Pratite nas

Feljton

Nekoć unosni biznis od kojeg je živjela cijela Hercegovina danas je gotovo ilegalan

Objavljeno

na

Što povezuje Antuna Branka Šimića, Aleksu Šantića, Maka Dizdara i stanice za otkup duhana? Odgovor ne pripada poeziji, nego surovoj prozi stvarnosti: sve su to simboli Hercegovine i svi ti simboli su mrtvi. Svi pripadaju prošlosti, piše Damir Pilić/JutarnjiList.

Možda je neprilično slavne pjesnike uspoređivati s jednom poljoprivrednom disciplinom, ali nekako mislimo da pokojnim bardovima to ne bi smetalo. Štoviše, da oni kojim slučajem znaju što se u našoj epohi dogodilo s duhanskim stanicama po njihovoj Hercegovini, vjerojatno bi ustali iz grobova i napisali kakvu protestnu poemu.

A dogodilo se sljedeće: otkad je prije nekoliko godina zatvorena duhanska stanica u Stocu, cijela je Hercegovina ostala bez ijednoga službenog mjesta za zakoniti otkup duhana. Ne tako davno svaki je veći hercegovački gradić imao svoju duhansku stanicu, kako u zapadnoj (Čapljina, Čitluk, Grude, Ljubuški, Mostar, Posušje), tako i u istočnoj Hercegovini (Ljubinje, Stolac, Trebinje). Danas su te stanice iščezle poput bogumila.

U regiji čije su generacije othranjene i otškolovane dobrim dijelom baš na uzgoju i prodaji duhana, popularne “škije”, taj nestanak predstavlja ne samo psihološki i identitetski šok, nego i snažan udarac u gospodarskom smislu.

Ukidanjem duhanskih stanica hercegovački su uzgajivači duhana (koji sebe nazivaju “duvanarima”) onemogućeni da se registriraju kao uzgajivači, čime su dovedeni u nezavidnu pravnu i egzistencijalnu poziciju: ili će počupati svoje duhanske zasade, ili će duhan prodavati “na crno”. Kako im karakter ne dopušta odustajanje, mnogi od njih biraju ovu potonju, ilegalnu varijantu, zbog čega dolaze u sukob s neumoljivim zakonom. Zato i nerado razgovaraju s novinarima.

– Razumim, zanima vas šverc duvana – kaže nam tako Franjo Zovko iz sela Uzarići kod Širokog Brijega, bivši duvanar kojeg smo zamolili da nas malo uputi u duhansku problematiku Hercegovine i upozna s pokojim današnjim uzgajivačem.

Nije komunizam tvornice otvara

– Ma ne, nismo to mislili – kažemo, ne želeći uplašiti našeg vodiča kroz duhansku Hercegovinu. – Više nas zanima kako ljudi reagiraju na gašenje duhanskih stanica.

– Pa reagiraju švercom, bogati, kako će drukčije? Nema drukčije – staloženo odgovara Franjo, dok nam priča kako se duhanom bavio prije rata, pomažući roditeljima, dok danas živi od vojne mirovine te pomaže bratu u građevinskom biznisu.

– A štaš, komunizam ovdi nije otvara tvornice, pa si se mora bavit poljoprivredom, i tako sam ja prije rata pomaga ćaći oko duvana. Nije teško, nego je dosadno, pepavo, to ti je ženski posâ.

– Kako ženski?

– Moraš onu iglu uzet pa probušit svaki list, i onda provučeš konop pa ih obisiš da se suše – strpljivo nam objašnjava Franjo. – Pa odeš na kupanje, a ono dođe oblak, i štaš: trči kući da ne pokisne duvan, jer ako pokisne onda se ubuđavi, razumiš.

Potom nam priča kako je, baš zbog suvremenih zakonskih restrikcija, današnjim duvanarima u određenom pogledu čak i lakše nego nekada. Čovjek sada ne mora ni čupati duhan, niti ga nositi kući i sušiti, nego ga, veli Franjo, “proda direkt s njive”.

– Kako to mislite? – pitamo.

– Lipo – kaže naš sugovornik. – Dođe čovik na njivu i sve mu kupi.

– Koji čovik?

– Šta koji čovik? – čudi nam se Franjo. – Pa švercer, bogati! Ko će drugi doć?

Od Franje doznajemo kako su posljednjih godina federalna policija i razne inspekcije znatno postrožili nadzor nad proizvođačima duhana, pa u pretres kuća često dođu i agenti SIPA-e, državne agencije za istrage i zaštitu.

– Nekidan su dron poslali pa snimaju. Pa kad vide da sadiš, dođu u kuću. Pa nađu sušnicu, pa ti puknu kaznu, otiraju te u zatvor.

Franjine riječi potvrdit će nam se nešto kasnije u Poganoj Vlaci, zaseoku Donjih Mamića sjeveroistočno od Gruda, gdje smo se susreli s uzgajivačem duhana ing. Gojkom Pezerom i njegovim prijateljem Ambrožom Lekom, također duvanarom.

– Ja sam dobio godinu dana zatvora, uvjetno na dvije godine, jer mi je SIPA našla 73 kila duhana izrezanog – predstavlja nam se ing. Pezer, i dodaje: – I to sam imao dobrog advokata, inače bi prošao još gore. To je bilo 2015. pa mi je kazna sad istekla, fala Bogu.

