Ne može ekonomsku krizu u Hrvatskoj riješiti politika koja ju generira

    1

    Je li moguće da je šest godina recesije isključivo izraz neznanja vlada u tome razdoblju, ili nečega drugoga?

    Može li ekonomsku krizu u Hrvatskoj bilo tko, a pogotovo ova vlast, riješiti isključivo ekonomskim instrumentima? Je li moguće da je šest godina recesije, kronična nezaposlenost, samo i isključivo izraz neznanja vlada u tome razdoblju, ili nečega drugoga?

    zastava-128-100Radi li se u Hrvatskoj o krizi duha, krizi temeljnih društvenih vrednota, razgradnji integrativnih veza nacije i društva, kako mnogi umni ljudi upozoravaju, i nije li ovo društvo imperativno nužno vratiti njegovim autentičnim vrednotama i korijenima kako bi se uopće smjelo govoriti o – rješenju svake krize. Može li ovakva država, posve nefunkcionalna i s ogromnim naslijeđenim anomalijama iz komunističkog sustava, biti optimalan okvir za formiranje razvojnih politika?

    Nema ni govora o tome.

    Dežurni apologeti aktualne vlasti, jednim dijelom “znanstvenici”, a pogotovo novinari, svaku raspravu o nacionalnom identitetu ili o društvenim i svjetonazorskim pitanjima, bolje rečeno, razarajućim sukobima, s neke samoproglašene više pozicije, navodno razumne pozicije i prije svega i iznad svega, jeftino populističke, osporavaju protupitanjem – zašto gubimo energiju na ta “ideološka”, “svjetonazorska” ili “politička” pitanja, zašto nam “namećete” rasprave o “ustašama” i “partizanima” kada imamo 350 tisuća nezaposlenih, kada je država pred bankrotom, kada šestu godinu za redom imamo pad BDP-a?

    Stvarno, zar to upozorenje ne izgleda potpuno logično, opravdano i prije svega – mudro i razumno?


    Jer, baviti se sada ispravljanjem “krivih Drina”, sukobljavati se o pitanjima bliže i daljnje prošlosti, raspravljati o komunistima, neokomunistima i desničarima, desnici i ljevici, u situaciji kada svi ekonomski pokazatelji ukazuju kako propadamo – stvarno je sumanuto, bogohulno i prije svega kontraproduktivno. Zar ne?

    Ali je li to baš tako?

    Ima narodna mudrost – najviše sumnjaj u grlatoga mudraca!Uvijek je važno pogledati s kojih se pozicija šalju takve poruke, postavljaju takva pitanja?

    Zašto ti koji s gnušanjem osporavaju “političke” teme, bježe kao vrag od tamjana od svih rasprava koje bi mogle voditi u još pogubnije otvaranje pitanja, ne pokušaju odgovoriti – zašto je Hrvatska od kada i najstariji njen stanovnik pamti –u krizi?

    Jedino kada nismo bili u krizi bilo je vrijeme kada nam je opstanak bio ugrožen – srpskom agresijom.

    Imaju li neke veze te sve epohe, ti društveni sustavi pod kojima su Hrvati živjeli i radili, je li kriza hrvatska sudbina ili je posrijedi nešto racionalno objašnjivo? Nešto što bi se pravim pristupom moglo otkloniti i osloboditi nacionalne potencijale zemlje? 

    U Hrvatskoj nažalost nije lako pronaći relevantno i međunarodno verificirano mišljenje o pitanjima nacionalne ekonomije, što zbog naslijeđa ekonomske znanosti koja je služila apologetici totalitarnoga poretka, a čiji su se iskoraci smatrali i još uvijek smatraju incidentima, a ne pravilom, a pogotovo je to gotovo nemoguće u masovnim medijima pored sveznadara koji godinama objašnjavaju sve, samo ne najvažnija pitanja.

    Mladi hrvatski znanstvenik Vuk Vuković, sa snažnim međunarodnim referencama, o djelu otvorenih pitanja koje sam pokušao otvoriti govori ovako: 

    “Ekonomija koegzistira s politikom, stoga tražiti odgovore samo od ekonomije bez  razmatranja utjecaja političke moći na izgradnju institucija, na donošenje odluka o mjerama ekonomske politike, pa i o ideološkim implikacijama pojedinih odluka, neće dovesti do očekivanih rezultata”
    (časopis Banka)

    Vratimo se na prvo pitanje. Mogu li apologeti vladajućega i političkoga i ekonomskoga poretka optimalno odgovoriti na nekoliko naznaka iz ovoga stajališta?

    Zašto bi netko koga financira ovakva državna vlast (kao što su novinari državne televizije, znanstvenici na državnim sveučilištma čije projekte isključivo financira i garantira im održanje) postavljali pitanje znanstvene i metodološki provjerljive analize aktualne politike i njenih izravnih implikacija na tržište, poduzetništvo, razvoj gospodarskih potencijala?

    Zašto bi recimo Agrokor, koji ima gotovo monopolan položaj na tržištu hrane, a pogotovo u otkupu poljoprivrednih proizvoda malih hrvatskih seoskih gospodarstava preko Agrofruktusa, više vodio računa o razvoju hrvatskoga seoskoga gospodarstva ako mu je profitabilnije uvesti šljive, lubenicu, papriku, rajčicu ili krumpir iz susjednih zemalja. Ista stvar vrijedi za Dukat, recimo, ali i za niz drugih kompanija. Smije li se Agrokor utjecajem države prisiljavati na drugačije ponašanje?

    Može li se u ovome i u nizu sličnih slučajeva primijeniti tzv. inačica modernoga liberalizma – društveno odgovorno poslovanje, koje u svojoj suštini, i pored taktičkih neznatnih koristi za realno društvo, u biti služi samo kao alibi nemilosrdnoj eksploataciji rada nerazvijenih naroda i zemalja, ili običan razlog i povod dokoličarkama (raznim prvim damama) za opravdanje svoga društvenoga postojanja.

    Ne može, niti treba.

    Problem nije u tome što recimo jedan Agrokor vodi takvu poslovnu politiku, koja u samo jednoj godini doslovno uništi desetke seoskih gospodarstava, problem je u tome što takav Agrokor ima na više načina praktično presudan utjecaj na – državu i sve politike, bile pozicijske, bile opozicijske. Što realnom ekonomskom i fnancijskom moći preko lobiranja ili izravnoga kadroviranja, što realnom ucjenom svakoj politici koju bi potresao do rušenja eventulani raspad jednog takvog gospodarskoga sustava.

    Nad svakom politikom takvi sustavi mašu činjenicom o broju – zaposlenih.

    I, time dolazimo na ključno političko i društveno pitanje današnje Hrvatske – zaposlenost, zapošljavanje. Jer tko bi sporio pri zdravoj pameti gledajući svoje susjede – da je nezaposlenost najvažnije ekonomsko i razvojno pitanje zemlje!?

    Možemo li, da potpuno pojednostavimo stvari, očekivati od jedne Barcelone da bude protiv suca koji joj pogoduje na utakmici, koji joj svira penal bez razloga ili isključi suparničkog igrača?

    To svijet čak i u sportu nije doživio.

    Smije li se relevantna ekonomska, društvena i konačno, politička odluka donositi na takvim očekivanjima?

    Jasno da ne smije.

    Zašto se onda donosi?

    Zbog jedinstva vladajućega političkog poretka, ključne gospodarske strukture i najvažnijih društvenih centara moći. Samo zbog toga i ni zbog čega drugog.

    Može li se očekivati od današnje Kukuriku koalicije, dakle ne samo nekakav program, već bilo kakva politika koja će namjerno krenuti u promjene ovakvoga realnoga društvenoga poretka utjecaja i promijeniti politiku i metodologiju donošenja odluka – ako je posve izvjesno da će upravo takvu koaliciju i njen opstanak to potpuno strukturalno ugroziti i vrlo vjerojatno urušiti?

    To mogu samo budale.

    A budale ne zastupaju promociju te mogućnosti, već prevaranti kojima je ciljana funkcija – održavati aktualni poredak, sve dok  jedan jedini element ekonomske raspodjele funkcionira u zemlji.

