Pratite nas

Kolumne

Nedićevi neonacisti na beogradskom Filozofskom fakultetu

Objavljeno

na

Grupa muškaraca prekinula je jučer tribinu na Filozofskom fakultetu u Beogradu tako što je studente udarala kaiševima i rukama po glavi, skandirajući “Zig hajl” i “Hajl Hitler”.

Incident se dogodio tokom tribine o istoriji Republike Srpske na Filozofskom fakultetu, a cijeli događaj studenti su zabilježili video snimcima, na kojima se vidi kako nekoliko muškaraca napada studenta fakulteta.

“Došla sam da prisustvujem ovoj tribini kao i brojne moje kolege koje poznajem. Nakon početka tribine grupa od sedam-osam muškaraca, za koje sam kasnije saznala od kolega da su neonacisti, pripadnici organizacije “Nacionalni srpski front”, ustala je i fizički napala studente, udarajući kaišem i rukama po glavi pojedine kolege. Sve vrijeme su uzvikivali parole “Zig hajl”, “Hajl Hitler” i druge. Vrijeđali su prisutne studente na vjerskoj, rasnoj osnovi i prijetili  nožem studentima” ispričala je za “Blic” jedna studentkinja..

Ona tvrdi da su ljudi koji su napali studente pripadnici organizacije koja je prije samo nekoliko mjeseci pokušala da maršira Beogradom, i čiji je vođa Goran Davidović zvani “Firer”. On je već hapšen zbog sličnih događaja, kada je prije desetak godina sa grupom neonacista upao na tribinu na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i fizički napao studente.

Slični incidenti

Podsjetimo, ovo nije prvi slučaj upada neonacista na Filozofski fakultet i pokušaj fizičkog obračuna sa studentima. Grupa od 15 mladića je 2011. godine ubacila baklju na ulaz u fakultet. Obračuni s njima su studenti imali i tokom protesta i blokada fakulteta. Na jednoj od blokada, tokom oktobra 2014. godine, desničari su upali i u holu fakulteta pretukli studenta. Slični incidenti su se dešavali i na Filozofskom fakultet u Novom Sadu, kao i na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

…… Javnost nikada nije vidjela da su napadači snosili bilo kakve sankcije zbog nasilničkog ponašanja premda u Srbiji postoji zakon o „Osudi fašističkih i nacističkih simbola i udruga“!

Kako ne bi bilo nikakve zabune, radi se o aktualnim događajima u Srbiji, onoj istoj Srbiji koja putem svoje političke bulumente, lokalno i globalno, docira Hrvatskoj proglašavajući je fašističkom i ustaškom državom. Mogu li se uopće aktivnosti srpskih neonacista usporediti s bilo kakvim sličnim događajem u Hrvatskoj i može li se premlaćivanje studenata na beogradskom fakultetu usporediti s događajima na zagrebačkom filozofskom fakultetu? Naravno, to nije moguće, jer u Hrvatskoj apsolutno ne postoji ni pojedinac, a kamoli organizirana udruga na desnici čija bi se ideologija naslanjala na nacističku i fašističku doktrinu, ne postoji čak ni ideja koja bi se naslanjala na nacističke i fašističke simbole Adolfa Hitlera. Paralele  između događaja na dva odvojena  filozofska fakulteta mogu se povući između ekstremne desnice  u Srbiji i agresivne titoističke, mentalno komunističke  zlatne mladeži u Hrvatskoj i doći ćemo do jednostavnog zaključka da se ovdje  i na jednoj i na drugoj strani zapravo radi o ultradesnim političkim idejama! U Srbiji se radi  o nacističkoj fizičkoj agresiji, a u Hrvatskoj o otvorenoj mrzilačkoj retoričkoj, verbalnoj agresiji mentalno komunističkih intelektualnih elita nad mirnom i šutljivom hrvatskom većinom.

„Firer“ Goran Davidović

Bilo bi naivno pomisliti da poznata neonacistička udruga pod vodstvom „Firera“ Gorana Davidovića svoje ideološke korijene vuče samo iz nacističke, Nedićeve Srbije, one Srbije koja je prva velikog firera Hitlera izvjestila o „konačnom rješenju“ za srpske Židove, koja je jednostavno iz ljubavi prema Hitleru zatukla sve Židove u Srbiji. Iako postoje razumne sumnje da srpski neonacizam svoje korijene vuče upravo iz Nedićeve Srbije, poglavito zbog činjenice što trenutna vladajuća srpska elita ide prema rehabilitaciji tog eklatantnog naciste isto onako kako su rehabilitirali četnički pokret i svog dragog Dražu, neonacizam i fašizam u Srbiji zapravo ima temelje u recentnim povijenim zbivanjima. Svoje utemeljenje, aktivnosti i ohrabrenja traže upravo u fašističkoj vlasti koja trenutno obnaša dužnosti političkog vodstva Srbije.

