Pratite nas

Kultura

Neće nam trebati ni srpski ni engleski ni njemački da uništimo svoj jezik. Uništit će ga ono ‘bitno je samo da se razumijemo.“

Objavljeno

na

Iz razgovora s čovjekom koji je maturirao u širokobriješkoj gimnaziji 1960-ih godina.

„Nije to nikada bio taj jezik koji je bio služben. Naši profesori nikada nisu govorili tim hibridnim jezikom. Imao sam prijatelje u drugim gradovima Hercegovine koji su bez problema, onako naučeno i prirođeno govorili ‘hiljadu’, ‘treba da objasnim’, ‘sprat’, ‘fabrika’, ‘desiti se’, ‘vjerovatno’….

Mi nismo takve riječi nikada čuli u školi. Kada bismo čitali lektire, Dostojevskog i sve do Krleže uvijek smo dobili napomenu – ‘prevodite knjige na hrvatski jezik’. Tako smo i radili, riječ profesora značila nam je više nego što to učenicima znači danas. Ipak, nije bilo lako oduprijeti se hibridizaciji jezika obzirom na to da su svi dostupni mediji, novine, udžbenici pa ako hoćete i lektire bili pisani tim službenim jezikom.

Kada bismo pisali maturalni rad, on je obavezno išao na lektoriranje kod franjevaca. Tada nije bilo računala pa su oni to pisali na pisaćim strojevima. Ili po službenom jeziku štamparskoj mašini. Onda bi nas kao maturante, svećenik koji bi nam pisao rad pozvao da dođemo i ukazao nam na pogreške. Bila je ispravljena svaka riječ koja nije odgovarala književnom jeziku. Ne službenom nego hrvatskom jeziku.

Svaka takva riječ mi se urezala duboko u sjećanje i nikada nisam zaboravio kako se pravilno izraziti. Bilo je to drugačije vrijeme ali bolje nego danas. Nama je jezik tada više značio nego što znači djeci danas. Osobno, imam mišljenje da uz Internet i literaturu koja je danas dostupna, nikada nije bilo potrebnije raditi na usavršavanju svog govora. Živimo u specifičnoj državi gdje pet ljudi na kavi govori različito. Uglavnom nepravilno. Slušam djecu i njihovo izražavanje, upletene strane jezike i vraćanje onog hibridnog jezika koji nikad nisam volio. Da, danas ta djeca govore srpsko – hrvatski.

Sve više se taj govor udaljava od hrvatskog jezika koji bismo trebali čuvati kao zjenicu oka jer je on neizostavan dio našeg identiteta. Jedan od nositelja identiteta. Možda zvuči pretjerano ali onaj koji ne govori pravilno svoj jezik i ne trudi se usavršiti ga, izgubio je identitet. On se više ne može nazivati imenima koja toliko voli i prisvajati si nadimke koje nije zaslužio. Ako smo mi u doba kada je bilo prezreno sve što nije bilo po volji Bravarovoj mogli sačuvati jezik, onda možete i vi danas bez prijetnji i bez izbacivanja iz škole.

Smiješno mi je kada čujem da danas više profesori matematike, kemije, zemljopisa i sličnih predmeta vode računa o načinu izražavanja učenika nego profesori hrvatskog. Sjetio sam se jedne rečenice profesora koji mi je predavao “srpsko-hrvatski” (u stvarnosti samo hrvatski): Neće nam trebati ni srpski ni engleski ni njemački da uništimo svoj jezik. Uništit će ga ono ‘bitno je samo da se razumijemo.“

Anđela Zovko & Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kultura

Ištvančićev film “Škverski kipar” oduševio Mađarsku

Objavljeno

na

Objavio

Žiri sastavljen od istaknutih mađarskih filmaša oskarovca Ferenca Rófusza, Sándora Sáre i Béle Ternovszkya dodijelio je Prvu nagradu dokumentarnom filmu “Škverski kipar” redatelja Branka Ištvančića u selekciji programa međunarodnog filma na održanom prvom Seven Hills Film Festivalu 2017. u Mađarskoj.

Nagrada je redatelju dodijeljena na završnoj ceremoniji 23. rujna 2017. u kazališnoj i koncertnoj dvorani u mađarskom gradu Komlou. Uz mađarskog oskarovca, nagradu je redatelju predao i gradonačelnik grada Komloa Jozo Polić koji je s ponosom istaknuo svoje hrvatsko porijeklo, a  koji danas živi u Mađarskoj.

Na festivalu je bio prisutan i pokrovitelj ovog značajnog događaja dr. Péter Hoppál mađarski državni tajnik za kulturu koji je svim nagrađenim autorima uputio svoju čestitku.

Dokumentarni film “Škverski kipar” govori o inženjeru strojarstva splitskog brodogradilišta Stanislavu Bavčeviću (1954-2009), “škverskom kiparu”, koji je godinama od otpadnog brodograđevnog materijala izrađivao skulpture. On je čovjek koji je u splitskom brodogradilištu našao ne samo egzistenciju već i neiscrpno vrelo inspiracije i materijala za svoju umjetnost. U onome što svima nama predstavlja gomilu otpada on je vidio beskraj figura, likova i oblika.

Uz scenarij Damira Sirkovića, kameru Borisa Poljaka i glazbu Dalibora Grubačevića, film je snimljen u produkciji Udruge za audiovizualno stvaralaštvo Artizana, a uz potporu, nedavno ugašenog, Dokumentarističkog fonda Grada Splita kojim se pokušavalo poticati i razvijati filmsko stvaralaštvo od strane gradskog poglavarstva u Splitu. Film je premijerno prikazan na Danima hrvatskog filma 2014. godine, potom u programu “Ješke” na Festivalu mediteranskog filma u Splitu 2014., u glavnom programu Međunarodnog festivala filmova o umjetnosti FIFA 2015., Međunarodnom festivalu dokumentarnog i antropološkog filma Pärnu 2016. i u programu niza drugih filmskih festivala.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Svaki kamen jeca, plače i sinove svoje zove

Objavljeno

na

Objavio

Godine su mnoge prošle
od kad odoh iz svog sela
kad se sjetim tad niz lice
kanu gorka suza vrela.

Mislila sam u tuđini
ja ću ostat ljeto, dva
srce pati, kosa sijedi
prođe mnogo godina.

Često sanjam kako pijem
hladnu vodu sa bunara
ispred kuće nježnim glasom
doziva me majka stara.

Staru izbu i ognjište
i molitve nježne zvuke
na kamenu svakom vidim
svoga oca vrijedne ruke.

I ograde sanjam često
klanac, lozu kraj solara
svakog dana u tuđini
meni fali kuća stara.

Stari orah ispred kuće
jednu tužnu priču piše
u toj kući sada nitko
niti živi, niti diše.

Samo laste svoja gnijezda
savijaju ispod krova
zraka sunca pozdravlja je
kada sviću jutra nova.

Svaki kamen jeca, plače
i sinove svoje zove
da se vrate, zapjevaju
kući staroj pjesme nove.

Ljiljana Tolj / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati