima o kojima nema ni blagoga pojma.

Ne vjerujem da taj čovjek sviestno radi za današnju udbu, ali uvjeren sam da nije u stanju shvatii da ovakvim glupim fantaziranjima on to čini nesviestno.

Najprije, ne znam o kakvom dječjem logoru u Jaski on priča.

Ako je riječ o djeci koja su dovedena iz Kozare poslije likvidacije Titinih partizana 1942. g., onda treba znati sliedeće: Ta djeca su bila u jadnom stanju; izgladnjela, neoprana i skoro sva zaražena tifusom koji je prenošen milijunima ušiju harao među partizanima. Hrvatske vlasti odpremile su tu djecu na nekoliko mjesta, kako bi im se odmah pružila liječnička pomoć i sva druga pomoć. Sva koja su koja su bila izliečena bila su poslana u hrvatske obitelji na izhranu.

Mnoge od njih posvojena su od obitelji u koje su bila dodieljena. Po dolazku komunista ta djeca su silom iztrgnuta iz tih obitelji i poslana na ‘preodgoj’ u komunističke internate, a mnogi dobrotvori koji su ih hranil i odievali kao svoju vlastitu djecu našli su se nekoliko stopa pod zemljom.

Vrlo dobro se sjećam izjave jednoga od te preodgojene djece, koju je kao odrasla žena, sada ‘Srpkinja’, 1991. g., dala novinarki u Hamiltonu, za vrieme srbske agresije na Hrvatsku, kad se sav ološ svieta kukom i motikom bio digao protiv Hrvata.

Uz hrpu drugih absurdnih tvrdnji ona u svojoj narativi navede kako ju je 1946. g. hrvatska obitelj koja ju je bila posvojila poslala u školu. i – “jednoga dana za vrijeme vjeronauka katolički pop mi je rekao – ti si Vlahinja”.

Zamislite, katolički svećenik 1946. predaje vjeronauk u Titinim školama i “ dete nekog srpskog heroja s Kozare” naziva, kako ona reče, “pogrdnim imenom Vlahinja” – i nikom ništa.

Mi koji dobro pamtimo “četrdeset šestu, sedmu i osmu” i sve druge poslie njih, vrlo dobro znamo za kakve su sitnice u tim krvavim godinama padale hrvatske glave, posebno one hrvatskih svećenika.

Kao za reprizu ovome, neki dan u Večernjem listu netko se od jugonovinara razpisao o jednom takvom logoru negdje u Slavoniji, gdje se tvrdi da je tamo umrlo oko 600 te djece.

maks i obiteljTifus je u ono vrieme bio vrlo opaka zaraza bakterijom ‘riketsia’ koju su uslied nezamislive nečistoće među partizanima širile horde ušiju i drugih parazita, pa je bezupitno da su mnoga od te djece, koja su već bila u krajnjem, neizlječivom periodu bolesti, umrla od te opake bolesti.

Ali, kako svi znamo, bez obzira na to od čega je tko za vrieme toga rata umro, sve su to žrtve “ustaškog genocida” na čelu s Maksom Luburićem.

Kao potvrdu za autentičnost toga “zločina” Večernjak donosi “svjedočanstvo” nekog “deteta Kozare”, vjerojatno danas Pupovčevog pajdaša, koji kaže da je za vrieme boravka u logoru bio star samo godinu dana pa se ničeg ne sjeća, ali “sigurno zna da su ta djeca tamo poumirala”.

Drugo, nije postojao nikakav “Klaise Hirstenau” . Postojao je njemački general Edmund Gleise von Horstenau, rođen 27. veljače 1882. u Braunau am Inn u Austriji (gdje je rođen i Adolf Hitler).   Za vrieme Austrougarske u činu pukovnika služio je u vojnoj obavještajnoj službi.

Za vrieme 2. svj. rata jedno vrieme bio je vojni poslanik Wehrmacht-a u Hrvatskoj. Poslije izkrcavanja savezničkih trupa na Siciliji on je predviđao da će Njemačka izgubiti rat i navodno je jednom rekao nekim hrvatskim ministrima: “Njemački brod tone, zašto vi Hrvati ne skačete s broda koji tone?”

Na zahtjev dra Ante Pavelića, radi sumnje da je potakao Vokića i Lorkovića na pokušaj puča, bio je opozvan u Njemačku.

Za vrieme obnašanja svoje dužnosti u Hrvatskoj on je bio neka vrsta administrativnog šefa njemačkih trupa na tom sektoru, a ne i hrvatskih.

Sigurno nije bio šef Maksu Luburiću, koji se radi nepravde prema hrvatskom narodu, znao sukobiti sa svakim pa i s Njemcima; kao u slučaju s onim divljanjem Kozaka u Novskoj i pokušajem njemačkog švercanja vagona punih četnika kroz Zagreb.

Tvrditi da je general Gleise von Horstenau bio nekakav rusko-njemački “double agent” više je nego blesavo ili, ako je to istina, biti će da su saveznički poslieratni tribunali, gdje su Rusi vodili glavnu rieč, odredili i ruske špijune slati u Titinu klaonicu, pa je Gleise von Horstenau, rađe nego da bude izručen u Jugoslaviju, u njihovom zatvoru u Nürnbergu, 20. srpnja 1946. izvršio samoubojstvo.

“Njega su zvali general Drinjanin, a tamo nikad nije ratovao”, kaže dalje ovaj naš novi povjesničar. Ne mogu pojmiti kako netko može biti tako jednostavan.

Zar on još nije čuo da kad je rieč o svim zločinima koji su počinjeni na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, između Sutle, Drave, Drine i Jadranskoga Mora, da je prema 70 godina staroj srbokomunističkoj i zionističko-boljševičkoj promičbi, tu kolovođa uviek bio Maks, a kad je rieč o borbama protiv Dražinih četnika i Titinih boljševika onda on nije bio nigdje. Cieloga je rata sjedio u Jasenovcu, pio rakiju i klopao Srbe.

Kao i velika većina hrvatskih ratnika, u onome i u ovome posljednjem ratu i Maks je ratovao po cijeloj Hrvatskoj, a i da nije, kakva je to predpostavka da se on ne može zvati Drinjaninom.

Za informaciju tim i takvim ljudima, Maks se nije mirio s nikakvom Hrvatskom čija granica sa Srbijom nebi bila tamo gdje je bila – od stoljeća sedmog – na rijeci Drini!

Razlaz izmađu Maksa i Poglavnika dra Ante Pavelića usliedio je početkom 1955. godine, kad se proširila vijest o navodnom sporazumu Pavelić-Stojadinović, koji je bio podpisan koncem 1954. godine u Buenos Airesu.

Tim sporazumom, koji je najvjerojatnije samo još jedna srbo-komunistička podvala, granica između Hrvatske i Srbije trebala je ići rijekom Bosnom.

Tada i zato se on nazvao Drinjaninom.

Do te godine Vokića i Lorkovića ubili su razni ljudi u koje je bio uključen i general Boban, a poslije Maksove pobune svi zločini pripremani u kuhinji jugoslavenske promičbe prebačeni su na Maksa, pa je od tada, uz gomile ‘novih zločina’ Maks postao i njihov ubojica, iako u vrieme njihova nestanka nije bio ni blizu Lepoglave.

“Pavelić ga nije primio u HOP”.

Dr. Ante Pavelić je HOP osnovao 1956., nekih godinu i pol poslije Maksove pobune.

“Kuharica Zagorelec”.

Gdje spominje tu nekakvu “kuharicu Zagorelec”, vjerojatno je od nekoga, tko je upućen kao i on, čuo nešto o slučaju sa sestrama Pogorelec, a koji nema ama baš nikakve veze s Maksom. Ali, svakako, treba i njih strpati unjegovu “torbu zločina”.

Evo što tom slučaju piše komunistički književnik Bogdan Krizman:

“Milićević ( šef jugoslavenske špijunaže Vladeta Milićević, nap. a.) – prirodno se zainteresirao za ljubavnicu G. Perčeca Jelku Pogorelec i njenu sestru Mariju.

Marija je željela da sestru – koja je imala nezakonito dijete sa “stricem” – izvuče iz ustaške sredine i okrene protiv Perčeca – što je Milićević pomagao – i stoga je otputovala iz Austrije k njoj u Mađarsku…..”.

Da o tome ne duljim, kad se saznalo za Milićevićev pokušaj da kroz Pogorelićke infiltrira logor na Janka Puzsti Gustav Perčec je priekim postupkom osuđen na smrt i likvidiran – i time je taj problem odklonjen.

