Nebuloze i malverzacije: Zašto Milanka Opačić i dalje gura propali zakon?

0

Prema najavama, Vlada će u najkraćem roku donijeti novi Obiteljski zakon, koji bi trebao “uvažiti pojedine prigovore podnesene Ustavnom sudu, a neće u proceduri odstupati od onog koji je Ustavni sud suspendirao”. Dakle, sad će na brzaka napisati suvisao zakon, iako to nisu uspjeli u tri godine!

milankaProblem je naime u tome što se ne radi o “pojedinim prigovorima”, već o tome da je taj zakon u cjelini, prema općoj ocjeni gotovo svih ljudi u zemlji koji imaju ikakve veze s pravom, nesuvisao i kontradiktoran u cijelosti. Tu se ne radi tek o tome da je on možda nekim svojim rješenjima neprihvatljiv ovoj ili onoj ideološkoj strani: njega su kritizirale i krajnje lijeve udruge poput B.A.B.A i udruga “Za obitelj”. “Ja sam u životu vidio svašta, ali ovakvu nemuštu, kontradiktornu, nepismenu, protuustavnu, štetnu, nakardanu nakupinu nikad, tako da je odluka Ustavnog suda bila jedini izlaz”, prokomentirao mi je taj zakon u privatnom razgovoru nedavno jedan odvjetnik. Uostalom, kad je zakon takav da su se na istoj strani – protivnika takvog zakona – našle B.A.B.E i Ckrva onda je valjda prilično jasno koliko je on tehnički i vrijednosno nesuvisao.

Muž vas je probao ubiti? Probajte to izgladiti na bračnom savjetovanju!

Ali ministrica Opačić, nezadovoljna odlukom Ustavnoga suda na televiziji je nakon što je Ustavni sud taj zakon u cijelosti odbacio – dakle, cijeli zakon, ne samo neke njegove odredbe – izjavila da je riječ o „taštinama profesora”! Izgleda da su svi tašti u državi, samo ne ona. Činjenica je međutim da je osnovni razlog zašto se taj zakon uopće donosi taština Milanke Opačić! Nema drugog razloga za to osim taštine ministrice koja bar po nečem želi biti zapamćena! I nakon što su joj i Ustavni sud i cijela stručna javnost rekli da je njen zakon nebuloza, ona i dalje inzsitira da se taj zakon ipak donese. “Prilagodit će ga” – to ima smisla koliko i bilo koji loš projekt s ozbiljnim greškama u temeljnom dizajnu “prilagođavati”, samo zato jer je eto netko izgubio jako puno novca i vremena na tome.

Kao primjere nevjerojatnih nebuloza u tom zakonu navedimo kako se presumpciju o bračnom očinstvu vezuje isključivo uz dan prestanka braka smrću! Dakle, u prijevodu, ako se vi razvedete od svoje supruge, i ona deset godina kasnije rodi dijete, ono se automatski piše – vama kao ocu! A da stvar bude gora, po rješenju iz Opačićkinog zakona, ako ženi umre muž, on mora dati pristanak na priznanje očinstva djeteta koje je rodila njegova žena s drugim muškarcem, nakon njegove smrti! Preglupo čak i za Milanku Opačić.

A dajmo i primjer još gore nebuloze: u jednom od slučajeva gdje se sudilo po novom Opačićkonom zakonu, koji propisuje bračnu medijaciju kao obaveznu, žena koja je morala otići u obiteljsko sklonište jer joj je suprug stavio nož pod grlo, i protiv njega se vodi kazneni postupak zbog ubojstva u pokušaju, morala se, nakon što je naravno zatražila razvod, tri puta naći s njim na “bračnom savjetovanju” uz prisustvo posrednika iako mu je zabranjen pristup! Dakle, muž vas pokuša ubiti, vi zatražite razvod, e ali morate se s njim tri puta naći i pokušati izgladiti stvari uz pomoć bračnog medijatora!

Medijacija u centrima u kojima nema medijatora

Spomenimo, kad smo kod medijacije, odnosno obiteljskog savjetovanja, da se to do sad radilo u Obiteljskim centrima a po novom Zakonu to bi trebali raditi Centri za posebno skrbništvo: Zakonom je propisano je da mora postojati medijator pri savjetovanju, a u tim centrima ih nema!

No ne radi se samo o nebulozama, nego o tome da zakon ostavlja široke mogućnosti za manipulaciju, a izgleda da je jedna od namjera bila i da donese određenu materijalnu korist svojim tvorcima.

On ulazi u vlasničke odnose, definira “obiteljski dom” i ukoliko je on primjerice vlasništvo oca, on bi u nekim slučajevima, naročito kad uključuju nasilje u braku, morao iseliti iz svog obiteljskog doma ukoliko je srbništvo dodijeljeno supruzi do djetetove 18. godine. To ostavlja velik prostor za manipulaciju, tim više što u “obiteljsko nasilje” ulazi i bačen tanjur u svađi ili sočna psovka. Dakle, za pretpostaviti je da će neke žene možda stupiti u brak ne bi li se domogle vlasništva kroz takav zakon. Usto, time taj zakon zadire u područje drugih zakona koji se bave vlasničkim odnosima.

Čemu mijenjati dobar zakon?

obitelj2-1Zašto je stari zakon uopće trebalo mijenjati? Opačić je forsirala donošenje zakona, valjda da bi opravdala novac koji dobiva njeno minstarstvo i pokazala da ipak nešto i radi, iako su svi ostali govori da je to nepotrebno i da treba Obiteljski zakon iz 2003. godine samo dotjerati u nekim sitnijim pojedinostima. To je u stvari bio prepisan njemački zakon, a ono što Nijemci stvarno dobro rade su zakoni i automobili. Nema nikakve realne potrebe uopće pisati cijeli novi zakon. Problem je do sad bio uglavnom u tome što je po starom zakonu postupak često trajao predugo – naročito kod određivanja skrbništva, ali problem uopće nije bio u samom zakonu nego u njegovoj primjeni – kako to inače bude u hrvatskoj sudskoj praksi. A novi zakon ima 563 članaka, i poduprt je s čak devet pravilnika! Sama činjenica da morate Zakon “pojašnjavati” s tolikim brojem pravilnika, znači da je zakon jednostvno nedorečen i loš. Koliko bi tek po tako dugom, kontradiktornom i punom nedorečenosti zakonu trajao postupak, ako predugo traje po razmjerno kratkom i jasnom starom zakonu? Usto, Branka Rešetar, autorica tog zakona, se hvalila kako je za taj zakon dobila “brojne pohvale od stručnjaka iz inozemstva”, iz EU, iako je nejasno tko je uopće preveo taj zakon na i jedan jezik, kamoli pročitao ga i proučio, a malo je vjerojatno da strani pravni stručnjaci masovno govore hrvatski.

Navodno je posao izrade tog zakona dan osječkom Pravnom fakultetu jer niti jedan drugi to nije htio raditi, a glavnu riječ je vodila spomenuta Branka Rešetar koja drži katedru obiteljskog prava na tom fakultetu, i nije na glasu kao neki veliki stručnjak. “Novotehnika” je  tehnika pisanja zakona i propisa tako da budu razumljivi i primjenjivi, da nema zabune, da budu jasni. Ovaj zakon pada upravo na “novotehnici”, pa tako popisuje uzdržavanje na deset strana teksta, a kontradiktorni su međusobno i sami članci tog zakona.

Novi Zakon i mogućnost zarade

Milanka Opačić je i prije bila upozorena od strane Ustavnog suda, dok je zakon još bio u fazi nacrta, da je neustavan jer zadire u prava građana i nedorečen je, i da će biti odbačen ako bude usvojen, pa je svejedno izglasan u Saboru! A sad ga uporno gura i dalje, iako je jasno da je Zakon tog obima nemoguće u kratkom roku uskladiti s Ustavom, i da je on u temelju promašen. Apsolutno svi suci, odvjetnici i djelatnici Centara za socijalnu skrb su s oduševljenjem prihvatili odluku Ustavnog suda o suspenziji Zakona, ali Opačićka uvodi ponovno ono što je suspendirano ni manje ni više od Ustavnog suda, i žali se da sud ne valja! Zašto? Jedan od razloga je svakako taština: U svom resoru nije napravila nikakve pozitivne iskorake, nepotrebno je stvorila društvene konflikte, pa vjerojatno želi da njen mandat bude zapamćen bar po nečem.

No ima li i drugih, konkretnijih (financijskih) razloga? Pada u oči da je bivša dječja pravobraniteljica Mila Jelavić uputila radnoj skupini koja je radila na tom zakonu čak 83 primjedbe na “Opačićkin zakon”. Njena nasljednica na tom mjestu, Ivana Milas Klarić, je povukla baš sve primjedbe! Sve 83! Čudno? Ne, ako se zna da je uz Branku Rešetar i sama radila na tom zakonu! To je, jasno, očiti sukob interesa.

Ona i Branka Rešetar su zamislile postdiplomski studij u Osijeku koji bi bio vezan upravo na njihov zakon, koji bi one vodile, a koji bi se, naravno, kao i svaki postdiplomski, plaćao. Usto, postavlja se pitanje zašto su iz zakonu izbačeni Obiteljski centri a uvedeni Centri za posebno skrbništvo – iza takvih manevara se obično kriju, prema iskustvima u Hrvatskoj, sasvim konkretni financijski interesi onih koji kontroliraju jedne, odnosno druge.

Iz svega se da zaključiti da taj novi zakon nema nikakvog smisla osim zadovoljovanja ega ministrice Opačić, a možda i određenih financijskih interesa profesora na osiječkom pravu i osoba u raznim centrima za socijalnu skrb.

Autor: Marcel Holjevac

[ad id=”40551″]

facebook komentari