Nema budućnosti bez istine o prošlosti

0

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima u Hrvatskoj još nije zaživio jer za to nema političke volje. Štoviše, hrvatsko društvo kontroliraju one političke i medijske snage koje ne žele zauzeti pravedni odnos prema svim žrtvama II. svjetskog rata i poraća pa, dosljedno, ni prema hrvatskim žrtvama u velikosrpskoj agresiji.

U velikogospojinskoj propovijedi u hrvatskom nacionalnom marijanskom svetištu Mariji Bistrici kardinal Josip Bozanić je, između ostaloga, rekao: »Iskrivljavanje povijesti, neprestano prekrajanje povijesnih udžbenika, razaranje mehanizama koji povezuju iskustva sadašnjeg naraštaja s prošlim, dovodi do krize nade i vizije budućnosti, do krize identiteta.« Korektan i istinoljubiv odnos prema prošlosti u današnjoj Hrvatskoj, onakvoj prošlosti kakva je stvarno bila, a ne onakvoj kakvom je prikazuju politizirana i ideologizirana povijest, politika i glavna struja javnoga mnijenja, pitanje je budućnosti i pitanje identiteta – a to se tiče svakoga čovjeka u Hrvatskoj, bez obzira na sve različitosti.

ivan miklenic glas koncilaBavljenje prošlošću, osobito kad je riječ o Crkvi u Hrvatskoj, nema smisao u kakvu bijegu od sadašnjosti, ni u jeftinu suđenju i moraliziranju tko je bio više ili manje dobar, odnosno loš, niti u nametanju novih povijesnih dogmi. Crkva se bavi hrvatskom prošlošću isključivo s ciljem da se hrvatsko narodno biće oslobodi svih nametnutih zaprjeka i neistina koje ga sputavaju i onemogućuju mu da u njemu raste, razvija se i napreduje u kontinuitetu ono najzdravije, najbolje i najhumanije, jer samo na tome može počivati bolja sadašnjost i perspektiva bolje budućnosti. Crkva se nigdje, pa ni u Hrvatskoj ne može odreći svoje obveze služenja općemu dobru naroda ili društvene zajednice u kojoj živi i djeluje i zato je njezina dužnost također oslobađati i prošlost od smišljeno nametnutih iskrivljivanja, koja nužno rađaju nemirom, podjelama, čak i potrebom za revanšizmom, jer takva ljudska zajednica ne može normalno živjeti, ni napredovati, niti se nadati boljoj budućnosti.

Neosporna je činjenica da se u suvremenom hrvatskom društvu nezaustavljivo probijaju sve snažniji bljeskovi istine o prošlosti kakva je ona bila, premda to ne samo da ne žele, nego se protiv toga bore i službena vladajuća politika i glavna struja javnoga mnijenja, koja se kontinuirano nameće u većini medija. Činjenica je naime da u hrvatskom društvu postoje snage koje žele sada nametati ono viđenje prošlosti kakvo je vladalo osamdesetih godina, tj. prije demokratskih promjena, i koje takvim viđenjem i prikazivanjem prošlosti žele očuvati sve povlastice za točno određene društvene skupine, ali i, što je potpuno nedopustivo, onemogućavati i priječiti svaki boljitak u sadašnjosti i budućnosti za hrvatski narod i cijelo hrvatsko društvo. Te snage očito su svjesne da bi one izgubile sve svoje povlastice kad bi se u hrvatskom društvu počeli stvarno ostvarivati legalni i legitimni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi, a zanemaruju da bi i njima bilo dobro, premda ne tako dobro kako im je sada. Zato te snage u Hrvatskoj ne dopuštaju razvoj demokracije niti uspostavu države u kojoj bi se primjenjivao zakona jednako na sve građane i u kojoj bi svi najodgovorniji prvi stvarno poštovali zakone i brinuli se da se stvarno provode.

Premda se to očekivalo, članstvo Hrvatske u Europskoj uniji u tom smislu zasada još ništa bitno nije promijenilo. Bez sumnje, najveću odgovornost za takvo stanje snose ponajprije tzv. političke elite u Hrvatskoj, a od odgovornosti ne može pobjeći ni Europska unija, u kojoj mnogi odgovorni nisu dovoljno ozbiljno shvatili ukorijenjenost i umreženost pripadnika i njihovih nasljednika (najčešće sinova) tzv. kadra komunističkoga totalitarnog režima. Političari Europske unije u većini imaju jasan i principijelan stav prema totalitarnim i autoritarnim režimima i njihovim tragičnim posljedicama u pojedinim europskim državama i zato su odredili da dan 23. kolovoza svake godine bude Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. No to nije dovoljno, niti se smije na tome stati.

Premda svakoj članici Europske unije treba što je moguće više ostaviti atribute samostalne države, kad je riječ o stvarnoj demokraciji u bivšim komunističkim državama ne bi smjelo biti kompromisa ni zatvaranja očiju, osobito uvažavajući posebnosti pojedinih država iz toga kruga. Npr. poljski ili madžarski komunisti, koliko se god borili za svoje povlastice i kočili demokratski razvitak, ne mogu izravno ugroziti nacionalne ciljeve i interese svojih naroda, kao oni komunisti u Hrvatskoj koji su indoktrinirani i opijeni jugoslavenstvom i koji se i danas svim sredstvima bore protiv legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa.

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima u Hrvatskoj još nije zaživio jer za to nema političke volje. Štoviše, današnju Hrvatsku i hrvatsko društvo kontroliraju one političke i medijske snage koje ne žele zauzeti pravedni odnos prema svim žrtvama II. svjetskog rata i poraća pa, dosljedno, ni prema hrvatskim žrtvama u velikosrpskoj agresiji. Nije slučajno oklijevanje s otkapanjima masovnih grobnica, kako onih poratnih, tako i onih iz Domovinskog rata, kao npr. one, za koju se zna, a u koju je prije 23 godine najvjerojatnije bačen i ubijeni humanist, pakrački liječnik Ivan Šreter. Nespremnost iskazivanja jednakoga pijeteta prema svim žrtvama, bez obzira na kojoj strani pale, nije nasilje samo prema tim žrtvama i njihovim obiteljima, već je i težak uteg i zaprjeka u nezaustavljivu procesu oslobađanja čitavoga hrvatskog društva. Nema slobode ni demokracije dok god je ustoličena bivša politička podobnost, koja ne samo da priječi sposobne i tjera ih na odlazak iz Hrvatske, nego i onemogućuje provođenje zakona, razvitak gospodarstva i općenito bolje budućnosti. Neispravan odnos prema prošlosti guši sadašnjost i ugrožava budućnost.  IvanMiklenić/dnevno.hr

facebook komentari