    I, dok se nešto ne dogodi.

    Što?

    Može li netko van obične zafrkancije ili tragikomičnoga vica, vjerovati Grčiću, Hajdašu Dončiću, Vrdoljaku, Marasu ili Bauku, kako je ovo što oni rade i najavljuju – samo-što-nije eksplozija razvoja!?

    Na temelju kojih znanstvenih kriterija netko s pučkoškolskom naobrazbom neće prsnuti u smijeh kada, gledajući što oni govore i prije svega rade, čuje kako je Jakovina poslao nekakvu “strategiju” razvoja hrvatske poljoprivrede u Bruxelles, kako je Lorencinpromovirao “strategiju” razvoja hrvatskoga turizma, kako Vrdoljak ostvaruje“strategiju” energetske samoodrživosti i potpune emancipacije Republike Hrvatske?

    Prvo, kakvu god imamo znanost, pogotovo na društvenim i humanističkim znanostima, volio bih vidjeti koliko je znanstvenika s hrvatskih sveučilišta sudjelovalo u izradi tih –legendarnih strategija? Može li biti mjerodavan potpis znanstvenika, a ne profesionalna blamaža, sudjelovati u izradi nekakve turističke strategije, a ne imati istovremeno posve precizno razrađenu strategiju upravljanja otpadom, upravljanja Jadranskim morem, upravljanja hrvatskim vodama, šumama, ukratko postojećim okolišem? Zašto uopće hrvatska država financira hrvatska sveučilišta i institute?

     

    Po onoj – vidjela žaba kako potkivaju konja, pa podigla nogu!?


    Treba li bolji primjer od izgradnje hrvatskih autocesta?

    Ima li ikoga tko misli, ili tko se bar javno usudi misliti, da izgradnja autocesta nije bila potrebna?

    Druga je stvar to što se ne postavlja pitanje – je li se smjelo onako čačićevski sjesti, mlatnuti šakom o stol i reći – idemo izgraditi autocestu, jednu, dvije, tri.

    Građevinsku operativu imamo, uposliti ćemo tisuće ljudi, BDP će nam naglo rasti, a novaca po svijetu koliko hoćeš. A još si uz to sve – prava pravcata država. Kao u američkom filmu –“Odjednom predsjednik” s komičarem Chrisom Rockom, zar ne?

    Zašto se paralelno s planiranjem ceste, prije svega u definiranju njene financijske isplativosti, a ne samo golome fnanciranju, jer je to velika razlika, nije razradio sustav okrupnjavanja regija kojima prolazi? Zašto se uz nju trasom nalazi i danas pet županijskih bolničkih centara, pet županijskih uprava, kada je upravo svrha te ceste morala biti približiti usluge svih vrsta stanovnicima regija kojima prolazi na optimalnu vremensku distancu i ekonomsku održivost ukupnoga društva?

    Zar je bilo teško izračunati koliko se novaca izvlači iz gospodarstva za kakvo takvo funkcioniranje tih bolnica i javne uprave i samouprave u tim mikroregijama, koje je cesta približila na sat vremena udaljenosti, a istovremeno niti bolnice niti javni sektor neće nikada biti u poziciji koncentrirati i razviti optimalne potencijale i vrhunske usluge. Nije li smisao svakoga napretka i razvojne politike – ljudima uz najniže moguće troškove omogućti najbolje usporedive usluge?

    Ili je, kako se čini danas u Hrvatskoj, svrha države i njene ekonomske politike da svako selo ima svoju državicu.

    Da dalje izračunamo koliko je milijardi kuna do sada ulupano u prosječnu ili slabu medicinsku i zdravstvenu uslugu stanovnicima tih regija, koliko naciju košta funkcioniranje pet državnih i javnih uprava umjesto – jedne ili dvije?

    Umjesto da razmisli i posluša ljude koji o sinergijskoj funkciji prometa znaju više od Dončića, Grbina, Kajina, Jakovine ili Stazića, da pozovu ekonomske stručnjake sa svojih instituta i sveučilišta koji tako banalne probleme vjerojatno svi znaju detektirati i predložiti načine otklanjanja – država, koja se stotinama takvih primjera posve hajdučkih odluka, dovela na rub bankrota, mora iznajmiti cestu nekome tko ima novac koji će njoj pokriti rupčage u samoodržanju, a onda godinama diktirati ritam razvoja zemlje.

    Doslovno kao kad čovjek kupuje mercedes novcima posuđenim od kamatara.

    Kako to hrvatska Država odlučuje?

    Kako donose odluke Vlada, ministri i ministarstva, koliko je u tim odlukama – znanja?

    Odlučivanje je tema nekoliko znanstvenih disciplina, a danas pogotovo nema ni jedne odluke u ozbiljnim društvenim, gospodarskim i državnim institucijama razvijenih zemalja u čijem donošenju ne sudjeluju deseci vrhunskih, zapravo najboljih stručnjaka i znanstvenika koje te institucije mogu dobiti iz različtih znanstvenih i stručno specijalističkih disciplina.

    Je li netko prilikom izrade nacionalne strategije razvoja hrvatske poljoprivrede koju je navodno Jakovina poslao u Bruxelles bilo što pitao o tome Agronomski fakultet u Zagrebu kao instituciju,  a ne samo i  isključivo pojedince s njega (ako i to), koji su možda članovi SDP-a ili neke druge stranke, odnosno – dežurni stranački znanstvenici?

    Je li netko, ako isključimo profesoraLovrinčevića s Ekonomskog instituta u Zagrebu čuo i jednoga jedinog hrvatskog ekonomistu da otvoreno upozorava da razvoj tendencija i pokazatelja u nacionalnome gospodarstvu vodi izravno prema – gubitku suverenosti, nacionalne sigurnosti zemlje i politički kolonijalizam sa snažnim ograničenjima političke kako vanjske tako i unutarnje participacije, ne samo naroda, već i političkih struktura?

    Nitko živ.

    Je li netko u ovoj zemlji čuo, doduše rijetke javne istupe profesora Akrapa, vrsnoga demografa, koji godinama sve umornije upozorava da nema ni govora o ukupnom razvoju zemlje čiji narod – izumire?

    Svakodnevna obrana postojećega poretka u Hrvatskoj postaje sve teža i apologetima toga poretka, pogotovo u medijima. Nije lako gotovo petnaest godina nakon smrti Franje Tuđmana više ni njega kriviti za sve nevolje današnjice, upravo je proporcionalno teže, koliko je bilo lako vanjskom suradniku na zagrebačkom Fakultetu poltičkih znanosti Igoru Mirkoviću, najaviti “novo vrijeme”polazištem o – 700 000 izgubljenih radnih mjesta osamostaljivanjem Republike Hrvatske.

    Razumno je, uz to što je nužno postaviti pitanje o referencama koje su kvalificirale Mirkovića i takve za obrazovanje međunarodno konkuretnih kadrova na državnom Sveučilištu, postaviti pitanje danas: Zašto političke elite i državni poredak ni petnaest godina nakon “diktature”“mraka” i “autokratskog režima”, nisu postigle nikakav napredak, zašto je kriza po svim elementima usporedivih društvenih kategorija – daleko snažnija, a stanje gotovo na rubu propasti?

    Jedan od razloga je i to što je ta Mirkovićeva poruka, kao i trajni udar na “desničarsko uništavanje Hrvatske” pretvorbom i privatizacijom, u biti obična laž, agitpropovska kampanja i smišljeni model medijskog preslagivanja društvenih utjecaja i usmjeravanja države i društva u pravcu koji odgovara, prvo, izrazitoj manjini koja kontrolira ključne nacionalne poluge utjecaja, drugo, inozemnim centrima za koje ti apologeti u biti, što profesionalno, što vođeni provincijalnim duhom – rade.

     

    To pokazuje i još jednu, posve kroničnu neokomunističku politiku tzv. lijeve koalicije, kako Račanove, tako i ove danas, čija se ekonomska politika svodila i svodi – na pokušaj nekakvoga, bilo kakvoga rješavanja zapošljavanja.


