Nema ničega, đe ba ono nestalo iliti Čovječe, Šta ovo bi?

0

Ono što se zbilo krajem prošlog tjedna u Mostaru, lokalna varijanta paljenja Reichstaga, bio je šok. Potpuno iznenađenje za mnoge. Čak i za ljude koji su išli prosvjedovati. Nije ni čudno, stoga, da se i danas pitamo – što se, do vraga, dogodilo? Mostar je pretrpio pravi blitzkrieg, a prosvjedi s nasilnim krajem, oni od petka,  ostali su najupečatljiviji moment, jer smo taj dan na licima mnogih sugrađana mogli iščitati isti onakav izraz kakav ste mogli vidjeti početkom devedesetih – zbunjenost, strah, iščekivanje u neizvjesnosti.

[dropcap]O[/dropcap]naj izraz kakav imaju ljudi kojima se do tada poznati svijet urušava pred očima, i ma koliko da su bili njime nezadovoljni, ipak su u njemu poznavali koordinate življenja.  Čak i loša vlast, čak i vlast u tehničkom mandatu, čak i socijalno neosjetljiva vlast činila se boljim izborom od bezvlašća, anarhije i paleži.

No, kako je stigao, vatromet se i stišao. Subota je bila mamurna, ali mirna. U nedjelju je stigao Milanović. I povukao crtu. Što se, dakle, vidi s te crte?

Istina je da „socijalna revolucija“, a niti spektakularna palež nisu povukli široke mase na ulice. Istina je da je ogromna većina ljudi koja bi po prirodi stvari trebala iskazati nezadovoljstvo postojećim stanjem ostala kod kuća.

Činjenica je  da su mnogi čak radili uobičajene svakodnevne radnje, petak uvečer mnogima je bio dan za izlazak u grad. Pedesetak metara od obračuna s institucijom zvanom Vlada HNŽ-a život je išao svojim tempom. Gorila je zgrada, ali nije se zapalio grad.

Socijalni bunt koji se munjevitom brzinom pretvorio u hajku, te obračunao s određenim javnim institucijama odjeknuo je možda i jače nego li je to zbilja zaslužio po broju okupljenih. Ali, količinom vatre i uništavanja sigurno je zaslužio pažnju zemlje i regije.

Pritom su mnogi mediji  poslovično bili neumjereni u svojoj dramatičnosti, svaki je vidio događaje svojim očima (nekima je pritom trebalo dobro dioptrijsko pomagalo!), ali petak je zbilja djelovao kao dan nakon kojeg ništa više neće biti isto.

Ne događa se, uostalom, svaki dan, da izgori toliko institucija i stranačkih središta. U Mostaru je pogotovo prosvjed bio iznenađujuće snažan, iznenađujuće organiziran i iznenađujuće čudno ili samo iznenađujuće dočekan od strane poluga vlasti.

Protesti

Međutim, ono što je pomalo čudno je činjenica da je vikend, osim pauze zaposlenima, donio i određenu pauzu u neredima. Kao da su subota i nedjelja značili odmor za sve, pa i za „revoluciju“! Nakon petka stigao je time – out za vikend klađenje i ručak u krugu obitelji. A znate, revolucija je proces koji teče, bez obzira na radne i neradne dane. Osim u nas.

Nasilni prosvjedi u petak trebali su, vjerujem, svojom rušilačkom snagom uvjeriti one koji su došli mirno prosvjedovati da treba žešće stupiti u akciju, obezglaviti protivnika i privući uza se masu neodlučnih, oni koji gunđaju sebi u bradu, ali nisu za javnu reakciju. No, ti su odlučili ostati u toplim domovima i tu je zapravo bio krah plana. U gradu od 110.000 stanovnika, njih 109.000 je ostalo po strani. Uspjeh? Hm..teško.

Što se zapravo dogodilo preko vikenda, to ćemo možda tek puno kasnije saznati i posložiti, jasno je da su se sve političke grupacije sabrale i pregrupirale, with a little help from their friends.  Kako u Mostaru, tako i u Federaciji. Policija se doima organiziranija, svako novo okupljanje prolazi mirnije nego prethodno.

I moram primijetiti, polako se prosvjedi gase, ulaze u mirniju fazu. Ako su prosvjedi , pogotovo oni u petak izgledali apokaliptično, po količini vatre i dima, danas je jasno da na ulice ipak nije nigdje izlazilo više od par tisuća ljudi. Pa i u Sarajevu, gradu mnogostruko većem od Mostara.

To što je bilo usmjerene paljevine i razvaljivanja, to možda pojačava dojam snage demonstracija, ali svi koji pamte demonstracije i skupove s početka devedesetih u ovoj regiji znaju da je par tisuća demonstranata relativno zanemariva masa ljudi u odnosu na broj stanovnika bilo kojeg grada gdje su demonstracije bile.

Što je zapravo, ma koliko su se neki mediji trudili pisati o tome da „država gori“ i da je u pitanju „revolucionarno proljeće“ pokazatelj da je istinski socijalni bunt u ovoj zemlji izostao. Ali, što opet ne znači da neće, nakon ovoga što se dogodilo, zaživjeti u budućnosti.

Jer, ma koliko da su prosvjedi bili i politički izmontirani iz početnog sirovog materijala ili izazvani strateškim potpaljivanjem od strane političkih grupa ili pojedinaca, ma koliko nekima bili nejasni pravi ciljevi svega, ono što običan svijet vidi nakon svega je činjenica da vlast nije dovijeka i da se lako zaljulja.

Kad vidite da vam gori zgrada Vlade, kada vidite da u nju upadaju bez otpora, kada čujete priče preko „Radio Mileve“ da neke stranačke vođe ne spavaju ni mirno, ni u svom krevetu, slika vlasti u vašoj glavi se mora barem malo izmijeniti. Shvatite vrlo brzo nebesku istinu da na ovom dunjaluku  nema nedodirljivih. Čak i ako su stalni spinovi u pitanju, mogućnost da ih ljudi ovako shvate je i dalje velika.

Tragovi  demonstracija s nasilnim tokom ostati će još tjednima, prije svega je potresena i pretrešena aktualna politička scena. Novih likova tu nema, samo neki poželješe više. Iz svega su neki umalo gubitnici izašli kao mogući pobjednici, a oni koji su imali priliku, možda ne dobiju drugu. Bosna i Hercegovina i dalje je interesno i etnički ostala razdijeljena. Možda i razjedinjenija nego prije sedam dana.

“Bosansko proljeće” zapravo nije uspjelo. Jedino će kalendar i dalje imati snagu donijeti bilo kakvo proljeće, a granice prosvjeda za sada će ocrtavati etničke ili entitetske granice koje je ocrtao i popis stanovništva.

A što ćemo sa socijalnim buntom? Ono što već godinama ključa u ljudima u čitavoj BiH, napokon je progovorilo, možda ne svuda i u istoj mjeri, ali je bilo i njega. Možda je odmah sve pokvareno munjevitim stranačkim dodirom, usmjerenjem  u spektakularan politički  intoniran blitzkrieg, možda je izostala šira potpora stanovništva, ali on je i dalje tu.  I ako vlasti, koje god i kakve god nešto ne učine uskoro, sve veća masa ljudi ostati će „na izvol’te“ njihovim političkim protivnicima za novu instrumentalizaciju u političke svrhe.

Pogotovo ako, poput naše oligarhije, potpuno zaborave na napredak društva, otvaranje novih radnih mjesta, ako zaborave na bilo kakav plan razvoja i otuđe se opet u vlastitom svijetu koji grade na isisavanju našeg novca iz javnih fondova.

Za sada ih od bilo kakvog šireg bunta spašava kakofonija zahtjeva, nejasni, različiti ili nebulozni ciljevi onih koji su srcem izašli na ulice, i nedostatak iskrene i nove političke snage koja bi mogla ujediniti sve gladne, polugladne i one koji žele više i bolje u Bosni i Hercegovini, ali pritom ispoštovati i tradicijsko, i nacionalno, i vjersko, jer tek kad se to ispoštuje neće svaki pogrešan detalj, poput zapaljene zastave jednih, biti smtenja širem okupljnaju svih i svuda.

Sve dok se ne iskristalizira takva snaga, svi iskreni napori osvještenih pojedinaca su tek prdež u vjetar.  A politički izbor će se svoditi na godinama poznate face i koncepte. A klasna borba gubiti u bespućima političkih zavrzlama kao posljedicom lošeg državnog uređenja i neriješenih nacionalnih odnosa.

Čini se da je prvi val prosvjeda u Bosni i Hercegovini popustio. Hoće li se nastaviti, hoće li biti drugog i tko će ga predvoditi, ne bih znao reći. Hoće li biti Treći, ni to ne bih znao reći. Ali, i njega više spominju  nego što su ga spominjali prije petka.

bljesak.info

facebook komentari