Pratite nas

Komentar

NE Predsjedniku Republike Hrvatske!

Objavljeno

na

„We always find something to give us the impression we exist?“

(S. Beckett, Waiting for Godot)

DVOBOJ KOD PANTOVČAK CORRALA

Prije početka kampanje za Predsjednika RH, Anno Domini Nostri Iesu 2014., profesionalni, objektivni i nepristrani tuzemni mediji informirali su nas o par znakovitih događaja. Ante Gotovina kazao je kako mu ne pada na pamet kandidirati se na predsjedničkim izborima. Što o izborima zna čovjek koji bi vrlo vjerojatno pobijedio svakog mogućeg protukandidata, a da mi ne znamo? Anto Đapić i Ivan Grubišić odustali su od kandidature, što je izazvalo tektonske poremećaje na političkoj sceni. Ivan Rude nije skupio 10.000 potpisa što potvrđuje njegove hvaljene menadžerske supermoći. Milan Kujundžić raskrinkan je kao čovjek upitne osobne povijesti i poslovnih poduhvata. Dosad je djelovao kao mali Franjo koji se teleportirao iz 1991. direktno u 2014., dok sad imamo ozbiljnu dvojbu; ili je manipulator od formata, ili ima ozbiljan psihički poremećaj. Ivan Vilibor Sinčić iz Živog zida dostavio je 15.200 potpisa. Bravo čovječe čudnog imena! Time se kolikoća ozbiljnih kandidata reducirala na DVA.

Čeka nas Dvoboj kod Pantovčak Corrala već u prvom krugu izbora. U to vrijeme predavanja potpisa, koje se značajno ne razlikuje od mjerenja dužine spolovila u osmoškolskim WC-ima, imalo se što za vidjeti. Lignja je DIP-u dostavio 203.875 potpisa, dok ih je Barbie dostavila 328.683. Time su se međusobno odmjerili, iako nisam siguran što je tu zaista bilo sumjereno, jer ne znam što je uopće sumjerljivo. Iz poredbe kolikoća potpisa, zaključujem da Barbie treba više nego što Lignja može dati. Nek’ cirkus započne! Proporcionalno neozbiljnosti SLUŽBE Predsjednika RH, koja proizlazi iz njezine IZVRŠNE NEMOĆI i proporcionalno suludim troškovima i štetama koje svakako nadvisuju dobrobiti i koristi, potrebno je suprotstaviti se tom cirkusantstvu koje će svakodnevno sve više eskalirati i na koncu unakaziti Došašće. Možda bismo, nasuprot veselom adventskom vjenčiću na kojem svake nedjelje upalimo po jednu svjećicu, trebali postaviti posmrtni predsjednički vijenac na kojem bismo svake nedjelje ugasili po jednu svijeću.

Kad je kriza, odbacuje se manje važno, a zadržava se važnije. Sabor i Vladu RH treba zadržati i svakako reducirati, ali čemu služi ovakva nemušta, krnja i onemoćala služba Predsjednika RH uistinu nije jasno čak niti najučinkovitijima i najmudrijima u Hrvata. Nitko vam nema pravo kazati kako ste izdali demokraciju, kako ste neodlučni, kako ste iracionalni! Nitko! U tom svjetlu, ovdje ću ponuditi tri argumenta PROTIV službe Predsjednika RH tako da svatko tko namjerava svoj glasački listić UČINITI NEVAŽEČIM može racionalno opravdati svoj postupak.

SUPER-NEMOĆAN PREDSJEDNIK U TO VRIJEME KRIZE

Slijedi jednostavan i shvatljiv formalan argument kojem, čini se, ne treba ništa niti dodavati, ni oduzimati. (1) Ako se država nalazi u dugotrajnoj recesiji, onda je opravdano proglasiti izvanredno stanje (zbog elementarne gospodarske nepogode). (2) Država se nalazi u dugotrajnoj recesiji. (3) Dakle, opravdano je proglasiti izvanredno stanje (zbog elementarne gospodarske nepogode). (4) Ako je proglašeno izvanredno stanje, onda izlazak iz tog stanja uključuje hitnu suspenziju svih javnih troškova koji neposredno ili posredno doprinose uzroku izvanrednog stanja, ili štete izlasku iz izvanrednog stanja. (5) Proglašeno je izvanredno stanje. (6) Dakle, izlazak iz stanja uključuje hitnu suspenziju svih javnih troškova… (7) Ako institucija predsjednika posredno šteti izlasku iz izvanrednog stanja, onda treba biti suspendirana. (iz (4)) (8) Institucija Predsjednika RH posredno šteti izlasku iz izvanrednog stanja. (iz iskustva) (9) Dakle, institucija Predsjednika RH treba biti suspendirana. Tehničko je pitanje kako će se to izvesti i ono može biti prepušteno pravnim stručnjacima i pravnim praktičarima, ako tako uopće možemo nazvati ljude koji nejasno tumače zakon (eksperti), ustav (članovi Ustavnog suda RH), koji donose sulude presude (neki suci zasigurno) i sudjeluju u zlouporabi pravosudnog sustava, sudskog procesa i jurisprudencije kao takve (odvjetnici).

10001 MANIJAK

Za razliku od prethodnog argumenta, sljedeći je malo složeniji i smjera na akciju koja je legitimna i legalna i istovremeno dokida demokratsku proceduru u slučajevima kad je ista bjelodano takva da može proizvesti više štete nego koristi, što trenutna procedura izbora Predsjednika RH i sama služba istog de facto proizvode. Navedena služba je suvišni trošak u vremenu recesije i treba biti onemogućena. Ako je suspenzija ili bilo koji drugi legalan i legitiman oblik onemogućavanja službice Predsjednika RH po žurnom postupku nemoguć ili malo vjerojatan, potrebno je pribjeći drugim sredstvima. Zamislimo da se 10.001 građanin RH kandidira za Predsjednika RH. Temeljni uvjet kandidature zadovoljio bi se tako da se u toj skupini 10.000 građana potpiše 10.000 puta u znak potpore preostalom 1 članu te skupine. Tako bismo dobili 10.001 kandidata za Predsjednika RH. Tih 10.001 kandidat + ovih par koje podržavaju vodeće političke stranke i ostali, po zakonu bi trebali dobiti prostor u javnim medijima kako bi se predstavili biračima. No zbog kratkoće kampanje, to bi predstavljanje bilo fizički nemoguće, jer zaista nema dovoljno vremena za predstavljanje 10.001 kandidata + par ostalih. Ako bi se i uspjelo ispuniti prostor javnih medija s 10.001 kandidatom, taj bi prostor bio zagušen i od šume se ne bi vidjela stabla. Možda bi i sam redovni program bio doveden u pitanje. Ako se ne bi uspjelo ispuniti taj prostor, onda bi se pribjeglo privatnim medijima koji bi bili pristrani, ili pak isto tako zagušeni kao i javni. U oba slučaja imamo kreativne posljedice. Kampanja bi bila onemogućena, jer bi bila ili fizički neizvediva, ili izvediva, ali besmislena, jer se poruke zbog gustoće ne bi mogle diferencirati i ne bi utjecale na birače. Time bi se onemogućio ključni utjecaj putem televizije, radija i ostalih elektroničkih medija ceteris paribus i time bi biranje Predsjednika RH postalo potpuno neinformativno, neinformirano, kaotično, a i zbog suludo dugih glasačkih listića i popisa kandidata broj nevažećih listića bio bi vrlo velik. Mogli bismo pretpostaviti je da bi bilo vrlo teško tiskati biračke listiće, fizički pronaći svog kandidata na listi i točno zaokružiti broj uz ime kandidata, prebrojavati glasove, izračunati rezultate, itd. Moguće je kako bi zbog toga velik broj birača odustao od praćenja kampanje i od izlaska na izbore. Ovime bi se spriječilo održavanje izbora ili bi se barem doveo u pitanje njihov legitimitet, ako ne i legalitet.

SVAKI JE GRAĐANIN PREDSJEDNIK, THAT’S THE TRUTH

Dok je drugi argument pomalo démodé jer je rok za predaju 10.000 potpisa istekao, ovaj argument je još udaljeniji od trenutne zbilje, ali može poslužiti tijekom budućih izbora nakon što se ovi pokažu cirkusom, a obnašanje službe besmislenom. Zamislimo da se svaki građanin RH po definiciji automatizmom kandidira za Predsjednika RH. Birači bi pri biranju u određen broj kućica velikim slovima koja su dovoljno čitka (tj. koje bi fino kalibrirani čitač teksta mogao očitati) trebali upisati puno ime i prezime osobe koju izabiru (ime i prezime treba odgovarati onom s osobne iskaznice). Predsjednik RH postala bi ona osoba koja dobije najmanje glasova (pri čemu je JEDAN glas najmanji broj glasova). Ako bi bilo više osoba s jednim glasom, pristupilo bi se sljedećem krugu glasovanja, itd. Moguće je kako bi se izbori pokazali permanentnima i kako nikad ne bi bio izabran Predsjednik RH. Vječno bismo čekali predsjednika kojega nikad nećemo dočekati.

NE PREDSJEDNIKU. ŽIVJELE MRKVICE, ROTKVICE I REPICE!

(Next day. Same time. Same place.) Duboko uvjereni da očekujemo Božić kao sjećanje na rođenje Isusa Krista, ono što zaista očekujemo je Predsjedničić kao proslavu rođenja novog-starog predsjednika ili nove predsjednice RH. Za razliku od Isusa koji se rodio bespomoćan među životinjama u štali i koji je postepeno postajao sve nadmoćniji, kako bi na koncu kao vrhunaravni cinik i ironist pobijedio odbacivanjem moći i prihvaćanjem nemoći, predsjednik će se roditi pod svjetlima velegrada te će stvarajući privid pobjede, slave i sile prikriti stvarnu izvršnu nemoć službe i prijeteće poglede hlapljivih zvijeri iz crnih sjena bez imalo ogiba.

Za ovu nepriliku skladba Los njemačke skupine Rammstein s live albuma Völkerball (2006.). Snimka skladbe je s koncerta održanog 2005. godine u starorimskom amfiteatru Les Arènes de Nîmes u Nîmesu u Francuskoj.

izvor: Blogosfera Večernji list, autor prof. Kristijan Krkač

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

REFERENDUM: Promjena Izbornog zakona jest ultimatuum za spas države Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Udruga U ime obitelji smatra da treba mijenjati hrvatski Izborni zakon. On je nedemokratski i potrebno ga je na svim razinama uskladiti s demokratskim zakonima u Europskoj uniji. Dakle, Hrvatska ima najsuženiji prostor odlučivanja birača o svojm političkim predstavnicima na način da šefovi političkih stranaka de facto imaju potpuno moć u odlučivanju, o tome tko će predstavljati birače, a zbog toga su političari i zastupnici često više odgovorni šefu svoje stranke nego biraču kojega trebaju predstavljati. Prema tome, mi smatramo da treba mijenjati zakon, mi smo već imali inicijativu prije tri godine “Birajmo zastupnike imenom i prezimenom”. Kao što znate, skupili smo više od 380 tisuća potpisa i tada je dogovorom između vodstava HDZ-a i SDP-a referendum zaustavljen, tvrdnjom ministra Bauka da u Hrvatskoj ima 4,1 milijun birača, iako je u Hrvatkoj u tom trenutku živjelo 3,5 milijuna punoljetnih osoba – izjavila je prije nekoliko dana Željka Markić.

Retorična kao i obično, dr. Markić propustila je kazati (a medij za koji je govorila, teško da bi joj i dopustio širu eksplikaciju) – dakle, govorila je o tome da šefovi hrvatskih stranaka postavljaju svoje favorite na izborne liste na temelju vlastitih ideoloških ili sličnih koruptivno-klijentelističkih simpatija, što u krajnjem učinku rezultira iznevjerivanjem – vlastitog, ali i općega biračkog tijela, koje je prisiljeno manje-više glasovati za STRANAČKE LISTE, a ne za stvarne kandidate, pa se onda i participacipacija u saborskoj i izvršnoj vlasti svodi na stranačke preraspodjele i nagodbe, nikako demokratske-predstavničke naravi – kako bi to NAČELNO trebalo biti.

No, neovisno o tome, Željka Markić kazala je nešto od krucijalna značaja uopće za pomak aktualne Hrvatske iz bjelodano nedemokratske kaljuže u kojoj grca, a gdje se – s koje god se analitičke strane pogledalo!  – sadašnji Izborni zakon, i trenutna njegova primjena u praksi zajedno s “naputcima”, nameće kao žilet-žica razapeta voljom onih društvenih struktura koje se vole igrati skrivača, čak se predstavljati kao “nepostojeće”,  u smislu “vidim te, ne vidiš me”.

– Smatram da je potrebno jednako iste kriterije primijenjivati na sve. Dakle, potrebno je reći da u RH trebamo imati tri preferencijalna glasa bez praga. Mi u ovom trenutku, upravo zahvaljujući našoj inicijativi od prije tri godine, imamo samo jedan preferencijalni glas s pragom, i već ta mogućnost je u Sabor dovela ljude koji su potpuno politički neovisni i djeluju u skladu s očekivanjima svojih birača. Druga stvar, ako govorima o manjinama, prema manjinama se trebamo odnositi kao prema svim drugim građanima. Dakle, osigurati zaštitu manjinskih prava, ali istodobno držati europski standard. Niti u jednoj zemlji ne mogu oni zastupnici koji su privilegijama, dakle oni koji su posebnim statusom, ušli u parlament, odlučivati o sastavu vlade ili o proračunu. Moramo se uskladiti sa standardima kakvi postoje u EU – kazala je dr. Markić.

xxx

Trenutni Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor, u Općim i temeljnim odredbama, u članku 3. Zakona, propisuje da se “jamči sloboda opredjeljenja birača i tajnost njihova glasovanja”, da “birač na istim izborima može glasovati samo jedanput”, da “nitko ne može glasovati u ime druge osobe”, da “nitko ne može zahtijevati izjašnjavanje birača o njegovu glasačkom opredjeljenju”, da je “birač slobodan objaviti svoje glasačko opredjeljenje” te da “nitko ne može biti pozvan na odgovornost zbog glasovanja ili zbog toga što nije glasovao”.

U članku 4. stoji da “zastupnike u Sabor biraju, na temelju općeg i jednakog biračkog prava, svi hrvatski državljani s navršenih 18 godina života (u daljnjem tekstu: birači), te da “za zastupnika može biti biran hrvatski državljanin s navršenih 18 godina života”.

Članak 16. toga zakona kaže da “pripadnici nacionalnih manjina u republici Hrvatskoj imaju pravo birati osam zastupnika u Sabor koji se biraju u posebnoj izbornoj jedinici koju čini područje Republike Hrvatske”, te da se “odredbe ovoga zakona o preferencijskom glasovanju ne odnose na glasovanje za izbor zastupnika nacionalnih manjina”, dok se u članku 17. precizira da “pripadnici srpske nacionalne manjine biraju tri zastupnika u Sabor u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina” (dok pripadnici ostalih manjina, njih 21, dakle, biraju još pet zastupnika).

Zakon o izbornim jedinicama pak u svojemu članku 12. navodi da je XI. izborna jedinica “zasebna izborna jedinica za izbor zastupnika u Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora koje biraju hrvatski državljani koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj”, a u članku 13. specificira se pod “XII. izborna jedinica” da “pripadnici autohtonih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, biraju svoje zastupnike u Zastupnički dom Hrvatskoga državnoga sabora u jednoj izbornoj jedinici koju čini cjelokupno područje Republike Hrvatske”.

xxx

No, pogledajmo kakav se nesklad razvijao u pogledu izbornih pravila od 2000. do danas, kako na razini usporedbe glavnih 10 izbornih jedinica sa XI., zatim na razini usporedbe XI. i XII., potom na razini usporedbe glavnih 10 i XII. izborne jedinice?

Na izborima u siječnju 2000., kada je u ukupnom rezultatu pobijedila postizborna SDP-ova šesterokraka Račanova koalicija, u XI. izbornoj jedinici (tzv. dijaspora, tj. inozemstvo, plus Hrvati iz BiH) , bilo je upisano 360.110 birača, a glasovalo je njih 127.046 (17,35 posto). SDP je tada imao svoju “listu za diasporu”, ali je u Zastupnički dom Hrvatskoga državnoga sabora ušlo šestero NEZAJAMČENIH HDZ-ovih zastupnika. U XII. izbornoj jedinici (nacionalne manjine), izabrano je NEZAJAMČENIH pet zastupnika (samo jedan Srbin) u Zastupnički dom. Ali, gle!, potom je ukinut Županijski dom Sabora, a s uskorim izborom Stjepana Mesića na mjesto predsjednika države, pokrenute su još neke tekstonske izmjene u cjelokupnom političko sustavu, uvedene su izborne kvote, i koješta još.

Na izborima u prosincu 2003., kada je ukupnu pobjedu odnio Sanaderov HDZ, upisana su bila 4.371.432 birača, a glasovalo je njih 2.604.889 (59,59 posto) na 6795 izbornih mjesta. Tada je XI. izborna jedinica imala 396.617 birača, a glasovalo je njih 70.527, odnosno 17,78 posto, u čak 50 zemalja (BiH je imala 30 izbornih mjesta, Australija 17, Njemačka 22, tadašnja prijelazna tvorevina zvana SiCG 6, SAD 5, Kanada 4, itd…), pa su u Sabor ušla četiri NEZAJAMČENA zastupnika iz te jedinice. U XII. manjinskoj izbornoj jedinici, na izborima su 26.273 birača, od upisanih 283.879, “uspješno” izabrala svih svojih osam – od sada ZAJAMČENIH – zastupnika (pa i ona tri srpska među njima).

Na izborima 2007. godine, kada je ukupnu pobjedu ponovo odnio Sanaderov HDZ (a kada je SDP posljednji put istaknuo svoju listu za dijasporu), na 265 izbornih mjesta u XI. izbornoj jedinici, od upisanih 404.950 birača, glasovalo je njih 90.402 (22,32 posto), i tada je u Sabor ušlo NEZAJAMČENIH pet zastupnika. Tada su izbori održani na 6550 izbornih mjesta, a u XII. manjinskoj izbornoj jedinici bilo je upisano 190.510 birača, od čega je izborima pristupilo njih 25.888 (13.59 posto), koji su – naravno, “uspješno”! – osvojili svih osam ionako ZAJAMČENIH saborskih mjesta (od čega su ona poslovično ZAJAMČENA tri pripala Srbima).

Na parlamentarnim izborima 2011. godine, koju možemo uzeti kao svojevrsnu prekretnicu u manipulacijama s izbornim zakonom i očevidnim inženjeringom koji daje “poželjne” (?!) rezultate, ukupnu je izbornu većinu u svih 12 izbornih jedinica, na 6572 biračka mjesta, osvojila tzv. Kukuriku koalicija, na čelu s Milanovićevim SDP-om, koja se u XI. izbornoj jedinici nije uopće natjecala tj. nije istaknula listu (jer to, očito, više nije bilo ni potrebno). U toj XI. izbornoj jedinici bilo je tada upisano 411.758 birača, a glasovanju je na 124 biračka mjesta pristupilo njih 21.114 (5,13 posto). Istodobno, u XII. izbornoj jedinici (tzv. manjine, njih 22), ukupno je upisan 250.131 birač, a glasovalo je njih svega 45.471:

– srpska nacionalna manjina: upisanih 183.992, glasovalo 23.267 (12,65 posto);

– mađarska nacionalna manjina: upisanih 9.731, glasovalo 4.823 (49,56 posto);

– talijanska nacionalna manjina: upisanih 10.005, glasovalo 3.159 (31,57 posto);

– češka i slovačka nacionalna manjina: upisanih 6.927, glasovalo 3.327 (99,02 posto);

– austrijska, bugarska, njemačka, poljska, romska, rumunjska, rusinska, ruska, turska, ukrajinska, vlaška i židovska nacionalna manjina: upisanih 13.163, glasovalo 4.638 (35,24 posto);

– albanska, bošnjačka, crnogorska, makedonska i slovenska nacionalna manjina: upisanih 26.312, glasovalo 6.257 (23,78 posto).

Razvidno, 21.114 pripadnika tzv. dijaspore i Hrvata u BiH 2011. “uspješno” – nego kako! – izabrali su tri (restriktivno!) ZAJAMČENA zastupnika, a 45.471 pripadnik 22 nacionalne manjine “još uspješnije” izabrao je osam svojih ZAJAMČENIH zastupnika, od čega je 23.267 Srba “uspješno izabralo” sva tri svoja ionako ZAJAMČENA zastupnika. Kako je takav nesrazmjer uopće bilo moguće postignuti?

Pa, administracijski, birokratski, vrlo jednostavno: svim pripadnicima nacionalnih “manjina” omogućeno je da glasuju “u jednoj izbornoj jedinici”, eufemistički rečeno, “na području cijele Republike Hrvatske” tj. na 6572 biračka mjesta (XII. izborna jedinica), a pripadnici “dijaspore i Hrvata autohtonih u BiH” prisiljeni su glasovati na svega 124 biračka mjesta (XI. izborna jedinica). Na taj – nedvojbeno nasilan nači, makar on bio SAMO administracijski nasilan! – pokazalo se da su na izborima 2011. apstinirala 390.644 glasača iz dijaspore i BiH, ali je apstiniralo i 214.660 glasača manjina, makar su oni bili “stimulirani” 6448 puta više, naime, toliko im je biračkih mjesta više ponuđeno!

Na parlamentarnim izborima 2015., taj je nesklad, kako u svojoj zakonskoj regulativi, tako i po odredbama Državnoga izbornog povjerenstva, a posebno po NAPUTCIMA koje je izdalo Ministarstvo uprave Arsena Bauka (i druga neka ministarstva koja su u toj raboti sudjelovala, prvenstveno Ministarstvo unutarnjih poslova Ranka Ostojića), igre s izbornim listama i s izbornim mjestima u XI. izbornoj jedinici poprimile su gotovo oblik – savršene manipulacije.

Nažalost, ni zakonska regulativa, a ni naputci nisu se promijenili ni u slučaju izvanrednih parlamentarnih izbora 2016. godine, na temelju kojih imamo današnji sastav Sabora, Vlade i raspodjele mjesta u državnoj upravi (kasnija personalna preslagivanja spadaju u drugu temu, pa o njima ovdje začas nećemo govoriti).

xxx

Zašto je sve tome tako? Kako je konkretno izborni inženjering uspostavljen kao “demokratska zakonska regulativa”?  Evo nekih glavnih primjera.

Nakon famoznih ustavnih promjena iz 2010. (predsjednik RH bio je Ivo Josipović, na vlasti je bila HDZ-ova hrvatsko-srpska koalicija s oktroiranom premijerkom Jadrankom Kosor na čelu, a predsjednik Hrvatskoga Sabora, HDZ-ovac Luka Bebić), zahvaljujući famoznim “naputcima”, u BiH se može glasovati SAMO u diplomatsko-konzularnih predstavništvima (u Sarajevu, Mostaru, Tuzli i Banjoj Luci), a koliki god da odaziv bude, u Sabor RH idu fiksna tri zastupnika (za usporedbu, 1995. godine u najvišem zakonodavnom tijelu u Hrvatskoj sjedilo je čak 12 zastupnika iz dijaspore i Hrvata iz BiH, a do 2010., Hrvati u BiH su mogli glasovati u 43 grada). Uz to, u svim drugim zemljama u svijetu gdje žive veće skupine hrvatskih građana/državljana, također se od 2010. može glasovati ISKLJUČIVO u diplomatsko-konzularnim predstavništvima. Također, novim Zakonom o popisu birača uveden je i novi institut tzv. prethodne registracije birača za glasovanje u inozemstvu. Tamo se kaže da se tzv. prethodna registracija provodi za:

– birače bez prebivališta u Republici Hrvatskoj (promjena boravišta u istoj državi i promjena države boravišta)

– birače s prebivalištem u Republici Hrvatskoj koji trajnije borave u inozemstvu

– birače bez prebivališta u Republici Hrvatskoj koji borave ili će se na dan izbora zateći u Republici Hrvatskoj.

Naravno, te su fantastične ustavne promjene već na slijedećim parlamentarnim izborima 2011., a zatim na referendumu o ulasku u EU, te na zadnjim predsjedničkim izborima, dovele do “očekivanih” rezultata (vidi ranije), naprosto, jer je usmjerenom akcijom:

1.) drastično smanjen broj izbornih mjesta izvan RH (sveli ih na svega 92 u 50 zemalja),

2.) cinično se surovo poigrali s lokacijom izbornih mjesta, što je posebno pogodilo BiH, te sve teritorijalno velike zemlje s brojnim hrvatskim iseljeništvom (dakle, s državljanima RH, a NE samo s onim iseljeništvom koje se odreklo hrvatskoga državljanstva ili ga nikada nije ni imalo), poput Njemačke, Australije, Kanade, SAD-a, pa i Francuske, itd.

3.) broj država u kojima se uopće moglo glasovati ograničili na 50 (rekli smo, s ukupno 92 izborna mjesta), i to po nepronicljivom ad hoc načelu, zbog kojega je na toj svetkovini demokracije s popisa otpao, primjerice, Novi Zeland, ali su se zato, recimo, na popis plasirale zemlje koje su na zadnjim predsjedničkim izborima zabilježile samo diplomatske glasove: Albanija i Indija po 6, Brazil i Japan po 7, Ukrajina 8, Maroko 9 i Iran “visokih” 10 glasova,

4.) uveli striktna pravila za prethodnu registraciju,

5.) vremenski ograničili izbore (ranije se, primjerice u Australiji, glasovalo dva dana, a na zadnjim izborima samo jedan, i to isključivo u prostorijama DKP-a),

6.) Državno izborno povjerenstvo (predsjednik Branko Hrvatin) odbilo je bilo kakav razgovor o mogućnosti dopisnoga ili elektronskog glasovanja.

O čudnovatim kljunaškim anomalijama Izbornoga zakona u praksi, po okončanju drugoga kruga predsjedničkih izbora u siječnju 2015. godine (uključivši i do danas u RH konzekventno prešućivani podatak: da je na hrvatskim predsjedničkim izborima, u Republici Srbiji početkom 2015. glasovalo svega 477 hrvatsko-srpskih birača, i to zajedno s Hrvatima koji, makar kao nekonstitutivna manjina, žive u Srbiji, te zajedno s činovnicima iz DKP-a), pisao sam na Maxportalu pod naslovom “Administrativni genocid nad dijasporom, hrvatskim Srbima i Hrvatima iz BiH”, bacite pogled tamo ako vam je usput, a o dijelu drugih anomalija izbornoga zakona povezanoga s parlamentarnim izborima 2015., pisao sam na portalu Direktno.hr  pod naslovom “Anomalije Izbornog zakona u praksi na primjeru glasovanja u dijaspori”. Uz tamo navedene katastrofalne podatke, svakako valja razmotriti i tadašnji navod HDZ-ova saborskog zastupnika Davorina Mlakara da je s izbornih lista 2015. “izbrisano oko 250 tisuća ljudi” koji su TOBOŽE otišli “na privremeni rad u inozemstvo”: vrijedilo je to, pretpostavimo, i za izvanredne izbore 2016., a koliki bi taj potencijalni broj mogao biti na izborima koji nas svakako čekaju, može se saznati eventualno iz staklenih vračarskih kugli, kladionice su otvorene.

No, zahtijeva to i dodatno objašnjenje. Kako su, naime, izbrisani? Odnosno, što to uopće znači?

Navodno, Ostojićeva je policija 2015., a Orepićeva 2016., po uputama Baukova Ministarstva uprave (koje se ni kasnije nisu mijenjale), u suglasju s Hrvatinovim Državnim izbornim povjerenstvom, tragom prethodnih izlazaka na izbore, provjeravala jednu za drugom adrese prebivališta hrvatskih birača, kucajući im na vrata doma (možda ih nazivajući telefonom, nikad ne znaš). Ukoliko bi se takvom primitivnom policijskom provjerom, utvrdilo da dotične osobe nema na adresi prebivališta, a sumnja se da se nalazi negdje u inozemstvu, njegovo je ime s biračkoga popisa u jednoj od glavnih 10 izbornih jedinica, automatski prebačeno – u XI. izbornu jedinicu, podložnu prethodnoj registraciji. Na taj način, ako je to istina, osmišljena je VELIČANSTVENA PREVARA – 250.000 BIRAČA prebačeno je u izbornu jedinicu koja, bila brojčano kolika god bila, pridodat će se onomu dijelu izbornog tijela koje ne može glasovati za više od tri (3) zastupnika. Ali im je istodobno oduzeto (eto što znači riječ – neotuđivo!) pravo da glasuju za nekoga kandidata u matičnoj izbornoj jedinici!

Ukupan, dakle, zbroj birača koji su izmanipulirani, izbrisani, ili na druge načine zakinuti za neotuđivo, ustavno, ljudsko pravo na izbore – jer, bilo da im se “sugerira” apstinencija po načelu “ionako izbori nemaju smisla”, bilo da se njihov glas svodi na razinu blizu statističke nule – zapravo je nemoguće izračunati!

xxx

Stoga, tijekom protekle dvije sam godine – možda malo previše s mišlju na nepoznati broj Hrvata i hrvatskih državljana koji žive izvan granica RH – kontemplirao ovako:

1.) XI. i XII. izbornu jedinicu treba ukinuti jer:  a.) predstavljaju manipulativne političke “osigurače”,  b) neusklađene su kako s obzirom na pravila za ostalih 10 izbornih jedinica, tako i međusobno, a posebno s obzirom na zdrav razum (da se ne bih sad i ja pozivao na demokratske tradicije zapadnog svijeta).

2.) Izborne jedinice treba uskladiti prema Censusu (Popisu stanovništva), ali nipošto – kako često tvrde medijski jataci zlomislećih hrvatskih političkih manipulatora – prema poreznoj osnovici. Štoviše, ovo drugo rješenje – to, s obzirom na porez! – unaprijed je isključeno, civilizacijski i zdravorazumski, jer je nonsens, tj. povratak u prvobitni kapitalizam, odnosno feudalizam.

3.) Izborno pravo proizilazi iz Zakona o državljanstvu, i treba ga tretirati isključivo tako, te nije i ne smije biti, OGRANIČENO nijednim drugim zakonom (osim Kaznenoga, a i to sasvim određenim slučajevima).  Jer, glasovanje tj. izlazak na izbore u Hrvatskoj, nažalost, nije zakonska OBVEZA (kao što ja mislim da bi trebalo biti!), ali jest PRAVO. I to NEOTUĐIVO (pravo da biraš i da budeš biran).

Hrvatsko pak državljanstvo može prestati samo otpustom, odricanjem ili po međunarodnim ugovorima, a ispravci podataka u evidenciji o hrvatskom državljanstvu mogu se izvršiti samo na temelju rješenja nadležnog tijela koje je odredila upis u Knjigu državljana (a takvo rješenje, za one koji su državljanstvo stekli rođenjem ili podrijetlom, može se izdati ISKLJUČIVO na osobni zahtjev državljanina, nipošto na temelju slobodne volje nekoga državnog činovnika, pa bio on i sam premijer osobno).

4.) Glasovanje u inozemstvu IONAKO vrijedi samo za građane/državljane RH, što označuje kategoriju “onih koji privremeno žive na strani”. Zakon o prebivalištu, u koji je ugrađena distinkcija između prebivališta i boravišta, NE SMIJE SE tumačiti kao nekovrsna “uvodna odredba” u IZBORNI zakon, niti se POREZNI zakoni SMIJU ili MOGU tumačiti kao takva “uvodna odredba”.

5.) Naime, koliko se može provjeriti, SVE VRSTE POREZA koje se primjenjuju na građane RH u TUZEMSTVU ionako se primjenjuju i na građane RH u INOZEMSTVU, zavisno u mjeri u kojoj su aplikabilni. Hrvatski porezni sustav je jasan, on podrazumijeva: porez na dobit, porez na dohodak, porez na dodanu vrijednost, posebne poreze – akcize (za naftu i naftne derivate, duhanske prerađevine, alkohol, bezalkoholna pića, pivo, kavu, osobne automobile i ostala motorna vozila, plovila i zrakoplove, luksuzne proizvode), porez na premije osiguranja od automobilske odgovornosti, porez na promet nekretnina, porez na igre na sreću, određene vrste poreza koji su prihod jedinica lokalne uprave i samouprave, a kažu, uskoro i na porez na nekretnine.

U skladu s time, ako u RH npr. nemaš vlastito poduzeće, auto, dohodak, pokretnu ili nepokretnu imovinu, itd., na njega u RH nećeš ni plaćati porez, a ukoliko ih imaš, morat ćeš ga platiti, kao što ćeš ga morati platiti ukoliko ti na račun Zagrebačke banke sjedne milijun dolara iz inozemstva, bez obzira ko si, što si i čemu stremiš. Ukoliko pak posjeduješ vikendicu na Ognjenoj zemlji, ili se na Aljasci baviš proizvodnjom alkohola, ili ako pak dobiješ na lutriji u Christchurchu na Novom Zelandu ili u Mostaru u BiH, naravno da nećeš zbog toga plaćati porez u Hrvatskoj, bez obzira je li s dotičnim zemljama sklopljen Ugovor o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja ili nije. Dakle, više je nego vidljivo kako zakoni o porezima ne samo da nisu povezani s Izbornim zakonom, nego to nikako NE SMIJU biti.

6.) Gerrymandering je sjajan izraz na engleskom, kakvoga nema u hrvatskom jeziku, a nema ga, čini mi se, i stoga da bi se prikrilo kako je on u Hrvatskoj gotovo OZAKONJEN (tj. nije ozakonjen doslovno, nego je “ozakonjen” podzemnom političkom praksom i političkim naputcima, prvenstveno iz Ministarstva uprave). Objašnjava se kao: manipuliranje, pomicanje granica (izbornih pravila) kako bi se pogodovalo nekoj stranci ili društvenoj klasi.

7.) Sve u svemu, Ministarstvo uprave, ili Ministarstvo unutarnjih poslova, ili bilo koje drugo “ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena”  nema niti teoretsko pravo samoinicijativno i samovoljno ukidati BILO ČIJE izborno pravo, niti manipulirati s njime na bilo koji način, pa niti prebacivanjem iz jedne izborne jedinice u drugu, tj. nema pravo da ijednoga birača, protivno njegovoj slobodnoj volji, umjesto u nekoj od temeljnih 10, kao žrtva SDP-ova i HDZ-ova gerrymanderinga, prisiljavati da glasuje u (više nego spornima) XI. i XII. izbornoj jedinici.

xxx

Dakle, tako sam proteklih godina kontemplirao ja osobno. Ne sjećam se više koliko sam tekstova objavio po različitim web-portalima o tome, a još se manje sjećam u koliko sam diskusija na istu temu sudjelovao na društvenim mrežama, prije svega na Facebooku, a ponešto i govorio, javno ili manje javno. Uostalom, moje je mišljenje samo moje, tj. privatno je.  Ili je makar bilo privatno, prije nego što je uobličeno – uz korektive osnivača Udruge PROJEKT VELEBIT – u Nacrt programski načela, gdje jasno u točki 23. stoji zapisano da:

– PROJEKT VELEBIT posebno drži kako valja izmijeniti hrvatski Izborni zakon, koji je glavnim uzrokom i sredstvom manipulacije demokratskim procesima u Hrvatskoj:

  1. uvesti OBVEZNO glasovanje za sve punoljetne državljane Republike Hrvatske.
  2. uvesti mogućnost prijevremenog poštanskog/elektronskog glasovanja za stare i nemoćne, za one koji se nalaze izvan domovine i za sve one kojima je iz bilo kojeg razloga nemoguće putovati do glasačkog mjesta
  3. ukinuti ograničavajući broj izbornih mjesta u dijaspori
  4. ukinuti pravilo po kojemu se Hrvati u BiH smatraju “dijasporom”.
  5. ukinuti XI i XII izbornu jedninicu u smislu već navedenih članaka.

xxx

– Mi smatramo da trebaju svi hrvatski birači imati jednaku mogućnost utjecanja na političku situaciju u Hrvatskoj. Također, smatramo da birači moraju imati pravo dopisnog ili elektroničničkog glasovanja (Čak i BiH ima tu mogućnost, a Hrvatska nema.) Što se tiče pripadnika manjina, oni – dakle hrvatski građani srpske nacionalnosti u Hrvatskoj – sigurno da nam je važno da se oni ovdje osjećaju kao kod kuće, ali isto tako nam je jako važno da se na njih primijenjuju isti oni demokratski kriteriji koji se primijenjuju na sve druge građane – kazala je Željka Markić.