    Kakvoga?

    Modus vivendi ekonomske politike za vrijeme komunstičkoga poretka je bilo – zapošljavanje. S druge strane, zdrava ekonomska politika, time i odgovorna nacionalna i društvena politika zasniva se na stvaranju konkurentnog proizvoda i konkurentne usluge, iza kojeg po nužnosti slijede uz sve posljedice i razvoj uposlenosti društvenih potencijala i opći razvoj kompletnog društva.

    To je politički i ekonomski modus vivendi svih razvijenih društava, to je ključna razlika između propalog komunističkog poretka i kapitalizma, ključna razlika između razvoja i nazadovanja. Koliko god to bilo naizgled nelogično, upravo je rat spriječio potpuno ogoljenje do srži naslijeđene komunističke privrede i svih njenih zloćudnih implikacija, po svemu vidljivom i danas, strateški zloćudnih u svim segmentima, jer je po nekim pokazateljima između 300 i 500 tisuća ljudi jednostavno“nestalo” u ratnome vihoru sa svojih radnih mjesta, na kojima niti su stvarali nekakav proizvod, uslugu, vrijednost, niti su primali plaće godinu, ili čak dvije, “čuvajući” običnom golom nazočnošću svoja “mjesta” za neko buduće vrijeme i od – konkurencije.

    Mirković kao i današnji apologeti aktualnoga poretka, naravno neće ni spomenuti zbog strateških interesa formiranja konfederacije «Zapadnoga Balkana» i propitkivanja neposredne prošlosti, barbarsko pljačkanje Hrvatske u okviru zajedničke države upadom Miloševića u devizne rezerve i otimanje 2 milijarde dolara, što je bila četvrtina deviznih rezervi tada, izravne ratne štete od 29,571 milijardu dolara, na koncu 1991. godine zbrinjavanje 550 tisuća izbjeglica, čemu se pridružilo 1992. i 402 tisuće izbjeglica iz BiH, te da je preko Hrvatske od 1992. u treće zemlje od srpskih progona s prosječnim zadržavanjem od tri mjeseca prešlo 400 tisuća izbjeglica sa svim troškovima uz minimalnu međunarodnu pomoć, počev od prehrane do zdravstvene skrbi, koju su imale sve izbjeglice
    (podaci: Andrija Hebrang – Domovinski rat)

    Čemu još trebamo pripisati kroničnu visoku nezaposlenost, koja jest jedan od indikacija snažnih slabosti nacionalne ekonomije? Pretvorbi naravno, koju su u ogromnome broju slučajeva, bar kada se radi o poduzećima koja su imala kakav takav barem regionalno konkurentan proizvod (proizvodnja hrane, lijekova, djelovi elektro i metaloprerađivačke industrije), ali najvećim djelom prispjećem računa koji su tijekom rata dosezali zastrašujuće razmjere podacima koje sam iznio iz radaAndrije Hebranga.

    Pretvorbi zbog toga, što su takva poduzeća zapravo prenominirana u vlasničkome smislu, legendarnim menadžerskim kreditima i dijelom – grijehu struktura na koji je ukazaokardinal Bozanić 1998. godine, iako naravno nije samo, niti dominantno na to mislio.

    Tko je mogao dobiti menadžerski kredit, tko je imao pristup otvorenim fnancijskim kanalima u zemlji, a još važnije, tajnim izvorima sredstava pod raznim egzotičnim imenima zaštićenih oaza diljem svjeta, odakle se zapravo sada u privatne svrhe reinvestirao kapital opljačkan u posljednjim godinama raspada Jugoslavije, putem inozemnih predstavništava tvrki koje su imale pravo na međunarodno poslovanje i upravljanje deviznim sredstvima? Jesu li te kredite i mogućnosti mogli dobiti “ustaše” koji su s barjacima ulicama uzvikivali parole i pjevali do jučer zabranjene pjesme, momci koji su otišli na ratišta, svakodnevni ljudi s kojima smo živjeli, ili je tome El Doradu pristup imao samo određeni krug ljudi?

    Da pogađamo? Je li se nešto promjenilo danas? Je li ikada bilo drugačije? 


    Zašto, recimo, jedan Mesić, poznat kao zagovornik takvog modela u eri “Tuđmanove privatizacije” nikada nije za vrijeme deset godina predsjednikovanja zatražio od tajnih službi i tadašnjih Vlada, da se otvori pitanje predratne pljačke Hrvatske, iako ima tisuće indicija kako je bila – zastrašujuća. Jednostavan je odgovor.

    Koliko se god danas nositelji aktualnoga poretka u Hrvatskoj trudili vikati i ponavljati do besvijesti mantru o pljački koju su tijekom rata izvršili “Hercegovci”, “desničari”, “HDZ-ovci” i “oni drugi”, jedini pristup tim sredstvima, jedinu mogućnost za pljačku, legalizaciju kroz reinvestiranje, jedini pristup menadžerskim kreditima, imali su oni koji su taj pristup imali i do 1990. godine.

    Kako iza pretvorbe najvažnijih državnih tvrtki i nacionalne vrijednosti nije stajao realni kapital koji je trebalo uložiti, prvo u plaćanje državi nominalne cijene, drugo u investicije i dokapitalizaciju tih tvrtki, posve očekivani i zakoniti nastavak takve renominacije nacionalnoga bogatstva u integraciji politike i menadžera bilo je svaliti preko nužne bankarske krize, na leđa – nacije.

    To je bio ujedno i model za uvlačenje inozemnoga kapitala i inozemnih interesa, pogotovo nakon prestanka rata, kada je trebalo pospremiti zauzete ekonomske pozicije, ali i paralelno razvijati društvene i političke mehanizme zaštite, pri čemu su mediji i nevladin sektor dobili prvorazredno značenje, preko prodaje banaka, što i nije bilo teško objasniti naciji zbog realnoga straha i nepovjerenja koji su tijekom pedeset godina ljudi imali prema lokalnim bankama i financijskim institucijama –  točnije prema samoj državi.

    Rijetki će se danas sjetiti neselektivnosti kojom su tada neke banke refinancirane milijardama i milijardama kuna bez ikakvih argumenata, a neke uništavane, usprkos tome što su snažne bankarske grupe iz Europe molile i tražile od hrvatske Vlade i Narodne banke prijem i nudile rješenja za takve banke i njihove klijente, dominantno – nove gospodarske. Sjeća li se netko danas tadašnjega guvernera Škreba i ponižavajućega odbijanja konzorcija pet najvećih njemačkih bankarskih grupa koje su više od osam mjeseci čekale prijem kod njega nudeći rješenje za realno dobru banku. Ali, takva banka je bila opasna zbog modela poslovanja i još više klijenata, sve redom novonastalih tvrtki, koje nisu bile sastavnice mreže neokomunistčkih tehnomenadžera i njihovoga poretka utjecaja i moći.

    Dakle, nakon tzv. bankarske krize, dok je već oboljeli Tuđman provodio usprkos svemu definiranje međunarodnih okvira samostalne Hrvatske, zapravo, hrvatsko društvo i ekonomija, dobivala je novo-staro ruho i sadržaj, iz kojega je eksplodirala nimalo slučajno, dolaskom na vlast Račanove koalicije – beskrupulozna akcija čišćenja gospodarstva od viška ljudi i novo preslagivanje najvažnijih nacionalnih resursa.

    Slijedeće je pitanje, zašto novi kapitalisti nisu u stanju ponuditi suvisao odgovor na današnju krizu, na današnja elementarna pitanja razvoja Hrvatske? Zašto se umjesto prema integraciji s EU upravo ta strukutura preko svojih pijuna u politici i prije svega međunarodnih financijera (Europska i Svjetska banka) Hrvatska danas usmjerava u svim segmentima, u – zagrljaj neke nove “jugo-sfere”, odnosno“Zapadnoga Balkana”?

    Zato što takvim kapitalistima zbog toga što od prvoga dana novim akvizicijama na tržištu, ali i rekreditiranjem prispjelih obveza koje ne postaju manje od prvoga dana, nego upravo suprotno, ti kapitalisti u biti samo i dalje mogu raspodjeljivati postojeći proizvod jer im to omogućuje održanje u financijskoj svakodnevnici, prije svega plaćanja kreditnih anuiteta, za što zbog strukture kapitala svojih tvrtki jednostavno nemaju alternative.

    Ni jedna od najvažnijih hrvatskih kompanija ne može danas ulagati značajnija sredstva u proizvodnju ili recimo dugoročnija istraživanja, da ne spominjemo znanost, zbog toga što je dinamika kreditnih obveza koje imaju takva da ne mogu čekati povrat uloženih sredstava. A to jedino jamči razvoj. Zbog toga se usmjeravaju prema postojećim izvorima u BiH, Srbiji (sve manje, jer Srbija postaje interesantnija snažnijim svjetskim igračima) Kosovu, Makedoniji ili Albaniji (također sve manje), koriste se slabosti Slovenije, zbog toga im je od presudne važnosti što tješnja politička i državna suradnja sa “regijom”, a pogubna suradnja s razvijenim europskim ekonomijama.

    Iz tih pozicija se u Hrvatskoj odlučuje o svemu.

    Zašto državi i svim politikama redom, izuzev koliko je to bilo moguće usprkos ratnim vremenima, kada je predsjednik Tuđman snažno inzistirao na ulaganjma u kulturu i znanost, nije ni malo stalo snažno poduprijeti razvoj znanosti u Hrvatskoj, pogotovo ovih znanosti koje ovdje ističem?

    Kako je moguće da 2013. godine Jovanović potpisuje strateške sporazume o suradnji s  ministarstvima znanosti Srbije, BiH, Crne Gore, posve zanemarujući da je ministar Primorac tijekom svoga mandata vodio posve suprotnu politiku i dogovarao i postizao sporazume o suradnji s najvažnijim svjetskim centrima znanja i istraživanja (sporazumi s vodećom američkom nacionalnom medicinskom institucijom National Institute of Health, s japanskim, izraelskim, indijskim ministarstvima znanosti). Tko je i na temelju čega donio odluku o takvoj radikalnoj promjeni smjera znanstvene politike u njenim integracijama prema razvijenome svijetu?

    Može li nacionalna znanstvena politika ići drumom, a društvo i gospodarstvo – šumom?

    Dok su prema istraživanjima Katarine Radman (publicirano uZborniku radova XI – Psihološki aspekti nezaposlenosti) sve tranzicijske zemlje i njihove vlade ogroman problem preustroja gospodarstva, a time reupošljavanja ljudi koji su manje više kao zombiji odlazili na “poslove” godinama, stimulirale aktivnom politikom samozapošljavanja, u Hrvatskoj je država sve činila kako bi spriječila zamah i razvoj poduzetništva, pogotovo žilavih i neovisnih malih i srednjih gospodarstava.

    Nikada Hrvatsku, s ovakvim potencijalima kakve ima, s ovakvim prirodnim i geostrateškim resursima, s ovakvim brojem stanovnika i konačno kompetencijama aktivne radne snage, s postojećom cijenom rada i dostignutim standardima života koji se dramatično urušavaju iz godine u godinu, neće pokrenuti nikakvi strani ni veliki investitori – jer, oni dolaze tek onda kada vide snažan zamah razvoja poduzetničkoga impulsa u jednome društvu, ili ako je politika države na niskoj cijeni rada, što kod nas ne smije biti. 

    Ne može netko očekivati da će veliki investitor uložiti u zemlju u kojoj se u jednome poslovnome ciklusu pravila poslovanja, fiskalna politika i gotovo svi relevantni uvjeti mijenjaju i to dramatično.

    Na čemu će ljudi graditi investicijski plan?

