Nekoć unosni biznis od kojeg je živjela cijela Hercegovina danas je gotovo ilegalan

0

Što povezuje Antuna Branka Šimića, Aleksu Šantića, Maka Dizdara i stanice za otkup duhana? Odgovor ne pripada poeziji, nego surovoj prozi stvarnosti: sve su to simboli Hercegovine i svi ti simboli su mrtvi. Svi pripadaju prošlosti, piše Damir Pilić/JutarnjiList.

Možda je neprilično slavne pjesnike uspoređivati s jednom poljoprivrednom disciplinom, ali nekako mislimo da pokojnim bardovima to ne bi smetalo. Štoviše, da oni kojim slučajem znaju što se u našoj epohi dogodilo s duhanskim stanicama po njihovoj Hercegovini, vjerojatno bi ustali iz grobova i napisali kakvu protestnu poemu.

A dogodilo se sljedeće: otkad je prije nekoliko godina zatvorena duhanska stanica u Stocu, cijela je Hercegovina ostala bez ijednoga službenog mjesta za zakoniti otkup duhana. Ne tako davno svaki je veći hercegovački gradić imao svoju duhansku stanicu, kako u zapadnoj (Čapljina, Čitluk, Grude, Ljubuški, Mostar, Posušje), tako i u istočnoj Hercegovini (Ljubinje, Stolac, Trebinje). Danas su te stanice iščezle poput bogumila.

U regiji čije su generacije othranjene i otškolovane dobrim dijelom baš na uzgoju i prodaji duhana, popularne “škije”, taj nestanak predstavlja ne samo psihološki i identitetski šok, nego i snažan udarac u gospodarskom smislu.

Ukidanjem duhanskih stanica hercegovački su uzgajivači duhana (koji sebe nazivaju “duvanarima”) onemogućeni da se registriraju kao uzgajivači, čime su dovedeni u nezavidnu pravnu i egzistencijalnu poziciju: ili će počupati svoje duhanske zasade, ili će duhan prodavati “na crno”. Kako im karakter ne dopušta odustajanje, mnogi od njih biraju ovu potonju, ilegalnu varijantu, zbog čega dolaze u sukob s neumoljivim zakonom. Zato i nerado razgovaraju s novinarima.

– Razumim, zanima vas šverc duvana – kaže nam tako Franjo Zovko iz sela Uzarići kod Širokog Brijega, bivši duvanar kojeg smo zamolili da nas malo uputi u duhansku problematiku Hercegovine i upozna s pokojim današnjim uzgajivačem.

Nije komunizam tvornice otvara

– Ma ne, nismo to mislili – kažemo, ne želeći uplašiti našeg vodiča kroz duhansku Hercegovinu. – Više nas zanima kako ljudi reagiraju na gašenje duhanskih stanica.

– Pa reagiraju švercom, bogati, kako će drukčije? Nema drukčije – staloženo odgovara Franjo, dok nam priča kako se duhanom bavio prije rata, pomažući roditeljima, dok danas živi od vojne mirovine te pomaže bratu u građevinskom biznisu.

– A štaš, komunizam ovdi nije otvara tvornice, pa si se mora bavit poljoprivredom, i tako sam ja prije rata pomaga ćaći oko duvana. Nije teško, nego je dosadno, pepavo, to ti je ženski posâ.

– Kako ženski?

– Moraš onu iglu uzet pa probušit svaki list, i onda provučeš konop pa ih obisiš da se suše – strpljivo nam objašnjava Franjo. – Pa odeš na kupanje, a ono dođe oblak, i štaš: trči kući da ne pokisne duvan, jer ako pokisne onda se ubuđavi, razumiš.

Potom nam priča kako je, baš zbog suvremenih zakonskih restrikcija, današnjim duvanarima u određenom pogledu čak i lakše nego nekada. Čovjek sada ne mora ni čupati duhan, niti ga nositi kući i sušiti, nego ga, veli Franjo, “proda direkt s njive”.

– Kako to mislite? – pitamo.

– Lipo – kaže naš sugovornik. – Dođe čovik na njivu i sve mu kupi.

– Koji čovik?

– Šta koji čovik? – čudi nam se Franjo. – Pa švercer, bogati! Ko će drugi doć?

Od Franje doznajemo kako su posljednjih godina federalna policija i razne inspekcije znatno postrožili nadzor nad proizvođačima duhana, pa u pretres kuća često dođu i agenti SIPA-e, državne agencije za istrage i zaštitu.

– Nekidan su dron poslali pa snimaju. Pa kad vide da sadiš, dođu u kuću. Pa nađu sušnicu, pa ti puknu kaznu, otiraju te u zatvor.

Franjine riječi potvrdit će nam se nešto kasnije u Poganoj Vlaci, zaseoku Donjih Mamića sjeveroistočno od Gruda, gdje smo se susreli s uzgajivačem duhana ing. Gojkom Pezerom i njegovim prijateljem Ambrožom Lekom, također duvanarom.

– Ja sam dobio godinu dana zatvora, uvjetno na dvije godine, jer mi je SIPA našla 73 kila duhana izrezanog – predstavlja nam se ing. Pezer, i dodaje: – I to sam imao dobrog advokata, inače bi prošao još gore. To je bilo 2015. pa mi je kazna sad istekla, fala Bogu.

– A ja sam pod istragom pa ne smijem puno pričat – kaže Leko. – Meni su lani jednu tonu mog duhana uzeli, iz plastenika. Malo ko od nas nije obolio ko ima posla s policijom.

– Malo ko da nije na tabletama – potvrđuje Pezer. – Šta ćeš, drže te na kvačilu, stalno te ganjaju, pa prisluškivanja… Ja imam ovakvi snop kazni – pokazuje nam rukama prostor od nekih pola metra.

Kupaca, bogu hvala, ima

Potom opisuje kako izgledaju bliski susreti s agentima SIPA-e.

– Oni dođu ujutro i kažu: “Mi imamo indicija da će ovo ići na sivo tržište.” I sve ti zaplijene. A to je apsurd: mi radimo na crno jer se ne možemo registrirati. Jednostavno smo primorani prodati duvan na način protivan zakonu.

Dodaje kako se u ovom trenutku, prema njegovim saznanjima, samo na području Gruda vode kazneni postupci protiv 63 duvanara. Ukupno se u Grudama duhanom bavi oko 700 ljudi: ako se nešto ne promijeni, veli Pezer, svi će ti ljudi morati iseliti iz Hercegovine.

– Ni Turčin nije radio što oni rade danas – kaže ljutito. – Turčin bi uzeo samo trećinu duvana, a ostalo bi ostavio tebi.

– Ni Kraljevina Jugoslavija – domeće Leko.

– Ma ni komunisti – nastavlja Pezer, i tumači: – Onaj sistem od prije, šta ne daj Bože da se vrati i mi ga nismo volili, ali bio je sto puta bolji za duvanare nego ovo danas.

Potom nas vodi do jednog od svojih duhanskih polja. Duhan je posađen tek nedavno (sadi se obično u rano proljeće), pa stabljike dosežu jedva čovjeku do gležnja. U kolovozu, kad počne branje, bit će i više od prosječnog čovjeka.

– Evo, pogledajte, ja sadim šest ovakvih njiva punih duvana. Na ovoj njivi sam posadio 9000 struka, a imam takvih još pet – veli Pezer, dok nam tumači da se od tisuću struka dobije nekih 70-80 kg duhana, što znači da bi ova njegova njiva mogla uroditi s kojih 600-700 kilograma pušačima dragocjene tvari.

Kupaca za hercegovački duhan ne manjka. Otkad vladaju recesijske godine, mnogo se svijeta u BiH i okolnim zemljama – pa tako i u Hrvatskoj – prebacilo s cigareta na znatno jeftiniji rezani duhan, pa otuda i povećani interes za ilegalnim proizvodima hercegovačkih duvanara, što nam Pezer potkrepljuje i brojkama:

– Kutija cigareta košta pet konvertibilnih maraka (20 kuna, op. D.P.). Ko puši dvije kutije cigareta dnevno, to je 300 maraka mjesečno. I to kad je samo jedan pušač u obitelji: a šta kad ih je troje? To je onda skoro tisuću maraka mjesečno. Pa ko to može platit, ako su nam mirovine 300 maraka? A bez duvana se ne može – kazuje Pezer, dodajući da kilogram domaćeg rezanog duhana, što je dovoljno za mjesec dana, u Hercegovini dođe svega 20 maraka. Ušteda je više nego desetorostruka.

“To je sve politički. I mi bi tako…”

Država na tu rabotu ne gleda blagonaklono, jer trošarine na cigarete i duhan (kao i na alkohol, kavu ili naftu) čine značajnu stavku državnih prihoda.

– Ljudi sade salatu pa smiju prodavat na pazaru, a mi ne smijemo – žali se Pezer, dodajući kako su duvanari u Bosni i Hercegovini, po njemu, žrtve bošnjačke dominacije.

– Ovo ti je sve politički, jer muslimani slabo sade duvan, vrlo malo. To sade samo Hrvati i Srbi: mi ovdje u zapadnoj Hercegovini, a Srbi u Posavini, od Šamca do Bijeljine, i u istočnoj Hercegovini, oko Ljubinja. A ovo je država većinom muslimanska, i onda oni donose zakone protiv Hrvata i Srba – tvrdi Pezer i dodaje: – Ja to razumijem, i mi bi tako da je obratno.

Naši sugovornici ističu da je ukidanjem duhanskih stanica jedna tradicija stara gotovo dva vijeka – duhan se u Hercegovini kopa i sadi još od 19. stoljeća – došla na rub propasti.

– Duvan je u Hercegovinu stigao 50 godina prije loze. Radili smo mi i kukuruz, ali to su sve mala polja i parcele, pa ti ostane loza i duvan – kažu.

Pričaju nam potom o slavnim pothvatima njihovih očeva i djedova, koji su u doba Kraljevine Jugoslavije na leđima nosili vreće duhana i po 300 kilometara, sve do rijeke Save, jer se u Derventi i drugim posavskim gradovima mogla postići bolja cijena. Kako bi izbjegli kraljevske žandare, duvanari su putovali samo noću, kroz šumu, a danju bi spavali po štalama i zabitim skloništima. Put do Save trajao je po tjedan dana, a obično je svaki duvanar na leđima nosio po 20 kilograma duhana; oni snažniji prtili su i po 30 kilograma. Kako su žandari znali i zapucati, to su i duvanari nosili oružje, pa je bilo i pogibija i ranjavanja. Put je bio opasan, ali bi se isplatio: samo jednim uspješnim pohodom do Save moglo se, vele Pezer i Leko, kupiti dvije krave i obući djecu.

– Moj otac nije išao do Save, nego do Travnika – priča nam Leko. – Jednom je išao umjesto nekog čovjeka koji se razbolio, i taj mu čovjek obećao platiti to nošenje. I samo od tih para moj otac je kupio tri odijela za sebe i braću.

Nakon ove nostalgične epizode naši sugovornici se vraćaju u sadašnjost: pričaju nam kakav je status duvanara u okolnim zemljama. Makedonija je, recimo, problem duvanara riješila tako što u kutije pakira 19, umjesto 20 cigareta: ta jedna cigareta, odnosno tih pet posto vrijednosti, ide na subvenciju duvanarima, bilo u gnojivu, bilo u osiguranju, bilo u novčanom predujmu. A Srbija, vele naša dvojica uzgajivača, svojim duvanarima nudi otkupnu cijenu od sedam-osam maraka po kilogramu, što je, kažu, sasvim prihvatljivo.

– Znači, ne moraš švercat, nego proizvodiš – kaže Pezer, dodajući kako bi dogodine po slovu zakona trebao ići u mirovinu, ali da ima prijedlog za državu: – Evo, poklanjam svoju mirovinu državi, samo neka mi dade dozvolu za sadit duvan – zaključuje, prisjećajući se studentskih dana u Sarajevu, tamo davnih 70-ih, kada se izdržavao upravo prodajom duhana. Od kuće bi svakih 15 dana ponio u Sarajevo pet do deset kilograma “škije”, od čije bi prodaje, veli, “živio kao paša”.

Važnost hercegovačkog duhana za obrazovanje niza tamošnjih naraštaja potvrđuje nam i dr. Marko Ivanković, ravnatelj Federalnog agromediteranskog zavoda Mostar, čija je obitelj u Širokom Brijegu također sadila duhan, pa se i on, kako kaže, “rodio s duhanom”.

– Duhan je financirao i moje školovanje u Zagrebu – kaže nam ovaj stručnjak, podsjećajući nas da je sadašnji Agromediteranski zavod zapravo nastavljač Duhanskog instituta Mostar, koji je bio osnovan davne 1952. kao prva znanstveno-istraživačka organizacija u Hercegovini.

Progone ih od samog početka

Odmah nas poziva da dođemo u listopadu, kada će se u njegovom Zavodu, povodom 65. godišnjice utemeljenja Duhanskog instituta, održati međunarodni znanstveno-stručni skup na temu “Duhan u Bosni i Hercegovini – jučer, danas i sutra”.

– Duhanski institut je tada osnovan zato što je duhan bio dominantna kultura u Hercegovini u zadnjih 130 godina – kaže dr. Ivanković, dodajući kako se prvi zapis o hercegovačkim duvanarima može naći u arhivima iz Dubrovačke Republike, a datira još iz druge polovine 17. stoljeća: jedan je tadašnji Hercegovac uhvaćen da prodaje duhan u Dubrovniku, te je strpan u zatvor.

– Dakle, vidimo da progon duvanara traje od samog početka uzgoja duhana u ovim krajevima – konstatira ravnatelj Agromediteranskog zavoda, dodajući kako je država prvi put “stavila šape” na hercegovački duhan još daleke 1875. godine, kada je Osmansko Carstvo, već na zalazu, uvelo tzv. duhanske režije, a taj je oblik državnog monopola na duhan već 1879. preuzela Austrougarska monarhija: otada se na ovim prostorima izmijenilo više država, ali nijedna se nije htjela odreći duhanskih prihoda.

Na upit o zatvorenim duhanskim stanicama po Hercegovini, dr. Ivanković odgovara sa sjetnim uzdahom:

– Zapadna Hercegovina je u socijalizmu bila kažnjena zbog opredjeljenja u Drugom svjetskom ratu, pa je prvu tvornicu u Širokom Brijegu tek 1976. otvorio Džemal Bijedić. Zato su upravo duhanske stanice bile generatori razvoja ovog kraja. Ne samo što su otkupljivale duhan od ljudi, nego su nakon rata financirale i elektrifikaciju Hercegovine i asfaltiranje cesta.

Kao jedan od razloga gašenja duhanskih stanica, dr. Ivanković navodi specifičnu aromu hercegovačkog duhana, poznatog pod nazivom “hercegovački ravnjak”, koji je nepodoban za zahtjeve suvremene duhanske industrije.

– Pojavom blend cigareta duhanska industrija dodaje u duhan razne kemijske konzervanse, aditive i pojačavače okusa, a aroma hercegovačkog ravnjaka je toliko jaka da ne može primiti nijednu drugu aromu. Do pojave blend cigareta ta aroma ravnjaka je bila njegova vrlina, a tada postaje mana. Te cigarete, Ronhill i druge, masovnije dolaze negdje 80-ih godina i istiskuju “škiju”, odnosno hercegovački ravnjak – tumači dr. Ivanković.

Zbog toga, kako kaže, sve više hercegovačkih duvanara odustaje od sađenja ravnjaka i zamjenjuje ga virdžinijom, sortom koja je podatnija za kemijske dodatke, brže se suši i proizvođaču donosi veći prihod.

Muzej škije i lokalni suvenir

Premda se situacija s individualnom proizvodnjom duhana u Hercegovini čini neizvjesnom, dr. Ivanković nije pesimist. Već je, kaže, napisao cijeli projekt o revitalizaciji hercegovačke “škije”, s osnovnim ciljem da se “škija” na tržištu ponudi kao turistički proizvod. U taj projekt ulazi i otvaranje Muzeja duhana, organiziranje škola savijanja i motanja cigareta, kao i stvaranje “duhanskog puta” po Hercegovini, po uzoru na popularne turističke “vinske ceste”.

Između ostaloga, turisti bi mogli kupiti i autohtoni lokalni suvenir – kutiju s 250 grama hercegovačkog duhana. To je, naime, količina koju prema važećim zakonima BiH svaki građanin može iznijeti iz zemlje. A ključ projekta je osnivanje zadruge duvanara, koja bi preuzela funkciju ugašenih stanica.

– Ta zadruga bi morala ujediniti sve faze procesa, od uzgoja i otkupa duhana do prerade i proizvodnje cigareta i drugih duhanskih proizvoda – kaže dr. Ivanković, te nastavlja:

Hercegovačka poduzetnost

– Ja mislim da seljak mora dobiti deset maraka po kilogramu uzgojenog duhana. Znači, svi bi uzgajivači bili zadrugari i svi bi dobili ugovore. Mi njima možemo dati početnu otkupnu cijenu od 3,5 marke, koliko je otprilike bila i u duhanskim stanicama, ali na kraju dijelimo višak zarade, jer zadruga je neprofitna ustanova, tako da seljak u konačnici dobije tih svojih deset maraka po kilogramu. Zadruga je na tržištu, ali zadrugari odlučuju što će s viškom, jer cilj zadruge nije profit nego socijalna stabilnost – iznosi dr. Ivanković, zaključujući kako za ostvarenje tog projekta treba određeno vrijeme i poneki investitor.

Poznavajući hercegovačku poduzetnost, ne bi trebalo čuditi ako se ovaj ravnateljev projekt uskoro i ostvari. A dotad će pola Hercegovine i dalje biti izvan zakona.

JutarnjiList

facebook komentari