– To bi u praksi značilo da ćemo mi pripremiti prijedlog koji će biti ujednačen i koji će se prema svim građanima odnositi na isti način.  Nas jako puno ljudi traži da ponovimo prikupljanje potpisa za referendumsko izjašnjavanje o promjeni izbornog sustava, pogotovo jer ljudi vide da je korupcija u Hrvatskoj usko povezana s političkim kastama koje nisu nikome odgovorne. Cilj nam je prije početka referenduma imati volontera u svakom gradu, općini i selu! Potrebno je prikupiti 10 posto potpisa svih birača u Hrvatskoj i to je veliki posao, mi smo ga dva puta odradili, jednom na refrendumu o braku a drugi put o promjeni izbornog sustava. Ako nam se javi dovoljan broj građana koji žele referendum, mi ćemo ga rado organizirati – zaključila je dr. Markić, pozivajući:

Ako smatrate da je Hrvatskoj potreban cjelovit i suvremen izborni sustav prema kojemu:

1) saborske zastupnike biramo imenom i prezimenom,

2) svi hrvatski državljani, koji žive u Hrvatskoj i izvan nje, mogu glasovati i dopisnim i elektroničkim putem,

3) sve stranke imaju jednake uvjete natjecanja za Sabor,

4) svaki glas birača vrijedi podjednako u svim izbornim jedinicama

pošaljite nam na [email protected] svoje ime, prezime, adresu i grad u kojem živite i broj telefona.

xxx

Ne poklapa se to u potpunosti s idejama PROJEKTA VELEBIT, još manje s mojima (što vidite, možda i iz teksta, naime, necjelovitim se to meni čini), ali vjerujte, to treba podržati. U ime budućnosti, jednostavno, zbog naše djece: svaka buduća izmjena Izbornoga zakona mora biti pozitivna, inače smo nastradali: i mi, i manjine, i dijaspora, i Hrvati iz BiH.

Piše: Mate Bašić

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Spašavaj se tko može

Objavljeno

na

Objavio

Sama najava referenduma o izmjenama izbornog zakona, izazvala je paniku ne samo među manjinskim zastupnicima već znatno više među velikim strankama poput SDP-a i HDZ-a.

Sama izmjena zakona da se manjinci više ne biraju na „roza“ listićima niti je u suprotnosti s Ustavom niti je u suprotnosti sa zaštitom manjinskih prava po bilo kojoj međunarodnoj konvenciji, upravo suprotno takav oblik izbora podržava i Vijeće Europe putem Venecijanske komisije.

Kad sve sagledamo i proučimo ono što se želi dobiti referendumskim pitanjem, doći ćemo do saznanja da trenutnim političkim elitama ne odgovara niti jedan cilj referenduma. Tri preferencijalna glasa problem su za svaku stranku jer moraju jako dobro miksati na izbornim listama između kadrova koje želi vodstvo stranaka, znači poslušnika i između kadrova koje želi baza. Sagledavajući zadnje parlamentarne izbore jasno se vidi da oni koji su bili odabir baze imaju znatno više preferencijalnih glasova od onih koje su na liste instalirali predsjednici stranaka, a kod tri preferencijalna glasa, sasvim je izvjesno da će neki“ rukopoloženi“ kandidati ispasti s ulaznih mjesta.

Zabrana predizbornog koaliranja izbrisat će s političke scene stranke ili bolje rečeno strančice, političke priljepke poput HSU s lijevog političkog spektra ili HSLS i HKDS s centra i desnog centra. Ništa bolje ne bi prošli novoosnovana stranka GLAS, a HNS je i onako bivša stranka, dok bi HSS prestao biti parlamentarna stranka. Neke stranke bi mogućnost političkog preživljavanja dobile smanjenjem predizbornog praga na 3 %. Ako se referendumom želi postići eliminacija takvih stranaka onda je smanjenje predizbornog praga besmisleno te se predlagatelj mora odlučiti želi li zabraniti predizborno koaliranje ili smanjivati izborni prag. Osim što bi prag od 3 % bio u suprotnosti s predizbornim koaliranjem, donio bi i neočekivani efekt u omogućavanju ulaska u parlament populističkim strankama, koje nitko ne treba kao dio većine već je njima isključivi cilj pretvaranje parlamenta u cirkus i samopromidžba po uzoru na neke članove Živog zida. Pravo pitanje na to je – kome to treba.

Onemogućavanje biranja manjinskih zastupnika s manjinskih lista izazvat će najveći problem, ne samo kod manjinaca već i kod nacionalnih stranaka. Neke stranke su dugo vremena stvarale svoje manjinske kadrove, radili su to prije svega zahvaljujući svojoj dobroj analitici. Najveću štetu pretrpio bi SDSS i njihov čelnik Miodrag Pupovac jer to bi i za njega i za njegovu stranku, značilo političku eutanaziju.Bio bi to kraj njegovoj politici ucjena ali i drugačijoj preraspodjeli sredstava iz proračuna, ne u smanjenu koje bi dobile nacionalne manjine već u drugačijoj raspodjeli tih sredstava, i zasigurno većoj transparentnosti.

Sigurno je da niti stranke niti predstavnici nacionalnih manjina neće sjediti skrštenih ruku u onemogućavanju referenduma jer to ugrožava njihove privatne i stranačke interese i bi ti će spremni na sve, a ono što će im biti zadnja linija obrane, bi ti će hitni izlazak na izbore da se spriječi primjena izmjena zakona o izborima na sljedeći saziv.

Ante Rašić

facebook komentari

Nastavi čitati