Nedjeljna propovijed

    0

    “Abraham se odmah zaputi, kako mu Gospodin bijaše rekao…” Abraham je u isti mah iskazao posluh. On, starac ostavlja dom i kraj oca svoga i ide u nepoznato. U isto vrijeme treba imati na umu da je Abraham najbogatiji čovjek, najbogatiji Šeik koji se može mjeriti u ekonomskim omjerima sa svim današnjim milijarderima. Drugo što se mora uzeti u obzir je duljina puta od nekoliko tisuća km. Od Ura Kaldejskoga, kod Šat-tel-Araba, do Mrtvoga Mora se ne može ni danas prečice, već uokolo uz Eufrat i Tigris do kraja Sirije, skoro Maloj Aziji, a onda se spustiti prema Palestini. Kasnije žrtva sina Izaka je itekako razumljivija i posluh Abrahamov iz ovoga kuta gledanja i znanja. No, njemu Bog nije nepoznat i poslušnost Njemu je na prvome mjestu, (Da je danas redovnička i svećenička poslušnost ovakva?!) ali ne samo radi samoga Abrahama, već i radi obećanja da će u njemu biti svi narodi blagoslovljeni, onako kako se budu odnosili prema Abrahamu i prema potomstvu njegovu. On postaje blagoslov, on postaje otac mnogih naroda. Ovo nije samo slika prijelaza iz jednoga kraja, iz jednoga mjesta u drugi, već i slika prijelaza iz jednoga života, ovoga u onaj vječni. Tako jednako izabrani narod nije više samo onaj izravni Abrahamov potomak, već i svi kršteni i oni na Krista upućeni. Bog svoja obećanja je ispunio i ispunja ih, a to čeka i od nas da preuzete obveze krsnoga zavjeta jednako ispunimo.

    Tu je danas i zato psalam 32 koji iskazuje povjerenje svima onima koji se Boga boje i koji Boga slušaju.

    Svi evanđelisti se slažu u tome da Isus mnogo puta izbjegava pokazati svoje božanstvo tako otvoreno. On je postao čovjekom, uzeo našu ljudsku narav da nas uči svojim primjerom, da se brine o svome narodu i da dadne sebe na križ za naše otkupljenje. Čudesa i ovakvi događaju su trebali ojačati i učvrstiti apostole u vjeri za ono što nadolazi, jer su upućeni prema Jeruzalemu, te da što bolje razumiju i shvate Njegovo poslanje i njihov život ovakav. Evo, onda, zašto kaže apostolima da šute o ovom veličanstvenom susretu sa Ilijom i Mojsijem, uz pečat glasa Boga Živoga.

    Snagom ove vjere i ovakvoga života u vjeri Pavao, u Drugom čitanju, traži od učenika Timoteja da zajedno s njime podnese sve kušnje, patnje i nevolje u navješćivanju Evanđelja. Ovo je put Božji kojim oni idu i na kojemu je Isus pobijedio smrt i zadobio vječni život za sve nas.

    Dakle,iz knjige Postanka čuli smo kako Abraham bezuvjetno sluša Boga i odlazi u nepoznato, pa će zato i njegova vjernost i poslušnost biti nagrađena. To je nekakav put da bismo došli do veoma lijepoga izvješća Isusova preobraženja na gori. One koji budu s Bogom kao i Abraham čeka ono što Isus otkriva svojoj trojici odabranih učenika Ivanu, Jakovu i Petru.

    Krist je ovoj trojici učenika ovdje kao Abrahamu Gospod u punoj nazočnosti. On je ovdje na novom Sinaju da ponudi svijetu novi savez, puninu onoga prvoga saveza, jer on je posrednik između Boga i čovjeka, nadvisujući time i same svoje sugovornike u preobraženju, Mojsija i Iliju. Nisu slučajno odabrane ove dvije osobe. Obadvojica su “revnovala” za Gospoda i žestoko se borili za čistoću vjere, ali i obadvojica su bili sasvim jednostavno u izravnom vezu s Bogom, kako u zgodno tako i nezgodno vrijeme. Radovcali su se u Gospodinu, ali su znali i negodovati, da ne kažemo prigovarati, Gospodinu i ljutiti Gospoda. No, uza sve ostaju veliki uzori koje Isus danas odabire za sugovornike pred odabranim apostolima, ne slučajno.

