Ne može narod pozivati na dostojanstvo onaj tko mu briše sjećanje i oduzima nadu

6
O kojemu to ”dostojanstvu” govore državni dužnosnici i manje-više u glas svi mediji u Hrvatskoj?

Danas je u Kninu bilo dostojanstveno jedino sjećanje, koje nitko ničim ne može pokvariti i Misa s blistavim govorom biskupa Ivasa. Sasvim dovoljno da hrvatski narod ne zaboravi povijest i ne izgubi nadu u sutrašnjicu.

Danima nacionalne televizije ponavljaju apele najviših državnih dužnosnika kojima se poziva isti taj narod na “dostojanstvenu proslavu praznika”. Kakav je to praznik, kakvi su dani ponosa jednoga naroda ako ga njegov državni vrh poziva na – dostojanstvenu proslavu?

Je li hrvatski narod po definiciji incidentan, s nakaradnim standardima i navikama ili ti ljudi ne znaju ništa o svome narodu?

O kojemu to “dostojanstvu” govore državni dužnosnici i manje-više u glas svi mediji u Hrvatskoj?

Zar hrvatski narod treba podučavati dostojanstvu?

Što to onda danas slavimo? Može li netko u bilo čemu pobijediti bez dostojanstva?

Smije li netko u ime toga naroda svoje kriterije “dostojanstva” gotovo nasilno nametati kao jedine i neupitne. Takvi smo kakvi smo, ne pamti povijest ako isključimo nasilni komunistički pokušaj preodgoja, da je neka vlast smjenjivala narod, zar ne?

Može li se pod dostojanstvom podrazumijevati bez ikakve dvojbe ili racionalnoga upita tolerancija i podnošenje divljanja Milorada Pupovca i vojno poraženih hrvatskih Srba ovih dana, koji doslovno svakoga dana počevši od “proslave” u Srbu, bombardiraju hrvatski narod njegovim “zločinima”, prebrojavaju srpske žrtve i doslovno raketiraju zdrav razum ističući kako je u Dvoru na Uni još neotkriveno 200 grobišta stradalih “nedužnih Srba” u obrambenom ratu Republike Hrvatske protiv – njih!

Nije li to put poznat iz besramnoga mita o 700 000 žrtava Jasenovca? Gdje će to stati?

Tko će to zaustaviti, danas 19 godina nakon isticanja pobjedničkoga barjaka na kninskoj tvrđavi? Je li dostojanstveno to trpjeti, je li dostojanstvo to poticati, je li dostojanstvo ne negodovati protiv nositelja takve politike?

Je li dostojanstveno šutjeti na Pupovčevu izjavu da neće ni on ni Srbi doći u Knin, koji pri tome zaboravlja da su za oslobođenje Knina od srpske agresije umirali i hrvatski Srbi, a ne reći mu – nije ti ni mjesto tamo ni tebi ni tvojim sljedbenicima, jednako kako vam nije mjesto ni u Koloni sjećanja u Vukovaru.

Hoće li u toj koloni predstavljati, hoće li u Kninu Srbe predstavljati Vojislav Stanimirović koji je ulicu Stjepana Radića preimenovao u ulicu Puniše Račića kada je “oslobodio” Vukovar?

Niti hoće, niti smije, jer Hrvatska ima dovoljno, jako puno poniženih hrvatskih Srba, ovakvim državnim politikama koji su je svojim junaštvom i životima – zadužili. Njima je mjesto u Kninu, njima je mjesto u Vukovaru, oni su – hrvatski Srbi.

Je li tako teško razumjeti zašto se spominjanje imena Franje Tuđmana danas popratilo ovacijama, a zvižducima pojava Ive Josipovića i Zorana Milanovića?

Ja mislim da nitko nije sretan što za govornicom u Kninu ne može vidjeti osobu od povjerenja i osobu kojoj može vjerovati, kako onome što govori, još više zbog onoga što čini.

Predrag Matić povodom stavljanja ogromne metalne ploče s natpisom u znak sjećanja na srpske žrtve tijekom i nakon VRO Oluja danima govori da svaka žrtva zavrijeđuje pijetet, da ne smijemo praviti razlike među njima. Opet teško potcjenjivanje elementarnih kršćanskih tradicija hrvatskoga naroda. Zar netko nekome odriče sjećanje na svoje umrle, makar tko on bio?

Matiću bi netko, kada već usprkos godinama i motanju oko visoke politike nije sam naučio, trebao objasniti da postoji državno i osobno sjećanje, da država ne smije obilježavati i komemorirati sjećanje na svoje neprijatelje, jednako kako ne treba nikome ometati da se osobno sjeti svojih – poginulih.

Kao što je “antifašistička država” zabranjivala i onemogućila hrvatskom narodu nakon Drugoga svijetskoga rata.

To su univerzalna pravila.



“I zaista, ostvarenje sna o slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj otvorilo je novu perspektivu svim našim građankama i građanima, hrvatskom narodu i pripadnicima naših manjinskih zajednica. Članstvo u NATO savezu i konačno u Europskoj uniji potvrđuju visoke civilizacijske standarde koje smo dosegli u kratkom vremenu koje nas dijeli od rata.”
(Ivo Josipović – čestitka uoči Dana pobjede)

Prvo, u ovakvim prigodama ni jedan jedini državnik zemalja i država prema kojima se bar deklarativno ravnamo, neće spomenuti ni “građane ni građanke”, ni “nacionalne manjine” – reći će jasno i glasno – hrvatskome narodu. Reći će “američkom narodu, francuskom narodu, njemačkom narodu…!” Ako su se već dostigli neki standardi, onda je jedan od osnovnih da se pojmom “hrvatski narod” misli na sve građane Republike Hrvatske, bez obzira na etničku pripadnost.

To je posve uobičajeno u ovakvim prigodama svugdje u svijetu.

Jesmo li mi to predvodnici nekih novih, do sada nezabilježenih standarda u svijetu?

U čemu smo još, mislim na ono progresivno – nositelji napretka suvremenoga svijeta?

Drugo, o kojim to perspektivama govori Predsjednik ovdje?

Svakodnevno se suočavamo s činjenicama da smo na putu u EU prije svega, a onda i u NATO, zapravo mogli dogovoriti i potpisati samo i isključivo pravila i standarde – koji prvo, EU, a onda i NATO, štite od prljavštine, destruktivnih standarda i stečevina koje službeno veličamo.

Ne hrvatski narod, već hrvatska državna politika, koju personificira Josipović i Milanović, jer hrvatski narod nikada nije veličao destrukciju i prljavštinu, nikada nije veličao zlo umjesto dobra.

Ljudi im zbog toga zvižde.

«Ali, nakon pobjede u ratu, moramo pobijediti i u miru. Pobijediti u miru znači u punoj mjeri izgraditi demokratsku i funkcionalnu državu, državu ravnopravnih građanki i građana, državu ljudskih prava i sloboda, zemlju u kojoj vlada pravo, a institucije države služe građanima. Pobijediti u miru znači izgraditi državu u kojoj svatko može pristojno živjeti od svoga rada i uživati u sigurnosti. Pobijediti u miru znači razumjeti i prihvatiti različitosti, pa i pružiti ruku i onima koji su u ratu bili na drugoj strani, osjećati sućut za svaku žrtvu….»
(Josipović – čestitka povodom Dana pobjede)

Kako se, Predsjedniče, pobjeđuje?

Je li dovoljno isticati herojstvo, žrtvu i osobno domoljublje hrvatskih branitelja u ovakvoj prigodi i to uzeti kao inspiraciju za ostvarivanje – pobjeda u miru?

Je li moguće, kako Josipović ističe u svim prigodama, “samoprijegornim radom”, “odricanjem”, preokrenuti trendove uništenja hrvatskoga društva i države? Počiva li društveni napredak na primjeru Alije Sirotanovića, legendarnog rudara koga je veličala komunistička partija, ili na znanju, viziji, jasnoći ciljeva i održivom državnom uređenju?

Je li moguće bilo što uraditi bez vodstva i vizije, plana, nositelja i legitimiteta tih nositelja?

Upravo zbog toga što ljudi imaju dostojanstvo – ne daju se varati.

Prvo, Josipović ovdje grubo, nekorektno i ljudski i politički, svjesno li nesvjesno, svejedno je – tadašnju Hrvatsku vojsku označava bezglavom ruljom, koja je uzela puške i opijena domoljubljem navalila, svih sto trideset tisuća ljudi, na okupatora.

Očekuje li to predsjednik da današnjh 350 tisuća nezaposlenih jednako tako jednoga jutra, može već sutra (jer ima li netko dvojbi žele li, hoće li, jesu li spremni zbog sebe, svojih obitelji i “pristojnoga života od svoga rada”) navali – zarađivati, otvarati poduzeća, stvarati poslove i blagostanje nacije?

Zbog toga što ni u najvažnijim trenucima, koje čak ni deklarirani protivnici, čak i neprijatelji tadašnjega hrvatskoga vodstava, prije svih pokojnoga predsjednika Tuđmana, kao što je David Owen, neće osporiti njegovu povijesnu dimenziju u tim događajima, Josipović nije u stanju izgovoriti da je tadašnja blistava pobjeda prije svega postignuta zbog vrhunskog vodstva, vrhunskog planiranja i odlučivanja, a tek onda spremnošću i svim atributima hrvatskoga čovjeka o kojima danas Josipović govori.

Suočen sa salvama zvižduka Zoranu Milanoviću uspio je izustiti “tadašnje državno vodstvo”. Bezimeno – naravno!

Jednako tako kako danas, zbog toga što današnji hrvatski čovjek nema ni vodstvo, ni primjere, ni uzore u njemu, a to vodstvo nema ni vizije ni ideje, ni znanja ni volje – povesti hrvatski narod u pobjede u miru.

A Josipović je na čelu tog vodstva.

Kojem Josipoviću treba vjerovati hrvatski narod danas? Kojem Milanoviću?

Onom Josipoviću koji je u ime hrvatske države i u ime hrvatskoga naroda, poslao svoga osobnoga izaslanika Zlatka Gareljića na proslavu nevjerojatnoga zločina nad hrvatskim narodom u Srbu, ili ovome koji šalje ovakve čestitke povodom Dana pobjede i koji govori u Kninu?

Onome Milanoviću kojega savjetuje Slavko Goldstein, čovjeka koji tragediju svoje obitelji u NDH kompenzira grubim, besramnim i cjeloživotnim povjesnim falsifikatima i lažima, s nesagledivim posljedicama na elementarnu društvenu higijenu hrvatskoga društva?

Tko laže?

Josipović iz Srba ili Josipović iz Knina?

Vjerovati Goldsteinu koji Milanovića savjetuje kako su ustanak u Srbu i Oluja zapravo identični vrijednosni povijesni događaji, ili Milanoviću danas iz Knina?

Smije li predsjednik Republike uoči ili na Dan pobjede ne položiti vijenac na grob utemeljitelja samostalne države Hrvatske Franje Tuđmana?

Je li i ljudski i politički korektno da to umjesto njega i Vlade radi – Predrag Fred Matić?

Može li u ime države, tako i na taj dan samo ministar branitelja Matić voditi delagacije koje vijencima odaju počast junacima i prvom hrvatskom Predsjedniku, vođi te blistave pobjede i tom prilikom govoriti – “imamo pravo na proslavu”, a istovremeno povodom dana “antifašističkoga ustanka” i predsjednik države, i vlade i sabora – zajednički polagati vijence u Aleji “narodnih heroja”?

To su činjenice.

Jednako kao što su laži da su ljudi kojima se danas s protokolarne pozicije izražava zahvalnost, a javno se njihova inspiracija umjesto u Krunici oko vrata, Majci Božjoj i hrvatskoj slobodi, traži i objavljuje u – antifašizmu.

Kome to “ministar branitelja” nekoliko puta, a da bi prošlo nezapaženo – ponavlja kako “imamo pravo”?

Tko to može osporiti pravo koje je plaćeno s tolikom krvlju, tolikim patnjama i konačno – koje je do nebesa prihvatljivo cijelome svijetu o čijim perspektivama govori ovim povodom predsjednik Države.

Ima li uopće svrhe slaviti bilo kakvu pobjedu – ako vrhunski državni funkcioner ponavlja i opravdava se pred bilo kime kako – “imamo pravo”. Tako govore gubitnici. Nije li to izraz nesigurnosti, pomanjkanje samopoštovanja, nije li to nesvjesno davanje prava nekome, bilo kome – da nam ospori to pravo?

Tragikomično djeluje Matićev, očito je po njegovom mišljenju, kapitalni zaključak da je to “trostruki praznik”, očito misleći na službeni naziv praznika.

Dan pobjede.

Dan domovinske zahvalnosti.

Dan hrvatskih branitelja.

Nije li to jedan jedini, jedinstveni praznik, nije li pobjeda, današnja zahvalnost na toj pobjedi i pojam branitelji zapravo jedno – nacionalno sveto trojstvo.

O čemu priča ministar i to – branitelj!?

Može li hrvatski državni vrh pružati ruku današnjoj Srbiji koja afirmira politiku internacionalizacije zahtjeva za odštetu “hrvatskim građanima protjeranim Olujom»”, koju smo jučer otvoreno čuli iz Beograda, i nije li to – skidanje do gola, da ne nastavljam dalje?

I očekivati pljesak, poštovanje i – zahvalnost?

Upravo to ne bi bilo – dostojanstveno.

Nije, dakle, proslava Dana pobjede dnevni događaj, nekoliko sati protokola u Kninu pri čemu ostatak Hrvatske – ne radi, ako isključimo događanja u režiji braniteljskih udruga. Nije Dan pobjede mimohod ratnih zastava koliko god budile sjećanja i uspomene. Nije proslava Dana pobjede prelet migova, niti nekoliko govora pred masom državnih službenika i svitom koju se danima organizira kako bi spriječili – “nedostojanstveno” ponašanje.

Dan pobjede se prvenstveno i isključivo slavi svakim danom, svakom političkom odlukom, svakim odnosom prema svojoj Domovini i povijesnim težnjama njenoga naroda, koji je to i u Oluji platio prolivenom krvlju, a stoljećima prije toga stotinama i stotinama tisuća života.

Dan pobjede se ne može svesti ni na Čavoglave, jer je to povlačenje hrvatskoga naroda u opoziciju prema svojoj državi i znak prepuštanja teško izborene države onima protiv kojih se narod tada borio, koliko god imao Marko Perković i njegovi prijatelji i suborci opravdanih razloga u jednom trenutku – frustrirani prijetvornošću državne politike, pribjeći takvom načinu proslave.

Hrvatska će moći reći da ustinu slavi Dan pobjede onoga dana kada Čavoglave u režiji hrvatske države budemi imali u Rijeci, Zagrebu, Osijeku, Vukovaru, Splitu, kada svaka hrvatska obitelj taj dan ima blagdanski ručak, kada može na izlet sa svojim prijateljima, kada svaki hrvatski gradić i grad bude krcat sadržajima kojima ovaj narod i država, ponavljam – država, izražava zahvalnost junacima jedne povijesne epopeje i ljudima koji su predvodili te junake!

Do tada – Dan pobjede biti će opozicija protokolarnoj proslavi u Kninu.

Opravdano!

Autor: Marko Ljubić/politikaplus.com

facebook komentari

  • peppermintt

    Tribali su im još i leđa okrenuti 🙂
    Bravo moj hrvastki narode, tko god ne radi za dobro naroda treba mu to jasno i kazati. I uvik je za to prigoda, još najbolje da nam oni odlučuju i kad budemo izražavali svoje negodovanje

  • Ljuta Trava

    Sretan Vam dan Pobjede !

    • Pozdrav Travo, pozdrav Domovini! Kako si danas, slavi li se!? Sretan Dan Pobjede također i tebi!

      • Ljuta Trava

        Danas sam ipak tužan ,bila je misa na groblju gdje mi je sahranjen brat , jedva sam izdržao .Ali i neki inat se u meni pojavio .Teško je ali nije uzalud još nas ima ,nas Hrvata.

        • Razumijem te potpuno.. pomiješaju se osjećaji! Ali iz svega toga prevlada ponos i inat, ustrajnost u istini pa i prkos! Neka je pokoj vječni svim poginulima!

  • Alan B’Stard

    Pozdrav hrvatski puče! Sretan Vam slavni Dan Pobjede, posebno čestitam braniteljima i Dan branitelja!