Ne dopustite da vam Bog i ljudi postanu rutinom, jer sveto je uvijek sveto

    0

    Neće Bog postati veći time što ja svaki dan idem na svetu misu. Neće Bog biti veći time što ja redovno molim i postim. Ne dobiva on na svetosti, nego ja,

    Nedavno, preslušavajući jedno predavanje dok sam putovao u autu, čuo sam jednu priču iz Svete zemlje. Jedan pravoslavni monah iz Srbije je bio na službi u Svetom Grobu. Nakon dvije godine provedene u Svetom Grobu obrati se fratru koji je također bio na službi u Svetom Grobu. I reče mu da mora ići kući. Da se vraća kući. Zašto? Zato što je počeo prolaziti pokraj Svetoga Groba kao i pokraj svakog drugoga groba. Taj Sveti Grob mu je postao običan. Bio je toliko svjestan čitave svoje situacije pa se želio oteti tome da ne daje dovoljno važnosti svetom mjestu. Ono što je svakodnevno, što se ponavlja iz dana u dan, često može postati dio rutine.sveti grob

    Više i ne doživljavaš veličinu ili svetost onoga što ti je pred očima non-stop. Zar nije tako ne samo s nedjeljnom misom, crkvom ili Biblijom koja ti stoji na polici kao i svaka druga knjiga? Pa zar nije tako i s onim križem koji ti visi na zidu u tvojoj sobi kao i sve ostale slike i predmeti na zidu pokraj kojih prolaziš ne mareći odveć za njih jer su već godinama na tom zidu i postale su inventar kuće na koji se više nitko i ne obazire? Skoro kao ona dunja sa ormara, koja miriše bez veze i noću i danju, kao što kaže jedna pjesma…

    Ali, zar nije tako često i s ljudima koji su nam (kao) najbitniji i najvažniji na ovoj zemlji? Pa često ih ne doživljavamo, nemamo uho za njih, nemamo vremena za njih, ne sjećamo se kad smo ih zadnji put posjetili ili rekli kakvu divnu riječ (volim te, trebaš mi, nedostaješ mi), uputili jednostavan osmijeh ili dali jednostavan poljubac koji vrijedi više od milijun riječi…

    Sveto ostaje sveto. Bez obzira kakav ja bio. Mario ja za tu svetinju ili ne mario. Neće Bog biti veći time što ja očistim križ svaki dan da se ne hvata paučina za njega. Neće Bog postati veći time što ja svaki dan idem na svetu misu. Neće Bog biti veći time što ja redovno molim i postim. Ne dobiva on na svetosti, nego ja. Ja moram poraditi na svojoj svetosti. I držati sebe budnim. I držati svoje oči otvorenima. A Bog nam se pokazuje u našim bližnjima, osobito u onima koji su u potrebi. U malenima. Zaboravljenima. On je tada, zapravo, zaboravljeni Bog. Evanđelje nas potiče na brigu i ljubav za bližnje, jer je kritično razmišljanje u kojem jako i puno i strašno volimo Boga, a ne možemo smisliti određene ljude ni na deset kilometara.

    Kako možeš voljeti Boga kojeg ne vidiš, a mrziti brata kojega vidiš?

    Uvijek se vratim na ono razlučivanje bitnog od nebitnog. U životu se često opteretim glupostima koje ne bi trebale imati mjesta u mom dnevnom rasporedu. Tričarijama. Sporednim stvarima. A upravo me te stvari dovedu do toga da zaboravim na ono bitno. Tako mogu proći kraj Svetoga i ne doživljavajući da je Sveto. Tako mogu slaviti misu kao da čitam bilo koji drugi tekst na ovom svijetu. Tako mogu i moliti, a zapravo ne razgovarati s Bogom. Valja nam se otimati nebitnom da bismo pripadali Bitnom. A kad pripadam Bitnom, on postaje moja nužnost i potreba. A kad pripadam Bitnom, čak će se i moji bližnji osjećati ljepše u mom društvu. Onda ću i njima znati pokazati da su mi bitni. Onda ću i onome Svetome znati pokazati da mi je bitno. Danas. Svaki dan.

    fra Željko Barbarić/bitno.net

    facebook komentari