Nego Josipe, kako se zvao onaj sa sikirom u glavi, znaš, onaj čiji sam ti ključ garaže dao?

0

KAKAV cinizam! Iz HNS-a stiže komentar neimenovanog visokog dužnosnika te stranke da su “zbog mira u kući spremni stati uz SDP” jer “da nema smisla trošiti se na ‘ubojstva prije 30 godina’”.

Očito su opet nešto istrgovali, no pustimo to, klijentelizam je tu odavno objašnjen onim epohalnim uvidom lokalpolitičke antropologije da “ako vidiš čovjeka koji je korumpiran kao hadezeovac, a glup kao esdepeovac, odmah znaš da je haenesovac” (D. Kuljiš).

Saberimo se na čas oko bitnog: nema se smisla trošiti oko ubojstva prije 30 godina?

Pokušajmo sada ovo raspraviti prvo prigodno, a onda načelno: Ne mislim da je ovo stav Vesne Pusić, štoviše mislim da je dobro poznajem i da mogu jamčiti da to nije njen mentalitet, ali, ona je predsjednica stranke, pa moram pitati ovako: Vesna, zar zaista nema smisla trošiti se na ubojstva prije 30 godina? Recimo da je ubijenome nekim slučajem bilo ime – Eugen Pusić; bi li i onda HNS zbog mira u kući bio spreman ne baviti se nekim ubojstvom starim 30 godina?

Dakle, sad kad smo uspostavili perspektivu, kad nam je nešto prisnija, pitajmo još jednom, ovaj put načelno: Kakve to veze ima što se ubojstvo Đurekovića dogodilo prije 30 godina? Ta, ono je aktualnije no ikad!

Ubojstvo Đurekovića otkriva karakter vlasti u RH

Aktualno je, jer otkriva karakter vlasti u RH: činjenica da se ovako iracionalno, ili pak iz rezona kojemu je imanentno da ima biti skriven od javnosti, da javnost Republike Hrvatske nikako ne smije znati iz kojeg se razloga to tako ustrajno čini, po cijenu sukoba s EU, ni tri mjeseca od ulaska u Uniju, mi ne želimo isporučiti njemačkom pravosuđu optuženog agenta tajne policije bivše države, nego se u dva, tri dana mobiliziraju sve političke snage i u Saboru se donosi zakon, lex specialis, koji tu ekstradiciju priječi, pokazuje da ovom zemljom, iza kulisne parlamentarne demokracije, vladaju snage proistekle iz tog bivšeg poretka, režima i sustava, interesne strukture oslonjene na bivšu nomenklaturu kompartije i njene obavještajne službe, koje po cijelnu sankcija Hrvatskoj, manipulirajući demokratski izabranim vlastima, brane svoju egzistenciju, pozicije i privilegije!

Buden je neki dan prekasno shvatio stvari počinivši gramatičku grešku: Veli on u “Novostima” da se Perkovića ne izručuje jer bi se “na koncu mogla ispostaviti stravična istina… Da je samostalna hrvatska država ustaškoudbaška tvorevina uspostavljana u suprotnosti s najvitalnijim interesima hrvatskih građana.” Ne bi se na koncu ta istina mogla ispostaviti, već je ona ispostavljena danom izglasavanja lex Perković: u tom je trenutku bilo jasno tko vlada ovom zemljom i čija je ona tvorevina.

Nevjerojatna je ta strategija noja

Nevjerojatna je ta strategija noja: i HNS sada zabada glavu u pijesak, jer istina je stravična, ne ta o ustaškoudbaškom paktu, nego ona o koalicionoj vlasti kao provizoriju i teatru lutaka kojima vladaju ti “ustaškoudbaški” lutkari, navodni utoliko ukoliko tu, ruku na srce, ustaša i nema, nego su udbaši samo obukli crvene i crne dresove, kako bi lakše preživjeli devedesetih neminovnu tranziciju.

Ta se istina ne reflektira ni u medijima: zamiljivo, mediji se hrabro bave efemeralijama, problematizirajući položaj Ive Josipovića, valjda stoga jer je za razliku od Milanovića doveo u pitanje ovaj koloplet budalaština oko Perkovića, pa je važnije pitanje sukoba interesa postavljeno Ivi Josipoviću (btw. nitko se u tom starozavjetnom ludilu po kojem zbog otaca koju jedoše kiselo grožđe, sinovima trnu zubi, ne pita a koja je odgovornost onda Stipe Mesića, kod kojega je Saša bio dva mandata, ako bi o ikakvom sukobu interesa i odgovornosti ovdje moglo biti riječi, a ne bi, jer za ljude ne vrijedi što mačka koti, miša lovi) od pitanja svih pitanja: Tko je inicirao lex Perković?, što ni mediji hrabro zainteresirani za meritum, znajući da će na kraju ugristi vlastiti rep, razborito ne istražuju, ostavljajući na miru pokrovitelja politike koja i njih omogućuje da spokojno vlada u sjeni u društvu svojih underground overlords.

Ovo je pitanje naše sadašnjosti!

Ali, vratimo se i opet ovoj opasci: Što je tu prekasno? Kao biva, tu se radi o nekakvim udbaškim davnim ubojstvima, ljudi, koga to još zanima, pa zemlja je u ponoru dugova, u ekonomskom rasulu, bla bla bla… Tu se radi o samom srži, i tu se stvar ima istražiti e da bi se moglo krenuti naprijed, jer se ni koraka neće dalja moći, vidjet ćete, dok se sve konzekvence tog ubojstva prije 30 godina ne istraže i ne povuku. Tu se radi o tome da Ivo Josipović u jednome ipak nema pravo: konstelacija uspostavljena prije više desetljeća itekako je aktualna! Samo i jedino se o tome radi: o tome da je ovo pitanje središnje pitanje naše sadašnjosti, pitanje karaktera vlasti u Republici Hrvatskoj, pitanje njene prošlosti i budućnosti, centralno pitanje njezine recentne povijesti.

Naravno da ti krugovi i taj network vlada i danas: stoga i razara Hrvatsku, i, ako ćemo baš o privrednom trenutku, stoga ju je i doveo u ovakvo stanje, pokušavši pokazati da nije održiva kao samostalna država, jer, to je njima egzistencijalno pitanje: tek u balkanskom, u jugoslavenskom, u komunističkom okružju oni preživljavaju. Kad ih Europa pita o žrtvama komunističkih zločina, o tome ništa ne znaju, jer, jasno, kako bi se oni sjećali koga su sve ubili, pa ljudi, budite normalni, pa to je bilo prije 30 godina!

A žrtva se ne zove ni Stipe Milanović ni Eugen Pusić, nego nekako, kako ono Josipe, ne ti Boljkovac, šuti, ti si prosvir’o, tebe će opet Tomo uhapsit pa u bolnicu na pretrage, nego Josipe, kako se zvao onaj sa sikirom u glavi, znaš, onaj čiji sam ti ključ garaže dao?

I onda, zbog mira u kući, kostur u ormar, jer bilo je to prije 30 godina.

Romano Bolković/index

facebook komentari