– A ja sam pod istragom pa ne smijem puno pričat – kaže Leko. – Meni su lani jednu tonu mog duhana uzeli, iz plastenika. Malo ko od nas nije obolio ko ima posla s policijom.

– Malo ko da nije na tabletama – potvrđuje Pezer. – Šta ćeš, drže te na kvačilu, stalno te ganjaju, pa prisluškivanja… Ja imam ovakvi snop kazni – pokazuje nam rukama prostor od nekih pola metra.

Kupaca, bogu hvala, ima

Potom opisuje kako izgledaju bliski susreti s agentima SIPA-e.

– Oni dođu ujutro i kažu: “Mi imamo indicija da će ovo ići na sivo tržište.” I sve ti zaplijene. A to je apsurd: mi radimo na crno jer se ne možemo registrirati. Jednostavno smo primorani prodati duvan na način protivan zakonu.

Dodaje kako se u ovom trenutku, prema njegovim saznanjima, samo na području Gruda vode kazneni postupci protiv 63 duvanara. Ukupno se u Grudama duhanom bavi oko 700 ljudi: ako se nešto ne promijeni, veli Pezer, svi će ti ljudi morati iseliti iz Hercegovine.

– Ni Turčin nije radio što oni rade danas – kaže ljutito. – Turčin bi uzeo samo trećinu duvana, a ostalo bi ostavio tebi.

– Ni Kraljevina Jugoslavija – domeće Leko.

– Ma ni komunisti – nastavlja Pezer, i tumači: – Onaj sistem od prije, šta ne daj Bože da se vrati i mi ga nismo volili, ali bio je sto puta bolji za duvanare nego ovo danas.

Potom nas vodi do jednog od svojih duhanskih polja. Duhan je posađen tek nedavno (sadi se obično u rano proljeće), pa stabljike dosežu jedva čovjeku do gležnja. U kolovozu, kad počne branje, bit će i više od prosječnog čovjeka.

– Evo, pogledajte, ja sadim šest ovakvih njiva punih duvana. Na ovoj njivi sam posadio 9000 struka, a imam takvih još pet – veli Pezer, dok nam tumači da se od tisuću struka dobije nekih 70-80 kg duhana, što znači da bi ova njegova njiva mogla uroditi s kojih 600-700 kilograma pušačima dragocjene tvari.

Kupaca za hercegovački duhan ne manjka. Otkad vladaju recesijske godine, mnogo se svijeta u BiH i okolnim zemljama – pa tako i u Hrvatskoj – prebacilo s cigareta na znatno jeftiniji rezani duhan, pa otuda i povećani interes za ilegalnim proizvodima hercegovačkih duvanara, što nam Pezer potkrepljuje i brojkama:

– Kutija cigareta košta pet konvertibilnih maraka (20 kuna, op. D.P.). Ko puši dvije kutije cigareta dnevno, to je 300 maraka mjesečno. I to kad je samo jedan pušač u obitelji: a šta kad ih je troje? To je onda skoro tisuću maraka mjesečno. Pa ko to može platit, ako su nam mirovine 300 maraka? A bez duvana se ne može – kazuje Pezer, dodajući da kilogram domaćeg rezanog duhana, što je dovoljno za mjesec dana, u Hercegovini dođe svega 20 maraka. Ušteda je više nego desetorostruka.

“To je sve politički. I mi bi tako…”

Država na tu rabotu ne gleda blagonaklono, jer trošarine na cigarete i duhan (kao i na alkohol, kavu ili naftu) čine značajnu stavku državnih prihoda.

– Ljudi sade salatu pa smiju prodavat na pazaru, a mi ne smijemo – žali se Pezer, dodajući kako su duvanari u Bosni i Hercegovini, po njemu, žrtve bošnjačke dominacije.

– Ovo ti je sve politički, jer muslimani slabo sade duvan, vrlo malo. To sade samo Hrvati i Srbi: mi ovdje u zapadnoj Hercegovini, a Srbi u Posavini, od Šamca do Bijeljine, i u istočnoj Hercegovini, oko Ljubinja. A ovo je država većinom muslimanska, i onda oni donose zakone protiv Hrvata i Srba – tvrdi Pezer i dodaje: – Ja to razumijem, i mi bi tako da je obratno.

Naši sugovornici ističu da je ukidanjem duhanskih stanica jedna tradicija stara gotovo dva vijeka – duhan se u Hercegovini kopa i sadi još od 19. stoljeća – došla na rub propasti.

– Duvan je u Hercegovinu stigao 50 godina prije loze. Radili smo mi i kukuruz, ali to su sve mala polja i parcele, pa ti ostane loza i duvan – kažu.

Pričaju nam potom o slavnim pothvatima njihovih očeva i djedova, koji su u doba Kraljevine Jugoslavije na leđima nosili vreće duhana i po 300 kilometara, sve do rijeke Save, jer se u Derventi i drugim posavskim gradovima mogla postići bolja cijena. Kako bi izbjegli kraljevske žandare, duvanari su putovali samo noću, kroz šumu, a danju bi spavali po štalama i zabitim skloništima. Put do Save trajao je po tjedan dana, a obično je svaki duvanar na leđima nosio po 20 kilograma duhana; oni snažniji prtili su i po 30 kilograma. Kako su žandari znali i zapucati, to su i duvanari nosili oružje, pa je bilo i pogibija i ranjavanja. Put je bio opasan, ali bi se isplatio: samo jednim uspješnim pohodom do Save moglo se, vele Pezer i Leko, kupiti dvije krave i obući djecu.