    Isus je “otškrinuo”, otkučio komadić raja, pokazao toliki sjaj i bjelinu da preko njih trojice prenese poruku svima nama što čeka one koji budu izvršavali volju Božju i živjeli po njegovim zapovijedima ljubavi.Petar kaže u poslanici (1,17-18):”Ovo je moj Sin odabrani… Ovaj glas smo mi čuli kako silazi s neba dok smo bili na svetom brdu”. Ovaj glas je ostao u Petru i ponio ga je sobom u život i potvrdio svojom vjerom vjerodostojnost njegova svjedočenja riječi djelom.

    Bog je dokazao da voli čovjeka samim stvaranjem, ali je još više pokazao koliko se za njga brinuo i volio ga da je došao u Isusu spasiti ga. Uvjerio je čovjeka da ga toliko voli kao nitko drugi čak i ovim današnjim činom preobraženja. Otvara čovjeku ,jesto vječnoga boravka i vječne nagrade, naravno, ako sam čovjek bude htio prihvatiti ovaj poziv da se uputi vječnoj nagradi.

    Zato bih se ja danas iza ovih lijepih čitanja i poruke upitao koliko sam čovjek, koliko smo ljudi, koliko smo djeca Božja na njegovu sliku kako nas je stvorio. Da li naše ime odgovara našim činima i obrnuto. Jesmo li kraljevska djeca što trebaju živjeti bogastvo, a mi živimo prosjačenje i tako zadajemo smrtonosni udarac našemu nebeskom Gospodaru.

    “Van je svake sumnje da je čovjek postao od majmuna. Majmuni su vjerni svojim ženama; ne ubijaju djecu, ne oabortiraju. Majmuni nemaju bombe da bi njima istrijebili svoju vrstu. Zločinstva, alkoholizam, droga, prostitucija se ne nalaze među njima.

    Majmun, Božje stvorenje, je ostao kako ga je Bog stvorio i ne želi postati čovjekom.

    Čovjekovo je podrijtlo mnogo uzvišenije i više. Bog ga je stvorio na svoju sliku, sebi slična. Što je viši i uzvišenjiji u stvaranju toliko je katastrofalniji i tragičniji u svome padu. Čovjek svojom pameću pokazuje tragove Svevišnjega, ali toliko puta više sliči vuku, lisici, zmiji ili svinji nego čovjeku stvorenu na sliku Božju.Kada čovjek postaje životinja onda postaje ona najdivljija. Njegov pad je plod grijeha prvih ljudi koji nas neprestano pritišće i, rekli bismo, progoni.

    Točno je da ”vol i magarac poznaju svoga gospodara, ali Izrael ne poznaje svoga Gospodina”(Iz 1,3). Čovjek nema potrebe da mu se kaže da je rodbina životinjama. Kraljevstvo životinja je odijeljeno od kraljestva čovjeka. Kraljestvo životinja je doživilo također određeni pad, ali je uvijek bliže svojim počecima nego što je to čovjek i čovječanstvo. Hitna potreba nama ljudima je da ponovno dođemo do onoga što je imao Adam prije grijeha, a to je nevinost i poslušnost Bogu koju je izgubio.

    Isus nas je oprao svojom krvlju i On će nas vratiti u ono stanje koje smo izgubili kad ”ovo raspadljivo obuče u neraspadljivo”(usp-I Kor 15;54).(R.E.W.Mabić/Jukić.35).

    Danas nas Isus još jednom zorno poziva na njegov put, da poput Abrahama, Mojsija, Ilije, Petra, Jakova i Ivana pođemo i ustrajemo na njegovom putu, na kocu kojega nas čeka On sam da nas spasi dajući nam vječnu nagradu, danas pokazanoga, raja. Ne razmišljamo o prihvaćanju ispružene ruke. Pružimo svoju desnicu i stavimo je u njegovu i pođimo odvažno Abrahamovom vjerom, boreći se kao Ilija i Mojsije.

    Fra Franjo Mabić

    facebook komentari