Ne može građanska BIH

1

Upravo se ovih dana obilježava dvadeset godina od potpisivanja Daytonskog sporazuma. Tim povodom razni analitičari komentiraju kako navedeni sporazum nije dobar pa po njima treba napraviti „ovakvu“ ili „onakvu“ BIH.

[ad id=”93788″]

Ovdje se nećemo baviti analizom tog sporazuma već jednim prijedlogom koji se često provlači kroz medije. Taj prijedlog glasi kako je dobro ili najbolje rješenje „građanska BIH“ – što god to značilo. A može značiti dosta toga, ali ništa dobroga ne donosi za BIH.

     Sintagma građanska BIH zvuči jednostavno i pitko, čak pomalo naivno. Kad bi barem tako lako bilo riješiti probleme države koja je jedna od najkompliciranijih država u Europi i svijetu. Tri konstitucionalne zajednice, deset županija, dva entiteta, jedan distrikt, 143 općine… To su osnovni sinonimi kompleksnosti, nikako ne i jedini. BiH je danas bolesnik na Savi, Drini i Dinari pa je razumljivo da su promjene ne samo poželjne nego nužna realnost. Zato mnogima krilatica građanska BIH može zvučati simpatično. Sve spomenute probleme entiteta, distrikata, općina i sl. građanski koncept bi po predlagačima riješio.

Definicija građanske BIH, varira ovisno o tome tko je predlaže, u osnovi bi značila državu u kojoj na političkim razinama ne bi bili predstavnici tri konstitutivna naroda već isključivo predstavnici građana. Ne bi bilo propisano koliko Srba, Bošnjaka i Hrvata mora biti u predsjedništvu, u vladi i ostalim institucijama. Ne bi postojao nacionalni reciprocitet. Jedan čovjek, jedan glas. Na sve bi se gledalo kao na Bosance i Hercegovce. Zapravo građanska BiH bi značila izbacivanje etničke komponente iz politike, čak i ako bi formalno ona bila definirana kao troetnička država. Ona bi značila ukidanje entiteta, kantona i stvaranje neke nove razine vlasti između grada i općina i državne razine koja ne bi bila na etničkim principima.

Treba krenuti od toga tko predlaže takav koncept. Ima više predlagatelja svaki sa svojim zamislima i razlozima. Mogu se svesti na tri glavna: stranci, dio političara iz BIH i liberali iz Hrvatske i Srbije.

Zbog želje stranaca BIH uopće danas i postoji kao protektorat – država. Sjedinjene Države su sačuvale i stvorile BIH prije dvadeset godina jer je to njima tada najviše odgovaralo. Od 1995. do danas Bosna i Hercegovina je ostala ponajviše američka stvar usprkos sve većem utjecaju Europske Unije i u novije vrijeme Rusije. Ona je svojevrsno „američko dijete“. Tvorevina koju su Amerikanci brzo sklepali kroz dva mirovna sporazuma. Još početkom 90-ih godina je bilo jasno kako su Amerikanci željeli na BIH primijeniti svoj liberalni građanski princip. On bi značio vrstu jedinstvene, unitarne i centralizirane države bez točno definiranih nacionalnih područja tipa kantoni, regije, entiteti u kojoj bi Bošnjaci bili privilegiran narod. Ne toliko privilegiran da mogu raditi s državom što hoće (npr. uvesti šerijat), ali dovoljno povlašten da imaju primat i najveću političku kontrolu.

U zadnjoj fazi rata rata Washingtonskim sporazumom 1994. i Daytonskim sporazumom 1995. uspjeli su Amerikanci djelomično nametnuti mogućnost ostvarenja građanskog principa kroz osnivanje multietničke i multikulturalne Federacije BIH dok Republika Srpska je opstala kao jednonacionalni entitet. No, ubrzo se ispostavilo kako ono što je potpisano u ta dva sporazuma se ne nastoji provoditi. Osim što su sporazumi o prekidu vatre, Washingtonski sporazum je Ustav FBIH, a Daytonski sporazum Ustav BIH te oni jasno definiraju položaje i prava naroda te političkih subjekata. Potpisano se nije nastojalo provoditi već se nastojali revidirati u korist jedne strane kroz rezanje ovlasti županija i entiteta i njihovo prenošenje na federalnu odnosno državnu razinu. Nisu samo Amerikanci zagovaratelji takve građanske BIH već i dosta njih političara i zapadne Europe no njihov broj je sve manji s obzirom kako njihov građanski koncept je završio kaosom i neredom i u Federaciji i državi.