    Imamo banalan primjer otkazivanja stotina autobusnih turističkih linija usred sezonezbog promjene porezne stope koja odavno prodane usluge prijevoznika čini nekonkurentnima. Je li nekome palo na pamet upitati se koliko je malih i srednjih poduzetnika propalo i uništeno čak i na osobnoj razini prekidom izgradnje Pelješkoga mosta kada je država obeštetila glavne izvođače jer su se smjeli zaštititi ugovorom i imali utjecaj na Vladu, dok o tome radi dobijanja posla mali poduzetnici nisu smjeli ni progovoriti, inače ne bi dobili posao.

    Je li dakle ekonomska politika u biti nekima ponuda ruskoga ruleta, a probranima – garantiranoga visokog profita?

    Nije li posve konzistentno tome i muljaža do nebesa umivena inače poznatim ekonomskim i pravnim institutom – predstečajnom nagodbom, samo na autentičan hrvatski način koji nema nikakve veze s istinskom svrhom toga međunarodno relevantnoga modela.

    Hrvatski način njegova je karikatura.

    Ti su ljudi i tvrke uložili, kako bi pratili podprojekte izgradnje, milijune kuna u nabavku tehnologije, platili su milijune kuna PDV-a državi, osigurali garancije kao podizvođači, uložili zapravo sve što su imali, jer – zaboga – država je počela radove, da bi ta ista država, pukom promjenom vlasti – prekinula posao.

    Važnije od tih šteta je – kakva se poruka šalje time famoznim investitorima vani, pogotovo onim manjima, i drugo, kakav je to stimulans običnome čovjeku – koji bi se samozaposlio?

    Nažalost, sve dok je to tako, ekonomske “analize” će nam nuditi. kako kaže mladi Vuković, “medijski ekonomisti i površni tumači hrvatske ekonomske zbilje. Obično su vezani za određenu političku opciju koja limitira doseg njihove prezentacije. Ali sami pristaju na takvu ovisnu poziciju”.
    (Časopis Banka)

    Da se onda pitamo, a to je ključno pitanje riješavanja aktualne ekonomske krize u zemlji, kako to Hrvat uspije, i to emigrant bez dana škole i službene naobrazbe, da ne govorim o onima koji imaju znanje, razviti svoju poduzetničku ideju u Argentini, SAD-u, Čileu, Njemačkoj, Austriji, Australiji,  a ne uspijevamo nikako s istim tim, daleko obrazovanijim ljudima – u svojoj domovini i u domaćemu okruženju, koje bi trebalo biti povoljnije u puno osnovnih elemenata.

    Jednostavno.

    Sustav.

    Red i jasna pravila.

    Jednostavna država.

    Lako snalaženje u pravilima tržišne utakmice.

    Stabilni i provedivi zakoni.

    Dostupnost znanja svih vrsta.

    Zanimljiva su istraživanja o psihološkim aspektima nezaposlenosti koja sam ovdje već nekoliko puta citirao. Posebno jedna stvar mi titra pred očima.

    Katarina Radman navodi ovo: “Pronađeno je da su i neke varijable vezane uz pojam o sebi prediktori kasnije uspješnosti pri zapošljavanju. Kao prvo, to je samopoštovanje, to jest opći osjećaj vlastite vrijednosti.” 
    (rezultati međunarodnih istraživanja o psihološkim faktorima zapošljavanja, a pogotovo samozapošljavanja, drugačije – poduzetništva)

    Moje zaključno pitanje, umjesto bilo kakvoga pokušaja odgovora na otvorene teze i pitanja u ovoj analizi jest  – može li pojedinac ostati neokrznut i samouvjeren u društvu u kojemu je sve relativno, ništa nije sigurno, u kojemu ni on ni njegov narod ne znaju ni tko su, ni što su, naravno – ni kamo idu? A sve se čini da tako i ostane.

    Ako netko misli da Vrdoljak, Jakovina, Maras, Hajdaš Dončić, Lorencin ili Grčić nude takve odgovore, jasne i prihvatljive, onda nas mogu izvesti na put optimalnoga razvoja.

    Ja sam svoje mišljenje dao.

     

    Autor: Marko Ljubić, Preuzeto sa portala: politikaplus.com

    facebook komentari

    • B.Polje

      Dobar i dosta realan članak…