“Priča da je čuvao leđa Bleiburgu ne drži vodu”, kaže se dalje u tim bezveznim nabrajalicama. E, ovako nešto može izvaliti samo onaj kome u glavi fali dobar broj cvekova. Onome tko je imalo upućen u ono što se tada odigravalo mora pozliti kad čita ovakve nebuloze, a kamoli ne bi onome tko je u svome više od 50 godina dugom emigrantskom životu upoznao mnoge od preživjelih sudionika i aktera u ovoj po hrvatski narod najvećoj tragediji.

Svakome je poznato, da je prije povlačenja Hrvatske vojske i civilnog pučanstva prema Austriji u svibnju 1945., po zpovijedi Poglavnika dra Ante Pavelića general Luburić postavljen da trupama pod njegovim zapoviedništvom na čitavom putu od Zagreba do austrijske granice, kao zalaznica, štiti zaleđe odstupajućih jedinica hrvatske vojske i možtva civila.

A kako je on vršio tu dužnost evo samo jedan mali primjer kojeg je u svojim svjedočanstvima naveo domobranski nadporučnik Kazimir Kovačić:

(…) “Nakon našega pokreta u Celju je kao zaštitnica još ostao dobar dio ustaških jedinica pod zapovjedništvom Maksa Luburića i Rafaela Bobana.

Nekih 6 km izvan grada, po naređenju generala Herenčića, koji je kako zaključujem preuzeo zapovjedništvo, kolona je stala i tu prenoćila.

Kad je kolona stala vratio sam se u Celje s 2 vojnika da potražim jednog zrakoplovnog dopukovnika koji mi se ranije bio priključio s namjerom da s nama proslijedi put.

Vraćajući se u Celje, na dva mjesta su me zaustavile partizanske zasjede u jačini od 15 osoba.

Na njihov upit, tko ide i kamo, odgovorio sam da smo ustaše i da idemo u Celje, na što su me bez poteškoća propustili, iz čega zaključujem da su se bojali Luburićeve prijetnje da će izvršiti odmazdu za svakog hrvatskog vojnika koji bi poginuo za vrieme povlačenja kroz Sloveniju.

Bez poteškoća sam se vratio natrag svojoj jedinici (…).”

Prije nego se za istinu uzima ono što je pisao pok. prof. Bogdan Radica (kojega sam vrlo dobro poznavao) treba najprije vidjeti kad je on to pisao, prije 70ih godina prošloga stoljeća ili poslie.

Radica je još za vrieme stare Jugosramije kao glavni korespodent beogradskih novina poslan u Ameriku.

Bio je podpuno zaveden sve dok mu pok. ‘stric’ Ante Došen, Rudolf Erić i mi mlađi nismo otvorili oči – poslije čega je postao gorljivi Hrvat. O njemu nekom drugom zgodom.

O klovni Antiki Vukiću kojega sam isto dobro poznavao, i o njegovom vođi “novom predsjedniku Nezavisne Države Hrvatske”, Vladi Sečenu, nije vriedno ni govoriti.

Za sve koji za istinu uzimaju išta što je on brbljao možda bi bilo bolje upitati kako to da se on kao ondašnji predsjednik Ujedinjenih Hrvata Njemačke nije udostojio u bolnici posjetiti niti jednoga od Hrvata koji su, nekim čudom, preživjeli udbaške atentate, kao napr. Dane Šarac koji je preživio s više od dvadeset udbaške tanadi u tielu.

Ili, kako to da je jedino on nije bio na udbaškoj listi za odstrel.

O da, znam za priču o onom bojnom otrovu kojeg je on na vrieme nanjušio.

A svima drugima, bez obzira tko su, koji navodno tumače kako je Maks bio ruski špijun, prieko je potrebna lobotomija.

Isto tako, svima koji žele postavljati upitnik na Maksovo hrvatstvo i ustaštvo želim napomenuti da su, svi do jednoga, njegovi sljedbenici “odporaši” uvijek bili i ostali najvjerniji štovatelji Poglavnika NDH dra Ante Pavelića i najžešći, najustaškiji ustaše. Kao znak toga poštovanja,

neki od njih, s kojima sam desetljećima zajedno vodio borbu protiv Jugosramije davali su svojim sinovima ime Žap (Živio Ante Pavelić), a kćerima Drina.