Što se tiče političara iz BIH, 90-ih godina, prije i za vrijeme rata, građansku BIH je promovirala SDA i Alija Izetbegović. Takav koncept je svakako jedan od uzroka rata iako nije glavni. Svakako je inzistiranje na takvom formalnom koncepta i odbijanje priznavanja svim narodima pravo na vlastite regije, kantone, okruge još više razbuktalo rat. Koncept unitarne i građanske države bošnjačko-muslimanskoj strani je značio dobivanje bodova na međunarodnom planu dok je na terenu prostor pod kontrolom tih istih ljudi bivao etnički čišći iz dana u dan. Teritorij pod kontrolom Armije BIH nije bio multietničkiji od prostora pod kontrolom HVO-a i VRS-a. S vremenom i strana i domaća javnost je uvidjela kako SDA zapravo predstavlja jedan narod pa nakon rata taj koncept više nisu mogli koristiti. Nakon što konzervativna i nacionalistička SDA se izblamirala u provođenju građanske BIH, taj koncept su preuzele lijeve, građanske i liberalne bh. stranke poput SDP-a, a kasnije i Demokratske fronte. Upitno je koliko su te stranke lijeve i multietničke jer su pod krinkom građanstva i ljevice pokušale podvaliti građanski nacionalizam najbrojnijeg naroda. Umjesto da pokušaju pomiriti nacionalno i građansko stvorili su još veći nered, nepovjerenje i produbili krizu. Ispalo je da su još ostrašćeniji nacionalisti od onih koji to formalno jesu.

Najsmješnija od sve tri skupine su definitivno anacionalni liberali iz Hrvatske i Srbije. Neki od njih su Vesna Teršelić, Miljenko Jergović, Čedo Jovanović, Nataša Kandić… Dok se može razumjeti želja i pokušaji stranaca i bošnjačkih nacionalista da predlože i implementiraju koncept građanske BIH zbog konkretnih interesa, za ovu skupinu se to ne može reći. Oni su izgubljeni u prostoru i vremenu. Većina njih su bili vatreni Jugoslaveni i komunisti do 1990. i nikad nisu prežalili raspad Jugoslavije. Sama činjenica da je Jugoslavije u malom, tj. Bosna i Hercegovina preživjela, njima ona predstavlja ideal jugoslavenstva, bratstva i jedinstva. Upravo bi BIH po njima trebala biti početna točka preko koje bi krenulo ponovno ujedinjenje „prisilno zavađene braće“. Njima smeta i Srpska i Federacija i ne daj Bože spominjanje nacionalne nejednakosti. Oni bi sutra ukinuli sve entitete, kantone i sve ubacili u isti koš te pustili da procvate „bratstvo i jedinstvo“. Ne treba posebno zamjerati takvima što nemaju pojma o situaciji u BIH jer oni nikad nisu prihvatili niti koncept vlastite države. Hrvatska, Hrvati s jedne i Srbija i Srbi s druge strane za njih su riječi koje treba zaobilaziti u širokom luku. Građanska, građansko, građanski su ono što se ubacuje umjesto nacionalnih istoznačnica. Takvi bi najradije Hrvatsku i Srbiju preimenovali u Republike Građanske.

     Potpuna primjena građanske BIH bi značila formalnu likvidaciju konstitutivnih naroda u BIH kao političkih faktora. Ako ne bi bilo klauzula, pariteta i unutarnjeg državnog uređenja koje bi jamčilo nacionalnu ravnopravnost to bi značilo na kratak rok dominaciju brojnijih naroda nad malobrojnijima, a na drugi rok disoluciju zemlje. Ne može građanska BIH. Svaki pokušaj implementacije građanske BIH vodio bi njenom nasilnom raspadu i vjerojatno novim ratnim sukobima sa nesagledivim posljedicama. U državi u kojoj je etnička pripadnost najvažnija stvar na svijetu inzistirati na izbacivanju etnikuma iz politike je morbidno. Naravno da svaka država osim što je i nacionalna mora biti i građanska, ali ovdje ne radi o tome već o puno paklenijim namjerama. Također, pokušaj stvaranja građanske BIH u samo nekom njezinom dijelu bio bi poguban. Primjer Federacije to potvrđuje. Daytonski sporazum treba zamijeniti novim sporazumom ali sigurno ne tako što će stanovnici preko noći prestati biti nacionalisti te postati građani – Bosanci i Hercegovci. Na sreću, Rusija, Srbija i Hrvatska neće pristati na građansku BIH. Čini se da su i Amerikanci ohladili s tom pričom, a i dobar dio Bošnjaka vidi da to nije rješenje. Rješenje je u uvažavanju nacionalnog. Prvo treba srediti nacionalno a onda se posvetiti građanskim interesima.

Matija Šerić

facebook komentari

  • kršni

    Ispravak krivog navoda: ne postoje anacionalni liberali u Hrvatskoj i BiH.