– Moj otac nije išao do Save, nego do Travnika – priča nam Leko. – Jednom je išao umjesto nekog čovjeka koji se razbolio, i taj mu čovjek obećao platiti to nošenje. I samo od tih para moj otac je kupio tri odijela za sebe i braću.

Nakon ove nostalgične epizode naši sugovornici se vraćaju u sadašnjost: pričaju nam kakav je status duvanara u okolnim zemljama. Makedonija je, recimo, problem duvanara riješila tako što u kutije pakira 19, umjesto 20 cigareta: ta jedna cigareta, odnosno tih pet posto vrijednosti, ide na subvenciju duvanarima, bilo u gnojivu, bilo u osiguranju, bilo u novčanom predujmu. A Srbija, vele naša dvojica uzgajivača, svojim duvanarima nudi otkupnu cijenu od sedam-osam maraka po kilogramu, što je, kažu, sasvim prihvatljivo.

– Znači, ne moraš švercat, nego proizvodiš – kaže Pezer, dodajući kako bi dogodine po slovu zakona trebao ići u mirovinu, ali da ima prijedlog za državu: – Evo, poklanjam svoju mirovinu državi, samo neka mi dade dozvolu za sadit duvan – zaključuje, prisjećajući se studentskih dana u Sarajevu, tamo davnih 70-ih, kada se izdržavao upravo prodajom duhana. Od kuće bi svakih 15 dana ponio u Sarajevo pet do deset kilograma “škije”, od čije bi prodaje, veli, “živio kao paša”.

Važnost hercegovačkog duhana za obrazovanje niza tamošnjih naraštaja potvrđuje nam i dr. Marko Ivanković, ravnatelj Federalnog agromediteranskog zavoda Mostar, čija je obitelj u Širokom Brijegu također sadila duhan, pa se i on, kako kaže, “rodio s duhanom”.

– Duhan je financirao i moje školovanje u Zagrebu – kaže nam ovaj stručnjak, podsjećajući nas da je sadašnji Agromediteranski zavod zapravo nastavljač Duhanskog instituta Mostar, koji je bio osnovan davne 1952. kao prva znanstveno-istraživačka organizacija u Hercegovini.

Progone ih od samog početka

Odmah nas poziva da dođemo u listopadu, kada će se u njegovom Zavodu, povodom 65. godišnjice utemeljenja Duhanskog instituta, održati međunarodni znanstveno-stručni skup na temu “Duhan u Bosni i Hercegovini – jučer, danas i sutra”.

– Duhanski institut je tada osnovan zato što je duhan bio dominantna kultura u Hercegovini u zadnjih 130 godina – kaže dr. Ivanković, dodajući kako se prvi zapis o hercegovačkim duvanarima može naći u arhivima iz Dubrovačke Republike, a datira još iz druge polovine 17. stoljeća: jedan je tadašnji Hercegovac uhvaćen da prodaje duhan u Dubrovniku, te je strpan u zatvor.

– Dakle, vidimo da progon duvanara traje od samog početka uzgoja duhana u ovim krajevima – konstatira ravnatelj Agromediteranskog zavoda, dodajući kako je država prvi put “stavila šape” na hercegovački duhan još daleke 1875. godine, kada je Osmansko Carstvo, već na zalazu, uvelo tzv. duhanske režije, a taj je oblik državnog monopola na duhan već 1879. preuzela Austrougarska monarhija: otada se na ovim prostorima izmijenilo više država, ali nijedna se nije htjela odreći duhanskih prihoda.

Na upit o zatvorenim duhanskim stanicama po Hercegovini, dr. Ivanković odgovara sa sjetnim uzdahom:

– Zapadna Hercegovina je u socijalizmu bila kažnjena zbog opredjeljenja u Drugom svjetskom ratu, pa je prvu tvornicu u Širokom Brijegu tek 1976. otvorio Džemal Bijedić. Zato su upravo duhanske stanice bile generatori razvoja ovog kraja. Ne samo što su otkupljivale duhan od ljudi, nego su nakon rata financirale i elektrifikaciju Hercegovine i asfaltiranje cesta.

Kao jedan od razloga gašenja duhanskih stanica, dr. Ivanković navodi specifičnu aromu hercegovačkog duhana, poznatog pod nazivom “hercegovački ravnjak”, koji je nepodoban za zahtjeve suvremene duhanske industrije.

– Pojavom blend cigareta duhanska industrija dodaje u duhan razne kemijske konzervanse, aditive i pojačavače okusa, a aroma hercegovačkog ravnjaka je toliko jaka da ne može primiti nijednu drugu aromu. Do pojave blend cigareta ta aroma ravnjaka je bila njegova vrlina, a tada postaje mana. Te cigarete, Ronhill i druge, masovnije dolaze negdje 80-ih godina i istiskuju “škiju”, odnosno hercegovački ravnjak – tumači dr. Ivanković.

Zbog toga, kako kaže, sve više hercegovačkih duvanara odustaje od sađenja ravnjaka i zamjenjuje ga virdžinijom, sortom koja je podatnija za kemijske dodatke, brže se suši i proizvođaču donosi veći prihod.

Muzej škije i lokalni suvenir

Premda se situacija s individualnom proizvodnjom duhana u Hercegovini čini neizvjesnom, dr. Ivanković nije pesimist. Već je, kaže, napisao cijeli projekt o revitalizaciji hercegovačke “škije”, s osnovnim ciljem da se “škija” na tržištu ponudi kao turistički proizvod. U taj projekt ulazi i otvaranje Muzeja duhana, organiziranje škola savijanja i motanja cigareta, kao i stvaranje “duhanskog puta” po Hercegovini, po uzoru na popularne turističke “vinske ceste”.

Između ostaloga, turisti bi mogli kupiti i autohtoni lokalni suvenir – kutiju s 250 grama hercegovačkog duhana. To je, naime, količina koju prema važećim zakonima BiH svaki građanin može iznijeti iz zemlje. A ključ projekta je osnivanje zadruge duvanara, koja bi preuzela funkciju ugašenih stanica.

– Ta zadruga bi morala ujediniti sve faze procesa, od uzgoja i otkupa duhana do prerade i proizvodnje cigareta i drugih duhanskih proizvoda – kaže dr. Ivanković, te nastavlja:

Hercegovačka poduzetnost

– Ja mislim da seljak mora dobiti deset maraka po kilogramu uzgojenog duhana. Znači, svi bi uzgajivači bili zadrugari i svi bi dobili ugovore. Mi njima možemo dati početnu otkupnu cijenu od 3,5 marke, koliko je otprilike bila i u duhanskim stanicama, ali na kraju dijelimo višak zarade, jer zadruga je neprofitna ustanova, tako da seljak u konačnici dobije tih svojih deset maraka po kilogramu. Zadruga je na tržištu, ali zadrugari odlučuju što će s viškom, jer cilj zadruge nije profit nego socijalna stabilnost – iznosi dr. Ivanković, zaključujući kako za ostvarenje tog projekta treba određeno vrijeme i poneki investitor.

Poznavajući hercegovačku poduzetnost, ne bi trebalo čuditi ako se ovaj ravnateljev projekt uskoro i ostvari. A dotad će pola Hercegovine i dalje biti izvan zakona.

JutarnjiList

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 3. Dio

Objavljeno

na

Objavio

5). Jedna od činjenica koju obožavatelji „lika i djela“ rahmetli Alije Izetbegovića uvijek i bez izuzetka zaobilaze u širokom luku i obvezno prešućuju, jeste njegov poraz na prvim Općim izborima za člana Predsjedništva SR B i H (iz redova muslimanskog naroda – tada još uvijek nisu postojali „bošnjaci“) kojemu je pred sam rat po nacionalnom ključu pripala funkcija predsjednika Predsjedništva SR B i H (predsjednik Skupštine postao je Srbin, a predsjednik republičke Vlade Hrvat).

Na tim izborima u B i H, u studenome 1990. godine, dogodilo se nešto nezabilježeno u europskoj demokratskoj i parlamentarnoj praksi.

Najveći broj glasova (uzimajući u obzir nacionalne liste) osvojio je Fikret Abdić (1.045.539 ili 47,4%), drugi je bio Alija Izetbegović (879.266 glasova ili 39,9%), dakle, razlika između Abdića i Izetbegovića bila je 166.273 glasa (ili 7,5%) u korist Abdića. Pod nikad razjašnjenim okolnostima, Fikret Abdić odustaje od funkcije i prepušta je izbornom gubitniku Aliji. Zanimljivo je i to da treće mjesto na spomenutim izborima osvaja dr Ejup Ganić sa 709.691 glasom, koji se iako član SDA izjašnjava kao „Jugoslaven“ (i tako ulazi u izbore), te dobiva 32,2% glasova (s nacionalne liste), iako je broj onih koji su se izjašnjavali kao „Jugoslaveni“ (i to na razini cijele B i H) iznosio samo 5,54%. Naravno da Ganić nije bio nikakav „Jugoslaven“, nego slijepi Alijin poslušnik i tvrdi islamski fanatik, što je dokazao svojim ukupnim ponašanjem i djelovanjem kroz cijelo ratno i poratno razdoblje, a ova mimikrija (u režiji SDA) služila je samo tomu da se privuče određeni broj glasova onih koji su imali otklon od tvrde islamističke struje, te da se u slučaju neuspjeha kandidata koji su se legitimirali kao nacionalni lideri, pod krinkom „jugoslavenštine“ ostvare oni interesi koje su zacrtali muslimanski nacionalisti okupljeni u SDA.

Naime, mnogi su bosansko-hercegovački muslimani imali poseban sentiment prema SFRJ i Josipu Brozu stoga, jer su prvi put u svojoj povijesti 1971. godine priznati kao konstitutivni narod, pod nazivom „Muslimani“ (dakle, tako što je u nazivu njihove vjerske odrednice početno slovo pretvoreno u veliko). Provedeno je to na temelju političke odluke koju je u svibnju 1968. godine donio CK SK B i H, pa je SDA i to uzela u obzir krojeći svoju izbornu strategiju. Ejup Ganić je bio Alijin „trojanski konj“ i jako se dobro znalo da njegovi glasovi idu u isti koš.

Postavlja se pitanje, međutim,  kakav je bio legitimitet izbornog gubitnika Alije Izetbegovića u najvišem tijelu vlasti B i H, naročito s obzirom na to da je i od 1992. godine (u samostalnoj B i H) formalno nastavio obnašati dužnost „predsjednika Predsjedništva B i H“? „Argument“ kako je do ove zamjene na liniji Abdić-Izetbegović došlo „dogovorom unutar SDA“ je smiješan, jer stranka koja derogira volju birača nije demokratska, niti su takve odluke i postupci sastavnice demokratskih procesa, barem u civiliziranom svijetu s parlamentarnim ustrojem vlasti.

Alija nikad Abdiću nije oprostio taj poraz.

Odmah nakon što mu je praktično nasilno (pritiscima stranačke infrastrukture) oteta poziciju pobjednika na izborima (1990.), započela je hajka na lidera zapadne Bosne, koji je za razliku od Izetbegovića imao karizmu u toj regiji a i šire, kao sposoban gospodarstvenik i vješt političar, uz sve to i hrabar i otresit; jednom riječju, „Babo“ (kako su Abdića zvali oni koji su ga poštovali) je bio sve ono o čemu je bezlični Alija bez stava i karaktera državnika i vođe mogao tek sanjati. Abdić se najprije susreo sa zidom šutnje u samoj stranci (SDA) u kojoj nitko od uglednijih i utjecajnijih članova nije s njime komunicirao. Vrh stranke i same vlasti uporno se oglušivao na sva njegova izvješća i zahtjeve (vezano za aktualnu situaciju u pojedinim regijama – posebice Cazinskoj krajini) i njega se postupno i  smišljeno izoliralo na sve raspoložive načine.

Budući da se radilo se o čovjeku koji je u svojoj regiji (zapadnoj Bosni) uživao veliki, neprijeporan ugled u narodu, još od vremena kad joj je u komunizmu kao direktor „Agrokomerca“ svojim uspješnim vođenjem poduzeća osiguravao prosperitet i napredak, čak i u vrijeme recesije u SFRJ – od kraja 70-ih godina nadalje, uz to pobjedniku izbora za najvišu funkciju u republici, sasvim je prirodno da je to u Aliji stvorilo kompleks i zavist.

Tko god što o njemu mislio, Fikret Abdić ostaje zapamćen kao čovjek sa stavom. Jedini iz delegacije Predsjedništva B i H koja je (po nalogu predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića) posjetila Bijeljinu (poslije pokolja nad muslimanskim življem od strane srpskih paravojnih formacija u travnju 1992. godine), nije pristao na poniženje. Odbio je poslušati zapovijed naoružanih arkanovaca i leći u blato, pozivajući ih da mu pucaju u grudi.

Budući da je u svojoj regiji zbog politike Sarajeva bio praktično izoliran i odsječen od ostatka B i H (našavši se s jedne strane okružen „republikom srpskom“ a s druge „republikom srpskom krajinom“) i u isto vrijeme odbačen od strane Alije i njegovog kruga suradnika i politički marginaliziran, Abdić se sve više okreće sebi i počinje voditi samostalnu politiku.

U svojoj knjizi Od idola do ratnog zločinca i natrag (promovirana krajem 2016. godine), Abdić o svemu iznosi svoju stranu priče. Svjedoči kako je u nemilosti Alije Izetbegovića i onih koji su ga okruživali bio od samoga početka, odnosno, od vremena kad je poslije izborne pobjede trebao preuzeti čelnu dužnost u Predsjedništvu B i H. Nailazio je na zid šutnje i odbojnost i u institucijama i kod samoga Alije i između njega i vlasti u Sarajevu nije bilo nikakve komunikacije, unatoč svim njegovim naporima i nastojanjima za dijalogom. Takva politika isključivosti nastavljena je sve dok se u tada vrlo teškim i složenim uvjetima (okružen srpskim paradržavnim područjima, a odsječen od Sarajeva) Abdić nije u potpunosti okrenuo svojoj Demokratskoj narodnoj zajednici i na koncu (u rujnu  1993.) proglasio Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna (od dijelova Cazinske krajine i općine Velika Kladuša).

Do još većeg raskola između Izetbegovića i Abdića dolazi nakon što srpska paradržavna tvorevina „republika srpska“ (22.10.1993.) „priznaje“ AP Zapadna Bosna i proglašava „trajni mir“ s njom. Naravno, Srbi su imali svoju računicu, jer su dobro znali da područje zapadne Bosne nema izbora i da će prije ili kasnije ovladati njime – a u međuvremenu im je bio potreban mir kako bi završili započete vojne operacije u ostatku Bosne i Hercegovine.

Abdić je od početka tvrdio kako njegova AP ZB nije nikakva separatistička tvorevina i da je nema namjeru izdvajati iz državne cjeline B i H, ali to u Sarajevu nije prihvaćeno. Alija je a priori odbijao svaki dijalog i ultimativno tražio da Abdić pristane na njegove uvjete (poništavanje autonomije), što ovaj koji je uživao gotovo plebiscitarnu potporu stanovništva svoje novoproglašene autonomne jedinice nije nikako prihvaćao.

Nepopustljiv i uporan kakav je inače bio, „Babo“ Aliji uzvraća proglašenjem „Republike Zapadna Bosna“ i nakon toga Sarajevo kreće u otvoreni obračun s njim pozivajući se na Ustav B i H i optužujući ga za „separatizam“.

Uslijedila je medijska sotonizacija Fikreta Abdića i njegovih „autonomaša“, što je bila samo pripremna faza za oružani obračun.

Zanimljivo je da su Alija i društvo zamjerali Abdiću razgovore sa srpskom i hrvatskom stranom u B i H (prije svega Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom) i Republikom Hrvatskom, dok su oni cijelo vrijeme održavali još intenzivnije kontakte s agresorima i to ne samo s Karadžićem, nego i Slobodanom Miloševićem radeći (već u jesen 1992. godine) tajno na dogovorima o podjeli Bosne i Hercegovine i zamjeni teritorija istočne Hercegovine za Sandžak (o čemu u svojoj knjizi Lukava strategija svjedoči Sefer Halilović tadašnji komandant vojske bosanskih muslimana – što će kasnije biti detaljnije obrazloženo).

„Babo“ je uspostavio i oružane formacije u cilju obrane svoga područja (tzv. Narodnu obranu „Republike Zapadna Bosna“) i započinju oružani sukobi između Armije B i H i Abdićevih snaga na području Cazina, što se uskoro širi na cijelo područje novoproglašene administrativne jedinice.

Armija B i H ulazi 21. kolovoza 1994. godine u Veliku Kladušu, a pred njima (dan prije) bježi oko 3000 civila koji su primorani spas tražiti u srpskoj paradržavnoj tvorevini „republici srpskoj krajini“ uspostavljenoj na okupiranom području Republike Hrvatske. Nakon što su regularne snage ušle u ovaj grad (koji je bio proglašen središtem „Republike Zapadna Bosna“), s ovog područja se povlači gotovo 32.000 Abdićevih pristaša (oko 1.500 pripadnika „Narodne obrane“ i više od 30.000 civila). Hrvatska im pruža utočište i bivaju smješteni u okolici Slunja i Topuskog. Procjene o ukupno izbjeglim muslimanima s područja cazinske, velikokladuške i bihaćke regije u ovom razdoblju kreću se preko 52.000.

Naoružani do zuba (oružjem i oruđima bivše „JNA“), Srbi s okupiranih hrvatskih i bosansko-hercegovačkih prostora („republika srpska krajina“ i „republika srpska“) započinju žestoke napade na bihaćko područje i postrojbe Armije B i H uskoro su se našle u potpunom okruženju iz kojega ih spašava Hrvatska vojska kolovoza 1995. godine svojom operacijom „Oluja“. Da nije bilo HV, regija zapadne Bosne doživjela bi mnogo goru sudbinu nego Srebrenica.

Abdić i njegov krug suradnika bježe u Zagreb i Alija konačno dobiva prigodu da mu se osveti. Naravno, on mu nikad nije zaboravio ni oprostio onu pobjedu na izborima i da ga se tada dočepao „Babo“ bi sasvim sigurno bio ubijen.

Zbog „ratnih zločina“ i „formiranja ‘AP ZB’ protivno Ustavu B i H“, Abdić je 2003. godine (na Županijskom sudu u Karlovcu) osuđen na 20 godina zatvora, što mu je Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio u 15 godina. U ožujku 2012. godine, pušten je na slobodu iz pulskog zatvora, nakon gotovo 11 godina izdržane robije.

Neslomljivi „Babo“, uvjerljivo je pobijedio na izborima (2016. godine) za načelnika općine Velika Kladuša i nastavio s javnim radom.

 

Bakir se ne boji bez razloga istine, jer njegov rahmetli babo Alija Izetbegović je neusporedivo veći ratni zločinac od bilo kojeg muslimana u B i H, a SDA toliko opterećena hipotekom zločinačke prošlosti i premrežena kriminalom, da već gubi oslonac i u vlastitim redovima.

Fikret Abdić, za razliku od Alije, nije dovodio mudžahedine i nije nikomu “skidao glave” – i to je činjenica koja se ne može pobiti.

nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Jedva da se Tito i ohladio, a njegov službeni životopisac, poltron, slugan i autor panegirika koji mu je vjerno služio sve do smrti, agitpropovac, prljavi propagandist komunističkog režima i ratni zločinac Vladimir Dedijer, s prijetvornošću i perfidnošću kakva se sreće samo kod do srži pokvarenih individua bez morala, karaktera i skrupula, kreće u obračun s njim.

S istim žarom s kojim ga je do tada veličao.

Zajednička je osobina svih kameleona da gazdi kad jednom zatvori oči i izgubi moć koju je imao, po pravilu trče prvi zakucati čavao u lijes – i ne samo to, nego se usput i nabaciti blatom na „lik i djelo“ dojučerašnjeg gospodara, nesvjesni valjda da iz toga po pravilu izlaze i sami još prljaviji nego su do tada bili.

To je sindrom gmizavaca, beskralježnjaka, najamnika koji cijeli svoj ovozemaljski vijek provode u sjeni „jakih“ i „moćnih“, bez vlastitog identiteta, imena, prezimena, stava i bez prava na mišljenje i slobodnu riječ. Ovi zarobljenici duha se (vjerojatno) podsvjesno, nagonski, vođeni svojim naglo oslobođenim frustracijama, žele osvetiti gospodaru zbog promašenih života, svjesni da su ih utrošili uzalud, jer ako čovjek od sebe napravi roba nema većeg  jamstva da je ovozemaljski život stukao uludo i to mu, koliko god glup i ograničen bio, kad-tad pukne pred očima. I budući da za to nemaju hrabrosti za života gospodara, osvećuju mu se nakon smrti.

Dakako, ima i obrnutih primjera – da se bivšeg nacionalnog ili ideološkog lidera nekritički i jednostrano hvali i post-mortem, čak što više, kuje u zvijezde i idealizira preko svake mjere – više nego za života, što obično ovisi od naslijeđenih sinekura (ili „tantijema“ čija isplata još uvijek teče), ali i od platežne moći obitelji pokojnika koja se bori za bolju prošlost svoga uglednog člana – više sebe, nego njega radi.

Rijetki su izbalansirani i objektivni prikazi, pogotovu radi li se o osobama koje spadaju u tzv. recentnu povijest. I što je vremenski odmak od nje i vremena u kojoj je živjela i djelovala kraći, za očekivati je da će i te objektivnosti i istine biti manje.

Htjedoh započeti nešto o Aliji Izetbegoviću, a misao mi pobježe na Tita i Dedijera, ne znam ni sam zašto.

Obiteljska fotografija

Možda stoga što sam nedavno pročitao nekoliko neuspjelih (da ne kažem tragikomičnih) panegirika o Aliji državniku za sva vremena, spasitelju Bosne, beskompromisnom borcu za ovo i ono…a protiv ovoga i onoga (svega što nije bilo dobro, naravno) i tako dalje i tomu slično…(što me neodoljivo podsjetilo na hvalospjeve što ih je Dedijer skovao „u slavu Tita“ u knjizi-spomeniku „Velikom Vođi“ koja je svjetlo dana ugledala daleke 1953. godine – Josip Broz Tito. Prilozi za biografiju). Dedijer je okrenuo ploču čim je Broz sklopio oči i zagudio sasvim drugačiju pjesmu u Novim prilozima… (u tri sveska izdana od 1981. do 1984.), što je bilo sasvim u skladu a rađanjem velikosrpskog nacionalističkog pokreta koji svoju koncepciju nije mogao provesti bez rušenja karizme bivšeg jugoslavenskog diktatora.

S Alijom se danas u B i H događa sasvim obrnut proces – dakako, u okviru muslimanske unitarističke struje – koja u svom nekadašnjem nacionalnom lideru vidi sredstvo za jačanje težnji usmjerenih na islamiziranje ove države, ili barem današnje Federacije.

No, tko god se lati nemoguće misije s nakanom da Aliju prikaže kao junačinu, odlučnog, otresitog, hrabrog i poštenog čovjeka od riječi i karaktera, u najmanju je ruku na skliskom terenu. Jer, sam će ga Alija demantirati – ovo je ipak vrijeme elektronike…za one koji možda zaboravljaju.

U skoro vrijeme (kako najavljuju njihovi mediji) započet će snimanje TV serijala (u 6 epizoda) u turskoj produkciji pod nazivom „Alija“ (prilično „originalno“ mora se priznati), a u kojemu će se kao predložak primijeniti upravo ta idealistička matrica o Aliji „baš-čeliku“, „super-Aliji“, „extra Aliji“, „naj-Aliji“ (u svakom smislu i svakom pogledu). Da će biti baš tako i nikako drugačije, i da ćemo umjesto neodlučnog, labilnog, prevrtljivog smutljivca koji ništa od osobina pravoga lidera, političara i državnika nije imao, putem malih ekrana vidjeti Aliju u liku muslimanskog „supermena“ i „alfa mužjaka“, jamči nam dinastija Izetbegović preko koje se cijeli projekt vodi. Očekuju nas elegantni turski glumci i glumice, uredni i našminkani, gospodskih manira i naravno, mnogo fizički privlačniji i ljepši nego su bili Alija i njegova svita i uz sve to oprobani u turskim sapunicama. Svi su izgledi da će biti veselo, pogotovu za suvremenike kojima su on i ostali akteri još uvijek u sjećanju – i to onakvi kakvi su stvarno bili.

Budući da Alija nije Tito (mada je možda ponekad intimno i sanjao kako će postati nešto slično – barem u okviru B i H ako ne šire), kao što ni ja nisam Vladimir Dedijer (Bogu hvala), ovom prigodom odlučih uz (već poznatu) biografiju rahmetli Alije Izetbegovića navesti samo nekoliko natuknica – ili crtica (umjesto Priloga) ne bih li nekako pomogao popuniti praznine – pa kako tko shvati, od volje mu i halal mu bilo.

Logično, riječ je detaljima iz Alijinog života i postupcima koji su kontroverzni, proturječni i u priličnoj mjeri nekonzistentni, te uvelike odudaraju od takvog jednostranog romantičarskog pogleda kakav se njeguje među njegovim pristašama i obožavateljima u B i H.

Nadam se da će uz sve ostale materijale kojima raspolažu obitelj Izetbegović i ekipa koja radi TV serijal, dužnu pozornost pokloniti njegovom cjelokupnom „liku i djelu“, pa i mnogim pogrešnim „državničkim“ odlukama i potezima koje su svojom krvlju skupo platili narodi Bosne i Hercegovine, a prije svih Hrvati i muslimani.

Pa da krenemo od početka:

1).Nepoznato je gdje je Alija Izetbegović bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata.

Fotografije koje dokazuju (navodnu) pripadnost Alije Izetbegovića Handžar SS diviziji

Neki tvrde da je bio „antifašist“ i „partizan“ (sa 16-17 godina starosti), drugi kako je već 1940. (dakle u 15. godini života) postao članom „antikomunističke organizacije“ zvane „Mladi muslimani“ (sa sjedištem u Sarajevu), gdje se navodno „bavio humanitarnim radom pomažući izbjeglim i prognanim civilima, štiteći i skrivajući progonjene ‘bošnjake’ i popravljajući džamijske ruševine“ (ostaje enigma od koga je, kako i koga sve „spašavao“ i koje „džamijske ruševine“ sanirao, ali, eto, piše se…tu i tamo). Također se zadnjih godinu-dvije piše, kako je mlađahni Alija Izetbegović bio (ni manje ni više) nego pripadnik nacističke kvislinške formacije „Handžar SS divizije“ – u prilog čemu su objavljene čak i neke fotografije, ali o tomu nešto kasnije.

Zaključak koji se nameće nakon svega jeste: Za Aliju Izetbegovića se pouzdano ne zna gdje je bio i što je radio u vrijeme Drugoga svjetskog rata…što je prilično zanimljivo, budući da je rođen 1925. godine i o svemu zasigurno postoje pisani tragovi. Nije mogao u isto vrijeme biti komunist i antikominist, antifašist i islamski radikal.

2).Svjedoci smo mnogih praznina i nejasnoća u njegovom životopisu i u razdoblju poslije rata.

Jedino što je izvjesno, jeste da je 1946. godine Alija uhićen i da mu je suđeno od strane jugoslavenskog komunističkog suda (navodno zbog sudjelovanja u utemeljenju islamskog časopisa „Mudžahid“, kao i zbog pripadnosti organizaciji „Mladi muslimani“).

I to u cijelosti anulira njegovu navodnu „antifašističku“ i „partizansku“ prošlost, koja je po svemu sudeći najobičnija (i to nevješto sklepana) izmišljotina.

Alija je, naime, uhićen u vrijeme redovitog odsluženja vojnog roka u JNA i izveden pred sud (1. ožujka 1946.), te mu je izrečena kazna od 3 godine zatvora. Iz zatvora je izašao na slobodu – i vratio se u civilni život – točno 3 godine poslije (1. ožujka 1949. godine). Budući da je vojni rok u to vrijeme trajao 3 godine, postavlja se pitanje, kako to da je pušten, a da nakon zatvora nije odslužio ostatak gotovo trogodišnjeg vojnog roka? Kako je moguće, da je ovom „islamskom državnom neprijatelju“ u isto vrijeme teklo izdržavanje zatvorske kazne i služenje vojnog roka? Među kakve je to povlaštenike sustava spadao Alija Izetbegović?

3).U nedoumicu dovodi i ono što se s Alijom događalo desetljećima kasnije.

Naime, nakon izlaska s robije, on nesmetano upisuje i završava Pravni fakultet u Sarajevu i potom radi kao pravni savjetnik u više jugoslavenskih poduzeća, što je prilično neuobičajeno za jednoga kažnjavanog „narodnog neprijatelja“ (bio je suđen zbog „kontrarevolucije s pozicija islamskog fundamentalizma“ – što je bila jednaod najtežih kvalifikacija), pogotovu u tadašnjem sustavu u kojemu je temeljeni kriterij za obavljanje bilo kakvog pristojnog posla bila moralno-politička podobnost.

Alija 1946. u vrijeme kad je osuđen

Alija, dakle, nesmetano radi u državnim firmama i prima pristojnu plaću sve do 1983. godine, kad je ponovno uhićen i izveden pred sud zbog “Islamske deklaracije“ (koju je napisao 13 godina prije – 1970.). Zbog „planiranja stvaranja islamske države“ na području SFRJ, osuđen je s još 12 muslimanskih intelektualaca i dobiva 14 godina zatvora. S robije, međutim, izlazi već poslije 5 godina (1988.).

Postavlja se opravdano pitanje: Kako su Alija i njegovi suradnici mogli nesmetano raditi na projektu „stvaranja islamske države na području SFRJ“ godinama prije, a da na to nisu reagirale jugoslavenske komunističke službe kojima nije moglo promaknuti ni ono što se protiv Jugoslavije poduzimalo u emigrantskim krugovima, a kamo li u samoj zemlji? Kroz cijelo poratno razdoblje on je bio usko povezan s krugovima IVZ (Islamske vjerske zajednice), pa je stvar utoliko zanimljivija. SDB je to morala znati.

I, na kraju, tko i kako ga je pustio na slobodu prije isteka polovice kazne, uzme li se u obzir da se djelo zbog kojega je osuđen prema tadašnjem kazneno-pravnom zakonodavstvu SFRJ („kontrarevolucija“, odnosno, zločin „protiv naroda i države“) tretiralo kao posebno težak crimen? Zašto su komunisti imali tako benevolentan odnos prema muslimanskom radikalizmu i je li Alija kod njih uživao poseban status iz nekih drugih razloga, pitanja su koja još uvijek čekaju odgovore.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati