Ne uzdam se u dni kratke

1

Tomris je plovio mnogim morima i noćio u svim lukama ondašnjega svijeta. Dani mu bijahu predugi, a noći presamotne. Mornari ga zadirkivahu. Poglavito među njima jedan stari kapetan kojega su Grci zvali jednim, a zapadnjaci drugim imenom te koji je bio posljednjim preživjelim sudionikom jednoga pradavnog rata o kojemu spjevaoci poje i danas. Tomrisu bijaše neobično jer su mornarima najmilije bile pjesme s Patmosa u kojima se veličala vječna ljubav i vjernost.

Plakali su pojući okupani vinom da bi potom utjehu iskali u nepoznatim ženama na svakome mjestu na kojemu bi se usidrili. Tomris pak u lukama najradije lutaše tražeći ljupka mjesta i ogledala Perzefonine duše ne hoteći slušati velike misli iza kojih stoje malahna djela. Jednoga dana prolažahu pored hridi na kojima se kupaše sirene. Kapetan naredi mornarima da začepe uši te da ga privežu za jarbol.

Samo Tomrisu dopusti da posluša pjev sirena. I dok se starina privezan za jarbol grčio, Tomris je pjevušio melodije s rodnoga otoka i pospremao brod. Upita ga starac što su sirene pjevale, a Tomris odvrati kako se spominje tek njihova poziva „Kapetane, kapetane“ nakon kojega zazivahu „Davno, davno nijesmo čule šum dalekih oceana“. „I nisi im se htio pridružiti?“ „Nisam jer znam tko me čeka na kraju putovanja. I da joj nitko ne kaže što sam učinio, znao bih ja i ne bih s time mogao živjeti.“ Starina zastade i zamišljeno pogleda mladića. „Onaj mi je prastari slijepac obećao da ću, ako prinesem žrtvu Posejdonu, umrijeti kao star i mudar čovjek, a ja tek sad ništa ne znam i ne razumijem.

Čudan, uistinu čudan taj mladić i čudan taj otok s kojega potječe.“ Od tada starac zabrani mornarima zadirkivanje Tomrisa te na povratku s putovanja svojemu sinu prenije priču o svjetionicima. „Noću kad bi svi polijegali, jedan bi mladić sjeo na pramac i očekivao da negdje iz daljine titraj svjetla na tren prekine mračak. Svjedočio sam tomu mnogo puta i kad ga jednom upitah kakvo je to svjetlo, reče mi kako je to odsjaj kameje njegove djeve. Kolike su pjesme ispjevane o ljubavi između tvoje majke i mene, a ona nije vrijedna ni jednoga bljeska titrajuće luči. Najljepše priče očito nisu napisane jer u njih nitko ne bi povjerovao“, zaključi starac.

night sailing 580_1

Ljeto koje odbija umrijeti (Pjesma zrikavaca nikako da utihne iako Sunce ne dotiče kalu.) čak i duboko na kopnu meni je poput sirenskoga zova jer mi je ljeto nezamislivo bez mora, a koža mi je previše sviknuta na južno Sunce i sol da bi je prevarilo Sunce koje guši tanki oblačni sloj. Iako sam vjeru u sirene izgubio odavna, ipak se, kad se nađe kakvo samotno mjesto i kad dopustim da me sjeverno Sunce opije poput vina, obazrem ištući neki znak providnosti ne bi li mi oči pronašle skrivenu stazu. Zasad je pronađoh tek u izmaštanim likovima. Tko zna hoće li mi oni činiti društvo kad se ljeto na koncu ugasi, kad bahor uzmakne pred tminom i kad sjeverom zavladaju rana smarknuća? Ili ću se napokon otisnuti na neko blisko, a pusto more i pustiti zrakama da me otope te napokon odnesu iz ovoga svijeta u kojemu zaboravih što je privrženost i blizina? Pitanje tako nevažno za pisca kojemu nadahnuća ne nedostaje, a presudno za preživljavanje jednoga književnog lika.

Želja da ljeto nikad ne prestane obično produži i uvod, ali ćemo i u drugome dijelu štiva ostati na književnosti. Oliver je Frljić Lašvanin, naime, postavio zastavu spolnih manjina okupljenih pod onom čudnom pokratom LGTB na riječko kazalište. Dakako da mu u Hrvatskoj ne će biti ništa jer su pripadnici njegova naroda (kojega se on srami) znatno snošljiviji od nekih drugih (doduše i samosvjesnijih) naroda čiji mu pripadnici svako malo zabrane djelovanje ili ga protjeraju kad pretjera. Budući da gajim određene simpatije prema odmetnutim Travničanima, nudim mu malo maštovitije rješenje. Zašto ne bi scenski prilagodio Šimunovićevu „Dugu“ kad je već kazalište zastro duginim bojama? Time bi pokazao da poštuje hrvatsku književnu baštinu, a „Dugu“ bi mogao prilagoditi današnjemu vremenu u kojemu se spol može mijenjati i više puta. Kako Frljić voli na premijere pozvati športaše, a glavna junakinja Šimunovićeve pripovijetke nosi nadimak Srna, na premijeru bi bio pozvan i moj sugrađanin Dario Srna. Olivere, Olivere, tko bi te trpio osim majke domovine? Jedan me je pak čitatelj upozorio na emisiju Okruženje na 4. programu HRT-a. U njoj se raspredalo o „našemu jeziku“ s tim da su po prokušanome receptu za predstavnike jezičnoga bratstva i jedinstva izabrani sveučilišni profesori i znanstveni, a otpor je jezičnomu unijaćenju pružala tek jedna srednjoškolska profesorica. Dakako da nije bilo nikakva popratnoga osvrta kakva urednika ili ne daj Bože ravnatelja HRT-a jer je region svetinja i otkad smo u nadregionu. Meni je žao tek da emisija nije emitirana na 1. programu iza Dnevnika pa da narod vidi u kakav nas se region i u kakvu ulogu u njemu gura. Ne dvojim da ne bi bilo i suza kojega jugonostalgičara, ali vjerujem da bi tiha većina postala glasnija. Ništa bolje ne otvara oči od suočenja sa stvarnošću, a jezično i kulturno posezanje za hrvatskim krajevima dopuštamo čak i otkad igramo u ligi prvaka dok nam susjedi igraju balkanski kup. Očito naša lijeva kulturna elita i danas pada na diskretni šarm balkanštine koji se sastoji od vizantinskih pohvala, jeftinoga humora i dobre večere. Ako tko i dalje misli da se od igranja balkanskoga kupa može zaraditi, neka baci oko na Okruženje.

I za kraj tek zgoda koja pokazuje kako knjige ne treba suditi po koricama. Na Šćepinu mi je sijelu prišao jedan slušač: „Moram vam se ispričati jer sam mislio kad sam vas vidio da ste nekakav levat kad ono…“ „Levat od formata“, dometnuh umjesto njega i odmah se sjetih matere koja je za sina htjela Ivu Josipovića, a dobila nesuđenoga kalafata.

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 17. listopada 2014

facebook komentari

  • peppermintt

    Meni je žao tek da emisija nije emitirana na 1. programu iza Dnevnika pa da narod vidi u kakav nas se region i u kakvu ulogu u njemu gura. Ne dvojim da ne bi bilo i suza kojega
    jugonostalgičara, ali vjerujem da bi tiha većina postala glasnija.
    Ništa bolje ne otvara oči od suočenja sa stvarnošću,