Potrebno je još nešto naglasiti. Kad je Poglavnik, poslie dosta dugog skrivanja u Austriji, morao po ciči zimi preko Alpa bježati u Italiju pratili su ga dva Maksova zeta; pukovnik Jakov Džal i bojnik Dinko Šakić.

Imao sam čast upoznati pok. puk. Džala i njegovu suprugu, Maksovu sestru Zoru.

Pok. Dinka sam upoznao 1973., kad je u Kanadu došao s Rudom Prskalom i Nikolom Liscem, koji su otmicom zrakoplova iz švedskoga zatvora spasili Miru barešića i Anđelka Brajkovića i dugo poslije toga s njim surađivao.

Bili smo zajedno i na velikom Hrvatskom saboru koji je 1973. g. održan u Chicagu.

Također sam dobro poznavao i finoga gospodina i čestitog Hrvata dra Miljenka Dabu Peranića.

Sva njegova krivnja je u tome što on, kao ni Maks, nije mogao vjerovati da bi njegov ubojica mizerni izrod Ilija Stanić, dijete jednog čestitog Maksovog vojnika, mogao biti ono što je bio. Neki čak navode da mu je Maks bio krstni kum, pa kako bi ijedan od njih mogao u njega posumnjati.

Treba znati i to da se, neki prije neki poslije smrti dra Ante Pavelića, Maksu pridružio i broj poznatih hrvatskih ratnika, kao; pukovnik Ibrahim vitez Pjanić, pukovnik Stjepan Crnički, legendarni branitelj Ozlja, bojnik Stjepan Fištrović Sabolović i drugi.

Žalostno je da danas i naoko dobri ljudi upadaju u mreže absurdnih antihrvatskih dezinformacija, a još je žalostnije kad na sve te toliko absurdne tvrdnje oni još nadodaju i neke svoje, isto tako absurdne.

Ove koji vole čeprkati po prašini srbokomunističke i zionističko-boljševičke propagande protiv hrvatskih ratnika kao što je bio Maks Luburić pitam, hoćete li uskoro, ako već niste, početi širiti “vijesti” da su hrvatski ratnici Maksovog kova; Mirko Norac, Darijo Kordić i Slobodan Praljak bili špijuni KOS-a?

Vjerujem da hoćete, jer uvijek će se naći ljudi koji se, kao i vi, drže one stare rimske izreke   – Credo quia absurdum ( Vjerujem jer je obsurdno ).

(Ovdje u ovom opisu Zvonimir Došen spominje kao da je Iliji Staniću Maks bio kum. Mnogi su u to vjerovali i mnogi još uvijek vjeruju, a i ja sam godinama u to vjerovao, iako sam imao razlog u to sumnjati. Sada sam kroz neke opise koje sam pronašao na internetu saznao da bi kršteni kum Iliji Staniću mogao biti hrvatski Križar Stjepan Šimić, kojeg je onaj u svećeničkom habetu Bosiljko Bekavac izdao Udbi. op, Milan Boban/otporaš)

Zvonimir Došen

Braniteljski radio, subota 8. studenog 2014.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA

Objavljeno

na

Objavio

Neki su mi se javili da bi željeli nešto više znati nego znaju o dru. Peraniću. Jedan je čak izrazio želju da je voljan napisati knjigu o njemu i njegovom djelovanju u hrvatskoj političkoj emigraciji, tim da mu dostavim što više potrebnog material. Ono što je on prikupio i što ima, smatra da nevi bilo dovoljno ni potpuno. Za početak odgovorio sam mu ovako:

Dragi prijatelju primio sam Vaš e-mail pismo i sve razumio. Knjigu koju
Vi imate je knjiga koju je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako ste pratili ovih par zadnih opisa pisama Maksa Luburića, mogli ste uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu a imam i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javite svakako.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Miljenko Dabo Peranić

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u dobroj vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak 18 i subotu 19 kolovoza na večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u tu zavrzlamu je umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: ” Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Otporaš.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”, mo.)…Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110. U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: (uvjeta, mo.) ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim Vas gnjaviti niti umarati. Sve što Vam želim reći je to da je na Vama jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: “USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA” u kojoj će se iznijeti mnoge nepoznanice koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi ja Vas iskreno poZDravljam i želim reći da možete računati na mene i moju pomoć u svim mojim mogućnostima. Želim vam sve najbolje.
Mile Boban, Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati