Ne zaboravite 16. rujna 1991. godine. Nikad se ne ponovilo! Nikad više!

0

Na današnji dan 16. rujna 1991. započeo je velikosrpski zločin u Petrinji i nastavio se do 06. kolovoza 1995. Bile su to crne godine za Petrinju, Banovinu i cijelu Hrvatsku, s najvećim razaranjima i progonima u povijesti tog grada čiji se počeci bilježe od 1592.

Banovina je dobila ime 1703. kad je taj kraj potpao pod bansku jurisdikciju. Godine 1945. dodijeljena joj je srpska verzija tog imena “Banija”, koja je zadržana kroz sve godine druge Jugoslavije i ratne tzv. Republike Srpske Krajine. Nakon osamostaljenja Banovini je vraćeno njeno orignalno ime.

S Petrinjom me vežu sve godne mog života u Hrvatskoj, koji je prekinut u jednom drugom burnom ali niti iz bliza tako dramatičnom periodu, poznatom kao Hrvatsko proljeće i njegovim gušenjem odlukama CK SKJ, 29. 11. 1971. u Karađorđevu.

Svoj životni put sam započeo u Hrastovici, malom selu pokraj Petrinje, kao potomak stare obitelji Hanjec, u obiteljskoj kući sagrađenoj 1782. godine. Po sačuvanoj obiteljskoj predaji, Hanjci svoje korijene vuku još iz Moravske, s tromeđe Češke, Slovačke i Poljske, iz hrvatske pradomovine Bijele Hrvatske.

Moj životni put je tamo započeo i završio bi se negdje u radijusu od 50 km, da nije bilo tih vihora nemira i rata.

Posljednji put sam boravio u Hrastovici i Petrinji u počecima raspada Jugoslavije 1990. Namjera mi je bila ostati barem nekoliko dana, susresti prijatelje iz djetinjstva u Hrastovici i školske kolege u Petrinji. Nje bilo suđeno. Žigosan kao državni neprijatelj, morao sam se iz sigurnosnih razloga na brzinu izgubiti. Pozdravio sam se ispred crkve s pristunim Hrastovčanima, rukovao s tadašnjim hrastovačkim župnikom a danas biskupom Košićem i otišao. Nakon pada Petrinje boravi sam u Sisku baš u vrijeme velikog bombardiranja i posjetio neke od izbjeglica, zbrinutih po pokupskim selima oko Siska.

Ni Petrinje ni Hrastovice nisam vidio do danas, ali nema dana da se ne sjetim svog zavičaja. U glavi mi tutnje hrvatske tregdije 20. stoljeća i jedino me težnja da se nikad više ne ponove 1918., 1945. i 1991. potiče na aktivnost u težnji da Hrvatska bude jedinstvena i jaka, bogata i sposobna, na prosotoru na kojemu se ekspanzionističa glad naših istočnih susjeda nije utažila već treće stoljeće za redom.

Težnja mi je da u Hrvatskoj, hrvatska vlast iz naroda, za narod i od naroda, vodi Hrvatsku u sreću i blagostanje, budno čuvajući njegovu sigurnost. To nije predmet ni balkanskih ni europskih ni globanih zapadnih interesa. Kad se interesi velikih suprotstave interesima Hrvatske, Hrvatska pada žrtvom, kao što je očito pala globalnim ekumenskim interesima, radi kojih danas srpsko-hrvatska komisija raspravlja predmet Stepinčeve beatrifikacije, a hrvatska sekularna vlast i vjersko poglavarstvo, jedinstveno pogibaju leđa povodom dolaska u Zagreb i Jasenovac, Patrijarha Bartolomeja, Patrijarha Irineja, Aleksandra Vulina i Efraima Zuroffa, kako bi u Zagrebu, uz učešće ponosnog domaćina Milorada Pupovca, sudili Hrvatskoj i proglašavali ju patronatom SPC.

Danas se dokida nastojanje hrvatske predsjednice povezati Hrvatsku s Višegradskom skupinom koja skrbi za interese svojih država u europskom sastavu i Hrvatsku se predaje u ruke Bruxelesskog centra europske moći, koji je i izmislio termin “Zapadni Balkan”, pa bi ulaskom Srbije u EU, mogao Hrvatsku strpati u svoju zapadnobalkansku administrativnu zonu s centrom u Beogradu, a onda i Petrinja i Banovina i cijela Hrvatska tamo gdje smo bili 1918., 1945. i 1991.

Ne zaboravite 16. rujna 1991. godine. Nikad se ne ponovilo! Nikad više!

Dinko Dedić

facebook komentari