Nemar o istini o Domovinskom ratu nadograđuje se na nemar prema istini o 2. Svj. ratu i poraću

10

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić služeći misu na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata za ubijene i nestale hrvatske branitelje i civile, istaknuo je da su događaji prije 25 godina ispunjeni neizrecivom tajnom zla, u opsadi Vukovara neprijatelj hrvatske države izvršio je najstrašnije razaranje u Europi nakon Drugog svjetskog rata, a danas okupljeni na važan spomendan za hrvatsku državu, okupljeni su u narodnom zajedništvu.

Homilija kardinala Josipa Bozanića na misi u prigodi Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991., Memorijalno groblje, 18. studenoga 2016. godine:

Cijenjeni hrvatski branitelji, osobito branitelji Vukovara, dragi članovi obitelji poginulih i stradalih u ratu protiv Hrvatske, preuzvišeni apostolski nuncije, draga subraćo u biskupskoj i svećeničkoj službi, poštovani predsjedniče Vlade Republike Hrvatske, poštovani predstavnici državnih, županijskih i gradskih vlasti, cijenjeni predstavnici hrvatske vojske i policije, dragi hodočasnici, braćo i sestre!

1. Sabrani smo na Memorijalnom groblju u spomenu na događaje prije dvadeset i pet godina koji su ispunjeni neizrecivom tajnom zla. Toliko nam toga ovdje dolazi u misli i dotiče nam srce, dok svatko od nas na svoj način proživljava i bol i ponos, ljubav prema domovini i pitanja o budućnosti, svoju vjeru i pouzdanje u Boga.

Naš hod u procesiji kroz Vukovar, hod koji je u mislima spajao slike života prije razaranja Grada, slike gaženja ljudskosti te izrugivanje pravde tijekom i nakon rata, slike lica ljudi koji su sačuvali lice Vukovara i onda kada su i suze od boli presušile. Taj je naš hod spojio sve hrvatske krajeve i ljude diljem domovine i svijeta, korake branitelja i novi naraštaj kojemu prenosimo vrijednost spomena.

Danas smo u Vukovaru, na važan spomendan za hrvatsku državu, okupljeni u narodnom zajedništvu u ovoj učionici Života. Kao kršćanski vjernici dionici smo ljubavi u Isusu Kristu, pobjedniku nad smrću po uskrsnuću, koji nas zemaljske putnike povezuje s našom pokojnom braćom i sestrama u vječnosti.

2. Božja riječ nam danas u dvama misnim čitanjima donosi dvije molitve. Prva je iz Staroga zavjeta, iz Knjige Sirahove s naglaskom na oslanjanju na Boga koji je jedini Spasitelj. U prvoj smo rečenici čuli hvalospjev i zahvalu. S tim smo raspoloženjem i mi okupljeni ponavljajući: “Slavit ću te… i hvalit ću te, Bože, Spasitelju moj”. Zadnja rečenica spominje milosrđe po kojemu Bog izbavlja od neprijatelja one koji su strpljivi.
Cijelo je čitanje divna molitva zahvale Božjemu imenu, Božjoj prisutnosti u prijetnjama životu. Kako samo dojmljivo ovdje zvuče riječi o spašavanju od propasti, od laži i prijevara, od kušnja i trpljenja, od ognja, od nečista jezika, od blizine smrti, od bespomoćnosti. Kako samo riječi molitelja pogađaju istinitost onoga što se ovdje zbilo kada kažu: “Okruživahu me sa svih strana i nije bilo nikoga da mi pomogne. Pogledom sam pomoć ljudi tražio, ali uzalud”.
Da, neznatna je bila pomoć ljudi koji su mogli zaustaviti uništavanja. Hrvatski je pogled često morao gledati ljudsko nemilosrđe. No, baš nas to uči o dvije vrijednosti koje prožimaju današnju Božju riječ i najveća su utjeha: Božje milosrđe i Njegovo ime. To je središnji oslonac koji ne smijemo previdjeti, okruženi imenima naše braće i sestara, na grobovima onih koji su svjedočeći milosrđe bili izloženi nemilosrđu prije dvadeset i pet godina.

3. Druga je molitva Isusova u današnjem Evanđelju, kojoj je u središtu zajedništvo s Bogom i s ljudima, sudioništvo u Božjoj slavi i prepoznatljivost Božje ljubavi. Isus je po svome utjelovljenju, naviještanju nebeskoga kraljevstva, svojim križem i uskrsnućem objavio Božju uronjenost u našu ljudskost, njegovu sućut i milosrđe. Isus među nama, trajna je prisutnost Božje ljubavi u ljudskoj povijesti.

Koliko god izgledalo proturječnim, ime Božje ljubavi rijetko je gdje tako snažno očitovano kao u Vukovaru. Na Kalvariji su od Isusa tražili da siđe s križa. Izazivali su Boga da na ljudski način očituje svemoć i snagu previđajući tako najvažnije, dovršetak Božjega djela u Kristu koji im je bio pred očima.

I na ovom groblju privid govori o nestanku, o porazu, o zaboravu, o Božjoj neprisutnosti, jer su ljudi zasićeni patnjama. Ali mi ne smijemo previdjeti da je baš tu pred nama, u tišini grobnih nizova, Božja ljubav najglasnija. Ako želimo čuti nju, a ne sebe, otkrit ćemo mir, te ćemo umjesto zemlje i hladnoće, dodirnuti nebo i toplinu.
Božja ljubav ne nestaje niti se gasi, iako je suočena s neistinom i prijetnjama miru. Ona nas i danas iznova pita o našemu zajedništvu, o svjedočenju istine, o zalaganju za dobro i mir, o našem opraštanju.

4. Znamo koliko znače osjećaji i riječi nad grobovima najmilijih. Prijašnjih smo godina, svjesni raznih stranputica kojih smo bili svjedoci, upozoravali na pogubnost pokušaja da se zaniječe posebnost Vukovara i zanemari istina o Vukovaru, te istina o stradanju hrvatskih ljudi u Domovinskome ratu. Taj se nemar samo nadograđuje na nemar prema istini o Drugome svjetskom ratu i o komunističkome poraću, što je do danas nošeno prikazima s debelim naslagama laži. Zbog tog nemara, pokazuje se da su iste laži još uvijek dovoljno jake da se njima uvijek iznova truje naša sadašnjost.
Danas smo u ovako velikom broju okupljeni u Vukovaru iz svih krajeva Lijepe Naše. Ovdje smo kao narod ponosni u svojoj hrvatskoj državi. Zbog naše sadašnjosti i budućnosti nedopustiva je neosjetljivost za ovaj Grad i otklanjanje pogleda od Vukovarske žrtve. Komu je trebalo dovođenje do apsurda međuljudskih odnosa, napetosti između institucija i ljudi koji su najviše propatili? Koji su to dobri plodovi izrasli iz provociranja hrvatskih branitelja? Koliko je samo vremena, života, energije hrvatske nacije koštalo poigravanje s osjećajima hrvatskih građana?

U 87-dnevnoj opsadi Vukovara, od kolovoza do studenoga 1991. godine, neprijatelj hrvatske države izvršio je najstrašnije razaranje u Europi nakon Drugoga svjetskog rata, razorio je Grad na Dunavu, te ubio i protjerao njegove žitelje. Stoga je Vukovarska žrtva postala simbolom svih žrtava podnesenih u Domovinskom ratu. Ova nam obljetnica doziva u sjećanje na tisuće poginulih i ranjenih civila i vojnika u Domovinskom ratu te budi vapaj naroda jer nažalost za 1571 osobu još do danas nije poznata sudbina. Ona nas prisjeća i na prizore masovnog progona hrvatskog pučanstva od Podunavlja, Posavine, zapadne Slavonije, Banovine, Korduna, Like do Dalmacije. U tim je godinama na slobodnom hrvatskom prostoru bilo iz okupiranih područja Hrvatske oko 550.000 prognanika, a k tome je još 150.000 ljudi bilo u izbjeglištvu u inozemstvu; 26% hrvatskog teritorija bilo je okupirano i na tom je prostoru izvršeno etničko čišćenje, uništavanje hrvatske kulturne baštine, 351 katolička crkva potpuno je uništena, a ukupno 1313 katoličkih crkava oštećeno, zatirani su svi tragovi hrvatskog identiteta.

5. Svjesni smo da se i danas od strane počinitelja zla nad Vukovarom i na drugim područjima Hrvatske nastoji zanemariti ili umanjiti to veliko zlo učinjeno od pojedinaca ili zločinačkih organizacija. Kako to da se za zločine protiv čovječnosti, kao što je ovaj na Ovčari, ili onaj u Škabrnji, kojega se danas s posebnim pijetetom spominjemo, ne zanimaju naše državne institucije? S ovoga Vukovarskoga groblja diže se glas i mrtvih i živih da je krajnje vrijeme da hrvatska država svim sredstvima uloži napor u rasvjetljavanje svoje prošlosti, svega onoga što joj je na ponos, a i onoga što je opterećuje.
Nemar prema spomenu i nebriga da se prikupe i proučavaju dokumenti iz novije prošlosti mogu nas dovesti do nepojmljivih neprilika u kojima bi mogli doći na kušnju ne samo hrvatski branitelji, koji su se nesebično davali za obranu bližnjih, nego i iskrivljavanje istine o Domovinskom ratu. A da se – uz velike žrtve sve do spremnosti davanja života iz ljubavi – u tom nama nametnutom ratu Hrvatska nije obranila, danas ne bi bilo hrvatske države.
Stoga sada, kada je stasao novi hrvatski naraštaj, imamo obvezu posebno njegovati kulturu spomena, ugrađivati je u obrazovni sustav i u izražaje hrvatske kulture. I ne treba nas čuditi da se upravo na području kulture te odgoja i obrazovanja ta memorija ili želi iskriviti ili potpuno ukloniti.
Na hrvatskoj je državi pokazati da ima snagu i odgovornost za oplemenjivanje toga spomena, bez kojega hrvatski narod ostaje bez svoga identiteta i bez unutarnje snage koja se raduje budućnosti. Rečeno današnjim biblijskim riječima: ostaje bez imena i snage Božje prisutnosti koja progovara milosrđem. Bez spomena postajemo mlaki, sebični i neosjetljivi, dok nam žrtva Vukovara govori o gorljivosti, snazi, brižnosti, milosrđu i zajedništvu, koje se toliko puta očitovalo u hrvatskom narodu, kad nam je bilo najteže.

6. Dok smo kao obitelj okupljeni na grobovima svoje braće i sestara, zahvaljujemo Gospodinu za mir u našoj domovini. Sliku toga mira, između drugih poznatih simbola, na prepoznatljiv način izražava ‘Vučedolska, Vukovarska golubica’.
Možemo je vidjeti na raznim mjestima, od naših domova do javnih ustanova, kako u Hrvatskoj tako i u iseljeništvu. Taj je drevni simbol, zbog vezanosti uz Vukovar, postao poznatim u svjetskim razmjerima. Najčešće ga nazivamo golubicom, premda stručnjaci kažu da bi se moglo raditi o jarebici. I jedno i drugo tumačenje je lijepo. Zapravo se nadopunjuju. Zato sam u današnjemu spomenu razmišljao o ovom drugom tumačenju: o jarebici.
Kada ta ptica osjeti opasnost za svoje mlade, kada vidi prijetnju, ona počinje privlačiti pozornost na sebe. Kao majka zna da su njena djeca lak plijen grabežljivcima. Zato se počinje pretvarati da šepa, kako bi neprijatelj mislio da je može lako uloviti. Jarebica odvlači neprijatelja od malenih i, kada se čini da je tako blizu da je ugrabi, ona poleti i spasi svoje leglo. Nije li to predivna slika Vukovarske žrtve?
Nezaštićena mlada hrvatska država, nedovoljno jaka za nalet grabežljivaca koji su je htjeli uništiti; udarana po svojim krilima, na istoku, sjeveru, zapadu i jugu, te preslaba za izravno suočenje, imala je svoju majku-zaštitnicu u Vukovaru. Izgledala je kao lak plijen; šepala je, bila na izdisaju, a ipak je dugo privlačila snagu neprijatelja, nadmoćnog agresora, i omogućila mladima da ojačaju. A zatim – istinski ranjena, izmučena do iznemoglosti – uspjela se vinuti u let.
I premda vučena i vrebana po kućama, tražena po blatnim poljima, odvođena do strahotnih jama; premda ubijana na cestama, u vrtovima, u podrumima, u bolnicama, nikada nije uhvaćena. Ostala je živjeti u svojoj domovini: od Dubrovnika, Splita i Šibenika, od Zadra, Škabrnje i Knina, do Gospića, Slunja i Karlovca, Petrinje i Voćina, do Vukovarske bolnice, ‘Veleprometa’ i Ovčare…
Ovdje na ovom Memorijalnom groblju ostavila je svoje tragove u bjelini križeva. Ranjena se sklonila u raspuknuti križ koji u svome središtu čuva poruku mira i vječnosti, Vukovarske golubice.
Braćo i sestre, ovo je sveto mjesto pouzdane molitve za mir i zajedništvo u našoj sredini, za mir među narodima i državama, za nove odnose na ovim prostorima. S ovog mjesta struji trajan poziv na opraštanje i vapaj za dar milosrđa, jer život nije moguć bez milosrđa, kojemu je nepresušni izvor Božje milosrđe. Gospodine, oslobodi nas, naše nove naraštaje, od rata i svakoga drugog zla.

7. Dragi hodočasnici, na ovim vukovarskim spomen-mjestima vidljivo je koliko nam je potreban Božji blagoslov. I sâm, braćo i sestre, ovdje među vama, osjećam potrebu primiti blagoslov istinskih svjedoka snage, koja je Božji dar: blagoslov majki i očeva koji su ovih dvadeset i pet godina živjeli okrutnost rastanaka i suočenost s patnjom svoje djece; blagoslov mladića i djevojaka koji su nam darovali svoju mladost i snove.
Osjećam potrebu primiti blagoslov zaručnikâ i supružnikâ koji su očitovali ljubav u progonstvu, u razdvojenosti obitelji, u čuvanju ognjišta. Osjećam potrebu primiti blagoslov djece koja su rasla poučavana da se mržnjom ne odgovara na mržnju, ni da se nasiljem suzbija nasilje; niti da se istina smije prešutjeti. Konačno, ovdje smo, jer nam svima treba blagoslov naših pokojnih. Na ovome polju vukovarskih križeva osjećam potrebu zahvaliti za sve nesebične ljude, koji su sačuvali vidljivom sliku Boga u čovjeku i ublažavali rane milosrđem.
Blagoslovite mene i sve nas, svi vi, hrvatske žene i muževi, hrvatski branitelji, koji ste domovini darovali sve, ne tražeći ni zahvalnice ni odličja; štoviše: za uzvrat ste dobili nerijetko tek porugu i prozivanja, bešćutnost i prijezir. Blagoslovite našu domovinu svojom hrabrošću i ustrajnošću, mirom koji provire iz Božjega Duha. On je snaga slabima i okrjepa umornima.
Božji mir zazivamo dok molimo zagovor naših svetih svjedoka vjere i mučeničkih primjera, među kojima nas posebno prati blaženi Alojzije Stepinac. Utječemo se zagovoru nebeske Majke, Presvete Bogorodice Marije, koja je hrvatskom narodu i Hrvatskoj domovini pomoć i budućnost. Počivajte u miru, pokoj vam u Gospodinu, dragi pokojni hrvatski branitelji.
Amen.

facebook komentari

  • EMINƎM

    i onda boza hoćemo li lustraciju zazvati

  • pepy

    “JOSIP BOZANIC sto
    je isa sa kardinalom KUHARICEM
    u MADARSKU za vrjeme
    DOMOVINSKOG RATA i tamo
    potpisali i predali zauvjek
    SREM–BANAT–BACKA
    NADBISKUPIJA SRBSKOJ
    PRAVOSLAVNOJ CRKVI
    ( PATRIJARHU PAVLU )”

    gore u komentarima ovo piše, je li zna netko više o ovomu i ima li izvor ove informacije ??

    • damirphr

      koliko se sjecam prije 10-tak godina a mozda i vise je bilo govoreno da je isao u Srbiju i da je odao pocast mostima njihovih svetaca – bilo je rijeci o clanovima kraljevske obitelji u nekom manastiru gdje se cuvaju mosti – morao bih pogledati stare zapise – ali sve to i ne mora biti tocno

      • Tyrex Rex

        crkva Oplenac u Šumadiji ,Mauzolej dinastije Karađorđevića

        • damirphr

          hvala – starim pomalo

          • Tyrex Rex

            Sječam se jer sam bio tamo u sklopu maturalne školske ekskurzije (8 razred osnovne škole)

      • pepy

        pronašla sam na netu ovo o čemu govori komentar prethodno gore i čini se čovik je u pravu. Evo što je rekao Bozanić:”
        Razmišlja li se o pripajanju dijela Đakovačko-srijemske biskupije Beogradskoj mi- tropoliji ili će ostati u sastavu Zagrebačke, zanimalo je novinare.
        “Crkva konstatira civilne granice i s njima računa, ali za sada smatramo da je to najbolje rješenje. Bilo je potrebno da biskup bude u Srijemu i šteta je što je tek sada došlo do toga, a ne tijekom prošlih deset godina, jer bi se neki problemi lakše rješavali. Katolička crkva i Sveta Stolica takvu je podjelu biskupije ocijenila kao najbolje rješenje u vrijeme kad su stvorene nove države”.
        http://www.monitor.hr/clanci/nadbiskup-bozanic-karadordevicev-grob-u-oplencu-obisao-sam-kao-turist/8655/

  • Istina

    Ne želim vrijeđati, ali me Bozanić podsijeća na Krezumicu. Tako mi mlijeka u prahu kidnuo je u lijevo. Sjetimo se kako je isti 2000. godine svojim propovjedima pomogao Račanu da pobjedi na izborima. Ne samo to, nego i sada surađuje s Bandićem i igra neke prljave igre.

    Vjernik sam, katolik sam, član sam Crkve, ali ja ne vjerujem svima u Crkvi. Mislim da su neki visoko rangirani u Katoličkoj Crkvi u Hrvata debelo zakazali u ovih 20-ak godina. Oni bi trebali ovcama ukazivati na vukove među ovcama, a ne kao što neki od njih čine, a to je da surađuju s vukovima.

    I danas se u Hrvatskoj rade abortusi, radi se nedjeljom, lopovluka i kriminala koliko hoćete i sl., a Crkva ili šuti ili je mlaka.

  • Istina

    Ja Bozaniću ne vjerujem.

    BOZANIĆU NE SMETAJU SRPSKI NAPADI NA BLAŽENOG STEPINCA!?

    Zanimljivo kako je na inauguraciji metropolita SPC Porfirija Perića u Zagrebu bio nazočan i
    zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Očito njemu ne smetaju srpski
    napadi na blaženog kardinala Stepinca koji traže obustavu njegove kanonizacije
    od strane Pape Franje.

    Iako se radi o potvrđenom čudu ozdravljenja djevojčice iz Klaićeve bolnice u kojoj je čudesno ozdravila po potvrdi liječnika koji su joj prognozirali par mjeseci života. Teška bolest djevojčice je nestala kao da je nije niti bilo na zagovor blaženog kardinala Viktora Alojzija Stepinca. I to
    je najveće čudo koje se izravno zbilo na zagovor blaženog Stepinca. I neovisno od toga predsjednik četničke Srbije Nikolić je pismeno tražio od Pape Franje da ne udovolji tome čudesnom ozdravljenju djevojčice po zagovoru Stepinca na ustrajnu molbu roditelja djevojčice, što je bio uvjet za proglašenje svetog i blaženog kardinala Stepinca svecem Katoličke Crkve.

    Predsjedniku Srbije Nikoliću odmah se pridružio i srpski patrijarh Irinej sa pismenim
    zahtjevom Papi Franji protiv proglašenja svetim blaženog kardinala Alojzija Stepinca. I za čudo da zagrebački nadbiskup kardinal Bozanić koji se sada nalazi na Stepinčevu mjestu u Zagrebu nije uopće reagirao na ova srpsko četnička pisma Nikolića i Irineja a kojima se pridružio i ovaj zagrebački metropolit Perić. Zar je moguće da kardinal Bozanić toliko i tako ponižava hrvatske katoličke vjernike i da se našao na ovoj inauguraciji metropolita SPC u Zagrebu upravo u ove dane gnjeva hrvatskih vjernika zbog četničkih laži protiv blaženog Stepinca. Od sada bi svi hrvatski katolički vjernici trebali tražiti od Pape Franje da k sebi u Vatikan povuče ovoga Josipa Bozanića s položaja zagrebačkoga nadbiskupa kada ga je već imenovao za člana nadzornog
    vijeća za vatikanske financije.

    Ali i bez toga neka mu nađe bilo kakvo mjesto u Vatikanu jer već više puta Josip Bozanić je izvrijeđao hrvatski narod u njegovim napadima na vrhovnika Domovinskog rata i prvog predsjednika RH. Nekamu bude sretan odlazak sa položaja blaženog kardinala Stepinca kao i kardinala Šepera i Kuharića jer sve dok Bozanić bude na ovome mjestu katolički vjernici
    Hrvatske bit će uvrijeđeni sa ovim nadbiskupom Bozanićem koji je očito zadojen zločinačkim jugoslavenstvom koje je nanijelo toliko zla hrvatskom narodu skupa sa hrvatskim mučenikom blaženim kardinalom Stepincem.

    Bozanićeva nazočnost sa patrijarhom Irinejem i metropolitom Perićem koji u svojim pismima
    ne priznaju postojanje RH i koji traže od Pape Franje da ne kanonizira Stepinca svecem Katoličke Crkve je vrijeđanje Hrvata katolika. Inauguracijom Perića zagrebačko ljubljanskim metropolitom ovoga puta je pošteđena “cela Italija” što su do sada tim prigodama isticali. Vjerojatno im izgleda preveliki doseg njihova svetosavlja u koji bi spadao i Vatikan. Srbizacija
    Hrvatske se nastavlja a glavna joj je svetosavska hobotnica SPC koja je kumovala svekolikim krvavim ratovima u Europi XX stoljeća što jednome Bozaniću izgleda da ništa ne smeta.

    Uostalom u pravoslavnoj crkvi na Cvjetnome trgu u Zagrebu utemeljena je Hrvatska Pravoslavna Crkva na čelu sa metropolitom Svetim Grigorijem Ivanovičem Maksimovim Germogenom za vrijeme NDH koja će prije ili poslije biti vraćena Hrvatskoj Pravoslavnoj Crkvi kojoj jedino pripada u RH.

    Mate Ćavar

  • veki

    Kasni dobrih 15ak godina.