Na vlasti u Srbiji, bez ikakve razumne sumnje je ultradesna, fašistička bulumenta. Četnici Nikolić, Vučić, Dačić i Vulin i danas kao i 1991. godine provode politiku koja se ni pedalj nije odmakla od velikosrpskog, fašističkog, osvajačkog pohoda na Hrvatsku. Agresivni osvajački rat, protiv Hrvatske, BiH i Kosova, u kojemu su djelatno sudjelovali navedeni likovi, sa svim naci-fašističkim karakteristikama koje u sebi  sadrže etničko čišćenje i genocid dokazan u sudskim epilozima, agresija po uzoru na Adolfa Hitlera, nije bila ništa drugo doli čisti fašizam. Srpska vladajuća elita nikada se nije odrekla Memoranduma 1 i Memoranduma 2, nikada se nije iskreno ispričala zbog krvoprolića, zločina genocida, etničkog čišćenja, kulturocida, nikada nisu priznali niti se ispričali zbog fašističkih koncentracijskih logora diljem Srbije. Naprotiv, zločinac Šešelj ni danas ne odustaje od istih „legitimnih političkih ideja“ o velikoj Srbiji. Naivno je pomisliti da se četnici Nikolić i Vučić suprotstavljaju svom kolegi, četniku Šešelju.

Ove notorne činjenice zapravo su politički temelji iz kojih udruga  neonaciste Davidovića i druge udruge i političke stranke vuku svoju snagu i ne dozvoljavaju da se fašistička ideja velike Srbije ohladi i jednom zauvijek ode u ropotarnicu povijesti. Bez ikakve sumnje srpski neonacisti imaju podršku službenih vlasti u Srbiji. Svakom iole upućenom promatraču razvidno je kako srpski mainstream mediji truju srpsku javnost mržnjom prema Hrvatskoj ne dozvoljavajući da istina o srpskoj fašističkoj agresiji ispliva na površinu. Da bi ta i takva politika ostala živa i da bi opstala, da bi ultradesna srpska oligarhija imala opravdanje i legitimnost obnašati vlast, imala legitimitet pred svojom i svjetskom javnošću potreban im je neprijatelj, potrebna im je fašistička Hrvatska, potrebni su im mitovi o Jasenovcu, potreban im je mit o blaženom Alojziju Stepincu. Bez tih mitomanija, srpska ultradesna osvajačka politika gubi svaki smisao i bila bi prisiljena doživjeti poraz ili konačnu katarzu na putu prema istinskoj demokratizaciji i integraciji u sve institucije uljuđenog demokratskog svijeta. Demokratsku Hrvatsku državu za koju su se borili HOS-oci i svi branitelji u Domovinskom ratu, državu koja je nastala kao notorna suprotnost svakom totalitarizmu, „retoričkom agresijom“ žele pretvoriti u ustašku NDH i to bi im bio ključni dokaz za tezu kojom žele obrnuti povijesna događanja, pretvoriti hrvatski Domovinski rat u građanski rat i pokazati sebe kao one spasitelje koji su u rat krenuli spasiti „divnu“ Jugoslaviju. Na takvu srpsku politiku prilijepila se neokomunistička, jugoslavenska peta kolona u Hrvatskoj i sinergijskim veleizdajničkim politikama na istom su političkom zadatku. Treba li veći dokaz za tu tvrdnju od novoosnovane partije notornog Markovine koji protiv ustavno, javno veliča Jugoslaviju koja je desetljećima sijala smrt u Hrvatskoj, od 1945. do 1995. godine?

Možemo li uopće zamisliti kako bi se Srbija odnosila prema Hrvatskoj da su kojim slučajem oni članica EU, a mi tek tražimo ulazak kroz pred pristupne pregovore? U tim i takvim retoričkim okolnostima Hrvatska ne bi ušla u EU dokle god Srbija ne bi imala spomenik Draži Mihajloviću na Jelačić placu i dok god Beograd ne bi bio glavni grad Hrvatske kao što je bio za vrijeme te „divne“ Jugoslavije. Naravno, po beogradskim željama, a i po željama hrvatskih veleizdajnika, Hrvatska ne bi nikada postojala!?

Proces jugoslavenizacije Hrvatske ne će prestati sam od sebe!

Može li se konačno hrvatska politika prema ovim notornim istinama postaviti muški, suverenistički, pa da umjesto pristojnih diplomatskih isprika onima koje navodno vrijeđaju HOS-ova obilježja iz Domovinskog rata, ta ista i sva druga obilježja, uključujući odore, znakovlja, grbove, ratne zastave, knjige i pjesme iz Domovinskog rata zakonom zaštitimo  kao veličanstvenu hrvatsku povijesnu baštinu „od stoljeća sedmog“ za sve vijeke vjekova, kao neupitne vrijednost na kojima počiva demokratska Republika Hrvatska? Kada će hrvatska politika konačno zakonski razobličiti sve srpske i jugoslavenske mitove na kojima počivaju teze o navodnom hrvatskom fašizmu? Kada ćemo zabraniti veličanje Tita i Jugoslavije, kada ćemo zabraniti i lustrirati one koji javno rade na nestanku Hrvatske, koji nas žele  utopiti u neke nove asocijacije, u neke nove tamnice hrvatskog naroda? Kada će se Hrvatska konačno prestati ponašati kukavički, obranaški i kada ćemo se početi ponašati suvereno, pobjednički? Kada ćemo zabraniti podizanje spomenika i mauzoleja fašističkim osvajačima Hrvatske koji i dan danas sa šajkačama i crvenim zvijezdama prijete hrvatskoj slobodi, suverenosti i opstanku?

Kada će se hrvatski Državnik usuditi dovesti u pitanje potpuno krivu znanstveno povijesnu metodologiju na kojoj počivaju teze o zločinima ustaškog režima u Jasenovcu? Ono što je izvanredno primijetio jedan domoljubni komentator, na HKV portalu, brojanje žrtava ne počinje sa fiktivnih 1 7000 000 ili 700 000 žrtava Jasenovca, nego brojanje žrtava počinje s brojkom 0.Takav metodološki pristup trebao bi biti osnova za raspravu o tom i svim mitovima, za raspravu o istini. Imamo pred očima ispravan metodološki pristup istoj problematici u Hudoj jami gdje je forenzičkom preciznošću od prve žrtve pa nadalje  do danas dokazano pogubljenje više od 1500 žrtava, a do kraja ekshumacije brojka će se vjerojatno popeti do 5000  pogubljenih od ruke Titovog režima. I tu nema imena koja nikada nisu bila ni blizu Hudoj jami, kao što ima, do sada dokazano, preko 2000 imena žrtava Jasenovca koja nikada nisu ni vidjela Jasenovac. Kosti iz  Hude jame su oživjele, kosti  koje vrište za istinom, dok jasenovačke kosti nikada nisu ekshumirane čak ni zbog pijeteta, a kamoli zbog istine. Koliko  god je srpskoj fašističkoj politici potreban mit o Jasenovcu, koliko god je njima potreban mit o Stepincu, toliko je još i više, zbog konačne slobode Hrvatske nama potrebna istina i samo istina, ma kakva god ona bila.

Proces jugoslavenizacije Hrvatske ne će prestati sam od sebe! Naprotiv, sve analize govore o jačanju mentalno komunističkih snaga, a nova umivena ljevica ujedinjuje se više no ikada punom parom. Nove neokomunističke stranke i udruge agresivno jurišaju na hrvatski proračun, a naše vlasti odbijaju amandmane onima koji su suverenistički identificirali nacionalne ugroze i nevladine udruge iz kojih te ugroze dolaze . Sada kada se Vesna Teršelić ujedinila s notornim jugoslavenom Markovinom potpuno je bjelodano koji je politički zadatak Teršelićka imala u Documenti!?

Nakon ubojstva ruskog veleposlanika u Turskoj, nakon masakra na Berlinskom božićnom sajmu, pitanje je samo dana kada će mrzitelji Hrvatske naći suludog islamistu i platiti ga da istu stvar napravi na tlu Hrvatske radi destabilizacije cijelog ovog prostora jugoistočne Europe. Srpska politika upotrijebit će sve moguće alate za destabilizaciju Hrvatske i u to ne treba ni najmanje sumnjati. Islamističke snage su pred porazom i osvetnički ne će birati ciljeve, a pred hrvatskom politikom su teške zadaće zaštite granica i nacionalnih interesa u svjetlu činjenice da je u proteklih nekoliko mjeseci hrvatsku granicu ilegalno prešlo preko 1700 evidentiranih migranata!? Koliko ih je ne evidentiranih?

Zadaće zaštite Hrvatskih nacionalnih interesa nisu ostvarive pristojnim briselskim, nerazumljivim retoričkim diplomatiziranjem, već isključivo, muškim, hrabrim i nužnim državničkim potezima.

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Ivana Maletić, uzorna Hrvatica, uzorna Europljanka

Objavljeno

na

Objavio

Dok se Hrvatska mučila u pristupnom procesu za EU, iz Bruxellesa je stigao Antidiskriminacijski zakon na usvajanje i mi – kimnuli glavom.

Za razliku od nas, većina ozbiljnih zemalja “stare Europe” s dugom demokratskom tradicijom odbila ga je donijeti. To sigurno nisu zemlje koje diskriminiraju svoje građane.

Tako je, primjerice, Njemačka jednostavno rekla da je zakon suvišan jer su antidiskriminacijske norme već ugrađene u njihov Ustav, kao i u hrvatski. Čemu gomilati isto? S druge strane, agresivne manjinske skupine i gotovo svi mediji i relevantni političari lagali su tada i prijetili narodu kako je usvajanje toga zakona uvjet pristupanja Europskoj uniji, istoj onoj čije su glavne članice odbile taj bruxelleski uradak!?

Premijer prevario birače

Ovih dana događa nam se slična situacija s još jednim bruxelleskim “diktatom”, koji je podvala sa svrhom nametanja (manjinske) LGBT ideologije kroz zakone, pod krinkom sprječavanja nasilja nad ženama, ideologije koja se zove rodna teorija.

Radi se o Istanbulskoj konvenciji. HDZ i Plenković, koji je u izbornoj kampanji obećao da se protivi “nametanju bile kakve ideologije, pa i rodne”, došavši na vlast najavljuje da će RH ratificirati Istanbulsku konvenciju, koja jasno promiče baš rodnu ideologiju.

Ovo iznevjereno obećanje i prijevaru birača argumentirao je, za pravnika, diletantskom dezinformacijom kako je rodna ravnopravnost u našem Ustavu, iako se pojam rod u Ustavu nigdje ne spominje, već spol (npr. čl. 14.). A upravo je relativiziranje biološkog spola duša rodne teorije.

Prema ovoj teoriji naš je spolni identitet sociokulturalni konstrukt, biologija tu nije presudna pa, ako biološku djevojčicu odgajamo kao dječaka, kažu, ona će postati dječak, i obrnuto.

Rodna ideologija je neka vrsta gnoze, u smislu mržnje prema biološkom, tjelesnom, kako je upozorio, ne neki katolik, već, među inim, francuski filozof i libertinac, antiteist (!) Onfray. On posprdno transseksualni lobi koji stoji iza ove ideologije naziva “novim puritancima”, jer “relativiziranje spola (biološka datost), a veličanje roda (kulturološka datost), ekvivalentno je anđeoskoj antropologiji koja se razvijala već od samih početaka kršćanstva pod utjecajem gnoze kao – hereza”.

U Onfrayevu ciničnom paradoksu sadržana je sva istina. Rodna teorija je bojovna pseudoznanost bez uporišta u empirijskoj stvarnosti.

Na sreću, HDZ ima ozbiljnih i hrabrih političar(a)ki u Europarlamentu. Dakako, tu ne mislim na Dubravku Šuicu, djevojački Karaplenković, već na, osim Ivice Tolića, drugu HDZ-ovu europarlamentarku Ivanu Maletić. Maletić je jasno rekla da je bolje da Hrvatska ne ratificira Istanbulsku konvenciju, da je ona protiv.

Gospođa Maletić, kao i Njemačka nekoć, jasno argumentira da mi imamo sasvim dobre zakone protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, samo se ne provode, ili ne dovoljno dobro i odlučno.

Umjesto da sami, za to nam ne treba Bruxelles, provodimo vlastite zakone i snažno zaštitimo žene i sve žrtve nasilja te dodatno uložimo napore u borbi za jednakopravnost spolova, mi idemo usvajati kukavičje LGBT jaje iz Bruxellesa koje u članku 3. odvaja spol od roda, pa Ivica, ako želi, može postati Marica, i obrnuto, te ići na ženski WC.

Prostor za perverznjake

Posljedice usvajanja ove konvencije za naš pravni i odgojno-obrazovni sustav su katastrofalne, jer se unošenjem nepotvrđenih teza ove pseudoznanosti u nastavne kurikule ozbiljno narušavaju prava roditelja da svoju djecu odgajaju, kako im naš Ustav jamči, sukladno svom svjetonazoru, u kojem moj sin i moja kćerka nisu tek sociokulturalni konstrukti, već, počevši od svog života u majčinoj utrobi, biologija ih oblikuje kao muško i žensko. Oni kao dječak i djevojčica nisu nikakav “socijalni konstrukt”, kao što to nisu ni kromosomi, ni hormoni, ni… Ako se pak Ivica osjeća kao Marica, to je neki drugi problem…

Tako, uvođenjem pojma roda i u naš pravni sustav, bit ću politički nekorektan jer mi to nalaže savjest, otvara se prostor raznim perverznjacima da promiču legalno vlastite perverzije na račun poreznih obveznika i HZZO-a.

