Pratite nas

Kultura

NEGLEDLJIVA PAPAZJANIJA – DEBAKL “SVINJARA”

Objavljeno

na

‘Kupio sam ulaznicu da vidim kako će na film reagirati publika, ali u dvorani nije bilo nikoga, osim mog kolege filmskog kritičara’

Tako nešto ne pamtim da sam doživio. Već je uobičajeno da u rano poslijepodne u domaćim multipleksima naletite u dvoranu sa samo dva-tri posjetitelja, no da ćete to doživjeti u elitnom terminu subotom uvečer (točnije, u 19.45) u još elitnijem CineStar Kaptol Boutique Cinema, to je bilo teško za pretpostaviti, piše Nenad Polimac/JutarnjiList

Pritom, kad sam ušao u dvoranu, učinilo mi se da sam jedini gledatelj, no poslije sam u zadnjim redovima u polumraku zapazio još jednu osobu. Poslije se ispostavilo da je to moj kolega, filmski kritičar Josip Grozdanić.

Prosjek gledanosti

Koji je to film koji je privukao samo dvojicu filmskih kritičara? “Svinjari” Ivana Livakovića, koji je prije desetak dana imao svečanu premijeru u toj istoj dvorani i bio ispraćen ovacijama. Namjerno na nju nisam otišao, jer ne volim gledati filmove okružen ljudima koji su sudjelovali u njegovoj izradi, radije sam izdvojio 38 kuna i kupio ulaznicu da vidim kako će na njega reagirati “obična publika”, no od nje ni traga. Ispao sam bedast, jer sam zanemario poznatu činjenicu da ta “obična publika” jako dobro zna što treba gledati a što ne. Drugi tjedan pogledao sam rezultate “Svinjara” na web stranici www.boxoffice.hr i ustanovio da je film u tjedan dana skupio 246 gledatelja i to u osam dvorana diljem Hrvatske: budući da je ponegdje imao i dvije projekcije dnevno, ispada da ga je u prosjeku gledalo dvoje do troje ljudi po dvorani, a možda ni toliko jer se takve brojke – pogotovo kad je domaći film u pitanju – lako lažiraju.

Previše novca

Tako je neslavno završila odiseja filma koji je prije osam godina, kada je kao projekt od Hrvatskog audiovizualnog centra dobio dva milijuna i 800 tisuća kuna financijske potpore, izazvao mali skandal, jer se smatralo da je to previše novca za debitanta ne bog zna kakve reputacije, s tek nekolicinom uvrnutih studentskih kratkih radova u svojoj filmografiji.

Livaković je ubrzo potom u produkciji Akademije dramske umjetnosti snimio “no budget” ezoteriju “Bitchville” od 72 minute, i formalno prestao biti debitant, bar kad je cjelovečernji igrani film u pitanju, no “Svinjari” nikako da stignu do kina. Je li problem bio u neiskustvu glavnog producenta ili u neumjerenim prohtjevima mladog redatelja kojem nisu bila dovoljna sredstva s kojima su njegovi kolege napravili i neusporedivo kompliciranija ostvarenja? Tko bi ga znao. “Svinjari” su se napokon pojavili u Puli prije dvije godine, nisu provocirali toliko koliko se očekivalo, ipak se film najavljivalo kao žestoku grotesku u kojoj je Hrvatska predstavljena kao kupleraj reality showova, “cajki”, skorojevića i svakojakih gubitnika, zbiva se tu svašta – od ubijanja novorođenčadi (dakako, fiktivnih), klanja svinja i homoseksualnog silovanja (opet fiktivnog) – međutim, većina mojih znanaca izlazila je s projekcije izmoždena, a oni mudriji pobjegli su iz kina nakon petnaestak minuta ili u najboljem slučaju pola sata. Ja sam ostao do kraja i s odmakom od dvije godine ponovno pogledao film: došao do istog zaključka – to je naprosto negledljiva papazjanija.

Velika pouka

Problem je u tome što i grotesku treba znati napraviti. Vjerojatno niste gledali mađarski film “Taxidermia”, svojedobno prikazan na Zagreb film festivalu, u kojem ima svakojakih gadosti, ali je to virtuozno režirano. “Svinjari” su naprosto diletantski film, vizualno ružan, prenatrpan i zamoran, čiji autor ne može napraviti ništa suvislo što traje više od dvadeset i nešto minuta: to je i tajna (relativnog) uspjeha njegove TV serije “Nemoj nikom reći”, koja je već u drugoj sezoni, a epizode su joj vrlo, vrlo kratke.

“Svinjari” su velika pouka našem HAVC-u. Nitko ne može sa sigurnošću predvidjeti hoće li se odobreni projekt prometnuti u kino hit ili bar u ostvarenje koje respektiraju kritičari i strani festivali, no u Livakovićevom slučaju sve je ukazivalo na debakl koji se i dogodio. Film je, istina, pozvan na beogradski FEST, međutim, tamo je više služio kao opomena: “Evo što se snima u Hrvatskoj!” To nam zbilja nije trebalo, zaključio je Nenad Polimac/JutarnjiList

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kultura

PISMO VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Hrvatska književnost ni do dana današnjega nije se uspjela oporaviti od posljedica Drugog svjetskog rata

Objavljeno

na

Objavio

Isječak naslovnice K.Kraljević: "Čiji je Velebit?" Mile Budak, Madrid 1968.
Knjigozori Miljenka Stojića

Hrvatska književnost ni do dana današnjega nije se uspjela oporaviti od posljedica Drugog svjetskog rata. Mnogi, naime, njezini stvaratelji ostali su zatrpani u kojekakvim rovovima ili jamama, a njihovim preživjelim istomišljenicima onemogućeno je stvaranje.

Jugokomunisti su silom kovali novog čovjeka i novu književnost. Pomagale su im u tomu prodane duše. Ostali su se prikrivali ili su se kajali za zablude.

Maja Pavelić Runje nastoji nam pred oči iznijeti autohtonu hrvatsku veličinu, književnika Milu Budaka. Pita se ako ga treba i dalje držati u zaboravu zbog njegova političkog angažmana, ne bi li onda to trebalo učiniti i s Miroslavom Krležom, Jurom Kaštelanom i nizom drugih hrvatskih književnika, da ih ne nabrajamo. Ona je postavila upit, a hrvatska će književnost morati smoći snage ispravno odgovoriti na njega.

Maja Pavelić Runje, O ljudima, o životu u književnom djelu Mile Budaka, Naklada Trpimir, Zagreb, 2017.

Budakova djela tiskana su u 25 svezaka. Autorica je istražila 16 naslova te brojne novele i pripovijetke rasute po časopisima i novinama. Plodove rada razvrstala je u 12 poglavlja, usredotočena na pojedine teme. Dobila je tako prilično zaokružen pogled na književni rad Mile Budaka i bez pridržaja podastrijela ga čitateljstvu.

Mogli bismo zaključiti da iz svega iskače dobro koje je u srži Budakova stvaranja i dobro koje je u srži njegove ličnosti. Najdraže su mu bile obiteljske teme, nastale u vrtlogu života hrvatskog čovjeka u njegovoj Lici. Iako kao književnik nastoji ne uvlačiti u književno djelo političke teme, to je ipak bilo nemoguće. Politika je počesto odlučivala o životu i smrti hrvatskog čovjeka.

Za neke ovo je točka prijepora i slabost Budakova književnog djela. Očito nisu čitali ili se ne žele prisjetiti židovskog pisca Jehude Amihaja. Bio je pripadnik elitnih židovskih postrojbi i poslije u pjesmu pretočio ne samo svoja općenita životna iskustva već i svoje domoljublje. Za sve je dobio mnoge nagrade i priznanja, a Budak vješala, po nekima metak, opet po nekim drugima završio je u raljama divljih zvijeri u zagrebačkom zoološkom vrtu. Tek stasalu mu kćer Grozdu najprije su jugokomunisti silovali te nakon toga ubili je u Crngrobu kraj Škofje Loke. Tako su oni uobičajeno radili.

Iz rečenoga se dade zaključiti da nije zapravo obješen Mile Budak, već hrvatska književnost. Morala se prestati baviti temama koje zanimaju dušu hrvatskog čovjeka, a početi se baviti temama nastalima na iščašenim filozofskim naklapanjima. Krleža je možda ponajbolji primjer za to, a Ivo Andrić primjer snalaženja. Iako je u ime Beograda potpisao pristup Jugoslavije hitlerovskom Trojnom paktu, ipak je sačuvao živu glavu.

Ovakvih nam knjiga zaista treba kao kruha svagdašnjega. Ne samo da upoznajemo nekoga pisca u njegovoj biti, nego i skidamo nepravedno navučene povijesne koprene. Milu Budaka, i slične, treba učiti u školama. Povjesničari će, pak, stvoriti ocjenu o njegovom političkom djelovanju. Maja Runje je za sve imala i znanja, i volje, i hrabrosti. Imaju li ih neki drugi za neke druge pisce?

Miljenko Stojić

facebook komentari

Nastavi čitati