Nedjeljne misli iz prikrajka: Tko se na izvoru vjere hrani ne će ostati ni gladan ni žedan

0

Današnja čitanja su prava poslastica u ova teška vremena.

Vjerojatno su vremena uvijek ista, al čovjek misli da on živi u najtežima pa mu se njegova briga pričinja nepodnošljivom.

[ad id=”93788″]

Prvo i drugo čitanje imaju velike sličnosti, kako u dramaturgiji tako i u poruci.

Kad sam jutros iznenada uletio u grupu koja je žurila za prorocima nisam se mogao odlučiti kojemu da se priklonim. Iliji i njegovom kruščiću ili Isusu i njegovoj priči o farizejima i udovici koja ubacuje svoje dvije lipe u škatulicu.

Odlučio sam se krenuti posred maslinika da mogu pratit što obojica govore, nisu bili daleko jedan od drugoga pa sam obojicu dobro čuo. Ilija je na proputovanju i negdje blizu nekog sela nailazi na udovicu, sirotinju, koja skuplja drva da naloži malo vatre nebi li sebi i sinu spravila zadnji objed koji joj je moguć napraviti od malo brašna i nešto ulja.

Prorok joj se obraća i traži malo vode.

Ona spremna ide po vodu, al Iliji je očito zagrčao želudac pa mu se jelo, a ona sirota nema ni za sebe i sina dovoljno. No, Ilija ne popušta, on zna da je udovica, najniži sloj tadašnjeg društva, nešto iznad gubavaca i prostitutki, siromašna.

On zna da ona nema ni za sebe, al on kuša njezinu vjeru i traži da nahrani proroka, da bi i sama bila nahranjena do kraja svojega života. Slično je i s Isusom. On opet udara po farizejima koji nose prekrasnu odjeću, sjede u prvim redovima i vole kad ih pozdravljaju.

Kad ga slušamo kao da ga vidimo danas kod nas kako govori o političarima, tajkunima i pravednicima koji svakome sole pamet svojim moralom dok udovicama, sirotinji i bijednicima oduzimaju i ono zadnje što imaju, ne da bi ih nahranili kao Ilija, nego da bi se na sirotinji obogatili.

Nakon toga evanđelist postaje konkretniji, slikovitiji. On u prvi plan uvodi udovicu koja ubacuje svoje dvije lipe u škatulicu. Tada i danas su postojali zlatni, srebreni i bakreni novičići.

Oni bakreni nisu vrijedili skoro ništa, bili su zadnja nada sirotinje, udovica i bogalja. No, udovica ubacuje ono zadnje što je imala da se zahvali Bogu, da prinese svoju žrtvu.

Zar i danas ne vrijede ista pravila ponašanja?

Koliko je hrvatskih udovica ostalo bez onoga zadnjega što su imali jer su bile spremne podnijeti žrtvu za istinu i slobodu? Zar mnogi nisu dali sve što su imali da bismo mi dobili slobodu i mogli živjeti, a danas su nama poruga?

Danas su izbori i mi očekujemo promjene, očekujemo pomake i napredak. No, u koga mi to polažemo svoje nade?

U farizeje, tajkune, izlizane političare i političarke, u nevjernike i one koji nam govore o novcu, a život su spremni uništiti da bi se održali na vlasti? Isus i Ilija nam poručuju nešto sasvim drugo. Oni nam kažu da se oslonimo na Onoga koji udovice i sirotinju ne izgoni iz kuće i ne pljačka zbog neplaćenog poreza.

Oni nam vele da se ne oslanjamo na one koji sebe vide kao rješenje, a u duši njihovoj nema poštivanja prema onima koji su sve dali za slobodu.

Hrvatske udovice, invalidi i narod su došli do pretposljednje kapi ulja u vrču i zadnjeg grumena brašna u varićaku, al narod ne će nahraniti oni koji su naučili samo sebi uzimati i sirotinju, udovice i ratnike ismijavati.

Ako želimo pomak i napredak onda je vrijeme da počnemo svoju energiju tražiti na izvoru vjere i istinske ljubavi prema onima koji su sve dali da bismo mi imali slobodu i državu.

Tko se vjerom hrani ne će ogladnjeti ni onda kad zadnju ruku brašna utroši da bi nahranio druge.

Tko se u farizeje ufa njemu ne gine razočaranje.

Isus nas danas poziva da častimo one koji su sve dali, a da se malo odmaknemo od onih koji sve obećavaju jer će tako sami dobiti više.

Vinko Vukadin

facebook komentari