Premda Maletić neki zamjeraju što je u Europarlamentu bila suzdržana pri izglasavanju ove Konvencije, suzdržanost je ovdje znak otvorenosti – za dijalog, protiv podvala. Isto je učinio i šef Plenkovićevih pučana Weber, jer odbijanjem rodne ideologije koju promiče Konvencija, ne znači da se Konvencija kao takva odbija, već, prije svega, oni elementi kojima su plemeniti ciljevi trojanski konj za ozakonjenje orvelovštine.

Zahvaljujući Plenkoviću, očito je pobijedio bruxelleski ideološki kolonijalizam i pseudoznanost koju većini nameće agresivna LGBT manjina. Maletić je svoje utemeljene argumente rekla.

Kao uzorna Hrvatica, i kao takva ništa manje uzorna Europljanka, pri čemu je prvo mjera drugoga, jer zastupa ovaj narod, a ne opskurne ideološke LGBT lobije koji se skrivaju iza borbe protiv nasilja prema ženama. U tom smislu baš Istanbulska konvencija promiče nasilje, nasilje manjine nad većinom orvelovštinom umotanom u znanost.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Izaći iz Europske unije? Zašto ne!

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Kišni rujan brzo odmiče. U Hrvatskoj poslije kiše dolazi kiša. Blagotvorna, doduše, za zemlju koja se ljetos osušila kao nesretna bulimičarka, ali je pretjerala pljuskajući sve oko sebe danima i danima.

Pogodna i za gljive koje rastu doista kao gljive, u Hrvatskoj u uglavnom jestivom obliku, za razliku od Dalekog istoka gdje bi mogla izrasti velika, vrlo velika otrovna gljiva ili više njih ako „ujedinjene nacije“ (čitaj NATO) ne poduzmu nešto radikalno protiv suludog momka u Sjevernoj Koreji.

Pišem spomenute nacije malim slovima jer je njihova UN organizacija više-manje transformacija plemenite zamisli u činovničku piramidu na koju se dovoze sve veći kameni blokovi i ne zna se dokle će rasti, a analiza (koje nema) vjerojatno bi pokazala takve razmjere nepotizma i njemu sličnih zala se i hrvatski sustav zapošljavanja preko veze može posramiti. Pa ako se Hrvatskoj prigovara da nerado ide u reforme, što je tek s Ujedinjenim nacijama koje „reformu“ provode četrdeset godina, koliko pamtim, i nikako da se reformiraju. Od prvoga pokušaja pojavilo se toliko novih država da se zastave ispred zgrade ne mogu izbrojiti, a mnoge su zemlje ušle (izborile se) poslije ratova koje UN nije spriječio, te je od mira na Zemlji ostala samo Augustinčićev a konjanička figura koja me više podsjeća na rat nego na mir.

U tim i takvim UN s portugalskim mirotvorcem kao glavnim tajnikom, govorila su na zasjedanju Opće skupštine dva svjetska lidera, Trump i Plenković. Trumpa je (bez obzira na sve) trebalo dobro slušati i još bolje razumjeti: on ne govori o Americi iznad svega, nego o Americi prije svega, što je prihvatljivo ne samo iz njegova kuta. On bez dlake na jeziku i idiotskoj političkoj korektnosti usuprot, govori o nacionalizmu kao prirodnoj pojavi koja nije pridržana samo za SAD, nego vrlo izravno preporuča svakoj državi da bude svoja na svome i živi po svome. Velika je to novost koju analitičari nisu do kraja shvatili, ili ako jesu nisu publici potanje objasnili: naime, da se USA, ostajući velika ili možda još i dalje najveća svjetska sila, ne želi nametati drugima ni oblikovati ih po svojoj mjeri, želi izvoziti robu, a ne demokraciju, poučena i zimskom sudbinom arapskih proljeća, ali ne samo njima.

Drugi lider, to jest Plenković, nije u prilici da nekomu nešto nameće niti da kaže da više ne će, govorio je odmjereno i obuhvatio sve što se dalo, ali je onda najednom spomenuo i arbitražni postupak ne imenujući Sloveniju, koja se u tome lahko prepoznala i zgrozila – pa kako može hrvatski premijer reći da je stradala međunarodna pravda nastavkom rada oskvrnutog procesa! A jest, potvrdit će to i svaki znalac međunarodnoga prava, među kojima je i ugledni Eduard Yambrusich. Cerar je bio bijesan, rado bi odmah skočio na konja s hvataljkama ili na Erjavca i poveo juriš kranjske lake konjice, ili uputio nosač zrakoplova u hrvatsko more, gdje je tih dana Hrvatska slavila Dan hrvatske ratne mornarice uz spomen na Svetu Leticu koji se prvih jesenskih dana 1991. „stavio na raspolaganje“ domovini i sjajno odigrao svoju rolu, za razliku od ranoga proljeća te godine kada smo ga Tuđman, Davorin Rudolf i potpisnik ovih redaka nagovarali da napusti jugoslavensku vojsku i prijeđe na hrvatsku stranu, a on se nećkao. (Opisano u knjizi Lijepa moja, 1992.)

Vrli susjedi ne odustaju od grickanja Hrvatske sa svih strana, grickanja teritorija, ali i države kao takve, imaju svoje špijune i prisluškivače, miješaju se unutarnje poslove suverene hrvatske države kako im se prohtije, a pravog odgovora na te ujdurme nema. Muslimanska i srpska komponenta u BiH šalju u „promatrače“ ili izdaleka njuškaju po državnim uredima i gospodarskim kancelarijama, Vučićeva Srbija čak izravno želi utjecati na hrvatske zakone upravo četničkim (nego kakavim) bezobrazlukom, pa se okomila na Medvedov Zakon o braniteljima. I doista, učinjena je velika pogrješka što nacrt Zakona nije prvo odnesen u Beograd da ga Vučić recenzira, a kako se mogao dogoditi takav propust, nemam pojma. Srbijanci se mogu pozvati na presedan, kada je Željko Jovanović kao „hrvatski“ ministar slao udžbenike na recenziju u Beograd, svojem srbijanskom kolegi, pa što ne bi Medved braniteljski zakon.

Nije se čak ni uskladio s Pupovcem! No da, možda šaljivo, ali ispod toga je srdžba koja obuzima hrvatskoga Pupovavčovjeka jer pravoga, čvrstog i udarcima šakom praćenog žestokoga odgovora nema, sve nešto diplomatski blijedo. A nema ni pravog odgovora o srbijanskoj deklaraciji o zaštiti i opstanku srpske nacije koja je apsolutno imperijalistički agresivna i tako mora biti shvaćena u Hrvatskoj, kada već nije prvi i drugi memorandum.Čitajući ispravno, a kako drukčije, to znači da će Srbija svim sredstvima štititi srpske manjine u drugim državama i da se ne će, kako reče četnički štreber „više nikada ponoviti Oluja“.

Razumije li itko u Hrvatskoj ovu jasnu poruku, ili ju razumije samo 204. vukovarska brigada? I nije se rečena deklaracija pojavila samo kao kontra hrvatskom Zakonu o braniteljima, nego u trenutku kada se Pupovac, premda na vlasti ili u vlasti u Hrvatskoj, silno uplašio referenduma koji će uskoro biti održan i moguće (sigurno) naštetiti njegovoj bolesnoj viziji „zaštite i opstanka srpske nacije“ u zemlji koja je nacionalna država hrvatskoga naroda i nikakve nacije osim hrvatske tu nema. Obveza Hrvatske, kao civilizirane zemlje, jest samo i jedino da omogući nesmetani život manjina s pravom na očuvanje kulture i jezika itd., ali nikako da tetoši onu manjinu manjine odnosno jedan njezin pupovečki dio koji se nikako ne može pomiriti porazom politike „svi Srbi u jednoj državi“, a ako već nisu u istoj državi onda idemo na plan B – potkopavati institucije i samu državu, koristiti slabost i neslogu Hrvata, direktivama, ucjenama i prijetnjama ostajati arbitar, čudeći se pritom i sami kako to u Hrvatskoj glatko prolazi zahvaljujući bedacima koji se daju izvozati u svakoj prilici.

Ako slučajno ne ide u Zagrebu, tu je Bruxelles koji će im uvijek dati za pravo. Nije zato bez vraga upozorba (nekih) analitičara da će spomenuti referendum o novom izbornom zakonu biti dočekan na nož ne samo u Beogradu, nego i u Zagrebu i Bruxellesu, a uvijek će se naći neki „ustavni stručnjak“ koji će tvrditi da se ne može provesti referendum koji „zadire u prava manjina“. Karta na koju igra Pupovac. To „zadiranje“, koje je naravno obična šuplja fraza, u ovom slučaju ne zadire ni u što nego u svojedobno prekomjerno uguravanje manjina u Hrvatski sabor na račun Hrvata izvan domovine koji su brojem saborskih mjesta pakosno svedeni na Novostimanjine. Na sreću, već ima i glasova iz vlasti (Lovro Kuščević: „Dijaspora treba imati više zastupnika.“), ali Vlada u cijelosti još šuti i mudruje. Ni lamentiranje o „stečenim pravima“ ne drži vodu, jer pravo stečeno ucjenom nije pravo.

Dotle politički agent Beograda, Pupovac, pojačava prljavu galamu kroz srpske „Novosti“ koje u normalnoj zemlji ne bi mogle biti tiskane ni u pomisli. Još samo nedostaje Bora Đorđević da kao kolporter izvikuje naslove iz tih poganih novina, iz te čorbe skuhane za vrijeđanje Hrvatske. A što radi hrvatsko državno odvjetništvo? Ma ne radi. U opisu njegovih dužnosti valjda piše da je pljuvanje po Hrvatskoj, Hrvatima i Tuđmanu samo zabavno novinarstvo koje se tolerira jer nikoga ne iritira. Niti je odvjetništvu (tužiteljstvu) zazorno što Pupovac u svojim novinama objavljuje liste nepoćudnih Hrvata, a ta objava nije drugo nego sigurnosno pitanje, budući da crnorukaških družina zasigurno ima i u povoljnom će se trenutku aktivirati, kao što su se u jugoslavenskim i dražinim bojama aktivirale u trenutku prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj. Za prvu ruku, kada već ucijenjena hrvatska politika ništa ne poduzima, savjet: udruge koje novčano bolje stoje i mogu platiti odvjetnike, neka podižu tužbe protiv „Novosti“, koje će hrvatsko pravosuđe naravno odbijati, ali tko zna, možda se nešto i ondje dogodi. Ha!

Referendum o novom izbornom zakonu kojemu je cilj uvesti europsku praksu u hrvatski sustav, izjednačiti tu praksu s ostalim europskim državama, već sada ima potporu barem polovice hrvatskoga pučanstva, a imat će i više. Pretpostavljam da će imati osamdesetpostotnu potporu, jer su Hrvati srditi i ne daju se više u svom vinogradu. Pretpostavljam isto tako da će razne nesrpske inicijative mladih, starih i srednjih nasilno ometati mjesta za skupljanje potpisa, pa bi bilo dobro da uz svaki štand bude tjelohranitelj – ako ga ne stavi ondje država, naći će se tko će. Također će nasilno iz Bruxellesa dolaziti brukselani, a kad im se kaže da je riječ o borbi za europsku stečevinu – reći će da je ovo Hrvatska, da ovo nešto drugo, to jest drugorazredno i ima se ponašati baš tako, inače… Što inače? Pelješki most? Savudrijska vala? Protivljenje Beograda koji hoće zaštititi srpsku manjinu ma gdje ona bila? I njezin opstanak? A ima Srba u Hrvatskoj kojima je jasno da upravo ta srbijanska i pupovečka politika zdušno radi protiv njihova opstanka. Pa da ih čujemo. Neka se malo jače oglase.

I na svršetku ove tirade jasna definicija: pupovečka družba ne predstavlja srpsku manjinu u Hrvatskoj. Ona je samo produžena ruka sve opasnije srbijanske politike oživljavanja miloševićevskih sablasti, i zato su Pupovac i njegovi, ponavljam, sigurnosno pitanje na koje zrela i pametna država treba imati odgovor.

Bugarska manjina

Rodna rijecVrlo cijenjena, u skladu s prijateljskim odnosima Hrvatske i Bugarske. Ne bavi se pupovečkim poslima, kao ni njezino glasilo „Rodna riječ“ pod uredništvom Diane Glasnove, nego kulturnim vezama dvije zemlje u prošlosti, ali i sadašnjosti, svojim znamenitim ljudima, običajima i jezikom, starim pismom koje nas povezuje, to jest glagoljicom, kao i djelomično ćirilicom kojom danas pišu Bugari, a bila je nekada davno u posebnom i osobitom obliku bosančice i jedno od hrvatskih pisama na nekim našim prostorima, te je u Poljicama rabljena u administraciji („arvacka slova naša“). Sve točno. Da bi hrvatskoj publici približila knjige tiskane na bugarskom jeziku u davnini, bugarska je zajednica u suradnji s domaćinima priredila u Knjižnici HAZU izložbu „Gutenberg i slavenski svijet“. U stvari, usporedna izložba: desno predvorje bugarsko tiskarstvo, lijevo hrvatsko s reprodukcijama znamenitih glagoljskih proizvoda senjske tiskare (Misal, 1494., Spovid općena, 1496., te još četiri nakon 1500. godine.) Tiskara je bila ustanova senjske biskupije, s brojnim prevoditeljima i priređivačima, a spominju se Jakov Blažiolović, Pero Jakovčić i Silvestar Bedričić. Hrvati. Svoj jezik nazivaju hrvatskim. No kao da se malo stide (kao i danas) pa dodaju u kolofonu Korizmenjaka: „Nam se ne zamirite zač smo rodom Hrvate“. Baš tako pišu. Kao da su u Europskoj uniji.

Bugarske knjige pisane su ćirilicom. Na prvom je mjestu „Časoslovec“ tiskan 1566. u Veneciji, gdje je Jakov Krajkov bio vlasnik velike ćirilične tiskare. Knjiga je lijepa, s 33 gravure. Poznat je i „Psalitar“ s gravurom cara Davida, i više no zanimljiva poruka (1596.): “Ako nekoga zanima ova knjiga, bit će mu na raspolaganju u gradu Skopju, kod Kara Trifuna“ , gdje je biila prva bugarska knjižara. Eto, i u to doba je radio, štono riječ, marketing.

Pero Gotovac

Jest duboka starost, ali opet… “Umiru dobri ljudi“, kaže moja Višnja i u pravu je. Pero Gotovac imao je naravno gene oca Jakova, lako je skladao i bio duša (ili jedna od najvažnijih duša) hrvatske produkcije koja je u zabavnoj glazbi spasila Hrvatsku od istočne „muzike“ , te su i moguće cajke u drugoj polovici dvadesetoga stoljeća ustuknule pred šlagerima i pjevačima koji su sagradili most prema međuratnoj hrvatskoj građanskoj tradiciji, s modernijim iskoracima, a Opatija, Zagreb i Krapina postali festivalski hramovi i za „širu regiju“. Govorljiv, razgovorljiv, duhoviti kozer Pero Gotovac komponirao je za film, televiziju i kazalište, obilježio jedno razdoblje Jugotona i dirigirao u Komediji, poznato je. Radili smo zajedno na nekim kazališnim predstavama, poznavali se godinama prije obnove hrvatske države, a kada sam u ljetu 1990. instaliran na mjesto hrt ravnatelja, pozvao sam Peru kao nositelja autorskih prava da mi odobri nekoliko Gotovčevih taktova, ne bilo kojih: radilo se o uglazbljenim stihovima „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, to jest samo instrumentalnoj verziji koja je zatim postala zaštitnim znakom najave informativnih emisija Hrvatskoga radija i zamijenila onaj komunistički piskut.

Još i danas mi ljudi kažu da su im došle suze na oči kada su prvi put čuli taj „signal“, doista znak da je došlo novo doba. Pero Gotovac bio je oduševljen, a kako i ne bi. A nadugo mi je govorio o neodgovornim „aranžerima“ Ere s onoga svijeta i drugih opera, s kojima je bio u stalnom sukobu. O svojoj glazbi manje, ali o svijetu zabavne glazbe i sebi u njemu imao je štošta pričati, i ozbiljno i anegdotalno. Nije se volio isticati, nije volio afere, u Komediji je šutke podnosio kada su napasnici ispadima izborili veća prava i plaću, sve dok nije shvatio da samo tako može i on nešto postići pa je jednoga dana kontrolirano „poludio“. Odglumio. Ražestio se, naoko. Samo tako je mogao iskočiti iz urođene dobroćudnosti, koju je teško prikrivao i u (i opet naoko) lakozapaljivim lakoglazbenim sudarima.

Vikendaški festival

Održan u Rovinju. Imao je valjda zanimljivih tribina itd. ali je izborom „najboljih novinara“ pokazao tko stoji iza njega, kako diše, kojemu je svjetonazoru i ideologiji odan: Tomić, Jelena Lovrić iz CK, Jurica Pavičić…bjesomučni protuhrvatski žurnalisti. U tom izboru koji je nalik na namještene natječaje u poduzećima, nitko tko nije iz rečene ergele nije se mogao probiti.

Jezik

Gostujući na HTV-u jezikoslovka Nives Opačić načela je, između ostaloga, temu o kojoj sam i ja na ovim stranicama nerijetko pisao. Riječ je o hrvatskim nazivima dvanaest mjeseci u godini, koje nazive djeca uče u školama a nikako da nauče, a ako nauče kao odrasli ih zaborave, posebno ako se bave politikom ili rade u medijima. Lakše im je reći treći mjesec nego ožujak, valjda im bolje ide matematika od hrvatskog. Tako u Saboru, tako u vladama, s iznimkama koje potvrđuju pravilo. Istoga ili sljedećeg dana nastupa na HTV-u ministrica vanjskih poslova i razbacuje se brojkama: ovo ćemo učiniti u četvrtom mjesec, ovo u desetom, nešto u dvanaestom… A tko na svijetu ima tako lijepe naše nazive za mjesece, tako vezane uz prirodu i ljudski rad? (Usput: tražio sam nedavno uvođenje jezičnih tečajeva za zastupnike u Hrvatskom saboru, pročitao je to ruski kroatist Bagdasarov pa mi kaže da u Rusiji postoji nešto slično. Eto.)

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati