NE – NISTE SVI KRIVI – PIŠE GENERAL DRINJANIN 1960.

2

GLAS DOMOVINE
srpanj 1960
TORONTO, CANADA

(Ovaj opis generala Drinjanina nije u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”. Pročitajte i samo ocijenite iskrenost/neiskrenost hrvatskog generala. Opis je malo podug, a ja ga nisam htio u nastavcima iznositi. Hvala na razumijevanju. Otporaš.)

Radi poznatih dogadjaja (pobuna i razlaz od Poglavnika, mo) godinama nisam pisao članke u hrvatskoj emugrantskoj štampi, iako to ne znači, da su mi ti dogadjaji izbili pero iz ruku. Šutio sam godinama, jer su mi mnogi tako savjetovali, i jer sam bio uvjeren, da je za dobro hrvatske borbe za Državu.
Da sam se odlučio napisati ovaj članak potakao me “Glas Domovine” (br. 4, srpanj 1960., Toronto Canada, mo) koji donosi izvješće o proslavi 10 Travnja u Torontu i kaže, preko ciele prve stranice nešto što još nitko u emigraciji nije rekao: KRIVI SMO SVI. Te rieči vadi urednik iz govora Tomislava Mesića, kojega je izrekao na toj poviestnoj proslavi hrvatskog, narodnog i ustaškog DESETOG TRAVNJA.

Zato sam zamolio “Glas Domovine” da donese ovaj moj članak, za koji, naravno, sam odgovoran, a “Glas Domovine” ga donosi, kao što sam čvrsto uvjeren, da će donieti svaki članak bilo kojeg hrvatskog emigranta u obrani jednog mišljenja ili ideje. U toj tolerantnosti počima demokracija, i hrvatski borci u svietu nemaju razloga se naći u taboru koji ne shvaća stanje u svietu.
To prokleto ustaško srce vodilo me je uvjek u mom životu, pa i onda kada još nisam ni znao, da živi Dr. Ante Pavelić, kao i onda, kada sam kao mladji gimnazijalac u Mostaru naliepio na 600 klupa 600 cedulja: ŽIVILA HRVATSKA DRŽAVA, pa da nije bilo fra. Dominika (Mandića, mo), nebi stigao ni do petog razreda, kada su me konačno izbacili iz svih škola u Jugoslaviji, a poslali me u jednu hrvatsku školu: na JANKA PUSTU.
Eto, to prokleto ustaško srdce, (danas bi se to trebalo prevesti ne:to prokleto hrvatsko srce, mo) kako je rekao Lisak, razdirući rane na junačkim i mučeničkim prsima, pokazujuči rane koje su mu zadali srbo-komunistički krvnici, to prokleto ustaško srdce vodi me i sada, kada kažem svoje mišljenje, pa bilo to kome pravo ili ne.
Gada sam pročitao govor Mesića, (Tomislav Mesić je bio pukovnik HOS NDH i nemojte zabunom misliti na posljednjeg “komandanta” JNA Stjepana Mesića, mo), a posebno sliedeće rieči: “Braćo, kad govorimo o našoj krivdi, onda nemojmo teretiti ni drugog, ni trećega, ego metnimo ruku na srdce pa recimo:”SVI SMO KRIVI!”
Krivi smo jedni, jer smo tjerali ideologije, za koje se u suvremenom svijetu pokazalo, da više ne odgovaraju. Drugi, jer smo vjerovali da smo ono, što smo mi predstavljali je najbolje. Treći, jer smo bili oni, koji smo smatrali, da se samo nas treba slušati, da mi moramo odgovarati, kao da je providnost uprla prstom u nas, ha, Vi ste baš oni, koji trebate voditi. Četvrti, jer smo bili oni, koji smo samo kritizirali, a od kritiziranja ništa dalje napravili nismo. Peti su oni najbrojniji, koji su smatrali, da se treba baviti pametnijim poslom, a taj pametan posao značio je, prigrabi zdjelu materijalnih dobara blizu sebe i puniti ju, a hrvatski narod i sve drugo neka vrag nosi, neznajući, da će konačno vrag i njega i njegovu zdjelu odnijeti.
Kažem, kada sam ih pročitao, osjetio sam neku neodoljivu snagu, polet, dinamiku, vjeru u budućnost, u hrvatsku narodnu i državnu budućnost. Taj me osjećaj vodi, da nekoliko misli aktuelnih i potrebni, kažem onima, sa kojima sam se ječer borio za Državu, a sa kojima se sutra mislim boriti za istu ideju, za Državu, slobodu naroda i veličinu Majke Domovine. Podpisujem ovaj članak, inače nebi imao svoje vriednosti.
Gordi smo mi stari ustaški borci na Tomicu, onog starog ustaškog borca, bezbrojno velikog idealistu koji nikada svog starog ustaštva zaniekao nije, a znao je raditi za Hrvatsku Državu i u novim okolnostima, znao je spojiti prošlost sa sadašnjosti u borbi za budućnost, dajući tako svietli primjer novoj hrvatskoj borbenoj generaciji.
Gordi smo na Tomicu, (kao što smo gordi na Andriju, i na tisuće i stotine tisuća znanih i NEZNANIH JUNAKA koji čitav život prevedoše u borbi za svoju Državu) gordi na ponos s kojim ipovjeda prošlost, savjest s kojom je tu borbu sprovodio, junačtvo koje je dokazao, skromnost koja mu je prirodna, gordi na stalnost, sustavnost, izdržljivost, karakter, gordi na DIO ODGOVORNOSTI KOJU NA SEBE UZIMA.
Kakva razlika izmedju Tomice, koji je uvjek bio sluga domovine,izvršujući častno zapovjedi, koje je dobivao od starijih, i recimo, kakva razlika od Dide (Eugen, Dido, Kvaternik (1910-1962), poginuo u saobraćajnoj nesreći u blizini Buenos Airesa 1962., mo), koji je skupa samnom, kako se pučki veli: drmao državom, bio jedan od glavnih “gazda Domovine”, a danas optužuje svakoga prema gore i prema dolje, pa čak i sudbinu, samo nikada nam nije rekao o svojoj krivici, jer nikada nismo čuli: mea culpa, bez kojega skrušenog i istinskog nikakva ispovijed nema vrijednosti.
Ne, nisam nikakav “mesićevac”, niti on to čeka, a nisam ni neprijatelj, pa ni protivnik Eugena Kvaternika, neobično sposobnog mladog hrvatskog intelektualca, darovitog organizatora, pisca, pa možda i državnika. Nekada sam spadao u krug onih, koji su u Didi gledali budućeg ustaškog revolucionarnog vodju, pa možda i novog ustaškog Poglavnika. Bili smo drugovi, suradnici, pripadao sam ekipi Dide, i sutra bi se opet stavio pod Didino zapovjedništvo, ako bi ovoga hrvatski borci prihvatili. Stao u pozor i rekao: na zapovjed, jer sam siguran, da je Dido sposoban, intiligentan i čvrst zapovjednik.
Eto, tu je primjer, pa ga treba sliediti: sići sa katedre optužitelja svih i svakoga, sa razumnim mea culpa doći medju narod, i povezati prošlost sa sadašnjosti, svrstati se u falangu budućnosti (svrstati se u borbenu zajedničku snagu za budućnost, to je general htio reći, mo) i zauzeti mjesto, koje nam kao tehničarima i profesionalcima revolucije pripada, i predati ustaški stieg borbe drugoj generaciji. Kritika bez autokritike biti će poviesno osudjena kao obična denuncija mrtvih i živih drugova, čitave ekipe, pokreta i generacije.
Ispit zrelosti u Torontu. Tako možemo nazvati onu krasnu hrvatsku solidarnost, koja je ostvarena u Torontu, na proslavi HRVATSKOG DESETOG TRAVNJA. Rieči Mesića “svi smo mi krivi” burno je i iskreno pozdravila hrvatska kolonija u Torontu, i time položila ispit zrelosti, koji nam daje pravo stupiti u velebnu zgradu hrvatske demokracije, koju je za Hrvate tražio i Kvaternik u Rakovici, i Starčević u Francuskoj, i Radić u Moskvi i Pavelić, kada je nakon što ga je Beograd osudio na smrt došao na ZAPAD, da traži pravo slobode i demokracije za Hrvate.
Tražio sam podatke i dobio ih o sastavu publike u Torontu, koja je nezaboravne rieči Tomičine nagradila burnim pljeskom. Bili su stari borci za hrvatsku stvar, oni stari izseljenici od prije , koji su išli trbuhom za ktuhom. Tamo su bili i preživjeli “askari” koji su jurišali na Kozari, na Glamoču, Papuku, Psunju, oni koji su pjevali: glavo moja nisam kopa zate, dabogda te raznile granate.Ali su bili prisutni i pristaše naše hrvatske seljačke ideplogije, Radićevi sljedbenici, pa i neki, koji se nazivlju Mačekovcima, ali su za Hrvatsku Državu.
Bili su i neki hrvatski proleteri, koji su došli na zapad da bolje živu, da vide šta je istina, i da se bore za hrvatsku stvar, a iz kojih Meheš i Ciliga još mogu izgraditi dobre hrvatske sindikalne borce, koji će u Hrvatskoj Državi bditi nad pravima nove klase, radničke. A medju publikom su bili i novi mladi hrvatski borci, sinove one generacije koja je stvarala Deseti Travanja, i koji su u Hrvatskoj i u emigraciji nastavili naše djelo, nastavili borbu uskladjujući ciljeve naše borbe sa stanjem u svietu. Bilo je nezavisnih, slobodnih ljudi, koji se nebave politikom, bilo je kulturnih radnika, intelektualaca, koji žele svojom glavom misliti na svoju i hrvatsku budućnost.
Ako analiziramo tu politiku doći ćemo do zaključka, koji je ohrabrujući. Ta na tom malom skupu u slobodoljubivoj Kanadi, na desetke tisuća kilometara od rodnog doma našao se DOM, dio, prema tome NAROD, koji suvereno živi u svom pravu, u pravu, da kaže svoju rieč o budućnosti Hrvatske. I eto, taj hrvatski skup, dio naroda UZIMA KRIVICU NA SEBE, PRIMA DIO koji mu pripada, jer ruku na srdce, pa ako u pet grupa kamo je Tomica svrstao Hrvate, nema mjesta, onda smo hipokriti, nesavjesni, nesviestni, neiskreni, nepošteni, i tako nekorisni, za budućnost. Onda, ako nismo ni u jednoj narodnoj skupini, onda smo egoisti, živimo za sebe, ne pripadamo kolektivu.
Simbolična predaja stiega mladima za mene već je završena, jer su to dokazali maldi, novi naraštaj u Londonu (Nova Hrvatska, dvotjednik kojeg je uređivao i izdavao Jakša Kušan, mo) i u Torontu (Glas Domovine) i u Sydney-u (Grupa intelektualaca Odpora) i u evoropskim logorima i na tisuću mjesta diljem svieta, svi ovi kao odraz HRVATSKOG PREPORODA,kojeg JE ZAPOČEO HRVATSKI NAROD U DOMOVINI.
Dosta sam puta napisao i želio bi, da mladost te rieči ne zaboravi, da hrvatska emigracija dobrim dielom vodi medjusobnu gverilu u zrakopraznom prostoru na veliko veselje srbokomunizmu, uz samilost naših starih prijatelja i golemu tugu Hrvata koji dolaze iz domovine uvjereni, da je u emigraciji nastupio HRVATSKI PREPOROD kao i kod kuće.
Takodjer sam govorio o sudbini i ruske emigracije, koja je već izumrla, a još nije stigla niti da svati, da Kozac, Knuti i Sibir nemogu riešiti socijalni problem niti srušiti komunističku revoluciju, koja je znala iskoristiti nesamo politički čas, nego i nezadovoljstvo i desperaciju ruskog naroda.
Imamo 42 hrvatske publikacije u emigraciji, ili ih je bilo. Skoro bi rekao, da svaka od ovih odgovara jednom idejnom krugu koji bi “bistrio hrvatsku politiku” onako, kako to njihove publikacije prikazuju i sve to za kavanskim stolom, u bogatom i raskošnom domu, ili skromnoj i biednoj baraci emigracije, kao nesretni “DP” ili “profuge”.
U čemu se izživljava hrvatska emigracija, ili dobar njen dio? Čitajte publikacije i vidit će te! Dnevno umiremo, jer se Božiji i NARAVNI zakoni ispunjuju. Valja umirati, vratiti se majci zemlji, iz koje smo Božijom voljom i milošću nikli. Umiremo, a s nama i borbeni stieg borbenog ustaštva, kojega se želi iz narodnog, oslobodilačkog , državotvornog pokreta pretvotiri u beznadnu i aformnu smjesu političke špekulacije.
Da, pojavljuje se jedna nova generacija, dolično zastupana u “Glasu Domovine”, koja bi jurišala na Drinu, ali i na Markov trg, kako je to učinila koreanska, turska i ostala mladež, u borbi za prava naroda. Neka ne zaboravi hrvatska mladež rieči sedmorice studenata koji su u Seulu stajali na čelu studenskih legija, koje su osvajale barikade vojske i policije, i koji su rekli starom i zasluženom Sygmanu Rhee, ocu domovine, da bi dali život na barikadama u obrani svog prava glasa, ali da bi sutra glasali za tog istog Sygmna Rhee na poštenim i slobodnim izborima.
Tko je bio ustaša? Šta su bile ustaše? Čitati će te uskoro u “DRINI” što o tome kaže stari ustaški borac, pukovnik Štir. Da, ustaša je bio Hrvat, koji se ustao u obrani svetih hrvatskih prava za Državu. Pa kada to kažemo mi stari borci, koji smo bili tamo, gdje su se zidali temelji, onda znamo šta govorimo.
Ustaša je bio hrvatski sin u obrani Države. Ustaša je za mene osobno, svaki Hrvat, koji hoće svoju Državu. Tako misli Beograd, pa kako je jedini Beograd, koji nam nieče pravo na Državu, onda moramo uzeti na znanje da je tako.
Ustaša je i onda, ako se i ne smatra ustašom, ako i ne nosi ustaško ime. Kada beograd svakog Hrvata zove Ustašom, i ako to obilježje bude davano svakome, onda će i Ciliga biti Ustaša, a Hebrang je već mrtav i po Srbima pogubljen kao Ustaša, jer je branio hrvatski Sriem. Pa će hrvatska mladost i prihvatiti to častno ime, jer je postalo legendarno, jer je pisalo poviest, jer je stvaralo državu, jer je dalo živote za ideal. I ne zato, jer je postalo ustaški pokret, koji je nastao kao posljedica NARODNOG USTAŠTVA.
STARI I MALDI, muško i žensko, sve klase i svi staleži, sve pokrajine u borbi za Hrvatsku Državu, to je narodno ustaštvo. To je hrvatska demokracija, to je hrvatska budućnost.
Ali, na nama koji se moramo smatrati starim, ako nam se i ne svidja taj izraz, stoji dužnost, da u prvom redu iz tragedije naučimo politički misliti da zaista mislimo, i da budemo iskreni prema samima sebi i analiziramo sami sebe. Šta možemo mi učiniti za Hrvatsku?
Prema mom mišljenju naša je sveta dužnost, predati stieg mladosti, predati joj našu slavu, naše znanje, naše ime, naše vrline, – a zadržati za sebe ODGOVORNOST ZA PROŠLOST.
Ne, mi nismo bezdušni. Mi nemožemo sliediti primjer Staljina i Nikite. Staljin je na smrti zvao svoje pomoćnike i rekao im neka sliede Nikitu i neka se odreknu njega i svale svu krivnju na njega. Kao što je pijan tjerao Nikitu; “Nikita durek pleši”, ovog mu je puta rekao, da neka baci sve krivnje iz prošlosti na Mrtve, da bi tako prevario Sviet i ostvario svietsku komunističku vlast. I skoro je uspio, ali je do brane uspio. Godinama su varali sviet, govorili o koegsistenciji, da na kraju Nikita “durek” ojača Rusiju i pretvori ju u atomsku snagu i sada Nikita u ime svietske revolucije proglašuje “durakom” čitavi zapad.
Šta su napravili naši stari? Proglasili su “svetogrdjem” svaku kritiku ovjekovječili svoje političke pogreške i pretvorili ih u vječnu hipoteku hrvatske mladosti, optužili generale i čarkare za griehe hrvatske i ustaške revolucije, a predali baštinu u ruke onima, koji su bilo iz strahopoštovanja, bilo iz straha, bilo iz stege, moralne obveze, bilo radi političkih, osobnih, materijalnih interesa, bilo radi iznemoglosti, pomanjkanja snage, ništavnosti ili ambicija, – klimali glavom i govorili svojim šefovima, da su oni HRVATSKA.
Ako i malo analiziramo situaciju, a ne bojimo se iznjeti mišljenje radi prietnja, ili kako kažu, VIŠUH INTERESA, vidit ćemo, da se isto dogodilo i kod Ustaša i kod Mačekovaca, pa i kod Jelićavaca. Dok crnci u Africi vode demokratske vlade i uspijevaju uvjeriti sviet, da su sposobni sami sobom vladati, mi Hrvati proglašamo svaki pokret slobodarstva IZDAJNIČTVOM NARODNIH INTERESA.
Naši su se starci zabarikadirali u svoje legitimitete, kontinuitete, nepogrešivost, pozvanost i izključivost, tako da je došlo do toga, da nas ozbiljni ljudi sažaljavaju, a neprijatelji likuju, jer ne samo da starci vladaju za života, nego i poslie smrti. Tako ako bude takva sudbina može Hrvata i nestati, a nikakvi medjunarodni faktori nas neće ozbiljno uzimati a mi ćemo, ako tko preživi, i za 20 godina imati imenovane nasljednike, ili kako naš narod kaže: “Čorbine čorbe čorbu”. I ne samo da se imenuju Nasljednici, i pomoćnici nasljednikovih zamjenika (Ovdje se odnosi na vodstvo HOP-a poslije Poglavnikove smrti. Pošto sam bio u HOP-u, izbliza mi je poznata situacija. Sve se je namećalo odozgora, tj. s “VRHA”. Vladao je veliki monopol. Sve je bilo Poglavnikovo, jer je tako “VRH” tio: Poglavnikova Hrvatska, Poglavnikov Ustaški Pokret, Poglavnikov Deseti Travnja. Jednom riječu: Poglavnik, Poglavnik, Poglavnik i ako nisu u HOP-u automatski si IZDAJNIK, a da o tome mrtvi Poglavnik ništa nije znao. O tome general govori, mo. Otporaš), što nas dovodi do tragikomičnih scena, kakve se ovih dana odigravaju.
Gdje ste hrvatski povjesničari, zašto ne kažete Hrvatima, da je tragično završilo nasljedovanje i kod Starčevića, i kod Franka, i kod Radića, i kod svih, apsolutno svih pokušaja u prošlosti!?
Mi smo slobodoljubni narod koji smo sliedili svoj vodje, medjutim nikada te vodje nisu uspjeli naturiti nam svoje nasljednike, i još manje obiteljskog tipa. Tu je prava odgovornost naših političkih šefova, ali i naša, pa makar bili i svetoidealistički čisti motivi, koji nas nukaju, da se štuje volja staraca, umirući staraca, koji beznadno ratuju protiv onog neminovnog: na mladjima sviet ostaje. Da, kamo sreće da su naši prvoborci imali snage kazati Poglavniku da je pobuna Maksa opravdana, bio bi Poglavnik prešao u poviest u mnogo boljim okolnostima, ali bi naša baština bila predana NA VRIJEME I DOSTOJNIM AKTOM U RUKE MLADJIMA.

A ovako će baština biti predana u ruke mladjima borbom, u kojoj će biti gubitaka: za domovinu, za stare i za mlade.

Život je borba, i mladost će se boriti za Državu hrvatsku, i za Državu Hrvatsku, i za svoju aformaciju. Nas stare će staviti na mjesto kamo spadamo, kakvo mjesto budemo zaslužili, i nemojmo se varati, neće se uzimati samo kriterij zasluga u prošlosti, nego i u sadašnjosti, u primopredaji stjega.
Tko je onda kriv? Rekao je Tomica Mesić, a rekli su i drugi. Ima krivnje na svima pomalo, ali je glavna krivnja na činjenici, da mi moramo živiti i umirati u izvaredno teškim okolnostima. Mogli bi reći, da je dosta krivice na našem geopolitičkom položaju, jer smo smješteni na raskrižju, da smo bogata zemlja, da su nas htjeli potalijančiti naši himbeni saveznici, da su nas htjeli pomadjariti naši sjeverni susjedi, da nas je germanska dinamika pretvorila u svoje južno “krajiško carstvo”, (ovdje general za sigurno misli na povijesnu liniju “Vojne Krajine” koja je bila stoljećima glavni bedem protiv nadiranja osmajlinskog carstva, a da ni znao nije da su u prošlom ratu (1991-1995) četnici svih dlaka i vrsta koristili tu liniju u takozvanu svoju RSK, mo), da smo bili antemurale cristianitatis, ali i predzidje islama, da smo razdjeljeni medju jadransko-mediteransko-latinsko, evoropsko-germansko, i balkansko-azijsko carstvo kulture i teritorijalnih interesa. Zar nije katolik, aristokrata, zapadnjak Zrinski htio spasavati Hrvatstvo pomoću Sultana? Zar nije Zmaj od Bosne vjerni štitonoša Islama i Hrvatstva htio spasiti Hrvatsku na zapadu od sile turskih vezira i Sultana?
Zar nije nosioc civilizacije, Italija, počinila zvjerstva i nevjere više nego ikada ikakvi osvojači u Hrvatske? Zar nam nisu Germani stvarali Državu u Državi, počam od Vojne Krajine do “volksdeutschera”? I zar nisu Srbi počinili zločine i kao turska raja, i kao talijanski saveznici i kao divizija “Princ Eugen” i kao madjarske sluge u Bosni?
Ja sam tu temu obradio s vojno-političkog i sa geopolitičkog stanovišta, pa ću jednom zgodom to popuniti zapažanjima i podatcima koja su izišla u djelima Lukasa, Kriškovića, Mandića, Babića i drugih u emigraciji. (General je to jako dobro opisao i iznio, ponajviše u DRINAMA, a nešto i u OBRANAMA, mo).
Poglavnik je mrtav. Ja sam ga 25 godina sliedio kao vojnik, ustaša i revolucionarac. Pa zato sam odgovoran za sve što se je u to vrieme dogodilo, pa bio ja s tim sporazuman ili ne u ovo vrieme. Što se nemože. Žalim slučaj da to moram napisati, što se nemože jest, sada nakon toliko godina i kada je Poglavnik mrtav, odreći se odgovornosti, ako to nismo ONDA učinili, i povukli konzekvence. Neuvjerljivo zvuče riječi ministara, generala, državnih tajnika, zapovjednika, itd. da oni nisu bili na vlasti i da nisu odobravali ovo i ono, a poneki od njih kaže: oni, Ustaše, On, Poglavnik itd., itd., kao da su sada došli sa mjeseca i saznali, da je kod nas počinjena nepravda, nedaća, zločin, pa i “pokolja” nevinih Srba, pa i svog vlastitog naroda.

(Napomena:
Neki meni poznati a ima ih i nepoznatih koji su mi se javili s dobro namjernom i željom da bi željeli znati da li je general uistinu tako pisao kako ja iznosim. Odgovaram svima zainteresiranima da nastojim što god više mogu iznositi Maksova Pisma onako kakove ih ja imam i kako ih je Maks pisao. Rekao sam u početku da iznosim pisma onako kako su pisana i da niti jednu jedinu riječ neću ispravljati, što ne znači da neke nečitljive riječi neću ispraviti, jer se i meni može pogriješka desiti. Neki dan mi je jedan pisao, s vrlo dobronamjernom opomenom da i ja pregledam što pišem prije nego “kliknem” pošalji. Već to činim i hvala svima. Otporaš.)

Ne, nije kriv za sve Poglavnik! Ne, nije Poglavnik bio ni nepogrešiv!
Mi koji smo luk jeli, lukom mirisali nemožemo zanijekati ni svoje prošlosti, ni svojih grieha, a posebno ne možemo iz našeg eventualnog oportunizma stvarati politički kapital, a da pri tome ne izgubimo i svoje dostojanstvo.
Postoje griesi ustaške revolucije, kao što postoje griesi francuske i ruske revolucije, američkog gradjanskog rata, stvaranje engleskog imperija, obrana Papinske države, kristianizacija evropskih naroda, odkrivanje novih svjetova po evropskim zemljama , kao što postoje griesi zapadne demokracije u zadnjem ratu, kao što postoje griesi koloniaalizma, griesi prije i poslije Nurberga (sudjenje nacističkim liderima 1946., mo), pa i griesi Izraela, koji je u slobodnoj Argentini otimlju ljude, (Radi se o Adolfu Eichmann-u 1960., (1906-1962) njemačkom nacisti koji je bio zadužen i odgovoran za KONAČNO RIJEŠENJE, a kojega je izraelska tajna služba Mossad potajno uhapsila/kidnapirala u sred glavnog grada Argentine Buenos Aires 1960. god. Zbog ovog, nazovimo ga “Udbaškog” čina, skoro je došlo do prekida diplomatskih odnosa izmedju ove dvije države, Izraela i Argentine, mo. Otporaš) koji stoje pod zaštitom zakona jedne suverene i slobodne zemlje koja se jako lijepo odnosila prema židovima.
Više će neprijatelja dobiti Izrael tim činom, nego koristi ako objesi “ratnog zločinca”, pa makar u istinu bio zločinac. Krivi su svi, posebno “veliki”. Neće biti stari Churchill osobito ponosan na svoje djelo “pakta sa vragom”, jer je eto vrag došao kasirati račune, a platiti će ga i djeca i unuci ponosnog i gordog britanca. Nisu ni američki patrioti tako jednodušni u ocijeni genijalnosti Rosvelta (Franklin Delano Roosvelt (1882-1945) američki predsjednik, mo), kao ni Rusi u pogledu Staljina, i svugdje ima Mesića, koji kažu, SVI SMO KRIVI.I sve je više ljudi , koji vjeruju Mesićima i u Americi i u Švedskoj.
Ne, mi iz našeg Bleiburga nećemo stvarati kao Srbi Kosovo jer smo doživili poraz jedne politike i sviesni odgovornosti tražimo načina, da ne dodje do novog Bleiburga. Ali to činiti sa dostojanstvom. I nije za sve kriv Poglavnik kao što bi bilo glupo niekati da je POGLAVNIK dužan, živ ili mrtav, odgovarati pred POVJEŠĆU. Ali nije dostojno nas, njegovih učenika da mi taj sud izričemo, jer smo jednom živili pod sjenom hrasta koji je bio Poglavnik. Jer je On stvorio Državu, jer nas je naučio braniti ju zubima i noktima i u tome mislimo sliediti Ga. Bio sam vjeran Njemu do Njegove smrti, i bit ću ustaškim načelima vjeran do svoje smrti, a to je sliediti djelo Poglavnika, ali odgovoran za čine narodu, ali ne mrtvu Poglavniku, a još manje njegovim mnogobrojnim nasljednicima.
NISTE SVI KRIVI, kličem onim Hrvatima, koji su se sabrali u Torontu, da dostojno proslave HRVATSKI DESETI TRAVANJA. Niste krivi, posebno Vi mladi urednici “Glasa Domovine” (dva brata Hrvata, Rudi i Srećko Tomić, glavni i odgovorni urednici, mo), koji od nas morate nasliediti hrvatski borbeni stjeg i borbenu ustašku baštinu. ALI BEZ USTAŠKE HIPOTEKE.
Mi smo generacija Desetog Travnja, popravljali i u krvi oprali sramotu stvaranja jugoslavenske države, kao što su Supilo, Trumbić i drugovi svojom žrtvom oprali trag ilirstva, a na Vama je da dovršite djelo i da žrtvom pred narodom i svietom operete naše zablude. (Do neke mjere to se je postiglo u Domovinskom ratu, a što se nije postiglo u ratu NDH i u Domovinskom ratu, neka nadolazeći hrvatski naraštaji dobro prouče ove dalekovidne riječi generala Drinjanina, tada će se sve postići, mo. Otporaš) To možete postići ako od nas nasliedite boorbenost, poštenje, viteštvo, spremnost na žrtvu, ili ispravite pogreške koje smo mi počinili, pa i griehe, koje smo u borbi na sebe preuzeli.
Vi niste krivi za Rimske ugovore, niti se te krivi za Marselj (Marseille, ubojstvo srpskog i jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića 9 listopada 1934., mo), niste krivi za naš navještaj rata Americi, niste krivi za griehe revolucije, jer ste bili djeca.
Bilo bi monstruozno optuživati čak i biološke nasljednike boraca za Hrvatsku. (To je upravo što je Ivica Račan, dok je bio živ, Stjepan Mesić, Ivo Josipović i njihovi takozvani antifašisti rade sa hrvatsko državotvornom mladosti danas, mo). Po toj logici bi bili krivci i zločinci svi Amerikanci, svi Englezi, svi Španjolci, svi Francuzi, svi Rusi, a to ne bi bila istina. Da i Vi snosite hipoteku, jer su srbokomunisti potrošili milijune dolara u takvu propagandu, koja je sve više u dekadenciji, jer je sviet počeo razmišljati.
I kada mladi urednici “Glasa Domovine” donese kao svoju parolu SVI SMO KRIVI, preko cielog lista, počinjaju krasni, herojski gest, pun ljudstva, viteštva, onih osnovnih vrlina koje krase hrvatskog vojnika, ali počinjaju i grieh. Netreba prelaziti u ekstrem, netreba u ispitu savjesti ići tako daleko i pasti u kompleks, jer to je ono što srbokomunizam hoće. Pokora je lijapa, mea culpa je vrlina, ali nitko od nas ne može tražiti, da izvršimo narodni harakiri. (Japanska riječ što znači samoubojstvo, mo)
Niste svi krivi, jer niste bili nosioci naše hrvatske ustaške revolucije. Mnogi ste bili tek promatrači, drugi ste bili jedan šaraf, jedna poluga, bili ste SLUGE DOMOVINE, a mi smo tim šarafima i polugama upravljali, stezali i popuštali, prema potrebi, prema našim nahodjenjima. Pa nije pravo, da nakon što ste toliko pretrpili, nosite i krivicu za svoje zapovjednike.
Niste krivi, jer ste prema zakonima vlasti bili dužni izvršavati naloge, a da ih niste izvršavali, bili bi kažnjeni. Ja nisam nikada u životu zaboravio, da sam ubio iz revolvera dva vojnika, koji su bježali natrag u borbama u Kozari. Nisam zaboravio ni Domobrana, kojeg sam ubio kada su partizani osvojili Banja Luku, pa prietila opasnost da nas izbace iz Stare i Bosanske Gradiške. Nisam zaboravio ni Njemce, Kozake, Ustaše, koji su bili ubijeni ili po sudu streljani radi kukavičluka, radi bjegstva, izdaje interesa. Nisam zaboravio ni drugih, gradjanskih žrtava, koje smo doprinieli u vjeri, da je njihova žrtva potrebna za spas Domovine.
Takve su čini činili svi vojnički zapovjednici svih vremena. I ako su zaista bili zapovjednici, nisu se niekali odgovornost za takve čine, ali je apsurdno da snose odgovornost naši vojnici, zastavnici, podredjeni, koji da nisu bili izvršili zapovjed, bili bi prema ratnim zakonima streljani – I svaki od prisutni na proslavi u Torontu mogao je biti jedan gradjanin, vojnik, koji je morao izvršiti zapovjed, jer bi inače bio streljan.
I neka se baci kamen na onoga tko je bez grieha. I jednom za uvjek: mi smo voljni boriti se za slobodu svoga naroda, za stvaranje svoje države, pa i odgovarati svome narodu za djela koja smo počinili, voljni smo sageti šiju i mjesto predbacivanja , prkosa, ohola, nego čista čela uzeti učešća u novoj vojni KOJA ĆE SE VODITI; AKO SLOBODNI SVIET HOĆE PREŽIVITI.
Pa kad jednom i zapad osjeti žalac komunizma, kojega je u našoj domovini provodio srbokomunizam, drukčije će rezonirati i o našim griesima, a to su već učinili mnogi zapadnjaci (samo nisu hrvatski antifašisti i neoantifašisti, na svu žalost, mo).
Nismo mi izmislili logore, nego Englezi, a k nama ih je dovela Jugoslavija, a da ironija bude veća, prvi stanovnici jednog konc-logora u Hrvatskoj bili su hrvatski nacionalisti, koje su hrvatske demokrati stavili u logor Kruščici.
Kada je stvorena N.D.H. onda su hrvatski nacionalisti uzeli pušku u ruku, i svoje tamničare stavili u isti taj logor. Svako vrijeme donosi i svoje običaje. Danas logore posjeduju sve nacije svieta, iako se zovu na razne načine, pa ako Hrvatska hoće biti slobodna morati će imati i svoje logore kao i Englezi, Amerika i Francuska svoje.
Niste krivi, niste svi krivi, niste za sve krivi, pogotovu niste svi za sve krivi. Odbacite taj krik, jer bi on bio izraz očaja, prkosa, beznadnog umiranja u domovini i stranom svietu. NISTE SVI KRIVI. GLAVU GORE,i gledajte u budućnost.
Treba pisati poviest, reći istinu, treba napisati na papir naše doživljaje, pa makar kako neznatni bili, jer se mora stvoriti jasna slika onoga što se je dogodilo. Mi ne smijemo bježati od istine, pa makar kako bila bolna. A to znači reći, tko je kriv, tko nosi krivicu za našu narodnu tragediju..
Postoji nekoliko činjenica, koje se ne smiju mimoići, jer inače će se pisanje poviesti pretvoriti u deformaciju čina, koji moraju ostati za Poviest, i o kojima će se nepristrano govoriti, kao što se govori danas o borbama medju starim hrvatskim strankama, narodnjacima, latinašima, pristašama, ovog ili onog velemože, koji su svi, apsolutno svi, osim svog imena bili nosioci nekih ideja. Tako su naši Matija Gubec, ali i aristokrati hrvatske zemlje, koji su prema ONDAŠNJIM prilikama, bili politički narodni činbenik. Naš je Sokolović, naš je i Filipović, naši su kanonici, ali i patareni, naš je i Poglavnik, a ne može se zaniekati ni Tita, koji je unatoč svih zločina i puzavosti pred velikosrpskim beogradskim elementima, koji su mu dali vlast, ipak jedan zagorski buntovnik, koji je doveo Hrvatskoj Dalmaciju i Istru, ali i postavio granicu na Drini, pa makar i s jedne i s druge strane te granice vladali velikosrbi i srbokomunisti.
U neopisivom vrtlogu dogadjaja, na razkržju svjetova, Poglavnik je stvorio Nezavisnu Državu Hrvatsku, pa makar smo ju mi svi gradili, makar smo svi stradali, ona je i NJEGOVO DJELO, i to nitko izbrisati nemože.
On je bio koji je pokazao put, koji je poveo revolucionarnu borbu, koji je nastojao i spasiti tu Državu. On je veliki čovjek, i nepošteno je htjeti Ga proglasiti narodnim i državnim neprijateljem, izdajnikom hrvatskih interesa, prodanom dušom.
Osobno sam bio onaj, koji je nakon 25 godina vjernosti borbe, patnja, dvije emigracije i šume postao “izdajnik” iako nitko nikada nije ozbiljno vjerovao, da sam izdao bilo šta ili bilo koga. Ne, došao je bio čas, kada sam vjerovao, da moja savjest ne može nositi odgovornost za ono što se zove “nesretnom epohom” savezno sa “Izborom”.

(Ovdje se radi o nekoj PORUKI koju da je, navodno, Poglavnik na smrtnoj postelji ostavio, a koju da je pisao fra. Branko Marić, jer da Poglavnik u nekoliko zadnjih dana svoga života nije bio u stanju ni čitati pridošlu poštu, a kamoli na istu odgovarati, i u kojoj da je Poglavnik opunomoćio Dra. Stjepana Hefera kao Poglavnikova nasljednika. Poradi ove Poruke mnogo je svađa i tučnjava bilo, pa čak i unutar organizacije Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, HOP, što je uistinu i uzrokovalo da se od jednog HOP-a naprave dva, HOP jedan kojemu je bio predsjednik dr. Stjepan Hefer, i HOP dva, reorganizacija, kojemu je bio predsjednik dr. Vjekoslav Vrančić, mo. Otporaš)

Od tada nisam odgovoran (od razlaza početkom 1956. godine pa sve do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. god., mo) za čine koje su drugi počinili, a koji će biti jednom, prije ili poslije vjetreni, pa mi to htjeli ili ne.
Treba pisati poviest, ali na dostojan način, nepristrano, savjestno ili to nije poviest, nego bespomoćno izživljavanje, spasavanje, i pravljenje političkog kapitala.
I sam ću reći što imam, ali mislim DA SE SVE NITI MOŽE, NITI SMIJE REĆI, jer to nitko nije učinio. Nijedan narod nije otvorio svojih tajnih dosiea,, pa to nesmiemo učiniti niti mi Hrvati. Svi smo mi konspirirali, svi smo mi htjeli spasiti Državu, a svi smo ju rušili nekim činima. Ljudska je to stvar, koja se ponavlja kod svih naroda.
Mi ne možemo poviest pisati kao ruski komunisti. Njihova je poviest napisana u sistemu kartoteke. Danas si heroj, borac, stvaraoc, velikan, vitez, primjer.
Sutra se izdere kartoteka, pa u poviest ulaze oni, koji su izveli čistku, a na sporedna mjesta ulaze preživjeli od čistke. Pa sutra nova čistka, nova kartoteka, nova poviest, prema tome, tko je gore, tko je dolje, tko je izveo, ili preživio čistku.
Mi smo narod, koji imamo trajnih vrednota, i jedna od tih je i STVARAOC DRŽAVE HRVATSKE – POGLAVNIK.
I ako sam ja bio jedan od onih, koji su proglašeni “izdajicama” jer sam ustao u obranu NAČELA, u odnosu PRAVDE, u odnosu INTERESA NARODA, ne mogu zato predlagati svoju neodgovornost za sve ono, što se u 25 godina dogodilo, a još manje sada proglašavati svoju nepogrešivost, a blatiti one koji su ostali na drugoj strani. I kritiku treba vršiti, da se popravi stanje, a izvuče korist za domovinsku stvar.
Gdje je apsolutna istina? Uzmimo primjer Cilige. On je vječni buntovnik. Bunio se protiv fašizma i to ga odvelo u Moskvu, u komuniste. Bunio se protiv talijana i to ga odvelo u jugoslavene, kojega još uvjek ponekada brani ili zagovara, iako na poseban način. Bunio se protiv nasilja u Rusiji i stigao u Sibir. Bunio se protiv vlasti u Hrvatskoj i stagao u logor, a sada se buni protiv velikosrbstva i srbokomunizma.Tko može sumnjati da se je dao voditi ludim srdcem, koje i ako nije bilo ustaško, ipak je ludo hrvatsko srdce, kao i onog Zmaja od Bosne i Hadži Loje, kao i gosp. Zrinskih i Frankopana, kao i Matije Gupca, pa kao i Tita, koji se buni protiv svojih gazda u Moskvi.
Srbi vele: buni se kao “Crk u hapsu”, a mi bi mogli kazati, da se “buni ko Ante Ciliga”. I u svom materializmu bio je buntovni idealista. Ali, velimo u dobronamjernoj kritici, ipak nije ni buntovao pravo na strani Cilige jedino ispravno, jer eto ja sam se bunio protiv onih, koje je i Ciliga odgojio kao bivši komunist, bunio sam se protiv i onih Srba koje je Ciliga u Mostaru konsultirao o “zlodjelima fratara”, bunio sam se, jer sam i ja i mnogi ondašnji postao Ustaša pod srpskim batinama, i progonima, koji nisu u Mostaru bili slučajni. Pa bunio sam se i protiv Talijana, ne jdenom ih napao, i to je poznato, da sam morao napustiti zonu, a moje ime bilo izvješeno na svakom telegrafskom stupu u Hercegovini i Dalmaciji, da se nesmiju odazivati mojim pozivima, niti ići u vojsku, jer će biti proganjani roditelji tih vojnika. Bunio sam se i protiv mojih prijatelja Njemaca i bez predomišljanja napao bi bilo koga, ako je to bilo u interesu Hrvatske. I bilo je takvih, kao ja, koji su se i protiv mene bunili, pa i glavom platili tu bunu.
Nije Ciliga zastupao ABSOLUTNU ISTINU, i nemože graditi ni ABSOLUTNI KALUP, prema kojemu se treba pisati povjest. Ili, recimo, način kako Varoš (Miroslav Varoš, prof., Udbin agent, mo) piše o odgovornosti za Bleiburg, za držanje Hrvatske vojske, pišući o tome, šta kažu partizanski generali o tim stvarima. Varoš nije vojnik, posebno nije bio zapovjednik, nepozna stvari o kojima piše, ali se penje na bačvu, pa veli: eto Maks se borio, Sudar konja jašio, vojska pjevala kao da ide u svatove, kako to kaže dobri čiča Fra Oton (Knežević, koji je napisao svoje uspoene na povlačenju u svibnju 1945. godine: “POKOLJ HRVATSKE VOJSKE”mo), a Poglavnik odmaglio, zapovjednici i vlade napustile vojsku, došli partizani i poklali je. Generaliziranje je neodgovorno, nanosi veliku neprocjenjljivo veliku štetu našoj stvari.
I Ciliga i Varoš liepo su opisali moju ulogu, nukajući me, da neka govorim. Ja sam i voljan, ali ne tako, da ispadne, biva, sada si u nemilosti kog HOP-a pa udri nije ti ga majka rodila, udri po Poglavniku. To nije pisanje poviesti. Nemam se zašto zahvaljivati Varošu, što me prikazuje u pozi junaka, zapovjednika, ako ja trebam biti hipoteka mojim zapovjednicima, ODNOSNO VOJSKI KAO CJELINI. Ne bi to bilo pošteno od mene. Ja ću svima njima pomoći u pisanju poviesti, dati podatke, koje mislim da se može dati, ali ne mogu dati podatke koji bi mene mogli predstaviti u ulozi žrtve protiv moje domovine. Ja ću sa svima njima suradjivati na zajedničkoj stvari, ali nikada tako, da nakon toliko pogrešaka, koje sam u životu počinio, i druge zato, da operem sebe za eventualno političku ulogu ili za poviest. I ne bi bio iskren kada ne bi priznao, da sam voljan dati život kako bi pred poviešću dobio mjesto, koje mi pripada. To radi mene, radi moga oca, majke, radi moje djece, i radi bezbroj drugova koje sam vodio i odveo u smrt, i baš ta vjera me obligira, “Noblesse oblige”.

(Moram, više kao čovjek nego kao Hrvat, a tek onda kao Hrvat, reći za generala Drinjanina: koliko god je on imao snage boriti se za Hrvatsku i u toj borbi počiniti nedozvoljene stvari, još više je on imao snage reći istinu. Zato je on u svojem famoznom i povijesnom govoru Hrvatima grada Toronto, prigodom proslave Desetoga Travnja 1968 god., na vrpci rekao RECI ISTINU I RAZBIŠE TI GLAVU. Ako netko želi vidjeti dio tog članka, neka kline : RECI ISTINU I RAZBIŠE TI GLAVU. Taj članak sam stavio na portal javno prigodon četrdesete obljetnice pogibija generala Drinjanina, mo. Otporaš).

I šta da kažem o subjektivnim kritikama Dide? (Eugen Dido Kvaternik, mo). Sve to počima sa “moj otac i ja”. Ne, Dido. Ti nisi bio poen, nisi bio raja, nisi bio ni žrtva, nisi bio ni beznačajan. I nisi otišao, nego smo te otjerali sa vlasti, jer smo se bojali dinastije Kvaternika. Ti govoriš danas drukčije nego ikada. Bio sam Tvoj prijatelj i Tvoga oca. Poznam sve i ne jednom smo Moškov i ja Tebe mirili sa Tvojim ocem.
On je Tebe optuživao da tjeraš ljude u šumu, a Ti Njega da naoružava partizane. A mnogo nas je bilo, koji smo pak vjerovali, da obojica tjeratu SVOJU POLITIKU i objektivno sudeći, najviše ih je bilo koji su tako mislili. I nije istina, da je Poglavnik razjurio KONCETRACIJU USTAŠKIH SNAGA, nego nije Tebe , nego Juru postavio za zapovjednika, skupa smo plan pravili, i ja sam trebao biti šef organizatorskog odjela te USTAŠKE KONCETRACIJE. Otišao si onda, kada smo te otjerali, jer si poslije počeo praviti SVOJU STRANKU, SVOJU VOJSKU, SVOJE USTAŠE, SVOJU POLICIJU, SVOJU DRŽAVU.
Poglavnik je mene pitao pred Tobom, koliko vremena trebam, da TVOJU SNAGU RAZJURIM. Rekao sam pola sata i da zato već imam snage u Zagrebu. (Kada je ovo general Drinjanin pisao 1960. godine, Eugen Dido Kvaternik je bio živ. Koliko se sjećam da nikada nisam nigdje pročitao, ili barem ja za to nisam znao, da je Dido Kvaternik ove generalove navode pobio ili na nje odgovorio, mo). Tada si bio otpušten, pa iako si mogao ići na teren, u jednu pukovniju, otišao si plandovati na Tatre, i onda optuživao svoju domovinu. I sam sam sliedio Tvoju sudbinu, (to je bilo kada su Njemci i Talijani vršili pritisak na Poglavnika da izruči Maksa Luburića Njemcima zbog neblagog postupanja prema jednima i drugima. Sve je to lijepo general opisao u DRINAMA, samo ih treba pronaći i pročitati. Sve je u njima rečeno, sve što se je moglo javno reći, mo), kao i neki drugi. Ali ja sam otišao u jednu jedinicu Moškova, kao čarkar, a bio i ranjen pri krčenju puta u Varaždin, a u “OBRANI sam ostavio LJUDE, ŠKOLU, i svi su vodili “OBRANU”, dok se sve nije stišalo i vidilo se, da opet mogu Hrvatskoj koristiti. Isto se odnosi i na sve druge, koji su u dobroj ili pogrešnoj vjeri pisali o POVIESTI NAŠEGA RATA. Još ne znamo gdje je istina, jer ista nije bezuvjetno uvjek na strani POBJEDNIKA i POLITIČKOG OPORTUNIZMA. I dok se ne znadne gdje je apsolutna istina, ne možemo i ne smijemo postavljati ni pitanje apsolutne odgovornosti za pokolj hrvatske vojske i za Bleiburg.
Moj sastanak sa Stepincem, nakon svega toga nije nikakva tajna. Na procesu se o tome govorilo, (S U Đ E N J E Lisaku, Stepincu, Šaliću i Družini, Ustaško-Križarskim Zločincima i Njihovom Pomagačima, Zagreb 1946., mo), i Stepinac je zaista rekao da se samnom sastao i rekao, da se ni toga ne treba stiditi. (Tko želi pobliže znati o tom sastanku StepinaC/Luburić, neka klikne na: Misija u Hrvatskoj “PRO DOMO SUA”, mo. Otporaš) O tome je govorio i nadbiskup Šarić u Madridu pred čitavom kolonijom pred par godina. (Nadbiskup Vrhobosanski Ivan Šarić je umro u Madridu u srpnju 1960., mo). Nije tajna. Dobro, reći ću Vam, da je Stepinac bio uvjeren, da se ne smije braniti Zagreb, jer smo znali, da su Srbi koncentrirali ČETNIČKE JEDINICE ZA OSVAJANJE ZAGREBA. A mi koji znamo šta su četnici i partizani, znamo, da bi oni bili Zagreb pretvorili u Hirošimu, a to nam narod nikada ne bi oprostio, jer time Države ne bi spasili. U Zagrebu je bilo sve što se bilo spasilo iz Hrvatske, a nije pobjeglo na zapad. I k tome bi još amerikanski i engleski i ruski avioni bombardirali i zadnje ostatke “fašističke Hrvatske”.
Da, nije tajna niti da smo Boban i ja, kao i veći broj terenskih zapovjednika bili da se pruži odpor. – Nije tajna niti da sam ja bio imenovan po Glavnom Stanu Poglavnika zapovjednikom toga ODPORA dok sam još bio u Sarajevu. Zna se da sam na sjednicama Glavnog Stana Poglavnika branio mišljenje da treba pružiti odpor nakon pada Njemačke. Ali to ne znači da su moji drugovi, generali, zapovjednici, članovi Glavnog Stana bili kukavice koji su napustili vojsku, jer bi to bila povjestna neistina. Oni su izvršili zapovjedi, a te su bile, da se imaju probiti do linije saveznika i predati se. Ja sam skočio i rekao, da me nitko ne može prisiliti da se predam, nego sam rekao da moramo udariti po englezima i amerikancima i probiti se u pozadinu, pa se razbježati po šumama i zatvorima svih evropskih gradova i sela, dok prodje orgija klanja. Ali šta mi vriedi to, kao ni to, da sam se borio u zalaznici, vratio se u šumu, borio se itd, itd. kada je politika ZAPADA ISKOPALA GROB HRVATSKOJ VOJSCI.
Kakva je bila sudbina Poljske, Madžarske, Litvanije i ostalih zemalja, koje nisu imale Poglavnika? Kakva im je sudbina danas? Poljaci su pali kao i mi unatoč svega, kao i Madžarska, makar je Horti poslao drugu Armiju Rusima u susret kao i saveznicima.
Ivo Bogdan je ustaškim zapovjednicima u samoj zgradi Ust. Promidžbe pred nosom Njemaca prikazivao filmove o ngleskom i američkom iskrcavanju i sam sam sudjelovao na tim prikazivanjima. Znali smo da su ju jaki, znali smo da smo izgubili rat, ali nismo znali da će predati Hrvatsku Vojsku Titi. Znali smo, da je sudbina Hrvatske zapečećena, i NISMO HTJELI SPROVESTI ORGANIZIRANI ODPOR, JER BI NAS BILO NESTALO. Ja sam bio zapovjednik toga odpora i ja sam desorganizirao a ne organizirao. Spašavao sam glavu i glave, kažnjavao zločince. ALI NIJE NAM BIO CILJ PRUŽATI ODPOR. To neka uzmu na znanje oni koji pišu povjest i neka ne optužuju Poglavnika za te čine, naime radi toga, jer NISMO DALI ODPOR, JER SE NIJE BRANIO ZAGREB, JER SE NIJE VODILA BORBA. i sa tim planom , kojeg sam osobno iznio Stepincu, bio je Stepinac sasma sporazuman.
A Tomica Mesić bio je jedan od onih, koje sam našao medju zalaznicom i kojima sam rekao: branite se od partizana, ne organizirajte odpora, ali ne prenaglite se i ne predajte se ni saveznicima, ako vidite da ćete biti predani i prodani. I mnogi su pošli u šumu, jer sam im ja to rekao da neka ne idu cestom, jer smo već izvan zakona. I mnogo ih je koji žive baš zato. Ali ipak, GLAVNI STAN POGLAVNIKA je častno izvršio svoju zadaću, kao i Poglavnik, kao i ministri, kao i hrvatski generali.
Ne, ne želim da mene operu, a da Hrvatsku blate. Zato treba i prestati pisati na neodgovoran način o zadnjim danima HRVATSKE DRŽAVE, a posebno ne smiju to činiti oni, koji nisu u tom povlačenju imali uvida. Nisu generali ostavili vojsku, nisu Poglavnik i ministri učinili ništa čega se moramo stiditi. Pa ne pravimo i drugu crnu legendu, jer bi ista samo srbokomunizmu koristila.
Stepinac nije bio vojnik, ni državnik, ni političar. On je bio hrvatski patriota, i duhovni pastir hrvatskog naroda. Nije ni zvao na odpor, nije ni nagaovarao na kukavičluk, nego je u svoje vrijeme pozvao Hrvate, da se bore za svoju Državu, to je i pred sudom posvjedočio, pa je posebno štetno ako Ga se želi, mrtva suprostaviti mrtvom Poglavniku.
Svaki na svom mjestu dao je sve za Hrvatsku. Stepinčeve su doslovne rieči bile “nemoje braniti Zagreb”. Pa nemože biti vrlina Stepinca, kapital za mene, a grijeh za Poglavnika jer smo svi sviestni posljedica, bili u tom pitanju istog mišljenja. Oni koji govore, da je trebalo braniti kamen po kamen u Zagrebu, govore to, jer su im memoari partizanskih generala to sugerirali. I kada bi mene partizani jednom dobili u ruke, vjerujem da bi mi sve prije oprostili osim te činjenice, DA NISAM HTIO BRANITI ZAGREB i IZVRGNUTI NAŠ DUHOVNI CENTAR PUNOJ PROPASTI, KOJA PAK S VOJNIČKOG STANOVIŠTA NEBI, APSOLUTNO NIŠTA ZNAČILA.
Feldmaršal von Lehr je gledao pred sebe, oborio glavu, i molio me, da povučem pitanje: da li meni, gospodine feldmaršale, možete dati vašu častnu rieč da nas nećete izdati? Eto, tu je jedan od ključeva, pitanje povlačenja naše vojske. U stanu Mile Budaka sastali smo se od Hrvata Dr. Ivica Frković, Mile Budak i ja sa feldmaršalom von Lehronm, zapovjednikom jugoistočnog njemačkog fronta. Živ je Ivica Frković i ovo bi ga molio, da javnim putem potvrdi taj sastanak. Ja sam naime bio postavljen za zapovjednika povlačenja, kao i Južne Hrvatske Vojske sastavljene od II, III, i IV. Zbora, i u tom svojstvu me je poslao GLAVNI STAN POGLAVNIKA, kojemu sam pripadao kao ZAPOVJEDNIK OBRANE I ODPORA, te smo na ručku u Budakovoj kući razgovarali o svemu. Rekao mi je, da je mnogo čuo o meni, i da zna, da ću se boriti, pa je želio upoznati me, jer je bio podredio dvije njemačke divizije pod moje zapovjedništvo u Sarajevu. Ja sam tom starom, oholom germanskom vojskovodji rekao u oči, da se bojim, da će nas Njemci iznevjeriti (kao što su i Talijani iznevjerili Njemce i sve svoje saveznike 8 rujna 1943. Dakle, Hrvati uvijek ostaju Hrvati: Iskreni, vjerni, pošteni, odvažni, drže se zadane riječi VJERNOST ZA VJERNOST, mo. Otporaš), kao i Talijani i da će ratnu spremu i streljivo predati partizanima. On je oborio pogled, kada sam ga otvoreno upitao, da li možemo računati na vjernost za vjernost, koja je uvjek bila odlika Germana i Hrvata.
Bili smo dva svieta, dva nazora, u svemu ili u skoro svemu. Nije mogao lagati, ali je oborio glavu kada sam mu rekao da je dosta mojih USTAŠA poginulo u obrani njegovih vojnika, ranjenika i gradjana, kada ih je partizanska, pa i naša fukara, (ne znam na koga je general mislio kada je rekao “.pa i naša fukara.”. Povjesničari će ovo pronaći, mo) htjela linčovati, da se tako spasi od partizana. On mi se i zahvalio. Mi nismo mogli biti lješinari, jer na kraju krajeva, Njemci su dali dosta života u obrani Hrvatske i danas ih smatram, kao vojnike, idealnim saveznicima.
I zaista se obistinila moja crna slutnja. Ne samo da smo imali Ruse, Amerikance, Engleze, da ne govorimo o Srbima svih boja, nego i Njemce, koji su se predali partizanima, gdje ih je zapovjed stigla, pa se i sam Lehr predao partizanskoj rulji.
Mi smo bili gverila jednog izgubljenog rata, a ne nadolazeće vojske, pa nismo IMALI PRAVA TRAŽITI OD HRVATA DA S NAMA PADNE ČITAV NAROD, KAO ŠTO JE HITLER HTIO DA PADNE BERLIN I NJEMAČKA NA GARIŠTU S NJIME. I tako, izvršio sam dužnost kako sam najbolje znao i umio. Ali sam ispratio braću, borio se u zalaznici, vratio se da desorganiziram odpor, da nas ne nestane. A to da su partizanski generali htjeli, da im se odupremo u Zagrebu, pa i Sarajevu, to vjerujem.
Zato je pogibljeno, neozbiljno i nepošteno prčkati po stvarima koje se nepoznaje, teško teretiti svoju Domovinu, hrvatsko vojničko zapovjedničtvo i Hrvatsku Vojsku. Neka Varoš ne zamjeri, a ni “Danica”, ali se osjećam pozvanim reći svoju u ovim stvarima.
Onoga časa kada je hrvatski pukovnik Babić, koji je u avionu prebjegao u Bari i stavio se SVOJIM PRIJATELJIMA ENGLEZIMA NA RASPOLAGANJE, te bio interniran, jer nije htio služiti ni Jugoslaviji u Kairskom srbskom odporu (ovdje se misli na jugoslavensku kraljevsku vladu u kojoj su bili i surađivali istaknuti članovi HSS-e na čelu dra. Juraja Krnjevića, mo) ni srbokomunizmu sa Titom, (ovdje se misli na partizanski pokret, a pukovnik Ivan Babić je prebjegao krajem 1943., dakle u doba dok su saveznici pomagali srpsku kraljevsku vladu a ne partizanski Titin pokret, kojeg su saveznici počeli obilato pomagati tek poslije sastanka Tito-Churchill u Naplu u kolovozu 1944. Kako hrvatski pukovnik Babić nije htio poslušati saveznike te prići k jednima ili drugima, saveznici su ga internirali, mo), jasno je bilo, da je sudbina Hrvatske bila zapečaćena.
Pa, čemu toliko govoriti o akciji Vokića i Lorkovića, koji niti su imali veza Englezima, niti su išta mogli učiniti. Sve je svršilo u rukama OZNE, kao i u slučaju Bože Kavrana. Neka i ovaj podatak posluži hrvatskim povjestničarima, kako bi pisanje poviesti bilo zaista TRAŽENJE ISTINE, a ne političko, odnosno stranačarsko osvećivanje ili uhljebljivanje ili švercovanje sama sebe, bez obzira na Hrvatsku, kamo je bilo degeneriralo i Lorkovićevo i Vokićevo parvljenje “puča”.

Tražimo istinu, pišimo poviest, ali ne gubimo dostojanstvo. Poviest će svakoga postaviti na svoje mjesto, ne prenaglimo se.

Pogrešno se interpretira pitanje pojma ustaškog herojstva. Dosta ih je koji su se očešali o ustaško klanje, nastojeći svrstati ustaše prema tome, da li su klali ili ne. Samo su zločinci mogli izmisliti takvo kvalificiranje, a samo glupci ga prihvatili kao svoje.
Nisu ustaše heroji zato jer su “klali”, nego zato, jer su bili klani, jer poimanje junačtva i žrtve u tome, da smo ginući ubijali za Hrvatsku, nego jer su sve Ustaše bili spremne ginuti za Hrvatsku. Nije vrednota u tome, da su ubili, na jedan ili drugi način, toliko neprijatelja Države, nego da su uvjek bili spremni takav čin platiti glavom, da su se dali ubijati za Hrvatsku. Svaki je Ustaša bio voljan dati život za Hrvatsku. Tu je ustaška vriednost, i to je ono, što poviestničari moraju imati u vidu. Nitko nemože pozvati sutra narod u borbu, a niekati vriednost onima, koji su dali život za dom pod znakom “U”.
Ne, ja sam bio dosta jasan, nemislimo da i opet treba staviti “U” na kapu. O tome sam dao izjavu uredniku “Nove Hrvatske” a o tome smo govorili i u ZAKLJUČCIMA ODPORA. Radi se samo o tome, da je potrebno dati počast ustaškoj generaciji, ostaviti na miru Poglavnika, poštivati mrtve, koji su pridonieli žrtvu, a medju njima je i Poglavnik, a pisati poviest i postavljati pitanje odgovornosti radi poraza, radi Bleiburga, itd. na dostojan način da se hrvatske i ustaške žrtve nauče u novoj eri borbe za Hrvatsku Državu. Mi mislimo tražiti istinu, pa i postavljati pitanje odgovornosti samo u koliko to koristi domovinskoj stvari. I prije i poslije svega, da se ne uništi naša ustaška baština, nego da se preda u ruke mladjima, onima koji ne “strše”. A mi stari, pomozimo malde, nove snage, jer će ove provesti preporod, pa i osloboditi Hrvatsku i bez nas, pa i protiv nas.
Gledajući stvar iz ove, i ovakve perspektive, mi bodrimo sve hrvatske intelektualce, nudimo pomoć svim hrvatskim povjestničarima, kako sam i sam ponudio nekim, ali i molimo tu hrvatsku braću, da budu prevedni prema Poglavniku, pravedni prema palim ustašama, kako bi nove generacije našle mjesto, koje im spada i bez razaranja svega staroga.

Jer, opetujem NISTE SVI KRIVI, jer to nije istina, i jer Vas HRVATSKA TREBA.

Vjekoslav Luburić Drinjanin.

facebook komentari

  • Otporaš

    Pogodite šta? U mojoj pismohrani, koju nisam vidio u zadnjih 36 godina, pronašao sam dio uspomena Maksa Luburića. Dok ovo pišem još nisam sve pročitao. Ovdje Maks opisiva kako je imao velikih problema sa mađarskim vlastima da ga MIRNO puste ići u Hrvatku. Bio sam ganut čitajući taj dio hrvatske, ili ako netko hoće ustaške povijesti u službi Hrvatske Države, ili, za mene je to KTIŽNI PUT MAKSA LUBURIĆA!

    Opis je predug za komentar. Zato ću ga staviti na stranicu “Iz Otporaševe Torbe” te kliknite i stranica će vam se otvoriti. Komentirajte do milje volje.

  • Otporaš

    Kako nisam mogao pisati povijest, pridružio sam se onima, tj. Ustašama, o kojima će povijest pisati,
    general Drinjanin u prvom pismi dru. Miljenki Dabi Peranić 26 kolovoza 1962.