‘Nema spasenja izvan Katoličke Crkve’

0

Dok čitatelji Globusa upijaju Habermasov intervju, zasigurno im se javlja beskrajna ljubav prema titovkama i petokrakama kao utopijsko prisjećanje na vrijeme kada smo živjeli u ljubavi, a ovim prostorima tekli med i mlijeko. Ja se jedino sjećam dugih redova za kavu i jestivo ulje pred dućanima.

Prošli sam tjedan zajedno s protestantskim prijateljima iz Njemačke imao međunarodni kolokvij u Dubrovniku na temu “Religija i društvo“. Prominentni profesori Hans-Peter Grosshans sa sveučilišta iz Münstera, Elisabeth Gräb Schmidt iz Tübingena, Ingolf Dalferth iz Züricha, Jörg Dierken iz Jene sudjelovali su sa svojim doktorandima i studentima na simpoziju. Kao jedini referent koji potječe iz katoličke tradicije održao sam provokativno izlaganje “Extra ecclesiam nulla salus” što bi u prijevodu značilo “Nema spasenja izvan Katoličke Crkve”.
Očekivao sam žestoku kritiku, no moji su protestantski prijatelji prepoznali stanovitu dozu ironije u mome referatu, pa je sve ispalo kao “ugodni razgovor”, zabavno ćaskanje.

Dogma “Nema spasenja izvan Crkve” usvojena je na koncilu u Firenci koji se održavao od 1438. do1445. godine. Godinu dana ranije na Crkvenom saboru u Ferrari došlo je do svečanog ponovnog ujedinjenja katoličke i pravoslavne Crkve nakon usvajanja koncilskoga dokumenta „Laetuntur coeli” (“Neka se raduju nebesa”). Budući da tada još nisu postojali meni dragi luteranski protestanti, razumljivo je da je dogma “Nema spasenja izvan Crkve” shvaćena kao obrana europske kulture i tradicije od najezde otomanskih osvajača.

Znakovito je da je upravo u Firenci, talijanskom gradiću koji je trebao biti poznat po ovoj dogmi za koju se ne može baš reći da je u duhu evanđelja, došlo do procvata europskoga humanizma u njegovom punome sjaju. Najpoznatiji renesansni filozof Marsilio Ficino, inače katolički svećenik, osnovao je 1459. Firentinsku platonsku akademiju sa svrhom da poveže tradicionalni platonički nauk s kršćanstvom u duhu humanizma i na taj način pokaže crkvenim ocima da riječ “katholikos” ima jedno šire značenje. Ficino je kao idejni tvorac Firentiske akademije htio pokazati da postoji drugačiji model tumačenje kršćanstva nego što su to učinili kardinali na Koncilu u Firenci petnaestak godina ranije. Firentinskoj platonskoj akademiji pripadali su najuglednija imena talijanske renesanse. Uz nadarenog filozofa Pica della Mirandolu, članovi Firentiske akademije bili su prominentni umjetnici Sandro Botticeli, Leonardo da Vinci, Michelangelo Buonarotti, Perugino, Luca Signorelli, Benvenuto Cellini, te teoretičar umjetnosti Leon Battista Alberti. Povjesničari europske kulturne baštine danas su uglavnom suglasni da je u Picovu “Govor o ljudskom dostojanstvu” (Oratio de hominis dignitate) sadržana Magna Charta europskoga humanizma na koji će se pozivati svi budući naraštaji u borbi za promicanje i očuvanje temeljnih vrijednosti humanizma. Renesansni filozofi i umjetnici u širem značenju riječi pokazali su da čovjek, kao biće stvoreno na sliku i priliku Božju, upravo u umjetnosti dokazuje svoju veličinu i uzvišenost, manifestira se kao “deus in terra”. Renesansa stvara ideal univerzalnosti po kojemu čovjek teži za cjelovitošću znanja i obrazovanja, za kritičkim vrednovanjem i sustavnim proučavanjem prirode i svijeta u kojemu živimo. Afirmacijom humanosti dolazi ponovno do izražaja kršćanska ideja o slobodi i slobodnoj kreativnosti ljudskoga duha što će uvelike pridonijeti razvoju novovjekovne znanosti.

Kad čovjek u argumentaciji želi biti uvjerljiv, nije loše citirati neku Nietzscheovu gnomsku izreku. Tako sam učinio i ja pri vrednovanju talijanske epohe renesanse. U spisu Antikršćanin Nietzsche s ushićenjem objašnjava fenomen talijanske renesanse kao epohalni trijumf umjetnosti nad kršćanstvom, “prevrednovanje kršćanskih vrijednosti”, nastojanje genija da zavladaju “otmjene vrijednosti” umjetnosti. Riječ je o aristokraciji duha u izvornom značenju riječi. U vremenu renesanse, tvrdi Nietzsche, na stolici svetoga Petra nije “sjedilo” kršćanstvo nego život u svojoj punini. To je navlastito kulminiralo u trenutku kada je za papu izabran Aleksandar VI, čelnik dinastije Borgia, a njegov sin, kardinal Cesare Borgia, prema Nietzscheu kao umjetnički bon vivant zaslužio epitet “nadčovjeka”, “Übermensch”. Poznato je da je čak i slavni Leonardo da Vinci jedno vrijeme bio vojni savjetnik Cesareu Borgiji pri osvajanju talijanskih gradova i obračunu s pristašama papinih protivnika, što je posebno razvidno iz karte grada Imole koju je Leonardo za njega priredio 1502. godine uoči osvajanja grada.

U trenutku kada je na vrhuncu renesanse umjetnost slavodobitno pobijedila nad kršćanstvom, Nietzsche tvrdi da se u liku njemačkoga katoličkoga monaha Martina Luthera javio “najopasniji pesimist” koji je Europi nametnuo sterilnu reformaciju iz čijega se krila rodila jezuitska protureformacija. Luther je ponovno uspostavio Crkvu, obnovio kršćanstvo, iznevjerivši povijesnu misiju renesansne umjetnosti. Citirao sam i čuveni govor Thomasa Manna “Njemačka i Nijemci” koji je održao 1945. u washingtonskoj Kongresnoj knjižnici. Njemački nobelovac, inače liberalni protestant, rekao je u svom govoru da bi radije vrijeme provodio u lovu s papom Leonom X, odnosno u razgovoru o umjetnosti s papom Julijem II, nego u molitvi psalama “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio” s Martinom Lutherom.

Vodu na mlin tezi da nema spasenja izvan Katoličke Crkve tjerali su i brojni kritičari pape Benedikta XVI, od kojih sam poimence spomenuo Kurta Flascha i Jürgena Habermasa. Oni su, naime, tvrdili da profesor Rartzinger svojom kritikom moralnoga relativizma zapravo zagovara staru tezu “Extra ecclesiam nulla salus”. Naravno, ove sam kritike iskoristio u svome referatu da obranim normativnost u etici i argumentiram u prilog moralnom realizmu.

Nakon što sam argumentima uvjerljivo opovrgnuo protestante, moj doktorand Ljubiša Prica i ja otišli smo na plažu i okrenuli dvije slovenke iz pivovarne Laško. Dok smo na dubrovačkom suncu rashlađivali dušu slovenskom pivom, stigla mi je SMS poruka od Anje Šovagović Despot, Karamarkove ministrice iz sjene, sa zamolbom da pročitam njezin intervju u jednom poznatom hrvatskom tjedniku iz arsenala mogula Ninoslava Pavića. Na naslovnici tjednika isticao se primamljiv senzacionalistički naslov “Najveći živući filozof Habermas govori samo za Globus”. Globusov se novinar uspio nekako progurati do Habermasa na prijemu u Budimpešti, fotografirati se s njime i napisati: “Beskrajno uljudan i strpljiv – stara njemačka škola – prvo je odradio sva fotografiranja, potpisivanja knjiga, primanja buketa cvijeća”. Tako je vjerojatno nastao “intervju” – u maniri poznatih novinarskih uradaka iz ocvalog Pavićeva imperija.

Suvišno je spomenuti da smo u ekskluzivnom intervjuu mogli pročitati sve što smo čuli već desetak puta prije desetak godina. Habermas kaže na početku razgovora: “na Korčuli mi je bilo predivno”. Da, bilo je, nijedan dan bez prstaca, nijedna večer bez pršuta, Pošipa i Postupa. Habermas, je, kako piše u nacionalnom tjedniku, opet ponovio svoju ofucanu tezu da je “Jugoslavija bila divan projekt. Uvijek sam bio mišljenja da je trebala ostati zajedno. Genscher je napravio strahovitu pogrešku preranim priznanjem Hrvatske”. Po Habermasu bi za cijeli svijet trebalo vrijediti njegovo načelo “nenametnutoga konsenzusa”, osim za bivšu Jugoslaviju, gdje bi građani protiv svoje volje ipak trebali živjeti u državi za koju su na referendumu rekli da to ne žele. Šteta što epohalni intervju s najvećim živućim filozofom nije objavljen prije moga referata na simpoziju u Dubrovniku. Da je bio objavljen, naslov moga izlaganja bi glasio “Extra Yugoslaviam nulla salus”, što bi u prijevodu glasilo: “Nema nam spasa bez Jugoslavije”. Nekako imam dojam da većina hrvatskih novinara i političara na vlasti još uvijek nisu prihvatili činjenicu da smo Europska unija te da već četvrt stoljeća nema više Jugoslavije. Predsjednikov savjetnik za vanjsku politiku Dejan Jović to javno govori, a Rejting Efendija – kako Josipoviću tepaju moji Hercegovci – to vješto koristi da ostane najpopularniji političar u regiji. Bit će tako sve dok ne krene “kandidatura” iz centrale NATO-a, a na hrvatsku političku scenu kao savjetnik Kolinde Grabar Kitarović ponovno se ne vrati Mate Granić, zvani Očenašek. Dok čitatelji Globusa upijaju Habermasov intervju, zasigurno im se javlja beskrajna ljubav prema titovkama i petokrakama kao utopijsko prisjećanje na vrijeme kada smo živjeli u ljubavi, a ovim prostorima tekli med i mlijeko. Ja se jedino sjećam dugih redova za kavu i jestivo ulje pred dućanima.

Sjećam se također i otvaranja Svjetskoga prvenstva prije četrdeset godina u Zapadnoj Njemačkoj kada su prvu tekmu igrali Brazil i Jugoslavija. Dok smo mi kao klinci na Širokom Brijegu vatreno navijali za Franza Beckenbauera, Gerda Müllera i Paula Breitnera, danas naši klinci na tekmi protiv Brazila navijaju za Luku, Raketu, Kovu, Mandžu, Srnu. Ako smo prije četrdeset godina imali jednu državu na Svjetskom nogometnom prvenstvu za koju nismo navijali, danas imamo na istoj nogometnoj smotri dvije države za koje ćemo sigurno navijati: Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ako ništa drugo, barem je s tog gledišta dobro da je propala Jugoslavija za kojom, eto, i najveći živući filozof ne prestaje žalovati.

Uoči povijesnog obračuna u SDP-u između Milanovića i Linića, Milanović je poručio javnosti da je SDP “stranka dobrih namjera”. Prije četvrt stojeća šef komunističke partije, Ivica Račan, nazvao je HDZ “strankom opakih namjera”. U čemu se razlikuju partije dobrih namjera od stranake opakih namjera? Genijalni karikaturist Stiv Cinik naslikao je briljantnu karikaturu koja dobrano oslikava sadašnje stanje stvari u Hrvatskoj. Milanović i Linić u krvavom obračunu u ringu, Milijan Brkić, zvani Vaso, i Karamarko pozorno gledaju sa strane. Vaso postavlja pitanje: “Šefe, da se umiješamo?”. Karamarko mudro odgovara: “Ne, da nešto ne zajebemo”. Tako će biti još godinu i pol dana.

Jure Zovko/Dnevno.hr

facebook komentari