Pratite nas

Kolumne

Nema Juge, nema armije, ali ostalo je neraskidivo jedinstvo progresivnog novinarstva i naprednih liberalnih profesora ustavnog prava

Objavljeno

na

Thomas Piketty, po mišljenju mnogih, napisao je najbolju ekonomsku knjigu 21. stoljeća. Knjiga se zove “Kapital u 21. stoljeću”. Izazvala je izuzetan interes hrvatskih građana. Danas je pomno čitaju svi koji imaju kredite u švicarcima, oni koje banke šupiraju iz stanova, penzići čija penzija nestaje iz vidokruga oko 10-og u mjesecu, oni koji su na burzi i oni koji rade, a ne primaju plaću. Dirljiva i poučna je osnovna poruka koju nam Thomas Piketty šalje, a glasi: “Ne dopustite da novac diktira demokraciju”.

Poruka vrijedna Nobela. Jasna, razumljiva i ostvarljiva. Osobito u Lijepoj našoj. Kao da je Thomas napisao – vani je hladnije nego noću. Može Bisera Fabrio glorificirati našeg Thomasa i njegovu mudru knjigu koja me pomalo podsjeća na genijalne ideje Karla Marxa i njegov Kapital. Bojim se da su i Piketty i Marx ostali u sjeni jednog drugog ekonomskog velikana. Radi se o američkom političaru Harimanu koji je jednostavno i jasno definirao ulogu novca u našim životima i ako nije bio ekonomist. Amer je doslovno rekao: “U politici su važne samo dvije stvari. Prva je novac, a druge se ne mogu sjetiti!”

Oscar Wilde još davno napisao: “Mladi misle kako novac danas predstavlja sve u životu. Tek kad ostare, shvate da je to – istina!”

Željka Markić opetovano uznemiruje našu demokratsku javnost. Umjesto da Hrvati ujutro, nakom mirnog i spokojnog sna, odu na posao i provedu još jedan uobičajni dan u uredu te na kraju dana na brzinu pogledaju izvješće s burze o stanju svojih dionica, moraju se zamarati s još jednim referendumom – i to nepotrebnim.

piketty_capital

Uz demokratsku javnost uznemirila se i njezina krema. Profe Sanja Barić i Mirjana Kasapović. Uznemirio se i Milan Ivkošić koji je Imoćanin, pa kao i ja koji sam Ličanin, i ne spada u tzv. demokratsku javnost. Markićka želi reformu izbornog sustava. Ona je za preferencijsko glasovanje. Zašto? Ona kao da nije čula za anketu u jednom našem dnevnom listu da nešto manje od 15 % građana želi glasovati za dosadašnje zatvorene stranačke liste. Pazite, nešto manje od 15 %! Pametnom dosta! U istoj anketi 45 % građana želi glasovati za pojedinačne kandidate. Zamislite, onih koji bi prkosili Šeksu i Peđi Grbinu nema čak ni 50 %. “I šlus!” rekli bi Hercegovci. Kad skupite više od 50 % onda se javite. Ogromna masa savjesnih građana kojih je skoro 15 % su za zatorene liste koje zagovaraju mudri narodni vođe Milanović i Karamarko. U međuvremenu Milanovića pomalo napušta mudrost pa kaže da nema ništa protiv preferencijskog glasovanja. Naš mudri HDZ zabrinjava izborni prag od 3 %. Kao usitnit će se Sabor. Očekuje se oko 450 stranaka koje će preći taj prag.

“Tu će se provući i Mrkićka!” mudruje Milan Ivkošić. Treba sagraditi novi sabor ili nacionalizirati novu zgradu Muzičke akademije. Kupola sa duginim bojama dobro bi sjela istospolnim zastupnicima naših najvećih stranaka. HDZ je ušao u neke efektne i pragmatične koalicije. I kad uđe u Sabor za rukicu će Šeks uvesti još 7 do 8 relevantnih stranaka koje sve zajedno ne mogu preći prag od 1 %. Nadalje, Karamarko, Šeks  i Ivkošić ne mogu shvatiti Markićku koja krajnje zlonamjerno nije u referendumsko pitanje ubacila i promjenu čl. 45 Ustava po kojem dijaspora u Saboru ima samo 3 zastupnika. Smatraju da je to plitka ljevičarska podvala. I u pravu su!!! Neizlječivi ljevičari Sanader, Šeks i Jadranka Kosor sa zahvalnošću su prihvatili Milanovićevu širokogrudnu ponudu da 11 izborna jedinica može u Sabor izabrati 3 hrabra i poštena hrvatska muža. Na zadovoljstvo Nikice Valentića tu se izvanspolno začela klica tzv. Velike koalicije. Moj ognjištarski teniski partner Luka Zaradić kaže mi neki dan: “Slušaj ti mene. Ako su HDZ i SDP protiv nečeg, onda budi siguran da je to dobra stvar!”

milan ivkosicObje naše stožerne stranke su protiv praga od 3 %. I Šeks i Peđa Grbin su tu u pravu. Pa još je 2007. g., Parlamentarna skupština Vijeća Europe državama članicama preporučila da u svoje izborno zakonodavstvo ugrade izborni prag od 3 %. “I što?” misle Šeki i Peđa “pa mi 2007. g., nismo još bili u EU. Osim toga i narod se izjasnio. Skoro 15 % je za zatvorene liste, a 45 % bi željelo glasovati za pojedinačne kandidate. Znači ni 50 %.” Sve me to podsjeća na jedan stari dobri vic iz zlatnih i romantičnih vremena naše ne tako davne prošlosti. Sastali se na čuvenom sastanku u Beču Generalni sekretar SSSR-a Nikita Hrušćov i američki predsjednik John F. Kennedy. Izvještavajući s tog sastanka moskovska “Pravda” izvjestila je svoje čitatalje da su dva predsjednika upriličili utrku na 50 metara. U toj utrci, izveštava “Pravda”, naš drug Nikita osvojio je izvrsno drugo mjesto. A američki predsjednik došao je predzadnji.

Nekada je u Jugi bila popularna krilatica o jedinstvu naroda i armije. Nema Juge, nema armije, a i narod briše sve više preko grane, ali ostalo je neraskidivo jedinstvo progresivnog novinarstva i naprednih liberalnih profesora ustavnog prava. Tako napredna i proeuropski orjentirana novinarka drugarica Slavica Lukić rješava dvojbu s riječkom profesoricom ustavnog prava Sanjom Barić. Ako treba liberalno, proeuropsko i progresivno mišljenje o nekom problemu koji stvaraju desni i rigidni elementi, tu je naša Sanja. Može i Mirjana Kasapović. Ali treba se čuvati dr. prof. Roberta Podolnjaka.

Evo dvojbe: članak 87. Ustava RH kaže: “Sabor je dužan raspisati referendum o promjeni Ustava, prijedlogu zakona ili o drugom pitanju iz svog djelokruga ako to zatraži 10 % od ukupnog broja birača u Republici Hrvatskoj.” Konkretno, je li za referendum potrebno skupiti 375 000 potpisa ili 450 000 kako to misli Bauk komunizma…. (širi se Hrvatskom)? I sad – kartaški rečeno – na štih dolazi prof. Barić. Kaže premudra Sanja: “Čl. 87. Ustava ne može se tumačiti gramatički nego smisleno.” Smisleno tumačenje podučava nas Profa: “nalaže da se pod sintagmom “ukupan broj birača u Republici Hrvatskoj” podrazumjevaju i birači iz dijaspore.” Jednostavno rečeno – uz 10 % birača u Republici Hrvatskoj – ustavotvorac je morao napisat i 10 % birača Hrvata u Republici Ognjenoj zemlji, Republici Čileu, Republici Kanadi, Republici Australiji itd. Zašto to Šeks nije i napisao kad je pisao Ustav, to samo on zna! Ali sad je našao kvalitetne saveznike u Sanji Barić i Peđi Grbinu. Znači, imamo ustavnu odredbu i smisleno tumačenje te odredbe. Sve skupa ispada prilično besmisleno! Možda bi nam dobro došla jedna novela u našem Ustavu koja bi zauvijek riješila sve dvojbe. Da bi se promjenila neka odredba Ustava Republike Hrvatske, protiv koje su i SDP i HDZ, potrebno je skupiti 4.400.000 potpisa. Inicijativu za unošenje te progresivne odredbe trebali bi pokrenuti prof.Sanja Barić, prof. Mirjana Kasapović i ministar Aresen Bauk. Kao i svaka pametna osoba, prof. Sanja Barić se zna fino prilagoditi.

Još je Ciceron rekao: “Tempori cedere, id est necessitati parere, semper sapientis est habitum” (Prilagoditi se vremenu i prilikama uvijek je navada pametna čovjeka).

Dok se mi trudimo shvatiti nepročešljane misli naših ustavnih vedeta Barićke, Kasapovićke, Bauka, Šeksa i Peđe, na drugom kraju svijeta odvija se prava antička drama u realnom svijetu i gadnom životu. Kobani, gradić veličine Vukovara ili Vinkovaca, nalazi se pred tragedijom neslućenih razmjera. Ako ISIL-ovci zauzmu grad, a što je skoro sigurno, broj žrtava tzv. nevjernika mogao bi biti između 5 i 8 tisuća ljudi. Borci Kalifata izuzetno su štedljivi. Štede metke i sabljama skidaju glave! Ponekad, kad su bolje volje, žive zakapaju žene, starce i djecu! Nedavno su zarobili 100 jordanskih vojnika i poslali ih na onaj svijet, a da metka nisu ispalili. Umjesto pušaka – sablje! Tu tragičnu stvarnost odlučio je malo prokomentirati kulturni kritičar Jutarnjeg – Tomislav Čadež. Kao jeziva usporedba pala mu je na pamet tragedija u Vukovaru i Srebrenici. On je borce Kalifata odmah nazvao fašistima. Branitelji Kobane su vjerojatno antifašisti.

Ali Tomica ima zgodne simetrije onog što se desilo u Vukovaru, Srebrenici i što će se vjerojatno dogoditi u Kobani. Kaže naš kazališni kritičar: “Koliko god ISIL-ovci bili brutalni, oni su u usporedbi s nacistima ili ustašama, tek početnici i ne baš marljivi šegrti…!” Kad bi, na neki apstraktni način, ovu mudru utjehu kazališnog kritičara mogli poslati Kurdima, Sirijcima, Šijitima – koji zajedno sa ženama i djecom očekuju neprijatelja koji štedi metke, ali ne štedi živote – koliko bi im olakšali patnje!

Da se bar borci Kalifata ugledaju u naše antifašiste, koji su nakon 8. svibnja 1945. g., također štedjeli municiju i napunili jame u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji stotinama tisuća kostura žicom zavezanih ruku i nogu te živih pobacanih u oko 1500 jama i rudnika. Ali što je Vukovar, Srebrenica, Kobani, Jazovka, Macelj, Kočevski rog, Stezno prema domaćim izdajnicima? I ako Čadež ne voli Olivera Frljića, to je samo umjetnička divergencija. Mentalno su isti – opterećeni ustašama i Jasenovačkim mitom od 740 000 Srba koji su tamo ubijeni (iako ih je u Hrvatskoj do 10. travnja 1941 g., živjelo znatno manje od te brojke). Opterećeni su i genocidom nakon Oluje nad srpskim civilima koje su hrvatski vojnici nezakonito razoružali. Jednog su čak u Kninu i ubili. Bože, na koga je Dostojevski mislio kad je pisao svog Idiota?!

Ne bi Knin bio najtopliji grad u Hrvatskoj da srpski lideri ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu!

Zvonimir Hodak/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Maras se ponaša kao da nije imao veze s Agrokorom! On bi trebao biti objektivan u Povjerenstvu?

Objavljeno

na

Objavio

(“Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada”. Silvana Oruč Ivoš)

Iz sigurnosti nekakve rezidencije negdje u Londonu,  nakon što je godinama upropaštavao hrvatsko gospodarstvo, a zbog čega je započela istraga zbog sumnje u ozbiljno kazneno djelo, Todorić nastavlja s pisanjem blogova.

Tako konačni početak otapanja vrha sante leda (kad je u pitanju neviđeni gospodarski kriminal) nekadašnji Gazda, a danas bloger, bezbrižno naziva ‘političkom predstavom za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika’.

Istodobno moralizira kako ljudi koji su zadržani na ispitivanju u istražnom postupku nisu ništa krivi, jer je riječ o vrhunskim gospodarstvenicima, a ako postoji i najmanja odgovornost, a on je siguran da je nema, onda je ona isključivo njegova.

No, naravno, unatoč tom uvjerenju, Todoriću ne pada na pamet pojaviti se u Hrvatskoj, na čijoj je grbači posljednjih dvadeset godina lijepo živio, da odgovori na ono što zanima Državno odvjetništvo, vjerovnike koje je pljačkao, ali i ukupnu javnost. I nemojmo se zavaravati, ako ne bude prisiljen, ni Todorić niti njegovi sinovi, koji se također terete u procesu, neće to učiniti. Jer što će reći suočeni s dokazima? Kako će opravdati golemo bogatstvo kojim su raspolagali, od otoka Smokvice do Kulmerovih dvora, a čime su se, već je dokazano, koristili nezakonito.

Todoriću je, stoga, preostalo jedino izigravati žrtvu političkog progona, optuživati državu i Vladu kako su mu oteli obiteljsku tvrtku, iako je istina da je tvrtka u vlasništvu vjerovnika… Brojnih malih i srednjih poduzeća koje je Gazda godinama beskrupulozno vukao u propast. Todorić se iz svoje londonske rezidencije, a teško da je tamo otišao siromašan kao crkveni miš, sada drsko pravi kako ne postoje pronevjere u financijskom poslovanju, da nisu otkrivene milijunske „grješke“ u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, da nije otkriveno krivotvorenje isprava… Šteta je tolika da ni ukupna vrijednost tog Todorićeva koncerna nije dovoljna da se vrate svi Gazdini dugovi.

Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada. Dakako da moraju odgovarati svi koji su mu na bilo koji način pogodovali, a mnogi jesu, bez obzira na političku boju. Ali Gazda je prvi na toj podugoj listi.

S druge strane, ima i jakih igrača kojima ne paše Todorićev pad. Jer je jasno da bi taj za sobom mogao povući mnoge. U tom kontekstu zanimljivo je gledati kako i Todorić i glavna oporbena stranka žele isto. Žele saborsko istražno povjerenstvo, iako znaju da za njega nema zakonskog utemeljenja nakon što je krenula kaznena istraga. Uostalom, znaju i jedni i drugi da ni jedno istražno povjerenstvo nikad ništa nije riješilo pa zašto bi ovoga puta bilo drugačije. Najbolje je cijeli slučaj pretvoriti u sapunicu, a onda jednostavno jednog dana oprati ruke i krenuti ispočetka.
Možda se tome nada i Gordan Maras koji je prije četiri-pet godina kao ministar i član Nadzornog odbora HBOR-a šakom i kapom dijelio kredite, iako se već i tada znalo da puno toga s Agrokorovim poslovanjem nije u redu, a što je ovih dana neovisna revizija i potvrdila. Danas se, pak, Maras ponaša kao da su Agrokorovi problemi počeli tijekom posljednje godine dana, a ne puno, puno prije. I kao da on s tim nema nikakve veze!? Možda Maras hoće da javnost zaboravi kako je za vrijeme svog ministrovanja žestoko gurao i radio političke pritiske – o čemu su svojedobno svjedočili pojedini članovi skupštine HGK – da tadašnji potpredsjednik Agrokora Damir Kuštrak postane predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I sad je taj Maras član saborskog istražnog povjerenstva u slučaju Agrokor, a mi bismo trebali vjerovati u to da će s takvim repovima iza sebe Maras biti objektivan?! I pošten?!
Naprotiv, svima je jasno da je Maras u tom tijelu veliki uteg SDP-u pa u tom kontekstu i ne čudi Bernardićevo forsiranje priče o navodnoj nagodbi s Todorićem. Kad se sve zbroji i oduzme, nagodbu u tom smislu mogli su imati samo oni koji su s Todorićem tikve sadili. A tu SDP nije imun. Upravo suprotno.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati